Što znači da su naraštaji pravednika dobra djela, u radu

Članak br. 4, 1990.

Naši mudraci su rekli o stihu: “Ovo su naraštaji Noe; Noa je bio pravedan čovjek,” “Da te nauči da su naraštaji pravednika ponajprije dobra djela.” Trebamo to razumjeti, jer su naši mudraci rekli (Nedarim 64): “Onaj tko nema sinova smatra se mrtvim, kao što je napisano: ‘Daj mi sinove, inače umirem.’” Iz toga slijedi da su pravednici, koji imaju dobra djela, ipak smatrani mrtvima. Može li se to reći za pravednike?

U radu se otac i sin nazivaju “uzrok i posljedica”. Drugim riječima, potencijal se naziva “otac”, a ono što se kasnije otkriva u praksi naziva se “sin”. Potencijal je poput kapi u mozgu oca, a nastajući rezultat naziva se “rođenje” i “sin”, koji izlazi iz potencijala u stvarnost.

Iz tog razloga, kad čovjek razmišlja učiniti nešto, on najprije mora razmisliti što želi učiniti što će mu donijeti zadovoljstvo iz tog čina, jer je poznato da čovjek voli odmor. Razlog za to je da je naš korijen u stanju potpunog odmora, pa i stvorenja žele odmor i ne čine ni jedan pokret ako im to ne donosi veće zadovoljstvo nego što ga imaju u stanju mirovanja.

Iz tog razloga, pravednici, to jest ljudi koji žele biti na stupnju pravednika, nazivaju se pravednicima, iako još nisu postigli stupanj pravednika. To je kao što je Baal HaSulam protumačio stih: “Dat će mudrost mudrima.” Pitanje je: zar nije trebalo reći: “Dat će mudrost budalama”? Zašto kaže “mudrima”? Doista, onaj tko traži mudrost već se naziva “mudrim”, dok budala ne želi mudrost, kao što je napisano: “Budala ne želi mudrost.”

Iz toga slijedi da onaj tko želi biti pravednik uređuje za sebe u svom umu što mora učiniti, to jest za čim treba žudjeti. Naši mudraci su rekli “dobra djela”, što znači da razmišlja kako može doći u stanje u kojem može činiti dobra djela. To jest, kad ima dobra djela u svojim rukama, znat će da je pravednik, kao što su naši mudraci rekli (Berachot 61): “Rabba je rekao: ‘Čovjek treba u svom srcu znati je li pravednik ili zlikovac.’” Iz tog razloga, čovjek uređuje za sebe u svom umu, što se smatra “potencijalom”, što mora učiniti kako bi došao u stanje u kojem je sve što čini dobro djelo.

Međutim, moramo znati što je dobro djelo, po kojem će znati da je pravednik. Trebamo tumačiti da se dobra djela objašnjavaju u Tori i u molitvi, kao i u izvršavanju mitzvot. Trebamo tumačiti da je dobro djelo kad čovjek osjeća dobro tijekom samog čina. Na primjer, kad čovjek želi ustati i moliti se Stvoritelju, čovjek želi osjećati kao da stoji pred Kraljem, jer tada cijelo njegovo srce i um bivaju predani Kralju. Zbog veličine i važnosti Kralja, nemoguće je da bi bio odvraćen od Kralja.

Dakle, ovdje postoje dvije stvari: 1) Nema mjesta gdje može ući neka druga misao koja se ne odnosi na Kralja. U tom trenutku kao da nema nikoga na svijetu osim njega i Kralja, zbog strahopoštovanja pred veličinom Kralja. 2) U tom trenutku osjeća da je u stanju dobrog osjećaja jer ima privilegiju govoriti s Kraljem.

Isto tako, kad dolazi izvršavati neku mitzvu, on misli da će mitzva koju će izvršiti biti dobra mitzva. To jest, tijekom izvršavanja mitzve, on treba osjećati da sada donosi zadovoljstvo Kralju. Iz tog razloga, čovjek treba osjećati, tijekom izvršavanja mitzve, da ima privilegiju obradovati Kralja, to jest da sada Kralj uživa u njegovom izvršavanju Kraljeve zapovijedi. To se naziva “dobro djelo”.

Kad se tako osjeća i nema nijednu drugu misao tijekom izvršavanja mitzve, jer se bavi zapovijedima Kralja, stoga je sva njegova misao usmjerena na to pita li se hoće li Kralj doista uživati u onome što sada čini. To on smatra “dobrim djelima”.

