Što u radu znači „Ne dodaj i ne oduzimaj“?

Članak br. 28, 1987.

Napisano je (Ponovljeni zakon 4:2): „Ne dodajte riječi koju vam zapovijedam niti joj što oduzimajte, kako biste izvršavali zapovijedi Gospodina, Boga svojega, koje vam zapovijedam.“

Tumači pitaju: možemo razumjeti zašto Tora treba reći „Ne dodaj“, odnosno da čovjek ne bi trebao ni pomisliti nešto dodati, budući da bi se moglo reći da je dobro dodavati jer će se time uvećati slava Nebesa. Međutim, čemu dolaze riječi „niti joj što oduzimajte“, koje govore da se ne smije umanjivati? To je jednostavno: ako nam je Stvoritelj dao Toru i mitzvot (zapovijedi), svakako ih moramo izvršavati i ne kršiti mitzvot Stvoritelja.

U doslovnom smislu postoji mnogo odgovora. Ali čemu nas to uči u radu? Također, trebamo razumjeti zašto nam je doista zabranjeno dodavati. Razumno je da je dobro dodavati mitzvot, osobito zato što je u radu red takav da čovjek svaki put dodaje.

Poznato je da u poretku rada postoji pitanje jedne linije, a postoje i dvije linije, koje se nazivaju „desna“ i „lijeva“, te postoji srednja linija, kao što je objašnjeno u prethodnim člancima. Ovdje ćemo to ponoviti koliko bude potrebno.

Također trebamo znati da postoji opće pravilo, odnosno jedno pravilo koje se odnosi na sve, na cijeli Izrael, a postoje i pojedinci u Izraelu. To jest, postoje ljudi koji ne mogu biti poput opće javnosti, odnosno ponašati se u odnosu prema Tori i mitzvot poput opće javnosti. Umjesto toga, oni razumiju i osjećaju da ih rad opće javnosti i njezine težnje – ono što opća javnost teži postići kroz rad u Tori i mitzvot – ne zadovoljavaju. Umjesto toga, oni imaju drukčije težnje i ciljeve od opće javnosti.

Ipak, u vezi s izvršavanjem Tore i mitzvot rečeno je: „Jedan zakon (Tora) neka bude za vas“ (Brojevi 15:29); nema razlike između potpunog pravednika i običnog čovjeka. Međutim, to je tako u pogledu djelovanja, što znači da trebaju namjeravati izvršavati zapovijedi Stvoritelja onako kako nam je zapovjedio preko Mojsija, a to se naziva „namjera rada u mitzvot“, i u tome su svi jednaki.

Ali u pogledu namjere, odnosno onoga što čovjek namjerava dok izvršava Toru i mitzvot, to jest što želi zauzvrat za svoj rad, kad se odriče drugih stvari i posvećuje svoje vrijeme i svu svoju energiju izvršavanju Tore i mitzvot, tu već postoje razlučivanja koja se općenito nazivaju Lo Lishma (ne u Njezino ime), ili je njegova namjera Lishma (u Njezino ime). Za pojedinca postoje mnoga razlučivanja u Lo Lishma i mnoga razlučivanja u Lishma.

Što se tiče Lo Lishma, pravilo je da svi počinju u Lo Lishma. Poslije postoje pojedinci koji izlaze iz Lo Lishma i dolaze do stupnja Lishma. Tada ih treba razlučivati prema linijama. To jest, kod svih onih koji se još uvijek zadovoljavaju s Lo Lishma postoji pitanje ispravka. Smatra se da oni ne mogu vidjeti pravi put rada. Umjesto toga, moraju osjećati da hodaju putem istine. U protivnom neće moći nastaviti izvršavati Toru i mitzvot, budući da čovjek po prirodi treba imati korist od svojega rada. Ako Lo Lishma nije istina, što onda jest istina? Istina je da je Lo Lishma vrlo važno stanje. Ali budući da oni neće cijeniti Lo Lishma, postoji ispravak po kojem misle da rade Lishma, kako bi cijenili svoja djela, jer kako čovjek može imati korist od laži?

