Što je laka mitzva?

Članak br. 26, 1987.

Napisano je: „I dogodit će se da zato što budete slušali, Gospodin, vaš Bog, održat će s vama savez na koji se zakleo vašim praocima, i voljet će vas i blagosloviti vas.“ RASHI tumači „I dogodit će se da zato što budete slušali“ u značenju da ako su mitzvot lake (jednostavne/nevažne), koje čovjek gazi svojim petama, „slušat ćete“. „(Bog) će održati“ znači da će održati svoje obećanje koje vam je dao. Dovde njegove riječi.

Trebamo razumjeti zašto je napisano da ako su mitzvot lake, koje čovjek gazi svojim petama, slušat ćete, što znači da Stvoritelj može dati ono što je obećao praocima. Ali ako ne izvršavaju lake mitzvot, zar Stvoritelj neće moći dati ono što nam je obećao?

Ne možemo reći da to znači da treba izvršavati čak i lake mitzvot. Trebalo je jednostavno reći da ako nedostaje jedna mitzva od 613 mitzvot, nećete primiti ono što je obećao praocima. Međutim, riječi „lake mitzvot“ impliciraju da zato što su to lake mitzvot, Stvoritelj ne može dati užitak i zadovoljstvo.

Stoga trebamo razumjeti zašto su upravo lake mitzvot razlog, kao da one sprečavaju davanje užitka i zadovoljstva stvorenjima.

Naši su mudraci rekli (Avot, poglavlje 2): „Budi oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom, jer ne znaš nagradu za mitzvot.“ Također trebamo razumjeti što je „laka mitzva“, a što „teška mitzva“, kao i razlog zbog kojeg trebamo biti oprezni s lakom mitzvom kao i s teškom. Ovdje se implicira da trebamo biti oprezni s lakom mitzvom kao i s teškom samo zato što ne znamo nagradu za mitzvot. Ali kad bismo znali nagradu za mitzvot, bi li bilo dopušteno praviti razliku u oprezu? Možemo li to reći?

Kako bismo razumjeli prethodno rečeno, najprije trebamo znati značenje 613 mitzvot koje su nam dane da ih izvršavamo i radi koga su dane. Naši su mudraci rekli (Avot, poglavlje 1): „Rabi Hananiah Ben Akashia kaže: ‘Stvoritelj je želio pročistiti Izrael; stoga im je dao obilje Tore i mitzvot.’“

U eseju „Predgovor mudrosti kabale“ (stavka 1) objašnjava da pročišćenje Izraela dolazi od riječi „zasluga“ i „pročišćenje“. To znači da kroz Toru i mitzvot možemo postići Hizdakchut (pročišćenje). Ondje objašnjava što trebamo pročistiti. Kaže da, budući da smo po prirodi rođeni sa željom za primanjem radi sebe, koja nas odvaja od Stvoritelja jer u duhovnosti nejednakost forme uzrokuje udaljavanje i razdvajanje, dok je postizanje jednakosti forme, koja se naziva „snaga davanja“, protivno našoj prirodi, stoga je teško raditi radi davanja. Iz tog razloga dao nam je Toru i mitzvot, pomoću kojih ćemo moći primiti snagu za nadilaženje i moći raditi radi davanja.

U skladu s tim, „Stvoritelj je želio pročistiti Izrael“ trebamo tumačiti tako da će kroz pročišćenje biti prikladni primiti užitak i zadovoljstvo koje nam je On želio dati, ali nismo imali odgovarajuće kelim za obilje. Slijedi da su nam Tora i mitzvot dane kao osposobljavanje pomoću kojeg ćemo se pročistiti i moći primiti užitak i zadovoljstvo.

Slijedi da je izvršavanje Tore i mitzvot radi nas. To jest, time ćemo moći primiti užitak i zadovoljstvo. Stoga, kad čovjek može primiti užitak i zadovoljstvo? Upravo kad može raditi bez nagrade. To jest, upravo kad nije zaokupljen vlastitom koristi i sve što čini jest samo radi Stvoritelja, tada je prikladan primiti dobro, jer već ima jednakost forme. Tada se smatra da ima kelim u kojima obilje može biti a da se ne pokvari. To se smatra kelim koji su pročišćeni od samoljublja i ispravljeni željom za davanjem. Iz tog razloga imaju jednakost s obiljem, koje dolazi samo zato što je Njegova želja davati, i u takvim kelim obilje može biti.