Također, kad uči Toru, priprema se za učenje Tore, to jest najprije razmišlja kakvu će Toru učiti—je li mu namjera uživati u mudrosti u Tori ili je to kako bi imao snagu probuditi u sebi da je to Tora Stvoritelja, da je cijela Tora imena Stvoritelja, i da još nije nagrađen razumijevanjem i viđenjem povezanosti između Tore i Stvoritelja. Ipak, barem želi vjerovati u ono što su naši mudraci rekli: “Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno”, i to on smatra dobrim djelima.

Iz toga slijedi da se onaj tko želi biti pravednik, dok se priprema i promišlja da želi činiti stvari koje će biti dobre, naziva “pravednikom”. To jest, želi proizvesti kroz pripremu koju ima u svom umu, što se naziva “otac koji rađa sinove”, a to su dobra djela.

Napisano je: “Noa je bio pravedan čovjek”, što se naziva “Ovo su naraštaji Noe”, to jest dobra djela, koja su naraštaji pravednika. Stih “Noa je bio pravedan čovjek” znači da je bio nagrađen dobrim djelima. To jest, tijekom čina osjećao je da su njegova djela doista dobra, i osjećao je zadovoljstvo dok je izvršavao svoja djela te je osjećao dobro koje je u njima. Budući da su djela dobra, bio je nagrađen užitkom i zadovoljstvom odjevenim u izvršavanje mitzvot.

Prema gore navedenom, možemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli: “Onaj tko nema sinova smatra se mrtvim.” Pitali smo: iz ovoga, iz Noe, čini se da se samo onaj tko ima dobra djela smatra pravednikom. Ali je napisano: “Onaj tko nema sinova smatra se mrtvim”, što znači da se čak i pravednici, ako nemaju sinova, smatraju mrtvima. Prema gore rečenom, gdje se sinovi nazivaju “dobra djela”, značenje “Onaj tko nema sinova smatra se mrtvim” jest da nema dobra djela i smatra se mrtvim, jer se pravednici za svog života nazivaju “mrtvima”, budući da su odvojeni od Života života.

Međutim, zašto čovjek treba činiti dobra djela? To jest, što mu uzrokuje da želi biti pravednik? Također, zašto čovjek mora napustiti sve potrebe koje je bio naviknut izvršavati radi tijela? Bio je naviknut uživati u jelu i piću, lijepoj odjeći i slično, i iako čuje iz knjiga i od autora da postoji pojam duše, da čovjek treba steći stvari duše, nakon što mu je dano tijelo, čovjek počinje pitati: što je duša, zbog koje se mora truditi da bi je zadobio? U tom trenutku tijelo pita: “Što ću dobiti time što imam dušu?” Štoviše, pita: “Što je duša, da bih bio dostojan postići je?”

Na to dolazi odgovor da se čovjeku kaže: “Nema duše bez tijela.” Zato je čovjeku dano tijelo, koje je poput stroja, i pomoću tog stroja može ići i dolaziti na sva mjesta koja želi. Stoga moramo čuvati stroj i dati mu sve što mu je potrebno, poput ulja, vode i goriva. Tek nakon što stroju damo sve što mu je potrebno, on će činiti ono što treba i dovesti čovjeka na mjesta na koja treba ići. Svakako, čovjek ne uzima stroj, daje mu sve što mu je potrebno, a zatim ga ostavlja i ne upravlja njime.

Isto tako, čovjek mora razmišljati o tijelu. Tijelo je poput stroja čija je uloga dovesti čovjeka tamo gdje treba. Kad čovjek razumije da je tijelo sredstvo pomoću kojeg se postiže duša, i zato je čovjek stvoren s tijelom. To je slično onome što je predstavljeno u knjizi Plod mudraca (1. dio, str. 117): “Po ovome ćeš razumjeti da prije nego duša uđe u tijelo, ona je tek mala točka, iako je povezana s korijenom kao grana sa stablom. Ta točka naziva se ‘korijen duše i njezin svijet’. Da nije ušla u ovaj svijet u tijelu, imala bi samo svoj svijet, to jest svoj dio u korijenu. Međutim, što više dolazi hodati putevima Stvoritelja, koji su 613 puteva Tore koji se vraćaju da budu stvarna imena Stvoritelja, to više njezin stupanj raste, prema razini imena koja je postigla, osim što mora povećati svoj stupanj 620 puta više nego što je prethodno bio u korijenu.”

Iz toga slijedi da, ako vjerujemo mudracima, postoji mjesto za promišljanje zašto smo rođeni u ovom svijetu s tijelom koje u sebi uključuje mnoge niske požude. Također, kako možemo reći da je to tijelo, uza svu svoju niskost, stvoreno za uzvišenu svrhu, koju duša nije mogla postići prije nego što se spustila u nisko tijelo—620 puta više nego što je imala prije odijevanja u tijelo?

