Što je čovjekovo osobno vlasništvo?

Što je čovjekovo osobno vlasništvo?

Članak br. 20, 1987.

Zohar (Korah, stavka 4) tumači stih: „I Korah je uzeo.“ Pita: „Što znači ‘uzeo’?“ I odgovara: „Uzeo je za sebe loš savjet. Svatko tko teži onome što nije njegovo, to mu izmiče. Štoviše, gubi čak i ono što ima. Korah je težio onome što nije bilo njegovo; izgubio je ono što je bilo njegovo, a nije stekao ono drugo.“

Trebamo razumjeti, u smislu rada, što je to za što možemo reći da pripada čovjeku, odnosno da je njegovo, a što je to za što želimo reći da nije njegovo. Zohar o Korahu kaže da je težio onome što nije bilo njegovo, a izgubio je i ono što je bilo njegovo. Što nam ove riječi govore u radu, kako bi čovjek znao kako se sačuvati od Korahove kazne?

Poznato je da je glavna novost u stvaranju želja za primanjem, kao što je napisano (Studij deset Sefirot, 1. dio, Histaklut Pnimit): „Njegova je želja činiti dobro Njegovim stvorenjima, što je veza između Stvoritelja i stvorenih bića. On je stvorio nedostatak, odnosno želju i žudnju za primanjem užitka i zadovoljstva. Inače je nemoguće uživati u bilo čemu.“

Poznato je da je zabranjeno govoriti o onome što je prethodilo stvaranju. Umjesto toga, sve o čemu govorimo temelji se na načelu „Po Tvojim djelima spoznajemo Te“. To znači da govorimo o onome što postoji u stvorenjima. Međutim, zašto je Stvoritelj stvorio takvu stvarnost? Mogao je to učiniti drukčije! O tome nam je zabranjeno govoriti.

Vidimo da je priroda koja postoji u stvaranju takva da je nemoguće uživati u bilo čemu ako za time ne postoji žudnja. Štoviše, žudnja za nečim određuje količinu užitka koju možemo izvući iz onoga za čime žudimo.

Zbog toga ovaj kli (posudu), nazvan „želja za primanjem užitka i zadovoljstva“, pripisujemo kli koji je Stvoritelj načinio. Nemamo dopuštenje ni sposobnost ukinuti ovaj kli ili pokvariti tu želju za primanjem. Kad je taj kli nastao i primio obilje koje mu je Stvoritelj želio dati, kli je osjetio da je korijen davatelj, a kli primatelj, odnosno da ovdje nema jednakosti forme. Zbog toga je kli poželio biti davatelj poput svojeg korijena. Postavio je Tzimtzum (ograničenje) na svojstvo primanja, budući da je kli primatelj, a Emanator davatelj. Umjesto toga, odlučio je da neće primati ništa osim u onoj mjeri u kojoj može primati radi davanja.

Taj kli, koji prima samo ako je to radi davanja, pripisujemo stvorenju, budući da je to djelovanje suprotno onome što je Stvoritelj stvorio. Stvoritelj je stvorio nižeg da prima, jer je to svrha stvaranja, nazvana „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“, kako bi stvorenja uživala. Međutim, niži je poduzeo suprotno djelovanje: on želi da Stvoritelj uživa. To je njegovo mjerilo; ne uzima u obzir sebe ni vlastiti užitak, te pri svakom djelovanju kalkulira treba li ga izvršiti ili ne.

Drugim riječima, ako to donosi zadovoljstvo Stvoritelju, on će to učiniti. Ali ako ne vidi da će time donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, suzdržava se od tog djelovanja. To znači da su sve kalkulacije koje obavlja prije bilo kojeg djelovanja u skladu s mogućnošću da pruži užitak Stvoritelju.

Obilje koje se širi u ovaj kli, nazvan „radi davanja“, naziva se „Svjetlost linije“. To znači da Svjetlost svijetli u skladu s linijom i mjerom u kojoj primatelj može usmjeriti svoju namjeru na davanje, što predstavlja jednakost forme. On ne uzima u obzir vlastiti užitak jer želi Dvekut (prianjanje). Stoga proizlazi da su svi mnogobrojni svjetovi, Partzufim i Sefirot nastali zbog primatelja.