Naizgled, to znači da onaj tko želi primiti užitak i zadovoljstvo, uživati u svijetu i voditi sretan život, treba steći kelim davanja kako bi poslije mogao primiti užitak i zadovoljstvo. U skladu s tim, trebali bismo reći da daje kako bi poslije primao. To je slično davanju radi primanja, koje se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime).

Odgovor je da čovjek doista treba žudjeti da prione uz Stvoritelja, što znači doći do toga da u svojim organima osjeti da će svaki užitak koji želi primiti biti na putu istine. Istina je da čovjek treba doći u stanje u kojem može svim srcem reći: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio radi svoje slave.“

To znači da čovjek zahvaljuje Stvoritelju što ga je stvorio radi slave Stvoritelja, što znači uvećati slavu Stvoritelja u svijetu, odnosno da svi vide Njegovu veličinu u svijetu.

O tome je napisano (Midrash Rabbah, Beresheet): „Kad je Stvoritelj želio stvoriti čovjeka, anđeli su Mu rekli: ‘Što je čovjek da ga se sjećaš, i sin čovječji da se za njega brineš? Zašto Ti je potrebna ova nevolja?’ Čemu je to slično? Kralju koji je imao kulu ispunjenu obiljem, ali nije imao gostiju. Kakvo zadovoljstvo kralj ima od obilja? Odmah su Mu rekli: ‘Učini ono što Ti pričinjava zadovoljstvo.’“

Trebamo razumjeti čemu nas uči rasprava između Stvoritelja i anđela, kao da je Stvoritelju bio potreban njihov pristanak za stvaranje čovjeka. Trebamo protumačiti da nas rasprava s anđelima dolazi poučiti o svrsi stvaranja čovjeka, odnosno o tome radi koje je svrhe čovjek stvoren. Stvoritelj im je rekao: „Koje je vaše pitanje: ‘Što je čovjek da ga se sjećaš?’“

To jest, anđeli su Ga pitali: Što bi čovjek mogao primiti od toga što si stvorio svijet sa svrhom da činiš dobro svojim stvorenjima i time u njega utisnuo želju za primanjem užitka i zadovoljstva? Bit će u nejednakosti forme s Tobom, bez ikakvog Dvekut (prianjanje) ili povezanosti s Tobom, pa kako će moći primiti užitak i zadovoljstvo? Na to dolazi Stvoriteljev odgovor da čovjek treba raditi radi davanja, a ne radi primanja, kao što vi mislite.

Međutim, oni će reći: „Ali Kralj je stvorio kulu ispunjenu obiljem, a kakvo zadovoljstvo ima ako nema gostiju?“ Zbog ove alegorije čovjek će primiti užitak i zadovoljstvo, što znači da se čovjek odriče vlastite koristi i ne želi ništa primiti. Umjesto toga, želi davati radi davanja. Ali budući da Kralj nema zadovoljstvo od toga što je stvorio kulu ispunjenu obiljem, iz tog razloga oni žele primiti užitak i zadovoljstvo.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali, da se čini kako to znači da čovjek radi kako bi stekao kelim davanja da bi mogao primiti užitak i zadovoljstvo. Čini se kao da daje radi primanja, što se naziva Lo Lishma.

Odgovor je da nakon što čovjek postigne stupanj Lishma (u Njezino ime), što znači da nema potrebu primati užitak i zadovoljstvo radi sebe jer je nagrađen s Lishma, tada dolazi alegorija o Stvoriteljevu odgovoru anđelima, da je to poput kralja koji ima kulu ispunjenu obiljem, ali nema gostiju, pa kakvo zadovoljstvo kralj ima od toga što je kulu ispunio obiljem?