U vezi s tim, moramo raditi s vjerom, vjerovati mudracima da je to tako. Međutim, nije nužno samo zbog toga potrebna vjera u mudrace. Nego, za svaki pojedini korak moramo vjerovati da je takav put kojim treba ići u ovom svijetu s našim tijelima, kako su nam bila uređena. Inače posrćemo na svom putu dok hodamo putem Stvoritelja.

Međutim, u vezi s vjerom, potrebni su nam i istinski vodiči, koji nam uređuju kako i na koji način hodati putem Stvoritelja, budući da mnogo puta čovjek daje svu svoju snagu nečemu što nije glavna stvar u radu. Kao rezultat toga, ne ostaje mu vremena ni snage uložiti napor na pravom mjestu, to jest u najvažnijoj stvari koja mu je potrebna kako bi se upotpunio na stupnjevima svetosti.

Budući da je nemoguće učiti samo iz knjiga, jer jedan čovjek nije poput drugoga, jer svaki ima različite sklonosti, kao što kaže ARI: “Jedan čovjek nije poput drugoga, i jedan dan nije poput drugoga, i Helbona (smola) će ispraviti ono što Levona (tamjan) neće ispraviti,” stoga svaka osoba treba svoj vlastiti točan poredak, i poredak rada jedne osobe ne odgovara drugoj. Iz tog razloga, svatko mora ići poretkom koji odgovara upravo njemu.

Kao što je izneseno u “Uvodu u knjigu Panim Masbirot” (točka 3): “Razlikujemo četiri podjele u govornoj vrsti. Za tu svrhu, Stvoritelj je usadio tri sklonosti u mase, nazvane ‘zavist’, ‘požuda’ i ‘čast’. Zahvaljujući njima, mase se razvijaju stupanj po stupanj kako bi izvele lik potpunog čovjeka.”

Trebamo tumačiti nepokretno/neživo, vegetativno, pokretno/životinjsko i govorno prema četiri stupnja, gdje jedan ne razumije drugoga. Drugim riječima, svaki razumije kako se čovjek treba ponašati u ovom svijetu, i nitko ne može razumjeti drugoga.

Na primjer, nepokretno je prva faza. Ta vrsta razumije samo požudu. Ponekad vidimo dva susjeda koji žive jedan pokraj drugoga, i žena jednog muža, koji je na drugom stupnju, vegetativnom, koji se odnosi na čast i vlast, odlazi do žene muža s neživog stupnja i vidi kako susjed sjedi sa svojom obitelji za stolom i jede s obitelji, te govori svojoj obitelji kakav mu je bio radni dan i kako se sada odmara i uživa sjediti zajedno s obitelji i jesti.

Kad se žena s vegetativnog stupnja vrati kući, čeka da se njezin muž vrati iz trgovine kako bi večerao s obitelji. No kad muž dođe, kaže: “Nemam vremena sada jesti s vama jer sam pozvan na neki sastanak za dobrobit javnosti.” Njegova žena pita: “Zašto tvoj susjed dolazi iz trgovine i sjedi i jede s obitelji, i ne trči nigdje, nego sjedi mirno i radosno s obitelji, dok ti nemaš obzira prema svojoj obitelji, i tvoj je um usmjeren samo na druge ljude? Ja čak ni ne znam poznaješ li ih, ali daješ vrijeme koje pripada našoj obitelji i druge smatraš važnijima od nas!”

Tada joj on odgovara da njegov susjed nema osjećaj za druge. On je poput kokoši sa svojim pilićima, šeta s njima i brine se samo o svojim pilićima. “Isto tako, naš susjed nema više razuma od kokoši. Bi li htjela da budem poput njega? Bi li željela muža koji je poput kokoši?”

Ta žena se vraća susjedu i pita ga: “Zašto jedeš sa svojom obitelji nakon posla i ponašaš se poput kokoši umjesto da budeš kao moj muž?” On odgovara: “Nisam lud kao tvoj muž, da dajem svoje dragocjeno vrijeme koje mi je potrebno za odmor i da budem sretan sa svojom obitelji drugim ljudima.” Naravno, obojica su u pravu, ali nitko ne razumije drugoga.

Isto je i između drugog i trećeg stanja. Uzmimo kao primjer dva susjeda. Jedna žena posjeti drugu i vidi da sin susjede ustaje u osam ujutro i ide na posao. Navečer dolazi i ponaša se uredno, kao i svi drugi ljudi. Nakon toga ide na sastanke kako bi tamo nešto učinio za dobrobit javnosti, a zatim se vraća i ide spavati, kao i obično, poput svih drugih ljudi.

