Što znači: „Sve što dolazi kao paljenica jest muško“ u radu?

Članak br. 24, 1990.

Zapisano je u Zoharu (VaYikra, stavka 70): „'Ako je njegov prinos paljenica.' Rabi Hiya je započeo: 'Jer Moje misli nisu vaše misli.' Misao Stvoritelja uzvišenija je i početak je svega. Iz te misli protežu se putevi i staze kako bi oblikovali sveto Ime. Iz te misli proizlaze pisana Tora i usmena Tora, koja je Malchut. Čovjekova misao početak je svega. Iz te misli protežu se putevi i staze da usmjere čovjekove putove na ovom i u budućem svijetu, a iz te misli izlazi prljavština naklonjenosti zlu kako bi naškodila njemu samome i svim drugima. Iz te misli također proizlaze prijestupi, grijesi i zlodjela, kao i idolopoklonstvo, rodoskvrnuće i krvoproliće. O tome je napisano: 'Jer Moje misli nisu vaše misli.'“

U stavci 73 kaže se: „Sve što dolazi kao paljenica jest muško, a ne žensko, jer se paljenica uzdiže (riječ 'uzdiže' na hebrejskom piše se jednako kao i 'paljenica' = עוֹלָה) iznad srca, to jest nad mišlju, koja je iznad srca, budući da se misao, koja je Hochma (mudrost), smatra muškim, a srce ženskim, odnosno Bina (razumijevanje), kao što je rečeno: 'Srce razumije.'“

Trebamo razumjeti što je u radu „misao Stvoritelja“, a što je „čovjekova misao“, za koju Pismo kaže, prema onome što je zapisano u Zoharu: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“ Također trebamo razumjeti što nam poručuje to što kaže da je „paljenica muško“, budući da ona okajava misao, koja je muško. Što nam to govori u radu kako bismo znali kako se trebamo ponašati?

Poznato je da, iako je cilj stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, kako bi stvorenja primila užitak i zadovoljstvo, ipak je, kako bi se očitovala savršenost Njegovih djela, učinjen ispravak nazvan Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost nad užitkom i zadovoljstvom. Budući da su sva stvorenja stvorena sa željom za primanjem užitka i zadovoljstva, slijedi da čovjek ne može učiniti ništa ako ne zna da iz toga može primiti užitak i zadovoljstvo. U protivnom, ne može učiniti ni najmanji pokret jer bi to bilo suprotno samom korijenu stvorenja.

Ponekad čovjek ipak djeluje iako iz tih radnji ne prima nikakav užitak. To je zato što zna da će kasnije primiti užitak i zadovoljstvo, koje će dobiti kao nagradu za svoj rad, odnosno za radnje koje je izvršio i u kojima tada nije osjećao nikakvo zadovoljstvo. Upravo zbog zadovoljstva koje će primiti nakon rada, dobiva snagu izvršavati rad od kojeg u tom trenutku nema nikakvog užitka, ali će ga imati u budućnosti.

Međutim, ako nagrada nije sigurna, čovjek nema snage raditi kad u tome ne uživa. Primjerice, majka hrani svoju djecu. Iako je kupnja namirnica, njihova priprema i samo hranjenje djece određeni rad, ovdje trebamo razlikovati dvije radnje: jednu koje bi se odrekla i drugu koje se ne namjerava odreći.

Kupnje namirnica i njihove pripreme za jelo majka bi se mogla odreći. Vidimo da imućni ljudi imaju osobe koje kupuju namirnice i kuhara koji priprema hranu. To pokazuje da majka može bez tih poslova. No, dok majka promatra kako djeca jedu, premda sama u tom trenutku ne jede, ona se odriče sebe, ali uživa gledajući kako djeca jedu. Majci nikada neće pasti na pamet pomisliti: „Što ja dobivam time što gledam malu djecu kako jedu?“

Ona za to ne želi ni „budući svijet“ ni „ovaj svijet“, jer uživa u samom tom činu i zato joj nije potrebna nikakva nagrada. Stoga, kad bi okus u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima) bio otkriven, kao što su naši mudraci rekli da se 613 mitzvot nazivaju „613 P'kudin (depozita)“, kako je objašnjeno u Sulamu (Komentaru Ljestve na Zohar), gdje u svakoj mitzvi svijetli posebna Svjetlost, kad bi to bilo otkriveno i ne bi bilo potrebno vjerovati u to, cijeli bi se svijet bavio samo Torom i mitzvot.