S tom namjerom čovjek dolazi primiti užitak i zadovoljstvo. To se naziva „primanje užitka i zadovoljstva radi davanja“. Kako bi Stvoritelj uživao u tome što je kulu ispunio obiljem i kako bi imao goste, čovjek nastoji biti među gostima koji primaju užitak i zadovoljstvo, jer će to pričiniti zadovoljstvo Stvoritelju.

To se misli pod onim da moramo reći: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio radi svoje slave.“ To jest, činjenica da od Njega primamo užitak i zadovoljstvo jest s namjerom da ćemo moći svima govoriti o slavi Stvoritelja time što primamo svrhu stvaranja, a to je Njegova želja da čini dobro svojim stvorenjima. To se naziva „otkrivanjem Njegove Božanstvenosti Njegovim stvorenjima“, i zato čovjek želi primiti užitak i zadovoljstvo.

Stoga slijedi da niži nema namjeru primiti nagradu za svoj rad. Umjesto toga, sve što traži od Stvoritelja jest da mu pomogne kako bi mogao pričiniti zadovoljstvo Stvoritelju. Drugim riječima, budući da se cijelo tijelo protivi tom gledištu, da ne treba činiti ništa radi vlastite koristi, nego samo ono što pričinjava zadovoljstvo Stvoritelju, on ustrajava u tome i traži od Stvoritelja da mu pomogne pobijediti vlastito tijelo, kako bi imao snagu nadvladati samoljublje.

U skladu s prethodno rečenim, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Budi oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom, jer ne znaš nagradu za mitzvot.“ Rekli smo da to implicira da gledamo na nagradu, jer su rekli da ne znaš njihovu nagradu i da stoga trebaš biti oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom. Ali zatim su rekli: „Budite poput slugu koji služe velikoga ne radi primanja nagrade.“ Prema tome, što znači da ne znaš nagradu za mitzvot?

Trebamo protumačiti da je svrha stvorenja postići Dvekut sa Stvoriteljem, što znači činiti sve kako bi se pričinilo zadovoljstvo Stvoritelju. Zato su rekli da „ne znaš“, što znači da ne želiš znati nagradu za mitzvot, jer radiš bez nagrade. Prema tome, kakva je razlika između lake mitzve i teške? U svakom slučaju, ne želiš raditi radi nagrade, nego besplatno.

Međutim, kako čovjek može znati radi li uistinu radi davanja? Za to su nam naši mudraci dali mjesto na kojem možemo razlučiti: Ako možemo biti oprezni s lakom mitzvom kao i s teškom i reći sebi da radimo bez nagrade te da su sva naša djela radi davanja Stvoritelju, tada smo oprezni čak i s najmanjom stvari kao da je velika.

Recimo, primjerice, da čovjek sa sigurnošću zna da govoriti u sinagogi nije prijestup, jer sigurno ne bi činio prijestupe u javnosti, gdje svi mogu vidjeti da u jednom satu čini toliko prijestupa. Ali uistinu, govoriti u sinagogi tijekom službe jest prijestup, samo što čovjek to ne smatra takvim. To se smatra da čovjek nešto gazi svojim petama jer ne osjeća da je to toliko velik prijestup da bi s tim trebao biti oprezan.

Ipak, ako čovjek napravi kalkulaciju i kaže: „Nije mi važno je li ovo velik ili mali prijestup“, to jest, kad bih radio radi nagrade, tada bih pravio razliku između lake mitzve i teške. Ali ja radim bez nagrade, samo kako bih služio Kralju, pa zašto bi mi bilo važno izvršavam li laku mitzvu ili tešku? Naprotiv, želim biti oprezan s lakom mitzvom kao i s teškom kako bih mogao znati za sebe da radim samo radi Stvoritelja. Time mogu znati uzimam li u obzir nagradu ili služenje Kralju. Ako čovjek može ulagati isti napor u laku mitzvu kao i u tešku, može biti siguran da su njegova djela ispravna.