To znači da je, dok je Svjetlost svijetlila u kli Stvoritelja, nazvanom „želja za primanjem radi primanja“, odnosno Malchut, taj kli imao sposobnost primiti užitak i zadovoljstvo koji su bili u misli stvaranja, jer je On, svakako, u skladu s količinom užitka i zadovoljstva koje želi dati, stvorio odgovarajuću veličinu kli. Stoga je kli primio svu Svjetlost i ondje je postojala samo jedna, jednostavna Svjetlost, kao što je napisano u knjizi Drvo života (Eetz Haim): „Prije Tzimtzum, viša, jednostavna Svjetlost ispunjavala je cjelokupnu stvarnost.“

Drugim riječima, Malchut, nazvan „želja za primanjem“, primio je svo obilje koje je On želio dati, budući da je taj kli potekao od Emanatora. Zbog toga je On svakako načinio kli potpunim, kako bi mogao primiti ono što je On želio dati. Međutim, nakon toga Malchut je rekao da ne želi primati s kli Stvoritelja, već da ima vlastiti kli, koji je sam načinio. Ali budući da niži, koji je stvoreno biće, ne može načiniti kli poput Stvoritelja, trenutačno, već je niži ograničen u onome što može učiniti, taj je kli nastajao postupno, u skladu sa sposobnošću usmjeravanja namjere radi davanja.

Iz toga proizlaze mnogi stupnjevi, što znači da Svjetlost svijetli u skladu sa sposobnošću kelim (posuda) nižih. On na isti način tumači (Studij deset Sefirot, 1. dio) ono što je rečeno u Drvetu života, da se Svjetlost širila postupno. Pita: „Kako se u duhovnosti može reći ‘postupno’, budući da ondje nema vremena, a ‘postupno’ podrazumijeva vrijeme?“ Ondje, u Ohr Pnimi (Baal HaSulamovo tumačenje ARI-jevog teksta), objašnjava da „postupno“ znači da se Svjetlost ne širi odjednom, već po stupnjevima, u mjeri u kojoj niži mogu primati radi davanja. To se smatra „postupnim“.

Iz toga, dakle, proizlazi da imamo dva kelim: 1) Kli koji pripisujemo Stvoritelju. To je kli nazvan „želja za primanjem radi primanja“. Taj je kli nastao potpun jer, iz perspektive Stvoritelja, posjeduje potpunost. 2) Kli koji pripisujemo stvorenju, odnosno želju za davanjem. Taj se kli uspostavlja postupno jer niži ne mogu načiniti taj kli odjednom.

Trebamo znati da se sav naš rad temelji na jednoj jedinoj točki, što znači da su Tora i mitzvot (zapovijedi/dobra djela), koje nam je zapovjeđeno izvršavati, namijenjeni tome da steknemo kli koji trebamo načiniti. Taj kli možemo načiniti samo putem Tore i mitzvot, kao što kaže rabi Hananiah Ben Akashia: „Stvoritelj je želio pročistiti Izrael, stoga im je dao obilje Tore i mitzvot, kao što je rečeno: ‘Gospodin je želio, radi Svoje pravednosti, uzveličati Toru i proslaviti je.’“ Također je napisano u eseju „Predgovor mudrosti kabale“: „A poznato je da pročišćenje dolazi od riječi Hizdakchut (postajanje pročišćenim). To je kao što su naši mudraci rekli, da su mitzvot dane samo kako bi se pročistio Izrael.“

Proizlazi da trebamo samo načiniti kli, nazvan „posuda davanja“. Ništa nam drugo ne nedostaje. Kao što je napisano: „I blagoslovit ću te u svemu što činiš.“ Odnosno, „činjenje“ se odnosi na kli. Ako načinimo kli, Stvoritelj će ga ispuniti blagoslovom, odnosno obiljem, nazvanim „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“.

Posuda davanja priprema se u nama i u umu i u srcu, budući da nam je Stvoritelj dao kli za primanje. Zbog toga imamo žudnju da sve razumijemo svojim intelektom, jer nam je ta želja dala žudnju za stjecanjem znanja. To uzrokuje da želimo razumjeti Toru i mitzvot. Međutim, istodobno imamo i žudnju za razumijevanjem Providnosti, što znači da čovjek razmišlja o tome kako se Stvoritelj odnosi prema njemu kroz upravljanje na način Dobrog koji čini dobro.

Ovdje trebamo vjerovati iznad razuma. Budući da je u tijelo usađena želja za razumijevanjem i učenjem, jasno je da se u čovjeku probudila želja za razumijevanjem Stvoriteljevih putova. Međutim, ta želja za razumijevanjem i učenjem odnosi se na Toru, a ne na Providnost. Drugim riječima, tom željom, tom snagom, moramo nastojati razumjeti sve samo u odnosu na Toru, a ne u odnosu na Providnost.

Baal HaSulam jednom je objasnio ono što izgovaramo u blagoslovu: „Koji je oblikovao čovjeka i stvorio u njemu otvore-otvore, šupljine-šupljine. Otkriveno je i poznato pred Tvojim prijestoljem da, ako bi se jedan od njih otvorio ili jedan od njih začepio, bilo bi nemoguće postojati i stajati pred Tobom.“ Rekao je da je razlika između „otvora“ i „šupljina“ u tome što otvor treba biti zatvoren, dok šupljina treba ostati šuplja.

Tumačenje: Postoje „zakon“ i „pravda“. „Zakon“ znači da određenu stvar trebamo prihvatiti kao zakon iznad razuma. To je vjera, a prihvaćanje vjere treba biti iznad razuma. Proizlazi da nedostatak znanja, razumijevanja i intelektualnog poimanja nečega održava to mjesto kao šupljinu, bez znanja. Svaki put čovjek mora paziti da ne ispuni tu šupljinu.

U blagoslovu „Koji je stvorio“ kažemo: „Ako bi se jedan od njih začepio, bilo bi nemoguće postojati.“ Međutim, šupljina, odnosno mjesto nedostatka znanja, ne smije se ispuniti. Umjesto toga, uvijek trebamo ići iznad razuma. To se naziva „um“ radi davanja.

Nije tako s pravdom, koja je Tora. Ovdje je upravo mjesto na kojem čovjek treba nastojati učiniti sve što može kako bi razumio Toru. Tora se naziva „imenima Stvoritelja“, a na nama je da ih razumijemo i postignemo. I ovdje, u Tori, nedostatak koji se naziva „otvor“ treba zatvoriti, što znači da ne smije biti nedostatka, i što više, to bolje.

Zbog toga kažemo: „Ako bi se jedan od njih otvorio... bilo bi nemoguće postojati.“ Odnosno, „ako bi se jedan od njih otvorio“ znači da bi se otvor otvorio, da bi postojao otvor i nedostatak u razumijevanju Tore. U takvom stanju čovjek nema postojanosti ni temelja, već se treba odmah pobrinuti da taj nedostatak ispuni Svjetlošću Tore, budući da ga Svjetlost Tore vraća na dobro. To je kli prikladan za primanje višeg obilja. Nakon toga dolazi mu Svjetlost odjevena u Toru, nazvana „613 depozita“, kao što je napisano u „Uvodu u Knjigu Zohar“.

Međutim, obično je upravo suprotno. Odnosno, teret kraljevstva nebeskog, koji trebamo prihvatiti iznad razuma, upravo ovdje svatko želi razumjeti Stvoriteljevu Providnost nad ljudima unutar razuma. Ali što se tiče Tore, ovdje pristaju ići iznad razuma i ne posvećuju dovoljno pozornosti razumijevanju.

U Zoharu (Hukat, stavka 2) napisano je: „Ovo je zakon Tore.“ Također je napisano: „Ovo je Tora“, a nije napisano „zakon“. „Ovo je Tora“ pokazuje da je sve u jednom ujedinjenju, kako bi se uključila skupština Izraela, koja je Malchut, sa Stvoriteljem, koji je ZA, tako da sve bude jedno, bez razdvajanja. „Ovo“ je opće i pojedinačno zajedno, odnosno muško i žensko zajedno, budući da je Vav muško, odnosno ZA, koji je opće. „Ovo“ je Nukva (žensko), odnosno Malchut, koja je pojedinačno. Ali „ovo“ bez dodatka Vav (na hebrejskom) jest zakon Tore. Ona je, dakako, Malchut, nazvana „zakon“, i dolazi od ZA, koji se naziva „Tora“. Ona je samo sud Tore, odredba Tore, što je Malchut.

Trebamo razumjeti značenje toga da se ZA naziva „Tora“ i „opće“, te „muško“ i Vav, dok se Malchut naziva „sud Tore“, „odredba Tore“, „pojedinačno“, Nukva i „skupština Izraela“.

Prema prethodno rečenom, možemo protumačiti da se Stvoritelj naziva ZA, kao što kaže ARI, da se upravljanje svijetom odvija u obliku ZA i Malchut, pri čemu se ZA naziva „opće“, što znači da sve proizlazi iz njega. Međutim, onaj tko prima od njega uvijek uzima samo dijelove. Odnosno, svaki put se dio općeg pojavljuje u pojedinačnim dijelovima. Iz te perspektive Malchut se naziva „skupština Izraela“, jer u sebi okuplja dijelove Izraela, koji se naziva ZA. To se odnosi na Malchut kao primatelja obilja od ZA.

Međutim, postoji i drugo tumačenje. Malchut se naziva „skupština Izraela“ zato što sadrži sve duše. Iz te perspektive trebamo protumačiti da Malchut prima obilje od ZA i daje ga dušama Izraela. Međutim, trebamo razlučiti između davanja ZA, nazvanog „Tora“, i davanja Malchut, nazvanog „sud Tore“ ili „odredba Tore“, što se naziva „zakon“.

Poznato je da se Malchut naziva „vjera“, što znači da kraljevstvo nebesko treba prihvatiti kao zakon iznad razuma, jer takva je odredba Tore, prihvatiti vjeru iznad razuma. To je značenje toga da se ona smatra „umom“. Također, i u „srcu“ treba biti iznad razuma i ne uzimati u obzir ono što nam tijelo objašnjava o tome što trebamo, a što ne trebamo činiti. Umjesto toga, sve mora biti iznad razuma.

Ali Tora se smatra „općim“, što znači da sve proizlazi iz nje. To znači da je činjenje dobra Njegovim stvorenjima, što je užitak i zadovoljstvo, uključeno u Njegovo davanje, a snaga da čovjek na sebe preuzme ono što je iznad razuma također je uključena u davatelja. Odnosno, ZA, koji se naziva „Stvoritelj“, mora dati tu snagu kako bi niži imao snage nadvladati svoj razum i ići iznad razuma.

Ta se snaga naziva „Svjetlost“, a svaka Svjetlost dolazi od višeg. Samo kli pripada nižem. Kli znači nedostatak, a nedostatak pripada nižima. Odnosno, ako niži osjeća da mu nedostaje ta snaga, što znači da želi ići iznad razuma, ali ne može, to se naziva „kli“. O tome je rečeno: „Nema Svjetlosti bez kli“, kao što je poznato da „nema ispunjenja bez nedostatka“.

U tom smislu ZA možemo nazvati „općim“, budući da on uključuje sve. Odnosno, on daje i vjeru iznad razuma i Toru, nazvanu „imenima Stvoritelja“. Već smo rekli da se „imena Stvoritelja“ odnose na užitak i zadovoljstvo koji se otkrivaju kroz Toru, budući da je opće ime Stvoritelja Dobri koji čini dobro. U Tori je objašnjeno kako se unutar svakog pojedinog slova Tore otkriva posebna Svjetlost. To se razlučivanje naziva „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno“.

Prema tome, razumijemo da se ZA naziva „Tora“ s obzirom na imena Stvoritelja. To se naziva „pisana Tora“, u kojoj se ništa ne može dodati ni oduzeti, budući da nema nikakvog postignuća u davatelju, nazvanom „Stvoritelj“.

Zbog toga se ništa ne može dodati ni oduzeti, već se sve što postoji u davatelju otkriva u primatelju. Odnosno, ono što postoji u davatelju očituje se u primatelju.