Kad se ta žena vrati kući, pita svog sina: “Zašto često vidim da ti pripremim večeru, a kad se ujutro probudim vidim da je svjetlo još uvijek upaljeno i večera još stoji pred tobom, netaknuta, dok ti sjediš uz svoje knjige? Zašto se sin moje susjede ponaša kao ljudsko biće?”

Sin odgovara: “Ja volim znanje, pa mislim da se isplati odreći svega i steći znanje. Nasuprot tome, sin susjede nema nikakve veze sa znanjem; on je poput životinje, radi za potrebe javnosti, to jest na način koji odgovara životinjama poput njega. To jest, bez znanja, ja sebe vidim sličnim životinji. Ali sin susjede, koji pripada svojstvu životinje, kako može razumjeti da se čovjek bez znanja naziva ‘životinja’?”

Kad ta žena kaže svojoj susjedi da njezin sin govori za njezina sina da je životinja, taj sin kaže svojoj majci: “Nisam lud da uranjam glavu u znanje. Tko će i što ću time dobiti? Nitko neće htjeti razgovarati sa mnom i svi će reći da nemam pojma o svjetovnim stvarima. Nasuprot tome, kad radim za potrebe javnosti i idem na sastanke, gdje se okupljaju pametni ljudi kako bi učinili nešto za dobrobit javnosti, mnogi će me ljudi poštovati jer se ne bavim svojim potrebama nego dobrobiti javnosti. Sin susjede, s druge strane, brine samo o svojim potrebama, zato se udubljuje u knjige.”

Iz toga slijedi da svaki kaže da je put kojim ide put istine, i nitko ne razumije drugoga.

To je još više izraženo na govornom stupnju. Oni koji su sa životinjskog stupnja ne mogu razumjeti govorni stupanj. To jest, oni koji se bave radom Stvoritelja izgledaju pametnim ljudima koji se cijeli život bave knjigama i kažu da je razum ono što je važno i da samo razum određuje, dok oni koji se bave radom Stvoritelja kažu da moramo ići iznad razuma, oni im se smiju i kažu: “Bez razuma, mi smo poput životinja. Kako mogu reći da moramo ići iznad razuma?” Iz toga slijedi da jedan ne razumije drugoga.

To se naziva “naraštaj Babilona”, kad jedan ne razumije jezik drugoga.

Prema tome, kako čovjek može izaći iz sklonosti na koje je naviknut od rođenja? Razumom je nemoguće shvatiti kako je moguće da će čovjek misliti drugačije od svojih sklonosti. I tamo (u Uvodu, točka 3) kaže: “Zbog toga su nam dana ispravljanja, u kojima čovjek mora ulagati trud i napor. Inače bi sva stvorenja bila u stanju mirovanja, budući da je korijen stvorenja, koji je Stvoritelj, u stanju potpunog odmora, i svaka grana želi nalikovati svom korijenu.”

Ta ispravljanja, nazvana “zavist”, “požuda” i “čast”, izvode čovjeka iz svijeta (Avot, poglavlje 4:28). Tamo kaže da se putem zavisti i časti može promijeniti sklonost požudi u stupanj vegetativnog, gdje počinje raditi za druge s namjerom Lo Lishma (ne u Njezino ime). Isto tako, putem zavisti može prijeći na stupanj znanja, kao što su naši mudraci rekli: “Zavist autora povećava mudrost.” I isto tako, putem Lo Lishma mogu prijeći sa životinjskog stupnja na govorni.

No kako Lo Lishma pomaže ako čovjek nema stvarnu sklonost prema stupnju u koji ulazi? O tome su naši mudraci rekli, u vezi s Torom: “Svjetlost u njoj ga ispravlja.” Ispada da putem Lo Lishma dolazimo do Lishma (u Njezino ime). Zato su rekli: “Čovjek uvijek treba učiti Lo Lishma, jer iz Lo Lishma dolazimo do Lishma.”

Međutim, moramo znati da se ove četiri podjele, koje su nepokretno/neživo, vegetativno, pokretno/životinjsko i govorno, odnose na istog čovjeka. Sam čovjek prelazi iz stanja u stanje, kao što tamo piše: “No oni koji ostaju bez ikakve Segula (svojstvo/snaga/posebna moć), to je zato što nemaju snažnu želju. Stoga sve tri gore spomenute sklonosti djeluju u njima u mješavini. Ponekad su vođeni požudom, ponekad zavišću, a ponekad žudnjom za čašću. No njihova se želja raspada u dijelove i oni su poput djece koja žude za svime što vide, ali ništa neće postići. Zbog toga je njihova vrijednost poput slame i mekinja koje ostaju nakon brašna.”

