Što je razlika između općeg i pojedinačnog u radu Stvoritelja?

Članak 33, 1988.

Naši su mudraci napisali (Makot 24): „Došao je Habakuk i postavio ih na jedno: Kao što je rečeno: ‘A pravednik živi po svojoj vjeri.’“ To znači da je činjenica da moramo izvršavati svu Toru i mitzvot (zapovijedi/dobra djela) radi toga da postignemo ovaj element, a to je vjera. Odnosno, ono što se zahtijeva od čovjeka, ono u čemu mora postići cjelovitost, jest doći do vjere u Stvoritelja. To znači da je, nakon što je postigao vjeru, potpun čovjek.

Moramo razumjeti ovo pitanje. Postoji pitanje da se čovjek mora baviti ispravkom stvaranja, jer budući da je čovjek stvoren s prirodom želje za primanjem za sebe, koja je suprotna po formi Stvoritelju, jer Stvoritelj je davatelj, i kroz nejednakost forme čovjek se odvojio od Stvoritelja, kako mu onda to što ima vjeru pomaže ako je još uvijek odvojen od Stvoritelja? Također, zašto su rekli: „Došao je Habakuk i postavio ih na jedno: ‘A pravednik živi po svojoj vjeri’“? To implicira da, ako ima vjeru, ima cjelovitost.

Odgovor je da moramo znati da ovdje postoji važna stvar, tj. ključno pitanje koje zahtijeva mnogo pažnje kako bismo to mogli prihvatiti kao vrata kroz koja čovjek može biti nagrađen potpunom vjerom. U suprotnom, imat će samo djelomičnu vjeru. Napisano je u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“ (stavka 14): „Naprotiv, to je djelomična vjera. Tako čovjek, prema mjeri svoje vjere u Stvoritelja, odvaja sebi samo jedan sat dnevno za bavljenje Torom i radom. …Treći ne zanemaruje čak ni jedan trenutak. …Prema tome, samo je vjera posljednjega potpuna.“ Da bi čovjek bio nagrađen potpunom vjerom, najprije mora izaći iz samoljublja, inače neće moći biti nagrađen potpunom vjerom. U suprotnom, odozgo mu neće biti dana mogućnost da ima potpunu vjeru.

Međutim, to je za čovjekovo dobro. Kao što je napisano u Sulam komentaru („Uvod u Knjigu Zohar“, sa Sulam (Ljestve) komentarom, stavak 138): „Zakon je da stvorenje ne može primiti otkriveno zlo od Stvoritelja, jer je nedostatak u slavi Stvoritelja ako Ga stvorenje doživljava kao onoga koji čini zlo, budući da to ne priliči Savršenom Djelovatelju. Stoga, kad se čovjek osjeća loše, u toj mjeri nad njim počiva poricanje Stvoriteljeve Providnosti, a Djelovatelj je skriven od njega.“

Stoga, prije nego što čovjek može primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, ne može postići vjeru. Uvjet koji mora biti ispunjen kako bi mu bili dani užitak i zadovoljstvo jesu kelim davanja. Na kelim primanja izvršen je ispravak da ih se ne koristi, jer se njima čovjek udaljava od Stvoritelja zbog nejednakosti forme između njih. Slijedi da, prije vjere, čovjek mora biti nagrađen ispravkom kelim, koji se naziva „ispravak stvaranja“.

Kao što je Baal HaSulam tamo napisao: „Znaj da je to sva razlika između ovoga svijeta, prije ispravka, i kraja ispravka. Prije kraja ispravka, Malchut se naziva ‘drvo dobra i zla’, budući da je Malchut Providnost Stvoritelja u ovome svijetu. Sve dok primatelji nisu upotpunjeni tako da mogu primiti svu Njegovu dobrohotnost, koju je za nas zamislio u misli stvaranja (što znači da, sve dok naši kelim primanja nisu ispravljeni da rade radi davanja, On nam ne može dati užitak i zadovoljstvo jer će sve otići Klipot (ljuskama)), Providnost mora biti u obliku dobra i zla te nagrade i kazne. To je tako zato što su naši kelim primanja još uvijek okaljani primanjem za sebe, koje je po svojoj kvaliteti vrlo ograničavajuće, a također nas odvaja od Stvoritelja. Stoga je potpuna dobrobit, u velikoj mjeri koju je On zamislio za nas, odsutna.“