Ipak, ne otkriva se sve što postoji u davatelju u primatelju. Umjesto toga, svaki put se u primatelju otkriva neki drugi pojedinačni detalj. Zbog toga se Malchut, koji je kli primanja, naziva „pojedinačnim“, a ZA se naziva „općim“. Zbog toga se Malchut naziva „usmena Tora“, pri čemu „usmena“ znači otkrivanje, jer ona otkriva ono što se nalazi u pisanoj Tori, nazvanoj ZA.

Međutim, Malchut se naziva „sud Tore“, što znači da je svako razlučivanje Tore koje se pojavljuje u Malchut u skladu sa sudom o tome što je dopušteno otkriti. Drugim riječima, budući da se Malchut naziva „primatelj“, a nad posudama primanja donesen je sud da je zabranjeno primati osim u onoj mjeri u kojoj je moguće usmjeriti namjeru na davanje, zbog toga u Malchut postoje usponi i padovi.

Ona se naziva „zakon“ jer je, kad je riječ o vjeri, ona zakon bez znanja. Ako se zapitamo zašto bi vjera trebala biti zakon, odgovor je da je takva bila Njegova odredba, da Mu trebamo služiti iznad razuma, i zato je to zakon.

Iz te perspektive Malchut se naziva „odredba Tore“, što znači da je Tora odredila da takav bude redoslijed rada na radu iznad razuma. Kao što RASHI kaže o stihu „Ovo je zakon Tore“: „Budući da Sotona i narodi svijeta navode Izrael da kaže: ‘Što je ova mitzva (zapovijed) i koja je njezina svrha?’ Zato je o njoj napisano ‘zakon’, ‘To je odredba preda Mnom’, i nemate dopuštenje sumnjati u nju.“

Zbog toga ne trebamo pitati zašto Stvoritelj želi da Mu služimo iznad razuma, također i u pogledu ovoga. Odnosno, i na ovo pitanje dolazi odgovor da je to iznad razuma, budući da zdrav razum nalaže da, kad bi naš rad bio unutar razuma, što znači da bi tijelo razumjelo načine Stvoriteljeva upravljanja stvorenjima, ne bi bilo mjesta za heretike i svjetovne ljude da se udalje od Kedusha. Umjesto toga, svi bi bili sluge Stvoritelja. O tome je rečeno (Izaija 55): „‘Jer Moje misli nisu vaše misli i vaši putovi nisu Moji putovi’, govori Gospodin.“

Zbog toga Zohar piše „i ovo“ s Vav (na hebrejskom). Time se pokazuje da je sve u jednom ujedinjenju i da se skupština Izraela, koja je Malchut, uključi u Stvoritelja, koji je ZA. Trebamo protumačiti da je ujedinjenje jednakost forme. Zbog toga, kad se niži bave Torom i mitzvot s namjerom davanja, time uzrokuju, svatko u korijenu svoje duše, koji je Malchut, da bude radi davanja poput ZA, koji se naziva „muško“, odnosno davatelj.

To znači da se uključivanjem skupštine Izraela, koja je Malchut, u Stvoritelja, koji je ZA, sve što postoji u općem, koje je ZA, davatelj, pojavljuje u Malchut, koja je primatelj, Nukva. Kroz ujedinjenje se svaki put u Malchut pojavljuje novi pojedinačni detalj. Zbog toga se Malchut naziva „pojedinačnim“.

Prema prethodno rečenom, trebamo razumjeti ono što smo pitali: Što je osobno vlasništvo, za koje možemo reći da pripada isključivo pojedincu? Prema onome što smo objasnili, čovjek u svojem svijetu ima samo kelim koje je sam načinio, nazvane „posude davanja“. To je sve što pripada čovjeku. Ali ono što ulazi u kelim primanja ne pripada čovjeku, jer je taj kli načinio Stvoritelj.

Zbog toga ni sve što ulazi u te posude ne pripada čovjeku, a sve što čovjek ima jest ono što je smjestio u posude davanja. Zbog toga je Korah, kad je želio primati u kelim koji nisu bili njegovi, odnosno u posudama primanja, izgubio i svoje kelim, koje je imao zahvaljujući želji za davanjem.