Međutim, budući da je nad užitkom i zadovoljstvom postavljena skrivenost i ono se ne otkriva prije nego što čovjek bude nagrađen posudama davanja, dolaze smetnje od tijela koje viče: „Zašto želiš ići protiv prirode s kojom je Stvoritelj stvorio čovjeka, da prima užitak i zadovoljstvo? Zar se toga želiš odreći?“ Premda čovjek obećava tijelu da će biti nagrađeno time što izvršava zapovijedi Tore, odnosno da će primiti nagradu, tijelo kao da pita: „U kojim ću kelim primiti nagradu, u posudama primanja ili u posudama davanja?“

Ako mu čovjek tada odgovori: „Nagradu ćeš primiti u posudama primanja“, tijelo pita: „Zašto nam je onda Stvoritelj dao toliko mnogo zapovijedi? Uostalom, On je milosrdni Otac, dobar i čini dobro, pa zašto nam ne bi dao svu nagradu koju želi dati za izvršavanje svih 613 mitzvot već za izvršavanje polovice od tih 613 mitzvot? Zašto Mu je važno daje li punu nagradu za izvršavanje samo malog dijela Tore i mitzvot? I zašto se moramo toliko truditi kako bismo izvršavali svih 613 mitzvot?“

To je slično primjeru majke koja hrani svoju djecu hranom i pićem, ali pritom mora kupovati namirnice, kuhati i obavljati druge poslove kojih bi se rado odrekla. Ono čega se ne odriče jest da vidi i promatra kako njezina djeca jedu. Malu djecu čak sama hrani i u tome uživa. Ne želi se odreći tog rada jer uživa u samom radu i za njega joj nije potrebna nikakva nagrada.

Prema tome, ovdje postoje dvije stvari:

1) To nije toliko daleko od razuma. To jest, čovjek koji želi primiti nagradu u posudama primanja, ali pita zašto Stvoritelj želi da izvršavamo toliko mnogo mitzvot, odnosno zašto nije dao svu nagradu koju želi dati za izvršavanje polovice od 613 mitzvot, budući da nema užitka u samom radu koji obavlja, nego u nagradi koju će primiti poslije, to se smatra „primanjem nagrade u budućem svijetu“. To znači da tijekom rada ne osjeća nikakav užitak i jedini razlog zbog kojeg želi raditi jest nagrada koja će doći kasnije.
2) Možemo razlikovati i stanje u kojem čovjek želi primiti nagradu u posudama davanja, odnosno steći ljubav prema Stvoritelju i osjećati da služi Kralju. Iz toga slijedi da se nada primiti nagradu, ali će tu nagradu primiti kasnije, u kelim koje pripadaju ovom svijetu, odnosno u sadašnjosti. Tada, kad bude nagrađen sa 613 P'kudin, kad svaku mitzvu primi na način „ovoga svijeta“, više neće pitati: „Zašto nam je dano toliko mnogo mitzvot?“

Jednako tako, u materijalnom svijetu nitko se ne ljuti na Stvoritelja zato što nam je pripremio toliko mnogo materijalnih užitaka. Na isti način, kad čovjek bude nagrađen s 613 P'kudin, tada u svakoj mitzvi osjeća drukčiji okus i ne želi se toga odreći.

Međutim, ovdje postoji velika mana dok čovjek radi u obliku 613 Eitin (savjeta), odnosno kad su Tora i mitzvot samo „savjeti“ koji se odnose na to kako steći posude davanja, jer je otpor tijela tada vrlo snažan, budući da je to potpuno suprotno želji za primanjem s kojom je čovjek rođen.

Iz toga slijedi da su rad i nagrada dva odvojena razlučivanja. Kad je nagrada u posudama primanja, čovjek ima gorivo jer može primiti nagradu. Međutim, uvijek osjeća napor jer nagradu prima u „budućem svijetu“, odnosno ne sada nego nekad kasnije. Kad to vrijeme dođe, primit će nagradu. Drugim riječima, on gleda na nagradu koju će primiti u budućnosti.