U skladu s tim, vidimo da je doista ovaj element, a to je vjera, najvažniji. Pitali smo: Kako se može reći da je vjera cjelovitost, budući da nam je potreban i ispravak stvaranja, koji se naziva „stjecanje kelim davanja“? U suprotnom, obilje ne može doći nižima zbog nejednakosti forme. Odgovor je da, općenito, moramo izvršavati Toru i mitzvot kako bismo stekli kelim davanja. Kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin, jer ga Svjetlost u njoj vraća na dobro.“

Slijedi da je prvo razlučivanje u redoslijedu rada ispraviti zlo, koje se naziva „želja za primanjem za sebe“, što znači da će čovjek imati snagu koristiti se svime radi davanja. Međutim, ovdje trebamo razlučiti da su nam, kako bismo spoznali da se želja za primanjem naziva „zlo“, potrebni Tora i mitzvot. Prije nego što čovjek shvati da se primatelj naziva „zlo“, kako ga se može ispraviti? Kao što smo rekli u prethodnim člancima, naši su mudraci rekli: „Zašto se Tora naziva Tushia (snalažljivost/domišljatost)? Zato što Mateshet (iscrpljuje) čovjekovu snagu.“ Pitali smo: Ali rekli su: „Ako ga boli glava, neka se bavi Torom. Ako ga boli trbuh, neka se bavi Torom, kao što je rečeno: ‘Ona je lijek za cijelo njegovo tijelo’“ (Iruvin 54).

Prema onome što je Baal HaSulam rekao, Tora se naziva „napitkom“. Odnosno, ponekad je napitak života, a ponekad napitak smrti. Rekao je da ljekoviti napitak liječi one koji su bolesni. Ali kad bi zdrava osoba uzela ljekovite napitke, razboljela bi se. Odnosno, kad Tora dođe onome tko ima potrebu, može ga izliječiti. U skladu s tim, trebamo protumačiti da čovjek najprije mora učiti Toru kako bi vidio da je bolestan.

Zbog toga su rekli da Tora iscrpljuje čovjekovu snagu. Odnosno, kroz Toru može doći do toga da vidi kako je „Čovjek“ u njemu slab i nema snage nadvladati. Tada vidi da je bolestan u duhovnosti. Kroz Toru dolazi do prepoznavanja zla, kao što Zohar kaže o stihu: „Ili mu se obznani njegov grijeh“, što znači da mu Tora daje do znanja da je sagriješio.

Ako mu Tora to ne obznani, čovjek ne može znati niti osjetiti da se primanje za sebe naziva „lošim“ zbog nejednakosti forme između njega i Stvoritelja. Spoznaja da nejednakost forme uzrokuje odvajanje mora doći odozgo, kroz Toru. Stoga trebamo reći da je redoslijed takav: 1) izvršava Toru i mitzvot kako bi postigao prepoznavanje zla, i 2) izvršava Toru i mitzvot zato što ga „Svjetlost u njoj vraća na dobro“. To je vrijeme kad odozgo prima snagu koja se naziva „želja za davanjem“, što se smatra jednakošću forme. 3) Vjera, što je značenje riječi: „Došao je Habakuk i postavio ih na jedno: ‘Pravednik živi po svojoj vjeri.’“ Slijedi da je sve što općenito činimo u Tori i mitzvot radi toga da postignemo ovaj element, a to je vjera. Tada može primiti potpunu vjeru. Slijedi da je sav njegov rad samo radi toga da to postigne.

Međutim, prije ova tri prethodno navedena razlučivanja postoji razlučivanje koje se odnosi na cijeli Izrael. To je prvo razlučivanje, kad započinje čovjekovo obrazovanje u Tori i mitzvot: cijeli svijet mora znati s kojom svrhom trebaju izvršavati Toru i mitzvot — kako bi primili nagradu. A ako ih ne izvršavaju, pretrpjet će kaznu. To je opći redoslijed, kao što Maimonides kaže: „Kad poučavaju djecu, žene i neobrazovane ljude, poučavaju ih da rade samo iz straha i kako bi primili nagradu. Sve dok ne steknu znanje i ne zadobiju mnogo mudrosti, poučava ih se toj tajni malo-pomalo“ (Maimonides, Hilchot Teshuva, 10. poglavlje).

Slijedi da je redoslijed rada takav da se 1) cijeli Izrael poučava izvršavati Toru i mitzvot sa svim njezinim pojedinostima i potankostima s namjerom samoljublja. Ne smije ih se poučavati da moraju raditi Lishma (u Njezino ime), što znači radi davanja. Naprotiv, moraju raditi i ulagati napor samo kako bi primili za vlastitu korist.

Trebamo znati da rad za samoljublje znači biti nagrađen budućim svijetom kroz izvršavanje Tore i mitzvot. Ako ta osoba ima stvarnu energiju raditi za vlastitu korist, bit će spremna učiniti bilo što. Odnosno, ako je puna energije i želi biti nagrađena budućim svijetom, bit će spremna obavljati rad iznad razuma, koji čovjekov razum ne može shvatiti. Kao što je napisano (Ponovljeni zakon 12:30): „Čuvaj se da ne istražuješ o njihovim bogovima govoreći: ‘Kako ovi narodi služe svojim bogovima, da i ja mogu činiti isto?’ Ne čini tako, jer oni čak svoje sinove i kćeri spaljuju u vatri svojim bogovima.“

RASHI donosi tumačenje naših mudraca: „Uključujući njihove očeve i majke. Rabi Akiva rekao je: ‘Vidio sam stranca koji je privezao svojeg oca pred svojim psom i pojeo ga.’“ Autor knjige Siftei Chachamim tumači: „Želi reći idolopoklonstvo. ‘Pojeo ga’ znači da ga je spalio u vatri.“

Međutim, moramo znati da, premda je čovjek spreman raditi za vlastitu korist i obavljati najteži rad ako vjeruje da će mu time biti zajamčen budući svijet, čak i ako im se kaže da spale svoje sinove i kćeri te svoje roditelje, među njima ima onih koji imaju energije i snage za taj rad, budući da su još uvijek unutar kli samoljublja. Slijedi da se to još uvijek ne smatra „iznad razuma“. Drugim riječima, možemo razumjeti da je svojstveno prirodi da je čovjek spreman učiniti bilo što za želju za primanjem za sebe.

Također nalazimo da je u vrijeme razorenja Hrama napisano (Tužaljke 4:10): „Samilosne žene kuhale su vlastitu djecu; ona su im postala hrana.“ Sveti Alsheich tumači „hrana za njih“ u značenju da su „samo one same jele meso svoje djece. To je značenje ‘za njih’: samo su majke jele i nisu ga dijelile sa svojom preostalom djecom, iako su i ona bila gladna.“

To nam pokazuje što čovjek može učiniti za samoljublje kad nema Kedusha (svetosti), nego postoji razorenje Kedusha, i vlada samo želja za primanjem za sebe: „Samilosne žene kuhale su vlastitu djecu.“

Imamo dva primjera: 1) Radi želje za primanjem, u zamjenu za spaljivanje djece i roditelja — budući svijet; ili radi primanja ovoga svijeta, zbog čega su „samilosne žene kuhale vlastitu djecu“. Slijedi da čovjek može učiniti bilo što kako bi zadovoljio želju za primanjem — prirodu s kojom se čovjek rađa.

Ali kad čovjek počne raditi na putu pojedinca, što znači biti nagrađen Dvekut sa Stvoriteljem, odnosno kad mora izaći iz samoljublja, ne može obaviti ni najmanji rad. Odnosno, ako se čovjeku kaže: „Čini isto što već činiš, ali tome dodaj namjeru davanja Stvoritelju bez ikakve nagrade“, to je vrlo teško učiniti jer je protiv prirode, koja se naziva „želja za primanjem za sebe“.

Odnosno, isti rad, što znači isti praktični rad koji čovjek obavlja, bez potrebe da ulaže ikakav dodatni napor, nego samo da ima namjeru činiti to radi Stvoritelja, ostavlja ga bez snage. Čini mu se kao da pred njim stoji visoka planina koju ne može pomaknuti ni najmanje. Osjeća kao da mu je cijeli svijet razoren, i sve to zato što je to protiv naše prirode.

U tom stanju, kad čovjek želi dosegnuti istinu i obavljati rad pojedinca, odozgo mu se daje do znanja da je u stanju niskosti, budući da vidi kako ne može ništa učiniti radi Stvoritelja. To se stanje naziva „prepoznavanje zla“. To se naziva „prvim stanjem u radu pojedinca“, a to je prepoznavanje zla.

Nakon toga započinje druga faza, kad mora izvršavati Toru i mitzvot kako bi ga Svjetlost u njoj vratila na dobro, jer će kroz Svjetlost primiti kelim davanja, što znači da će imati žudnju davati Stvoritelju i u tome će uživati.

Nakon toga dolazi treća faza, a to je potpuna vjera, kao što je prethodno rečeno: „Došao je Habakuk i postavio ih na jedno: ‘A pravednik živi po svojoj vjeri.’“ To je pojedinačno (također „pojedinac“) koje čovjek mora postići. Kad ima vjeru, bit će nagrađen užitkom i zadovoljstvom u Njegovoj Providnosti, kao Dobrog koji čini dobro.

Mogli bismo pitati o onome što je napisano u Sulam (Ljestve) komentaru na Zohar: „Zakon je da stvorenje ne može primiti otkriveno zlo od Stvoritelja, jer je nedostatak u slavi Stvoritelja ako Ga stvorenje doživljava kao onoga koji čini zlo. Stoga, kad se čovjek osjeća loše, Djelovatelj je skriven od njega.“ Zašto bi Stvoritelju smetalo ako Ga čovjek doživljava kao onoga koji čini zlo? Traži li Stvoritelj poštovanje od stvorenih bića, da Ga poštuju radi Njega samoga? Njemu nisu potrebne stvari koje pripadaju tijelu i krvi.

Naprotiv, to je radi čovjeka. Nedostatak o kojem govorimo u duhovnosti, kao kad čovjek nanese nedostatak Kedusha, Sitra Achra (druga strana) nalazi se tamo, u korijenu duše čovjeka koji je prouzročio nedostatak gore. Odnosno, moramo vjerovati da je ime Stvoritelja Dobri koji čini dobro.

Slijedi da, kad čovjek osjeća da se nalazi u lošem stanju, ne može opravdati Providnost i reći da se Stvoritelj prema njemu odnosi kao Dobri koji čini dobro. Slijedi da čovjek prima nedostatak koji je nanio Svetom Imenu, a to je Dobri koji čini dobro. A kad čovjek prima dobro odozgo, sretan je i može svim srcem reći: „Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet.’“

Ali kad se čovjek osjeća loše, ne može reći: „Blagoslovljen je Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet.’“ Umjesto toga, čovjek kaže ono što je rekao Job (Job 3): „I Job odgovori i reče: ‘Neka propadne dan u koji sam se rodio i noć koja je rekla: ‘Začet je dječak.’ Neka taj dan bude tama.’“ Zbog toga je to ispravak, jer tada, kad čovjek ne vjeruje da mu je Stvoritelj prouzročio sve teškoće, ne kleveće Stvoritelja.

Nastavljajući na to, u materijalnosti ponekad vidimo čovjeka čiji sin radi za plaću koja mu nije dovoljna za uzdržavanje. Kad je počeo raditi, još je bio samac i tada je plaća bila dobra. Ali sada se s tom plaćom ne može uzdržavati. Otac kaže sinu: „Budući da vidiš da ti poslodavac ne daje povišicu, idi i potraži posao koji je bolje plaćen.“ Ali sin odgovara: „Već sam se navikao na poslodavca i kolege; ne mogu napustiti to mjesto.“

Što otac čini? Odlazi poslodavcu i govori mu o situaciji svojeg sina. Poslodavac odgovara da mu ne može dati povišicu, ali ga može poslati tamo gdje će biti bolje plaćen. Tada ga otac zamoli: „Reci mojem sinu da više nemaš posla za njega, pa će otići drugamo. Nekoliko sam puta razgovarao s njim o tome da napusti posao na kojem nije dobro plaćen i ode tamo gdje plaćaju bolju plaću, ali reći ću ti istinu: rekao mi je da voli tebe i svoje kolege i zato ne želi napustiti ovo mjesto. Stoga, ako ga otpustiš, neće imati izbora nego otići drugamo. Ali molim te, nemoj mu reći da sam bio ovdje i zamolio te da mu više ne dopustiš raditi kod tebe. Inače će reći da ima oca koji je okrutan prema svojem sinu. Odnosno, on ne može razumjeti da je to što nastojim postići da dobije otkaz za njegovo dobro. Kad bi od svojeg poslodavca čuo da sam ja tražio da bude otpušten, što bi rekao: ‘Neka Gospodin blagoslovi mojeg oca, koji se toliko trudi samo radi mene’? Nema sumnje da bi bio vrlo ljut na svojeg oca.“

Tako je i u duhovnosti — Stvoritelj čovjeku šalje stanje pada. Odnosno, iz situacije u kojoj je primao opskrbu, premda je njegov otac razumio da to nije dovoljna opskrba i da može zaraditi više, sin to nije razumio. Zbog toga mu Stvoritelj šalje pad, što je nalik otkazu na poslu. Tada je ljut na Stvoritelja što mu je poslao štetu, budući da zna da je prije toga bio u stanju uspona u duhovnosti, ali ga je Stvoritelj odbacio, pa je, naravno, ljut na Stvoritelja. To se smatra kao: „Onaj tko sumnja u Shechina (Božansku Prisutnost), njegova je kazna vrlo teška.“ Stoga, kad postoji ispravak da ne pronalazi onoga koji čini zlo, nema se na koga ljutiti. Slijedi da je za njegovo dobro to što ne zna tko je onaj koji čini sve te stvari.

Tamo je rekao: „Onaj tko ulaže napor da se ne odvoji od vjere u Njega, premda osjeća loš okus u Providnosti, nagrađen je. Ako ne ulaže napor, bit će kažnjen jer se odvojio od vjere u Njega. Prema tome, premda je samo On činio, čini i činit će sva djela, to ipak ostaje skriveno onima koji osjećaju dobro i zlo.“

Vidimo da onaj tko može uložiti napor i reći da mu Stvoritelj šalje zlo i da je to za njegovo dobro, ostaje u vjeri, u mjeri u kojoj može reći da mu je Stvoritelj poslao stanje u kojem se nalazi radi njegove vlastite koristi. To se ne smatra „činjenjem zla“. Prema tome, on ostaje u vjeri.

Nasuprot tome, ako ne može reći da mu je Stvoritelj to poslao radi njegova dobra, nego da je to na njegovu štetu, to se stanje naziva da Stvoritelj čini zlo. Zbog toga Djelovatelj mora biti skriven od njega. To se smatra gubitkom vjere i smatra se kaznom.

Slijedi da, kad ne bi bilo uspona i padova, čovjek ne bi mogao osjetiti da mu nešto nedostaje. Odnosno, ne bi osjećao da mu je potrebna milost Neba, da nije u čovjekovoj moći izaći iz samoljublja i učiniti da njegova želja bude samo donijeti zadovoljstvo svojem Stvoritelju. Naprotiv, sav njegov rad može biti samo radi njega samoga, a kad je riječ o vlastitoj koristi, ima snagu učiniti stvari koje čovjek ne može ni zamisliti. Ili, kao što je bilo u vrijeme razorenja Hrama, kad su samilosne žene kuhale vlastitu djecu, kao što su služili svojim bogovima spaljujući svoje sinove i kćeri.

Ali raditi radi Stvoritelja, što znači ne željeti nikakvu naknadu za svoj rad, čak i kad je riječ samo o namjeri nad djelima primanja, čovjek to ne može učiniti. Odnosno, ako čovjek želi jesti radi Stvoritelja, a ne radi sebe, premda je samo djelo primanje užitka, ono što bi trebao namjeravati nije u njegovim rukama. Ovdje samo Stvoritelj može pomoći. To je razlika između općeg rada, koji pripada široj javnosti, i rada pojedinca.