Baal HaSulam je rekao da trebamo vjerovati da, u onoj mjeri u kojoj čovjek zamišlja da je Lishma vrlo važno, treba vjerovati da je Lo Lishma još važnije nego što on cijeni Lishma te da je važnost Lishma izvan čovjekove sposobnosti da je dokuči.

U radu opće javnosti postoji samo jedna linija, odnosno djelovanje. To je jedan put. To jest, čovjek treba znati da svakim pojedinim djelom koje izvrši napreduje i da se od mnogo novčića nakupi velika svota. To je kao u alegoriji koju smo o tome naveli, gdje čovjek prima najamninu od tvornice koju je nekome iznajmio. Svake godine prima određenu svotu pa je siguran da sa svakom godinom koja prođe njegovo bogatstvo raste.

Isto je i u radu opće javnosti. Na primjer, ako čovjek dosegne dob od dvadeset godina, ima bogatstvo od sedam godina Tore i mitzvot. Ako je dosegnuo dob od četrdeset godina, zna da ima bogatstvo od dvadeset i sedam godina, i tako dalje. Proizlazi da se nema zbog čega brinuti jer mu je nagrada osigurana. I doista je tako, budući da se nagrada prima i za Lo Lishma. Ali to se naziva „jedna linija“ ili „jedan put“ i ovdje nema proturječnosti na putu rada kojim ide.

Međutim, kad se čovjek želi odvojiti od puta opće javnosti i ući u rad Lishma, trebamo razlučiti dvije linije: 1) „desnu“, koja se naziva „cjelovitost“, gdje nema nedostataka. To može biti na jedan od dva načina. Prvi način koji postoji na desnoj jest taj da čovjek razmišlja i kaže: „Sve je pod osobnom Providnošću i čovjek nema vlastitog izbora.“ Ako je tako, on računa i vidi koliko ljudi postoji na svijetu kojima Stvoritelj nije dao misao i želju da izvršavaju Stvoriteljeve zapovijedi, dok je on od Stvoritelja primio misao i želju da ima neki doticaj s Torom i mitzvot. Iako vidi da postoje ljudi koji su nagrađeni višim stupnjevima u količini i kvaliteti, kad pogleda unatrag, vidi da postoje ljudi koji nemaju nikakav doticaj s duhovnošću. Umjesto toga, cijeli njihov život svodi se na ono što mogu pronaći u tjelesnim požudama. Ne osjećaju ništa više od bilo koje životinje niti razmišljaju o bilo kakvoj svrsi, o tome da je svijet stvoren s nekom svrhom. Umjesto toga, zadovoljavaju se time da mogu ispuniti iste želje koje su imali kao djeca. Ako mogu ispuniti te želje, smatraju se sretnima.

Ipak, on vidi da mu je Stvoritelj dao um i razum kako ne bi živio poput životinje, nego kako bi znao da je čovjek, da biti čovjek znači biti na višem stupnju od životinja, odnosno imati dodir sa Stvoriteljem – mogućnost izvršavanja Stvoriteljevih zapovijedi. Vjeruje da razgovara sa Stvoriteljem i u blagoslovu za molitvu i u blagoslovu za užitak. Moli Mu se za ovo malo doticaja koji ima s duhovnošću, hoda sretan i osjeća radost u životu. Osjeća da nije poput drugih ljudi, čiji je cilj u životu samo ono što žele djeca, bez ikakvog poimanja duhovnosti. To se naziva „desna“, budući da se osjeća kao cjelovit čovjek kojem ništa ne nedostaje.

Drugi način koji postoji na desnoj jest, kao što je Baal HaSulam rekao, da čovjek treba vjerovati iznad razuma kao da je nagrađen potpunom vjerom. Tako sebi treba predočiti kao da već u svojim organima osjeća da Stvoritelj vodi cijeli svijet kao dobar i koji čini dobro, odnosno da cijeli svijet od Njega prima samo dobrobiti, a i on je jedan od njih. Kako bi se uzvišeno trebao osjećati u tom trenutku, kad ide iznad razuma, kao da ima svijet ispunjen obiljem i samo treba zahvaljivati i hvaliti Stvoritelja što ga je nagradio postizanjem užitka i zadovoljstva. I to se naziva „desna“.