Iz toga proizlazi da bi bio sretniji kad bi za manje rada primio veću nagradu, jer je njegov pogled usmjeren na nagradu. Ispada da uvijek osjeća napor zato što je za njega upravo nagrada razlog koji ga prisiljava baviti se Torom i mitzvot. To je slično materijalnom svijetu: kad smo plaćeni za svoj rad, sam rad samo je sredstvo. Kad bi netko mogao primiti istu nagradu za manje rada, zasigurno bi svatko odabrao mjesto koje daje veću nagradu uz manji trud.

Nasuprot tome, kad čovjek bude nagrađen posudama davanja, sa njega se uklanjaju skrivenost i Tzimtzum koji su bili postavljeni nad Torom i mitzvot te biva nagrađen s 613 P'kudin. To znači da u svakoj mitzvi koju izvršava prima okus same mitzve. Iz toga slijedi da je nagrada u ovom svijetu, odnosno u sadašnjem stanju u kojem se čovjek nalazi. Zasigurno se tada ne može reći da bi se čovjek trebao odreći rada, jer je sam rad mjesto na kojem prima nagradu. Iz toga slijedi da se u „posudama davanja“ 613 mitzvot smatraju „počinkom“, a ne „radom i trudom“.

Prema gore navedenome, trebamo protumačiti ono što Zohar kaže o stihu: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“ Pitali smo što nam to govori u radu kad kaže da se iz misli Stvoritelja protežu putovi i staze „kako bi oblikovali sveto Ime“, dok se iz čovjekove misli šire „prljavština naklonjenosti zlu kako bi naškodila njemu samome i svim drugima. Iz te misli također proizlaze prijestupi, grijesi i zlodjela, kao i idolopoklonstvo, rodoskvrnuće i krvoproliće.“

O tome tekst kaže: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“ „Misao Stvoritelja“ odnosi se na misao stvaranja, a ona je činiti dobro Njegovim stvorenjima. To znači da On želi jedino davati obilje stvorenjima. Zato za Toru i mitzvot koje nam je dao da ih izvršavamo moramo reći da Njegova namjera nije da Mu mi dajemo taj rad kako bi ga On prihvatio. Uostalom, Njegova je želja jedino davati. Zato kaže da se iz misli Stvoritelja „protežu putovi i staze kako bi oblikovali sveto Ime“.

Trebamo razumjeti značenje izraza „oblikovati sveto Ime“. Prema onome što učimo, cilj stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima. Iz toga slijedi da je „sveto Ime“ Stvoritelja Dobar koji čini dobro. Budući da je to Ime skriveno od stvorenja sve dok nemaju posude davanja, dana nam je Tora i mitzvot kao Eitin (savjeti), odnosno kao savjeti pomoću kojih možemo steći posude davanja, kao što su naši mudraci rekli: „Svjetlost u njoj ga preobražava.“

Iz toga slijedi da naš rad u Tori i mitzvot nije zato što On treba da izvršavamo Njegove mitzvot. Naprotiv, stvorenja izvršavaju Njegove mitzvot zato što se time sama ispravljaju kako bi mogla biti nagrađena posudama davanja. To je značenje onoga što je napisano: „kako bi oblikovali sveto Ime“, jer će tako svatko osjetiti da je Ime Stvoritelja Dobar koji čini dobro.

Ali iz čovjekovih misli proizlazi „prljavština naklonjenosti zlu“, jer čovjek, kao „stvoreno biće“, stvoren „iz postojanja iz odsutnosti“, razmišlja samo o tome kako primati, a ne davati. Premda je to čovjekov korijen, nad tom željom za primanjem postavljeni su skrivenost i Tzimtzum, pa se upravo iz te misli u čovjeku širi naklonjenost zlu. Drugim riječima, kad čovjek mora izvršavati djela davanja kako bi postigao Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što se naziva „jednakost forme“, ta mu želja predočava slike prema kojima će patiti ako svoju snagu daje drugima.

Zato, kad čovjek želi izvršavati Toru i mitzvot s namjerom davanja, a ne kako bi primio nešto za vlastitu korist, ta mu misao predočava koliko će zbog toga patiti. Tom snagom predočavanja ona sprječava čovjeka da postigne Dvekut sa Stvoriteljem.

