Što znači: “Pijan čovjek ne smije moliti”, u radu

Članak br. 21, 1989.

Naši mudraci su rekli (Iruvin 64): “Pijan čovjek ne smije moliti. A ako moli, njegova molitva je odvratnost.” To znači da je bolje da ne moli, jer je njegova molitva odvratnost. No što znači “odvratnost”?

Nalazimo riječ “odvratnost” i u vezi s incestom. Općenito, “odvratnost” znači nešto odbojno, kao što je rečeno: “Ne jedite nikakvu odvratnost,” “Dođi i vidi zle odvratnosti koje ovdje čine,” itd. Trebamo to razumjeti u radu. Zašto je bolje da ne moli ako je pijan, budući da je to odbojno?

Zohar pita (Shmini, točka 61) o stihu: “Ne pij vino ni opojno piće”: “Rabbi Hiya započinje: ‘I vino razveseljuje srce čovjeka.’ On pita: ako svećenik treba biti radostan i u osvjetljenju lica više od svih, zašto mu je zabranjeno piti vino? Jer u njemu postoji radost i osvjetljenje lica. Međutim, na početku je vino radost, a na kraju tuga. A svećenik uvijek treba biti radostan. Štoviše, vino dolazi sa strane Levita, jer Tora i vino Tore dolaze sa strane Gevura, dok je strana svećenika Hesed.”

Tamo je također napisano (točka 66): “Zbog toga, kad svećenik ulazi u Hram da bi služio, zabranjeno mu je piti vino, jer su njegova djela skrivena, a vino otkriva tajne. Zato je potrebno podizati glas,” a to podizanje glasa pripada Levitima.

Trebamo razumjeti što je svećenik u radu, što znači da je “rad svećenika skriven,” i što je Levit. Također, zašto Leviti trebaju podizati glas, suprotno svećenicima, i zašto je vino na početku radost, a na kraju tuga, odnosno što se smatra “početkom,” a što “krajem”?

Prvo trebamo znati što je rad. Poznato je da postoje dva načina u radu Stvoritelja: Lo Lishma (ne u Njezino ime) i ne radi primanja nagrade. To znači da čovjek vjeruje u Stvoritelja, da je On Kralj svijeta, i u mjeri svoje vjere u veličinu Stvoritelja osjeća da je velika privilegija služiti Kralju.

Ali čime može služiti Kralju da bi Kralj uživao? Odgovor je da moramo vjerovati da nam je Stvoritelj zapovjedio kroz Mojsija kako Mu služiti: dao nam je Toru i mitzvot, kao i vjeru u mudrace, da izvršavamo sve što su naši mudraci dodali, što se naziva mitzvot de Rabanan. Također nam je dao običaje koje trebamo slijediti. Izvršavanjem svega toga donosimo Mu zadovoljstvo, a sva naša radost proizlazi iz te velike privilegije, i iz toga crpimo sav svoj život.

To jest, budući da je nemoguće živjeti bez užitka i zadovoljstva, koji proizlaze iz svrhe stvaranja — činiti dobro Njegovim stvorenjima — želja i težnja za primanjem užitka utisnuta je u stvorenja. Inače čovjek ne može postojati. Zato sva stvorenja, čim se rode, moraju primati užitak.

Jedina razlika između malog i velikog je u odjeći. To jest, užitak se mora obući u nešto. Prema tome, kako čovjek sazrijeva, tako se mijenjaju i “odjeće” užitka. Na primjer, dijete uživa u igrama, a kad odraste, mijenja odjeće.

Isto tako, čovjek počinje raditi sveti rad kako bi primio užitak u izvršavanju Tore i mitzvot. Moramo mu obećati nagradu zauzvrat za njegov rad, kao i u tjelesnom radu. Iako čovjek uživa u odmoru, on ga napušta i ide raditi jer će mu rad donijeti nagradu, odnosno stvari koje će mu donijeti užitak.