Sada možemo razumjeti kako čovjek ima tri stanja tijekom rada: stalno stanje, stanje uspona i stanje pada.

To jest, kad čovjek želi izaći iz svog stalnog stanja, poznato je da postoji ustaljeni poredak u kojem izvršava Toru i mitzvot poput opće javnosti. To znači da pazimo izvršavati Toru i mitzvot u praksi, to jest da ne obraćamo pažnju na namjeru davanja. To se naziva Lo Lishma. U tom trenutku čovjek općenito može trajno biti u tom stanju, jer vidi da svakog dana napreduje u Tori i mitzvot. To je zato što gleda samo na čin, vidi je li ispravan ili ne, i više ili manje je pedantan u izvršavanju. Iz tog razloga, svakog dana stječe Toru i mitzvot. A postoji pravilo: tamo gdje čovjek uspijeva, on uživa i može nastaviti. Zbog toga se to stanje naziva “stalno stanje”.

Nasuprot tome, drugo stanje je vrijeme uspona. To znači da je čovjek čuo od autora i iz knjiga da postoji pitanje okusa Tore i mitzvot koje čovjek treba postići izvršavanjem Tore i mitzvot, da treba raditi na Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, da mora postići Božanstvenost, što je glavna stvar koja se zahtijeva od Tore i mitzvot. Knjige kažu da će na kraju svaki čovjek biti nagrađen tim stupnjem.

Taj čovjek počinje se uzdizati po stupnjevima svetosti i osjećati da je sada u drugom svijetu, kao da je stanje u kojem je bio u usporedbi s njegovim sadašnjim stanjem poput razlike između dana i noći. Međutim, nije naviknut hodati tim putem i pada u pad.

Kad mu se usponi i padovi povećaju, ponekad očajava i kaže: “Ovaj put nije za mene”, ali se ne može vratiti u stalno stanje koje je imao. Zapravo, čovjek treba učiti iz sva tri stanja. Kao što su naši mudraci rekli: “Mnogo sam naučio od svojih učitelja, više od svojih prijatelja, a najviše od svojih učenika.” “Moji učitelji” su stanja uspona, “moji učenici” su stanja padova, a “moji prijatelji” su stalno stanje.

Drugim riječima, čovjek treba koristiti stanje pada. To jest, tijekom uspona treba razmišljati o mislima i željama koje je tada imao. Drugim riječima, učenje se uglavnom odvija u vrijeme uspona, to jest u vrijeme Gadlut (veličina/odraslost), koje se naziva “moji učitelji”, jer samo tijekom uspona čovjek ima razum za razmišljanje.

Zatim, kad počne učiti iz stanja pada, to se smatra da uči od svojih učenika, što je ispod rutine na koju je bio naviknut. Kad čovjek uči iz tog stanja, mnogo uči, jer sada može hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju što ga je izbavio iz smeća i otpada gdje je ležao poput ostalih životinja, čija je hrana samo otpad koji ljudi bacaju u smeće, i životinje poput mačaka dolaze i hrane se tim otpadom. Sada, tijekom uspona, može hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju za to.

Baal HaSulam je rekao da prema mjeri hvale i zahvalnosti koju čovjek daje Stvoritelju, u toj mjeri se uzdiže. Nije važno što ima. Važno je koliko je impresioniran približavanjem Stvoritelju. Prema mjeri zahvalnosti koju čovjek daje, u toj mjeri se uzdiže na stupnju.

Također, treba učiti iz stanja “prijatelja”. To jest, tijekom uspona treba promišljati i ispitivati na kakvom je razumijevanju tada bio izgrađen njegov rad.

Iz toga slijedi da ako čovjek uči iz svog sadašnjeg stanja tijekom uspona, to se smatra da nije mnogo naučio. Ali kad uči iz stanja “svog prijatelja”, uči više nego iz stanja uspona. “A najviše sam naučio od svojih učenika” znači vrijeme pada. To se naziva “i najviše od svojih učenika”.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da se svo učenje odvija upravo tijekom uspona. Iz toga slijedi da ako ne uči iz gore navedenih stanja tijekom uspona, smatra se da nije mnogo naučio. Zbog toga, tijekom pada, čovjek ne smije ništa odlučivati, nego samo moliti Stvoritelja da ga izbavi iz niskosti i vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu.