Što su zasluge i grijesi pravednika u radu?

Članak 22, 1988.

U Zoharu (BeHar, stavka 67) piše: „Potpuni pravednik – sve njegove zasluge su gore, a njegovi grijesi dolje. Potpuni zlikovac – njegovi grijesi su gore, a njegove zasluge dolje. To jest, potpuni pravednik – sve njegove zasluge čuvaju se za njega gore, za budući svijet, i od njih ne prima ništa na ovom svijetu. Njegovi grijesi, odnosno kazne za njegove grijehe, dolje su, na ovom svijetu. Potpuni zlikovac – njegovi grijesi su gore, što znači da biva kažnjen u paklu nakon odlaska s ovoga svijeta. A zasluge koje je stekao dolje su, što znači da svoju nagradu prima na ovom svijetu. Srednji – sude mu oboje, što znači da su i njegova nagrada i njegova kazna dolje, na ovom svijetu.”

Moramo razumjeti značenje pojmova „potpuni pravednik”, „potpuni zlikovac” i „srednji” u radu, kao i što su „ovaj svijet” i „budući svijet” u čovjekovu radu te što znače „gore” i „dolje”.

Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da će stvorenja primiti užitak i zadovoljstvo. Zato vidimo da cijeli svijet, bez iznimke, teži jedino primanju užitka i zadovoljstva, jer je to svrha stvaranja. Međutim, kako bi se postigla jednakost forme, učinjena je ispravka da sve što činimo mora biti s namjerom da Stvoritelju pružimo zadovoljstvo, a ne radi vlastite koristi.

Kako čovjek može učiniti nešto što nije radi vlastite koristi, kad je to protivno prirodi? Odgovor je da, u onoj mjeri u kojoj čovjek vjeruje u veličinu Stvoritelja, u toj mjeri može činiti djela kako bi Stvoritelj uživao u njegovu radu. U prirodi je tako da, kad mali služi velikome, iz toga prima zadovoljstvo i ne treba nikakvu nagradu. Sama povlastica da mu služi daje mu životnu snagu i čini da se osjeća najsretnijom osobom na svijetu.

Stoga, kad čovjek dostigne taj stupanj na kojemu mu je jedini cilj davati Stvoritelju, naziva se „pravednikom”. To jest, kad može davati Stvoritelju, to je njegova jedina nada u životu i ne treba da mu se u životu daje bilo što drugo. Ako vidi da mu nije dopušteno služiti Kralju, kaže da je sigurno počinio neki grijeh zbog kojega je kažnjen izbacivanjem iz Kraljeve palače na mjesto smeća, mjesto otpada.

To jest, bačen je među užitke koje je primao iz samozadovoljavanja, za koje je govorio da priliče „pokretnoj (životinjskoj)” razini, a ne govornoj razini, koja je ljudska razina, kao što su naši mudraci rekli: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a ne narodi svijeta.” Ali sada je u stanju u kojem može uživati jedino u onome što pripada vlastitoj koristi. Tada kaže da je sigurno kažnjen zbog nekog grijeha, jer nije bio dovoljno oprezan i zato je kažnjen. To je stupanj „potpunog pravednika”.

Nasuprot tome, užici potpunog zlikovca jesu samo oni koji se mogu primiti u posudama primanja, odnosno isključivo radi vlastite koristi. Ako vidi da iz toga rada neće proizaći nikakva osobna korist, nego će sve otići u davanje, bez ikakve nagrade, iz toga ne može primiti zadovoljstvo. Tada kaže da je sigurno počinio neki grijeh, zbog kojega ne može primiti ništa u posudama primanja, pa istražuje i ispituje zašto ne može omogućiti posudama primanja da uživaju.

Iz toga slijedi da je čovjek jako zabrinut kad misli da volja za primanjem neće primiti ništa. Za stanje u kojem se sada nalazi kaže da je to doista pakao, da je gore kažnjen za svoje grijehe, i zato njegova volja za primanjem za vlastitu korist ne može uživati ni u čemu, odnosno da sada više nema od čega živjeti.

„Srednji – sude mu oboje.” Jednom se slaže s pravednikom, a drugi put kaže da je potpuni zlikovac u pravu.

Prema tome možemo protumačiti ono što Zohar kaže: „Potpuni pravednik – sve njegove zasluge čuvaju se za njega gore.” On zasluge smatra onima koje su „gore, u budućem svijetu”, što znači da može činiti djela koja pripadaju gore, odnosno radi davanja Višemu, Stvoritelju, koji je od uzvišene važnosti. To smatra „budućim svijetom”, a budući svijet naziva se „nagradom”.

Od njih ne prima ništa na ovom svijetu. Ovaj svijet naziva se „primanjem”. Ono što čovjek prima u posudama primanja naziva se „ovim svijetom” i smatra se Malchut, dok se budući svijet naziva Bina, koja je posuda davanja. Zato se Bina naziva „gore”, „budući svijet”, a Malchut se naziva „ovaj svijet”. Stoga pravednik ne želi za sebe primiti ništa u posudama primanja, nego jedino radi davanja.

Kaže: „Potpuni zlikovac – njegovi grijesi su gore.” To znači da, kad se bavi Torom i mitzvot, što se smatra „gore” po važnosti, vidi da je zlikovac, odnosno da ne želi raditi kako bi davao Stvoritelju, nego kako bi pružio zadovoljstvo samome sebi, i upravo zato se bavi onim što pripada gore. Drugim riječima, stvarima koje bi trebao davati prema gore. Kad vidi da dolje, odnosno volja za primanjem, od toga rada neće imati nikakvu korist, zlikovac za to stanje kaže: „Zašto ne mogu dati nešto volji za primanjem za vlastitu korist? To mora biti zbog grijeha; zato volja za primanjem ne može uživati.”

Kaže: „Biva kažnjen u paklu nakon odlaska s ovoga svijeta.” „Odlazak s ovoga svijeta” znači da kaže kako sada više nema životne snage iz ovoga svijeta, koji se naziva „posude primanja”, jer su sada lišene života. To se naziva „odlaskom s ovoga svijeta”. To je značenje riječi: „Biva kažnjen u paklu.” Budući da sada osjeća da nema ništa iz čega bi volja za primanjem mogla primiti zadovoljstvo, kaže da je to kazna i da je kažnjen u paklu. Zato nema života.

To je značenje izraza „potpuni zlikovac gore”. U onoj mjeri u kojoj se mora baviti davanjem prema gore, a dolje primati, to se smatra kaznom. Smatra se da sada osjeća kao da je umro, jer više nema nikakvog života.

„A zasluge koje je stekao dolje su, što znači da svoju nagradu prima na ovom svijetu.” „Ovaj svijet” jest ono u čemu volja za primanjem uživa. O tome kaže: „To što mogu primati užitak i zadovoljstvo u posudama primanja mora značiti da imam zasluge i zato primam zadovoljstvo.” To je značenje riječi „njegove zasluge su dolje”, odnosno u posudama primanja, koje se smatraju nižom važnošću.

Prema tome, značenje pojma „potpuni pravednik” jest da je njegova namjera isključivo pružiti zadovoljstvo svom Stvoritelju. „Potpuni zlikovac” znači da želi samo primati, a uopće ne davati. Ipak, oba se stanja odnose na istu osobu, odnosno na čovjeka koji se bavi Torom i mitzvot te želi započeti rad u Lishma (u Njezino ime). Tada, kroz rad i nadvladavanje, dolazi do spoznaje da je potpuni zlikovac, da ne želi poništiti vlastitu vlast niti prestati misliti na sebe, na to kako sebi pružiti zadovoljstvo, i da sve svoje brige usmjeri na davanje. Tada vidi koliko je to teško.

Takav čovjek može vidjeti istinu – da je daleko od istine rada isključivo radi Stvoritelja. Tada odlučuje da je doista zlikovac, jer tada vidi što njegovo tijelo želi i vidi da ne može biti radnik Stvoritelja, nego je zapravo radnik samoga sebe.

Nasuprot tome, oni koji ne započnu rad davanja nikada ne mogu vidjeti da su potpuno zlikovci. Ponekad vide da još nisu dostigli stupanj pravednika, ali ne mogu vidjeti da su potpuni zlikovci, jer je nemoguće vidjeti istinu prije nego što čovjek započne rad davanja.

Ovaj svijet naziva se „posudama primanja”, a budući svijet „posudama davanja”. Isto tako, „dolje” znači u posudama primanja, a „gore” znači posude davanja, odnosno da niži želi davati Višemu.

„Srednji – sude mu oboje”, što znači da se to ne događa istodobno, nego u dva odvojena vremena. Jednom misli da je već dostigao stupanj „pravednika”, a drugi put vidi da je „potpuni zlikovac”. Iz toga slijedi da pravednik kaže: „Sve moje zasluge čuvaju se za mene gore, a moji grijesi su dolje, na ovom svijetu.” To znači da, dok su njegovi užici u posudama primanja, on to smatra kaznom.

Prema tome možemo protumačiti riječi Zohara (Truma, stavka 522): „Čovjekov stol mora biti čist kako tijelo ne bi pristupilo jedenju svoje hrane osim kad je i samo čisto. Zato se čovjek najprije mora očistiti, jer tu hranu, koju je pripremio za sebe, Stvoritelj želi, pa ne smije pristupiti tom stolu izmeta i bljuvotine od Sitra Achra. Nakon što čovjek pojede i nasladi se, mora dati dio klipot. A što je to? To je posljednja voda, nečistoća na rukama koja se mora dati toj strani, kojoj je potrebna. Budući da je čovjek dužan dati joj taj dio, uopće nije potrebno izgovoriti blagoslov.”

Moramo razumjeti što je „čistoća” u radu, gdje kaže: „Zato se čovjek najprije mora očistiti prije nego što jede hranu sa čistog stola.” Također moramo razumjeti ono što kaže: „Nakon što čovjek pojede i nasladi se, mora dati dio klipot. A što je to? To je posljednja voda, nečistoća na rukama… Budući da je čovjek dužan dati joj taj dio.” Moramo razumjeti zašto prije objeda kaže da se klipot ne smije dati ništa, a nakon objeda kaže da im treba dati dio, štoviše, da je to obvezno učiniti, ali da pritom nije potrebno izgovoriti blagoslov.

Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. No kako u tome ne bi bilo srama, učinjen je ispravak prema kojem sve užitke koje primamo moramo usmjeriti tako da budu radi davanja, a ne radi vlastite koristi. Klipot se nazivaju „željom za primanjem radi vlastite koristi”. Kad sve posude primanja budu ispravljene tako da rade radi davanja, to će se nazivati „krajem ispravka”. To jest, više neće biti ničega što treba ispravljati u rad radi davanja, jer će sve posude primanja ući pod vlast Kedushe, koja se naziva „radi davanja Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi”.

Stoga, kako bi čovjek mogao usmjeriti primanje užitka tako da ono bude radi davanja, što se smatra sjedenjem za vlastitim stolom, treba reći: „Ovo je stol pred Gospodinom.” „Stol” je mjesto iz kojega čovjek prima užitke. „Stol” znači mjesto čovjekove opskrbe. Naziva se „stol”, kao što su naši mudraci rekli: „Ovisi o očevu stolu”, „ovisi o tuđem stolu” (odnosno ovisi o drugima). Također, tijekom blagoslova nakon jela kažemo: „Neka nam Milosrdni pošalje obilan blagoslov u ovu kuću i na ovaj stol za kojim smo jeli.”

Moramo razumjeti što su „ova kuća” i „ovaj stol”. „Stol” je mjesto na kojem čovjek prima svoju opskrbu. Zato kažemo: „Neka nam Milosrdni pošalje obilan blagoslov”, što znači da opskrba koju primamo od Stvoritelja neće biti primana sa zavišću, odnosno radi vlastite koristi. Drugim riječima, moli Stvoritelja da opskrba kojom hrani tijelo ne uđe u posude primanja tijela, koje se nazivaju „zavist”, kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek zavidi onome što drugi imaju.”