Taj užitak koji prima od rada dolazi na dva načina: prvi je plaćanje, odnosno “plaća,” putem koje može kupiti stvari koje će mu donijeti užitak. Drugi je da neki ljudi rade ne zbog plaće, nego zbog poštovanja — to im daje gorivo za rad.

Isto je i u svetom radu. Neki rade da bi primili nagradu ili poštovanje. I u tome postoje dva načina: ili od stvorenja, ili od Stvoritelja. Kao što piše u Zoharu, oni žele da im Stvoritelj da sljedeći svijet kao nagradu. Sve se to naziva “radi primanja nagrade.”

Međutim, oni koji žele raditi samo radi davanja, njihova motivacija je služenje Kralju, kao što kaže Zohar (“Uvod u Knjigu Zohar,” točka 191): “Strah, koji je najvažniji, jest kad se čovjek boji svoga Gospodara jer je On velik i vlada, korijen svih svjetova, i sve je ništa u usporedbi s Njim… i on stavlja svoju volju na to mjesto koje se naziva ‘strah.’”

Ovdje, u tom radu, započinje glavna težina, jer čovjek mora pronaći motivaciju koja nije uobičajena i koju većina ne razumije — da ne prima nagradu za rad. To jest, radi u Tori i mitzvot, ali nagradu prima iz nečeg drugog, i samo nada u nagradu ga obvezuje na rad.

Ali oni koji žele raditi bez ikakve nagrade, nego samo da bi donijeli zadovoljstvo Stvoritelju, mjera im je veličina Stvoritelja. To jest, u mjeri u kojoj čovjek uzima na sebe veličinu Kralja, u toj mjeri ima snagu za rad. Kao što je napisano (“Uvod u Učenje Deset Sefirot,” točka 14), postoji djelomična vjera, gdje svatko ima određenu mjeru vjere koja određuje koliko će napora uložiti u radu Stvoritelja.

To je kao što kaže u Zoharu o stihu: “Njezin muž je poznat na vratima, svaki prema onome što pretpostavlja u svom srcu.” To znači da svatko ima neku mjeru veličine Stvoritelja, a veličina Stvoritelja u čovjeku je prema onome što pretpostavlja u svom srcu. To jest, ne postoji mjera veličine Stvoritelja kojom bi se mogla dosegnuti stvarna mjera Njegove veličine, kao što je napisano: “Njegova veličina je neistraživa. Naraštaj naraštaju hvali Tvoja djela.” U radu učimo da se “naraštaj naraštaju” odnosi na istog čovjeka, odnosno svako stanje naziva se “naraštaj.”

Dakle, tijekom uzdizanja čovjek ima određenu mjeru veličine Stvoritelja. Tijekom pada ima drugu mjeru veličine Stvoritelja. To se naziva “naraštaj naraštaju.” To znači da kroz te naraštaje, odnosno kroz uzdizanja i padove, kad čovjek izračuna koliko cijeni Njegovu veličinu u ta dva stanja, i čime se osnažuje u radu, time kasnije biva nagrađen s “hvalit će Tvoja djela.” To jest, vidi da su čak i stanja pada bila za dobro, a ne za loše.

To je zato što čovjek može procijeniti nešto samo iz suprotnosti toga, kao što je rečeno: “Kao prednost Svjetlosti iz tame,” kako objašnjava Baal HaSulam (Shamati, članak br. 34, “Kao prednost Svjetlosti iz tame”). Iz toga slijedi da “naraštaj naraštaju” znači da iz oboje zajedno dolazimo do stanja “hvalit će Tvoja djela.” Kroz ta stanja, koja se ponavljaju svaki put, i može ih biti više, nazvanih “naraštaji,” svakoga dana, iz svih tih “mnogih naraštaja” postižemo cjelovitost. No to vrijedi pod uvjetom da ne pobjegnemo iz bitke usred rada.

Prema tome, vidimo da, kako bismo imali gorivo za rad radi davanja, a ne radi primanja nagrade, nego da sam rad bude nagrada, moramo vjerovati u Njega, odnosno vjerovati u Njegovu veličinu. Moramo uložiti veliki napor da postignemo vjeru u veličinu Stvoritelja. Bez vjere u veličinu Stvoritelja nema snage za rad radi davanja. To jest, upravo kad osjećamo veličinu Stvoritelja, čovjek je spreman raditi bez ikakve nagrade.

Naprotiv, sam rad je nagrada, jer služenje velikom Kralju za njega je vrjednije od svakog bogatstva na svijetu, u usporedbi s tom službom, da mu Stvoritelj dopušta da uđe i služi Mu. Stoga moramo usmjeriti sve svoje misli na to kako postići osjećaj veličine Stvoritelja, i tada sve proizlazi iz te točke.

Poznato je da kad započinjemo rad, moramo započeti na desnoj liniji, koja se naziva “cjelovitost.” To jest, čovjek treba pokušati vjerovati iznad razuma koliko god može, i reći da iako može učiniti samo malu službu u Kedusha (svetosti), treba vjerovati da je to vrlo važno i da nema um da procijeni važnost toga.

To je kao što su naši mudraci rekli: “Hoda i ne čini, nagrada za hodanje je u njegovoj ruci.” To znači da čovjek treba cijeniti čak i najmanji dodir s duhovnošću, na bilo koji način. Stvoritelj prihvaća sve i bilježi to na račun čovjeka, i novčić po novčić se spaja u veliku svotu.

Kao što je napisano u članku Baal HaSulama, “Redoslijed rada,” trebamo usmjeriti rad prema Stvoritelju i vjerovati da On prihvaća naš rad, i nije važno kako taj rad izgleda. To jest, Stvoritelj uzima u obzir svakoga ako učini nešto u radu, i nije važno s kakvom namjerom čovjek to tada čini, nego Stvoritelj sve uzima u račun. Zbog toga i čovjek treba cijeniti sve što ima bilo kakve veze s radom Stvoritelja, i treba iz svega izvući zadovoljstvo i radost, time što ima privilegiju imati bilo kakav kontakt s duhovnošću.

Čovjek mora mnogo zahvaljivati Stvoritelju što ga je nagradio ičime u duhovnosti, kao što je rečeno da čak i ako hoda, a ne čini, nagrada za hodanje je u njegovoj ruci. Stoga mora zahvaljivati Stvoritelju barem za to što je nagrađen dolaskom u sinagogu. Kad čovjek zahvaljuje Stvoritelju za to, i ne samo da zahvaljuje, nego se i raduje tome, to se naziva “desna strana,” cjelovitost, i to je kvaliteta Hesed, desna linija.

Drugim riječima, on kaže da je Stvoritelj prema njemu pokazao milost time što mu je dopustio učiniti nešto u duhovnosti. Ta kvaliteta naziva se “svećenik,” što znači da se smatra da obavlja sveti rad.

Kad čovjek hoda desnom linijom, uvijek može biti radostan, što se naziva “onaj koji želi milost.” To jest, zadovoljan je svojim udjelom, onim što ima, i ne kleveće Stvoritelja. Drugim riječima, kad je čovjek radostan, nema mjesta kleveti, jer kad je radostan, nema prigovora Stvoritelju da se ne odnosi prema njemu kao Dobri koji čini dobro. U tom stanju čovjek se smatra “blagoslovljenim.”

Napisano je u članku “Vjera u svog Rava,” da tada čovjek može biti nagrađen visokim stupnjem jer “blagoslovljeni prianjaju uz blagoslovljenog.” No kad čovjek kleveće, čak i ako želi da mu Stvoritelj da duhovnost, a ne tjelesnost, nema razlike. Jer kad ima prigovore i nezadovoljstvo svojim stanjem, i ne može reći da se Stvoritelj prema njemu odnosi kao Dobri koji čini dobro, to se smatra klevetom, a zabrana klevete poznata je svima.

Stoga, kad čovjek hoda desnom linijom i dolaze mu klevetničke misli, treba ih odbaciti i reći da je zabranjeno slušati klevetu. Treba učiniti sve što može da odbije i izbaci iz sebe sve loše misli koje kleveću, iako te misli, kad dođu čovjeku, kažu: “Mi nismo strane misli. Naprotiv, želimo da se ne zavaravaš, nego da vidiš da stanje tvog rada nije ispravno i da ga ispraviš. Dakle, donosimo dobre misli o čovjeku.”

U tom trenutku treba reći: “Ako to govorite za moje dobro, zašto mi ne dolazite kad sam na lijevoj liniji?” To jest, kad čovjek zaključuje da treba ići naprijed, a ne stajati u jednom stanju. “Desno” znači da je zadovoljan s malo. No poznato je da su potrebne dvije linije, i da mi treba reći gdje griješim.

“Naprotiv, upravo kad želim hodati desnom linijom, vi dolazite k meni. Zato vas ne želim slušati.” To se naziva “cjelovitost desne.” Ta kvaliteta je uvijek u cjelovitosti, jer je zadovoljan svojim udjelom i ne zanima ga ništa osim da daje mnogo zahvalnosti Stvoritelju. Ta kvaliteta se naziva “svećenik,” i to je trajna radost.

Međutim, ovaj rad se smatra skrivenim, odnosno ne otkriva svoju cjelovitost prema van. To se naziva “pokriveni Hassadim (milosti),” što znači da ne može pokazati njihovu važnost prema van, jer nema što pokazati vanjskima, jer će ga oni odmah pitati: “Što to gledaš? Vidimo da si radostan i zadovoljan svojim udjelom, pa nam pokaži što imaš, kakva si duhovna postignuća stekao zbog kojih si sretan?”

On im odgovara: “Zadovoljan sam svojim udjelom.” No oni mu kažu: “Vidimo da nemaš ništa stvarno u duhovnosti, a ipak si sretan. Dakle, varaš sam sebe.” A što je istina? On kaže: “Idem iznad razuma, zato nemam potrebu odgovarati na vaša pitanja unutar razuma.”

Međutim, trebamo znati da “vanjski” ne znači druga tijela, nego sam čovjek, koji se sastoji od mnogih misli, kao što je napisano u Zoharu: “Čovjek je mali svijet i sastoji se od svih naroda svijeta.”

Sada ćemo objasniti što je Levit, zašto podiže glas, suprotno svećeniku čiji je rad skriven, odnosno iznad razuma. Budući da je tamo cjelovitost, on uvijek može biti u radosti. Leviti su “lijeva linija,” što je osvjetljenje Hochma, a Hochma dolazi u kelim primanja. Nasuprot tome, Hassadim, koji se smatraju svećenikom, dolaze u kelim davanja.

Kelim primanja zahtijevaju stalno čuvanje kako ne bi bili privučeni samom primanju. Njihovo čuvanje je u tome da također privlače Hassadim, a ti Hassadim čuvaju namjeru da ostane radi davanja. To se naziva “primanje radi davanja.” Čim se čovjek povede za samim činom primanja, pada sa svog stupnja jer se odvaja od Kedusha.

Stoga je rad Levita s podignutim glasom, što znači da tamo svijetli osvjetljenje Hochma, nazvano “otkrivanje Hassadim.” Otkrivanje se naziva “podizanje glasa,” jer se otkriva prema van, u kelim primanja. Zato se kaže da na početku donosi radost, a na kraju tugu.

Pitali smo što su “početak” i “kraj.” “Početak” znači kad je uključen u Hassadim. Tada može koristiti i Hochma. Ali na kraju, kad mu ponestane Hassadim, koliko god je bio uključen u njih, ostaje s jezgrom, odnosno samo s Hochma. Tada je nemoguće koristiti Hochma bez Hassadim, i to mu donosi tugu, jer uvijek treba odijevanje Hassadim, a nema ga.

Nasuprot tome, “svećenik,” koji mora uvijek biti zadovoljan, treba hodati samo desnom linijom, koja je Hesed, jer “on želi milost,” i zadovoljan je svojim udjelom i nema potrebu za Gadlut (veličinom). Prirodno, on uvijek može biti u radosti.