To je značenje riječi: „Iz te misli proizlazi prljavština naklonjenosti zlu“, kao što je Baal HaSulam objasnio riječi naših mudraca: „Zmija je došla Evi i unijela u nju prljavštinu.“ Rekao je da je Zuhama (prljavština) sastavljena od riječi Zu-Ma („Što je ovo?“), što znači da u svakoj stvari koja pripada Kedushi (svetosti) zmija, odnosno naklonjenost zlu, dolazi čovjeku i pita: „Što je ovo?“ To jest: „Što ćeš dobiti time što želiš raditi i činiti sve radi Stvoritelja, a ne radi samoga sebe?“ Iz toga slijedi da riječi „Jer Moje misli nisu vaše misli“ znače da je misao Stvoritelja davanje, dok je čovjekova misao jedino primanje.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: što nam poručuje Zohar kad kaže da je „paljenica muško“, budući da okajava misao, koja je muško, jer je misao Hochma i smatra se muškim, dok je srce, koje je Bina (razumijevanje), žensko, kao što je rečeno: „Srce razumije.“

Naši su mudraci rekli: „Oko vidi, a srce žudi.“ Trebamo razumjeti na što upućuje „oko“. Poznato je da se oči nazivaju Hochma (mudrost), odnosno mišlju, a misao se smatra muškim. O tome Zohar kaže da kad čovjek treba preuzeti na sebe breme kraljevstva Nebeskog, ta vjera u koju čovjek vjeruje naziva se „um“. Ta misao djeluje na srce, pa srce počinje žudjeti za onim što je najprije došlo kao misao u njegov um. U tom smislu, oko se naziva „mišlju“. Mudrost, ono što čovjek vidi i što mu se sviđa, prenosi srcu, pa srce žudi za onim što se nalazi u umu.

Prema gore navedenome, misao Stvoritelja jest davanje. O tome trebamo protumačiti riječi naših mudraca (Pirkei Avot 2:1): „Znaj što je iznad tebe: oko koje vidi.“ To trebamo razumjeti tako da čovjek treba znati što je iznad njegove misli, odnosno da se iznad nje nalazi misao Stvoritelja, koja se naziva „oko koje vidi“. Kao što Zohar kaže, „oko“ se naziva „mišlju“, a misao se naziva „mudrošću“, koja je muško.

Kao što smo učili, Svjetlost Hochma dolazi od Davatelja prema primatelju. Zato čovjek treba postati sličan „oku“ odozgo i biti davatelj Stvoritelju. To se naziva „jednakost forme“, a naziva se i „vjerom u Stvoritelja“. To se naziva „umom“, odnosno mišlju da čovjek treba biti u jednakosti forme sa Stvoriteljem.

Kao što je napisano u članku „Govor povodom završetka Zohara“:

„Isto tako, sva će tvoja djela biti usmjerena na davanje i dobrobit drugima. Time ćeš izjednačiti svoju formu s formom kvaliteta Stvoritelja, a to je duhovni Dvekut. U toj gore spomenutoj jednakosti forme postoji razlučivanje 'uma' i razlučivanje 'srca'. Bavljenje Torom i mitzvot kako bi se donijelo zadovoljstvo svom Stvoritelju predstavlja jednakost forme u umu. To je zato što Stvoritelj ne misli na Sebe — postoji li ili nadzire li Svoja stvorenja, niti ima ikakve druge slične dvojbe. Isto tako, ni onaj koji želi postići jednakost forme ne smije razmišljati o takvim stvarima, budući da je jasno da Stvoritelj o njima ne razmišlja, jer nema veće nejednakosti forme od toga. Zato je svatko tko razmišlja o takvim stvarima zasigurno odvojen od Njega.“

Iz toga slijedi da, ako čovjek vjeruje u riječi: „Znaj što je iznad tebe: oko koje vidi“, riječ „znaj“ znači Daat (znanje), a Daat znači povezanost i Dvekut. „Što je iznad tebe: oko koje vidi“ znači da je oko Stvoritelja Hochma (mudrost), dok se „znaj“ odnosi na Dvekut, kada čovjek prione uz ono što je „iznad njega“, odnosno uz „um“, što znači vjeru.