Ova desna linija daje čovjeku da samo ovdje ima mjesto na kojem može zahvaljivati Stvoritelju što mu čini dobro, i samo se na taj način smatra cjelovitim i blagoslovljenim jer mu ništa ne nedostaje. Tada može prionuti uz Stvoritelja, budući da „blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga“.

Iz toga može primiti životnost jer čovjek ne može živjeti od negativnosti. Proizlazi da kroz desnu liniju prima životnost u radu Stvoritelja, jer samo iz cjelovitosti čovjek može primiti radost, a život bez radosti ne smatra se životom.

Postoji još jedna vrlina desne linije: zahvaljujući Stvoritelju što ga je približio, iako čovjek ima tek mali doticaj s duhovnošću, ako je zahvalan za malu stvar, to uzrokuje da cilj služenja Stvoritelju svaki put dobiva veću važnost u njegovim očima. A budući da je Shechina (Božanska Prisutnost) u izgnanstvu, ili kao što je napisano, „Shechina je u prašini“, što znači da je duhovni rad nevažan, dok su važne samo tjelesne stvari i čovjek ih cijeni, a čovjek je pod utjecajem javnosti, stoga je i njemu tjelesnost važnija od duhovnosti. Hodajući desnom linijom, odnosno zahvaljujući Stvoritelju za svaki pojedini doticaj koji ima s duhovnošću, on povećava važnost duhovnosti.

Baal HaSulam je rekao da kad se viši vidi kako čovjek cijeni sve što je duhovno, a dokaz za to jest da je zahvalan za sve, to uzrokuje da mu se daje određena iluminacija odozgo, budući da je očito da će ga znati sačuvati. Kao što su naši mudraci rekli: „Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu je dano.“ Pravilo je da se ono što nije toliko važno ne čuva od gubitka. Iz tog razloga, iluminacija odozgo ne daje se ako je čovjek ne zna sačuvati. Kad se vidi da taj čovjek cijeni svaku, pa i najmanju stvar u Kedusha (svetosti), zasigurno će sačuvati ono što mu je dano. Proizlazi da čovjekov napor da hvali Stvoritelja i zahvaljuje Mu što mu je dao um i razum da se malo približi Kedusha uzrokuje da mu se daje određena iluminacija odozgo.

Međutim, čovjek također treba hodati lijevom linijom. Desna i lijeva smatraju se „dvjema linijama koje jedna drugu poriču“. Lijeva se naziva „nešto što zahtijeva ispravak“. Lijeva linija uključuje kritiku, kad čovjek treba vidjeti svoje istinsko stanje u duhovnosti: nalazi li se doista na putu želje za davanjem, zavarava li samoga sebe ili je svega toga potpuno nesvjestan.

Poznato je da je najvažnije postići Dvekut sa Stvoriteljem, što znači misliti samo o stvarima koje dovode do jednakosti forme, a ne suprotno. To jest, čovjek kritički ispituje poredak svojega rada, je li već napredovao u svom radu prema postizanju cilja ili, naprotiv, nazaduje, te treba razmisliti što mora učiniti kako bi njegova djela bila potpuna. Drugim riječima, mora vidjeti svoje snage u radu, ima li snage nadvladati, a ako nema, što treba učiniti.

Tada vidi da ga samo Stvoritelj može spasiti iz njegova stanja, kako bi mogao izaći iz samoljublja i raditi samo radi Stvoritelja. To znači da vidi da mu samo Stvoritelj može pomoći, kao što je napisano: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.“ To znači da je narod Izraela bio porobljen razlučivanju Egipta, što je želja za primanjem za sebe, te su bili robovi Egipćanima i nisu imali nikakvog posjeda u Kedusha jer su Egipćani, odnosno samoljublje, uzeli sve.

To se naziva „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, jer „siromah se smatra mrtvim“, budući da je Sitra Achra (druga strana) uzela sav njihov posjed. Ništa nije ušlo u domenu Kedusha sve dok im se nije ukazao Kralj nad kraljevima i otkupio ih. To vrijedi uvijek, što znači da kad god je čovjek u izgnanstvu i moli Stvoritelja da ga izbavi iz izgnanstva, Stvoritelj ga izbavlja.

To je značenje riječi „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ Međutim, čovjek sam ne može izaći iz izgnanstva i porobljenosti samoljublju. Proizlazi da je lijeva linija mjesto na kojem treba moliti Stvoritelja da ga izbavi iz izgnanstva. U protivnom, bez lijeve linije, nikada ne može spoznati da se nalazi u samoljublju jer dok je na desnoj liniji, nemoguće je vidjeti bilo kakve nedostatke pa nema što ispraviti.

Sada možemo razumjeti poredak koji imamo u molitvi, sastavljen od hvalospjeva, pjevanja i veličanja, te značenje molitve i molbe. Naši su mudraci rekli (Berachot 32): „Čovjek uvijek treba najprije hvaliti Stvoritelja, a zatim se moliti.“

Pitanje je sljedeće: ako čovjek želi nešto zamoliti od Stvoritelja, najprije treba izreći hvalu Stvoritelju. Zašto to treba učiniti? Možemo razumjeti da kad tražimo uslugu od čovjeka od krvi i mesa, može se reći da mu najprije trebamo pokazati da ga smatramo važnim. Kao da ga podmićujemo, pružamo mu zadovoljstvo, a zatim ga molimo da nam učini uslugu, kao da će davatelj uzvratiti uslugu primatelju, kao što je primatelj učinio uslugu davatelju time što mu je pružio zadovoljstvo hvaleći ga. Ali može li se takvo što reći u odnosu na Stvoritelja?

Kao što smo objasnili u vezi s potrebom za dvjema linijama, desnom i lijevom, trebamo razumjeti da kad čovjek želi ući u sveti rad, najprije mora znati o čemu je riječ, odnosno kome želi služiti. To jest, najprije mora cijeniti veličinu i važnost Kralja za kojeg želi da ga primi kao roba, kako bi bio poput „robova koji služe Velikome ne radi primanja nagrade“. Tko mu daje želju da služi Kralju bez ikakve nagrade? Samo veličina i važnost Kralja daju mu gorivo da želi raditi bez ikakve nagrade.

Stoga je poredak takav da počinje hodati desnom linijom, a tada se sav njegov rad sastoji u tome da sebi predočava važnost Kralja i zahvaljuje Mu što mu je dao želju i misao da sudjeluje u duhovnosti. To može biti bilo što; čak i ako mu je dana tek mala stvar, da ima makar mali doticaj s duhovnošću, on je smatra velikom i važnom, kao što je rečeno u objašnjenju desne linije. Isto vrijedi i za drugo tumačenje desne linije, kao što je napisano u ime Baal HaSulama, da „desna“ znači „okreni se udesno“.

To znači da mora vjerovati iznad razuma i zamisliti da je već nagrađen vjerom u Stvoritelja koja se osjeća u njegovim organima te da vidi i osjeća kako Stvoritelj vodi cijeli svijet kao Dobri koji čini dobro. Iako kad gleda unutar razuma vidi suprotno, ipak treba raditi iznad razuma i treba mu izgledati kao da već može osjetiti u svojim organima da je doista tako, da Stvoritelj vodi svijet kao Dobri koji čini dobro.

Ovdje čovjek stječe važnost cilja i odavde crpi životnost, odnosno radost zbog blizine Stvoritelju. Tada čovjek može reći da je Stvoritelj dobar i čini dobro te osjećati da ima snage reći Stvoritelju: „Ti si nas izabrao između svih naroda, zavolio si nas i želio nas“, budući da ima razlog zahvaljivati Stvoritelju. I u mjeri u kojoj osjeća važnost duhovnosti, tako uspostavlja hvalu Stvoritelju.

Nakon što je čovjek došao do osjećaja važnosti duhovnosti, što se naziva „Čovjek uvijek treba uspostaviti hvalu Stvoritelju“, tada je vrijeme da prijeđe na lijevu liniju. Mora kritički ispitati kako unutar razuma doista osjeća važnost Kralja, je li uistinu spreman raditi samo radi Stvoritelja.

Kad unutar razuma vidi da je gol i siromašan, to stanje u kojem vidi važnost duhovnosti, ali samo iznad razuma, ta kalkulacija može u njemu stvoriti nedostatak i bol zbog toga što se nalazi u krajnjoj niskosti. Tada može iz srca moliti za ono što mu nedostaje.

Ali ako nema desnu liniju, iako se molio Stvoritelju da mu pomogne, to je kao da moli Kralja da mu učini uslugu, spasi ga i smiluje mu se. Budući da je Kralj milostiv, moli Ga za novac kako bi sebi kupio malo kruha. Ali čovjek ne zna da je u zatvoru među onima koji su osuđeni na smrt i da sada ima priliku zamoliti Kralja da mu spasi život, odnosno da ga pomiluje, a Kralj će ga pomilovati i pružiti mu priliku da živi sretnim životom. No on moli Stvoritelja da mu se smiluje i dade mu kruha te se time zadovoljava. To je zato što je toliko dugo zatočen da je sve zaboravio, zaboravio je da postoji svijet u kojem može živjeti sretnim životom.

To je korist od toga da se najprije uspostavi hvala Stvoritelju, a zatim moli. Razlog je taj što, nakon što čovjek spozna važnost duhovnosti, da „jer oni su naš život i duljina naših dana“, tada, kad se moli, zna što mu je potrebno i za što treba moliti Stvoritelja da mu se smiluje i dade mu život. To je zato što je, dok je bio na desnoj liniji, osjećao da je tjelesni život poput onoga što je rečeno: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’.“

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: zašto čovjek treba najprije uspostaviti hvalu Stvoritelju, a zatim moliti? To je prikladno kad je riječ o čovjeku od krvi i mesa, kojega najprije moramo udobrovoljiti i hvaliti, što davatelja čini suosjećajnim i spremnim na davanje, kao što mu je molitelj rekao da davatelj ima dobre osobine. Ali zašto trebamo uspostaviti hvalu Stvoritelju prije nego što se molimo?

Prema gore navedenom, to je jednostavno. To je zato da bi čovjek znao što mu nedostaje, jer će tada znati za što treba tražiti Stvoriteljevu pomoć. To je slično alegoriji koju sam jednom ispričao, o čovjeku koji je bio teško bolestan, pa je skupina liječnika došla pregledati ga i utvrditi njegovu bolest. Bolesnik je liječnicima pokazao sićušnu ranicu na prstu i rekao im da ga boli, ali oni je nisu htjeli pogledati. Upitao ih je: „Zašto ne gledate ono što vam pokazujem i nitko to ne želi pogledati?“ Odgovorili su mu: „U smrtnoj si opasnosti, između života i smrti, a želiš da gledamo nešto tako beznačajno?“

Isto je i s nama. Kad čovjek nema pojma što mu nedostaje i traži nešto malo poput te ranice, dok se zapravo nalazi u domeni Tuma’a (nečistoće), kao u riječima: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’“, kako ga mogu uzeti u obzir odozgo dok se nalazi u domeni mrtvih? On treba tražiti da mu se dade život, kao što je napisano: „Spomeni nas za život.“ Ali premda kažemo: „Spomeni nas za život“, kakav život očekujemo? To je pitanje!

Međutim, nakon što je čovjek počeo hodati desnom linijom, počinje spoznavati što mu nedostaje. To jest, poslije, kad prijeđe na lijevu liniju, ima primjer s desne. Ipak, ni to se ne stječe odjednom, nego je to stalan rad, kao što je napisano u svakodnevnoj molitvi, da najprije moramo uspostaviti hvalu Stvoritelju, a zatim moliti.

Ipak, dvije linije moraju biti uravnotežene, što znači da jedna ne smije biti veća od druge. Umjesto toga, uvijek treba hodati kao u tjelesnoj alegoriji, na dvije noge – desnoj i lijevoj. Ne može se reći da treba hodati na jednoj nozi više nego na drugoj, a hodanje samo na jednoj nozi potpuno je nemoguće. Stoga oni koji žele hodati putem istine i postići Dvekut sa Stvoriteljem moraju hodati i desnom i lijevom, ali ne hodati na jednoj nozi više nego na drugoj.

Sada trebamo protumačiti ono što smo pitali: što znači „Ne dodaj i ne oduzimaj od toga“? Pitali smo: kako se na rad odnosi to da ne trebamo dodavati u radu? A s druge strane, zbunjujuće je sljedeće: „Ne dodaj“ može se razumjeti kad nam Tora kaže: „Ne dodaj.“ Ali zašto zapovijed „Ne oduzimaj“? Kako možemo pomisliti da je dopušteno oduzeti nešto od 613 mitzvot, pa nam Tora mora reći da nam je zabranjeno oduzimati?

Prema poretku rada, to trebamo protumačiti u odnosu na dvije linije. To znači da je zabranjeno dodavati na desnom putu. Umjesto toga, čovjek koji želi hodati putem istine mora određeno vrijeme posvetiti desnom putu, a zatim mora hodati lijevom linijom. Na to se odnosi zapovijed da se ne dodaje – jednom putu više nego drugome – niti da se oduzima od linija. To jest, čovjek ne bi trebao reći: „Danas želim hodati desnom linijom“, ili obrnuto: „Danas želim hodati lijevom linijom.“ Na to se odnosi zapovijed: „Ne dodaj i ne oduzimaj.“ Umjesto toga, kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba najprije uspostaviti hvalu Stvoritelju, a zatim moliti.“

Desni put naziva se „cjelovitost“. Tada čovjek može biti vrlo zahvalan Stvoritelju. Poslije mora prijeći na lijevu liniju. Na lijevom putu vrijeme je da vidi svoje stvarno stanje, onako kako mu se čini unutar razuma. Tada ima mjesta za molitvu, budući da se molitva odnosi upravo na mjesto nedostatka, a što je nedostatak veći, to je molitva više iz srca.

To je značenje onoga što je napisano: „Iz dubine zazvah Te, Gospodine.“ Stoga dvije linije moraju biti jednake „sve dok ne dođe treći zapis i presudi između njih“. Tada, nakon rada u dvjema linijama, čovjek biva nagrađen Dvekutom sa Stvoriteljem. To se naziva „treći zapis“. To jest, dvije linije pripadaju čovjekovu radu, dok srednja linija pripada Stvoritelju. To znači da se hodanjem u dvjema linijama, iz njih dvije, stvara mjesto na koje Stvoritelj može položiti svoj blagoslov. To se naziva „sve dok ne dođe treći zapis i presudi između njih“.

Sada možemo protumačiti ono što Zohar kaže (Pinhas, stavka 321): „‘Njihova je noga ravna noga.’ Autori Mishne rekli su da onaj tko se moli treba u molitvi ispraviti svoje noge, poput anđela koji služe, tako da mu noge budu ravne.“

Trebamo razumjeti zašto, ako noge nisu ravne, njegova molitva ne može biti prihvaćena. To znači da njegove noge nešto nagovještavaju, pa iz tog razloga, kad se moli, osjeća nedostatak i dolazi Stvoritelju da ispuni njegov nedostatak, njegove noge moraju biti ravne.

Prema gore navedenom, možemo razumjeti značenje njegovih „nogu“. „Desna noga“ jest desna linija ili desni put. To je mjesto za hvaljenje Stvoritelja i zahvaljivanje Stvoritelju. Lijeva noga odnosi se na lijevu liniju i lijevi put, a molitva ne može biti prihvaćena prije nego što obje linije budu ravne i jedna ne bude veća od druge.