Naprotiv, neka to bude kao „obilan blagoslov”, odnosno posude davanja, što se naziva „širenjem”, a to je Hassadim (milosrđe), kad čovjek želi činiti jedino Hesed (milost). Iz toga treba dolaziti njegova opskrba, i ona neće biti sa zavišću, koja se naziva „primanje, a ne davanje”, jer od onih koji primaju za sebe svijet ne može imati opstanka. To jest, kad bi cijeli svijet radio u davanju, svijet bi imao opstojnost čak i na materijalnoj razini, kao što piše u knjizi Matan Torah (Darivanje Tore). To je značenje onoga što kaže: „na ovom stolu.”

U vezi s riječima „obilan blagoslov u ovoj kući”, kuća označava Hochma, kao što je napisano: „Kao slava čovjeka koji prebiva u domu”, i kao što je napisano: „Kuća će se sagraditi mudrošću (Hochma).” To je značenje onoga što piše u Zoharu: „Tri stvari proširuju čovjekov um: lijepa žena, lijep dom i lijepe kelim. Lijepa žena je njegova duša, lijepe kelim su njegovi organi, a dom je njegovo srce.” To jest, dom se smatra čovjekovim srcem, a čovjekovo srce treba biti Hram, kao što je napisano: „I neka Mi načine Svetište da prebivam među njima.”

To znači da čovjek treba raditi na dvjema stvarima: 1) Ispravak stvaranja, koji je Hesed, naziva se „obilan blagoslov”. Širenje se naziva Hesed i suprotnost je zavisti. To se naziva „stol Gospodnji”, a postiže se kroz Toru, kao što su naši mudraci rekli: „Svjetlost u njoj ga ispravlja.” 2) Nakon toga dolazi rad na svrsi stvaranja, koja se naziva „Svjetlost Hochma (mudrosti)” ili „Svjetlost života”. Ta Svjetlost naziva se „mudrost Tore” i smatra se stanjem u kojem su „Tora i Stvoritelj jedno”. Općenito, ta Tora naziva se „imenima Stvoritelja”.

To dolazi nakon što je čovjek stekao kelim Hesed, odnosno posude davanja u pogledu jednakosti forme. To je u skladu s riječima naših mudraca: „Rabi Meir kaže: ‘Onome tko uči Toru u Lishma (u Njezino ime)...’”, što znači da ima posude davanja, odnosno da mu je jedina namjera pružiti zadovoljstvo svom Stvoritelju, „...otkrivaju se tajne Tore”, koje su imena Stvoritelja.

Sada možemo protumačiti značenje čistoće u radu za Stvoritelja. Kaže: „Zato se čovjek najprije mora očistiti prije nego što jede hranu sa čistog stola.” To znači da nije moguće stavljati dragocjene stvari u prljave posude, jer će prljavština sve pokvariti. Tako je i u radu za Stvoritelja: upravo kad čovjek radi za Stvoritelja, a ne za sebe, odnosno kad želi davati Stvoritelju, obilje može ući u te kelim, jer postoji jednakost između Svjetlosti i kli.

Nasuprot tome, ako je kli pomiješana s primanjem za vlastitu korist, što se u odnosu na Svjetlost, koja je u cijelosti davanje, smatra „prljavim”, tada se, prije nego što čovjek dođe primiti opskrbu od Stvoritelja, odnosno užitak i zadovoljstvo, mora očistiti od primanja za sebe. Tada obilje, koje je užitak, ne odlazi klipot, koje predstavljaju primanje za vlastitu korist. Naprotiv, obilje odlazi Kedushi, jer čovjek može usmjeriti primanje užitka na to da njime pruži zadovoljstvo Stvoritelju. To se naziva „jedenjem hrane sa čistog stola”.

Nakon objeda stanje je suprotno. Tada mora dati dio Sitra Achri. To znači da kaže kako ovdje još uvijek postoji prljavština koja pripada Sitra Achri i da se još mora ispraviti.