Prema pravilu: „Oko vidi, a srce žudi“, odnosno da misao, koja je „muško“, daje srcu, koje predstavlja „žudnju i želju“, tada, kao što misao, koja je „vjera“, ima jednakost forme sa Stvoriteljem, tako ni srce, koje je želja za primanjem, više ne želi koristiti svoju vlastitu prirodu, a to je primanje, nego želi biti pod utjecajem misli i postati davatelj poput same misli. Iz toga slijedi da, ako je čovjek potpun u jednakosti forme u „umu“, to utječe i na srce, pa će i srce biti kao što je rečeno: „Sva tvoja djela neka budu radi Stvoritelja.“

To je ono što smo objasnili u vezi s riječima naših mudraca: „Svakoga u kome postoji strah od Nebesa, njegove se riječi slušaju.“ To znači da onaj tko preuzme na sebe breme kraljevstva Nebeskog, odnosno vjeru, njegovo tijelo sluša njegove riječi, što znači da se cijelo tijelo pokorava njegovu glasu. Razlog je gore objašnjen: ako je misao vjera iznad razuma, odnosno jednakost forme, tada misao, koja je muško, utječe na srce, koje je žensko, kao što je napisano: „Srce razumije.“ To je značenje onoga što Zohar kaže: „Bina je srce“, a ona je žensko.

Zato, ako je riječ o paljenici, ona mora biti muško. Kaže da je razlog tome što paljenica dolazi okajati misao, koja je muško, odnosno Hochma. To znači da, ako je čovjek sagriješio, odnosno narušio svoju misao, koja je vjera iznad razuma, mora ispraviti upravo ono što je narušio. Budući da se vjera smatra „okom koje vidi“, odnosno „višom mudrošću“, što znači da je misao Stvoritelja Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, odnosno da daje nižima, a čovjek je to narušio time što ne vjeruje da postoji Vođa svijeta koji upravlja stvorenjima kao Dobar koji čini dobro, te da čovjek treba slaviti i zahvaljivati Stvoritelju, tada, ako čovjek ne vjeruje da je Stvoritelj Davatelj, koji se naziva „muško“, mora prinijeti mušku žrtvu, odnosno odgovarajuće razlučivanje koje odgovara onome što je narušio. Zato je narušavanje misli vrlo ozbiljno, jer se upravo u tome nalazi cijela svrha stvaranja. Kad čovjek u to ne vjeruje, smatra se da je sagriješio i narušio misao te mora izvršiti ispravak upravo u tom istom razlučivanju.

Prema gore navedenome, trebamo protumačiti ono što Zohar kaže o riječima: „Ako je njegov prinos paljenica“, te: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“ Kaže: „Iz te misli također proizlaze pisana Tora i usmena Tora, koja je Malchut.“ U radu to trebamo razumjeti tako da Malchut znači „kraljevstvo Nebesko“, odnosno vjeru, dok se „Usmena Tora“ naziva Torom. Drugim riječima, nemoguće je biti nagrađen Torom ako čovjek prethodno nije bio nagrađen vjerom, kao što su naši mudraci rekli: „Zabranjeno je poučavati Toru idolopoklonicima.“

Ali kad čovjek bude nagrađen vjerom, tada može biti nagrađen Torom. To je značenje riječi: „iz te misli“, odnosno iz misli stvaranja, koja je činiti dobro Njegovim stvorenjima, proizlaze i vjera i Tora. To jest, činjenica da nam je dana vjera, zbog koje svi pitaju zašto je On postavio skrivenost nad Svojim upravljanjem pa nam je potrebna vjera, ima odgovor: i to je također zato da bi činio dobro Svojim stvorenjima, što se naziva „kako bi se očitovala savršenost Njegovih djela“. Iz toga slijedi da, kad prionemo uz Njegovu misao, imamo sve. To je suprotno onome što govori čovjekova misao, jer iz nje proizlaze prijestupi, grijesi i zlodjela, kao što je napisano: „Jer Moje misli nisu vaše misli.“

Stoga čovjek mora ulagati napor da sav svoj rad usmjeri samo na Dvekut s Njegovom mišlju te vjerovati da On upravlja svijetom kao Dobar koji čini dobro. Kad čovjek stekne tu vjeru, bit će nagrađen svime.