To je slično onome što je napisano (Učenje Deset Sefirot, 14. dio). Tamo je napisano da postoje dva razlučivanja: 1) blagoslov, 2) sloboda, koja je uklesana. On tamo tumači u Ohr Pnimi (Unutarnja Svjetlost) da se “pokriveni Hassadim nazivaju ‘sloboda’,” kad čovjeku ništa ne nedostaje jer mu ništa ne treba. Zbog toga se osjeća slobodnim, da nije porobljen ničim što treba primiti. Iz toga slijedi da nije rob ničemu.

To je upravo kad je zadovoljan svojim udjelom, i to se naziva “svećenik,” čiji je rad skriven i ne otkriva prema van ono što ima. To jest, ne treba da se njegova postignuća otkriju prema van, nego vjeruje iznad razuma da je sve što ima dovoljno.

Međutim, Leviti pripadaju lijevoj liniji, odnosno Hochma, koja je “vino Tore.” Tora se zapravo treba otkriti, jer Tora treba biti u znanju, jer Daat (znanje) se naziva “srednja linija,” koja odlučuje između desne i lijeve, odnosno da ne uzme više Hochma nego što ima Hassadim. Ako želi primiti više Hochma nego Hassadim, to se smatra da “pije više vina nego što može.” Tada postaje “pijan” i gubi svoj Daat, nazvan srednja linija, koja važe i provjerava da nema više Hochma nego Hassadim.

Prema tome trebamo tumačiti riječi naših mudraca: “Pijan čovjek ne smije moliti. A ako moli, njegova molitva je odvratnost.” To jest, kad izgubi Daat, koji je srednja linija, i moli da mu se da više Hochma nego Hassadim, to se naziva “odvratnost,” jer je odbojno — on moli Stvoritelja da mu da Hochma bez Hassadim, što ide vanjskima, a ne Kedusha.

U skladu s tim trebamo tumačiti ono što su rekli naši mudraci (VaYikra Rabbah 1:15): “Svaki učenik koji nema Daat, strvina je bolja od njega.” To jest, prima više Hochma nego Hassadim. Iz toga slijedi da u njemu nema srednje linije, nazvane Daat, koja odlučuje između “desne” i “lijeve.” Kao što je rečeno, “strvina je bolja od njega,” što znači da je odbojan jer nema Daat, i smatra se “pijanim” koji je “popio više vina nego što treba,” odnosno više nego Hassadim. Kad se na taj način moli da mu se da Tora, nazvana “vino Tore,” njegova molitva je odvratnost, odnosno smatra se odbojnim.

To možemo razumjeti i prema riječima naših mudraca (Avot, poglavlje 3): “Onaj čija je mudrost veća od njegovih djela, čemu je sličan? Drvetu koje ima mnogo grana, a malo korijena, pa dolazi vjetar i iščupa ga.” To jest, djelo se naziva “desna linija,” Hesed, i čovjek ne mora razumjeti svojim znanjem i razumom da je vrijedno raditi sveti rad radi davanja. Naprotiv, može ići iznad razuma, iako mu razum dolazi s pitanjima faraona koji pita: “Tko je Gospodin da slušam Njegov glas,” ili pitanjem zlog čovjeka: “Što je ovaj rad za vas?” Na to im odgovara da ide iznad razuma. To se naziva “djelo,” jer im ne odgovara mudrošću i razumom, nego praktično — radi, a ne teoretizira, i u tome je sva njegova radost, da održava vjeru iznad razuma.

Nakon toga, kad bude nagrađen Hochma, ne želi koristiti Hochma kao oslonac i reći: “Sada mi više ne treba vjera jer imam razum kao temelj.” To se naziva “njegovo znanje je veće od njegovih djela.” Međutim, on prima Hochma jer Stvoritelj želi da prima, ali ne radi sebe.

Ako želi primiti Hochma više nego njegova djela, to se naziva “pijan,” i njegova molitva je odvratnost. Stoga sve mora biti s mjerom razuma, odnosno srednjom linijom, tako da lijeva ne bude veća od desne.