Ali ako vidi da ne može ulagati isti napor u lake mitzvot kao što ulaže u teške mitzvot, to je znak da je njegova namjera samo nagrada, a ne djela kojima želi pričiniti zadovoljstvo Stvoritelju. Umjesto toga, sve je radi njegove vlastite koristi.

Alegorija koju sam naveo, o čovjeku koji govori tijekom službe u sinagogi, ne znači da je to laka ili teška mitzva. Upotrijebio sam to samo kao primjer jer je uobičajeno olako shvaćati taj običaj. Ali što je laka mitzva, a što teška, osobna je stvar i svatko za sebe određuje što je teško, a što lako.

U skladu s prethodno rečenim možemo razumjeti ono što smo pitali, da se implicira kako Stvoritelj ne može dati ono što je obećao praocima, kao što je napisano: „Gospodin, vaš Bog, održat će s vama savez na koji se zakleo vašim praocima, i voljet će vas i blagosloviti vas“, jer oni neće izvršavati lake mitzvot, koje čovjek gazi svojim petama.

Odgovor je da, kako bismo mogli primiti užitak i zadovoljstvo koje je obećao praocima, ta Svjetlost mora imati odgovarajuće kelim, što znači kelim davanja. Stoga, ako imamo kelim davanja, On će nam moći dati užitak i zadovoljstvo. Ali ako stvorenja imaju samo kelim za primanje radi sebe, nema mjesta na kojem može biti Svjetlosti Stvoritelja zbog nejednakosti forme.

To je značenje onoga što je napisano: „I dogodit će se zato što budete slušali.“ To jest, lake mitzvot, koje čovjek gazi svojim petama, slušat ćete kao da su najteže među teškima. Ali to može biti samo kad čovjek ne uzima u obzir nagradu i stoga mu nije važno je li riječ o lakoj mitzvi ili teškoj, budući da služi učitelju ne radi primanja nagrade, nego samo radi davanja. Stoga mu nije važno što čini za Kralja, sve dok pričinjava zadovoljstvo Kralju. Slijedi da se upravo kod lakih mitzvot očituje da čovjek radi radi Stvoritelja.

U skladu s tim, značenje uvjeta koji se odnosi na petu nije da će On dati užitak i zadovoljstvo upravo ako budete slušali mitzvot koje čovjek gazi svojim petama. Umjesto toga, značenje je da nam je Stvoritelj dao znak u vezi s izvršavanjem Tore i mitzvot. Rekli smo da ćemo zaslugom Tore i mitzvot moći steći kelim davanja, s kojima ćemo moći primiti obilje. Tekst nas dolazi poučiti da, ako izvršavamo lake mitzvot, koje čovjek gazi svojim petama, to je znak da hodamo putem prema stjecanju kelim davanja.

Nije tako s onim tko bira između mitzvot. Što on bira? Bira ono gdje može dobiti više. To ukazuje na to da njegova namjera u izvršavanju Tore i mitzvot nije biti nagrađen kelim davanja. Umjesto toga, on se bavi Torom i mitzvot Lo Lishma, radi primanja nagrade. Zato ispituje svaku pojedinu mitzvu, gdje je veća nagrada.

Primjerice, vidimo da su naši mudraci rekli: „Obrezivanje je veliko, jer je jednako svim mitzvot u Tori“ (Nedarim 32), „Dobra djela veća su od milostinje“ (Sukkah 49), a postoje i mnogi drugi primjeri naših mudraca.

Slijedi da kad čovjek kaže: „Želim ovo činiti kako bih pričinio zadovoljstvo Stvoritelju“, i ne uzima u obzir nagradu, ovdje postoji mjesto na kojem Stvoritelj može dati sve blagoslove, jer ovdje postoji mjesto koje se naziva „kelim davanja“. To se smatra onim što je napisano: „Na svakom mjestu gdje spomenem svoje ime, doći ću k tebi i blagosloviti te.“

Pitanje je: trebalo je reći „gdje ti spomeneš“. Međutim, to znači da, ako Stvoritelj može reći da je to mjesto Njegovo, budući da je čovjek to mjesto dao Stvoritelju i poništio vlastitu vlast, zato Stvoritelj može „spomenuti“, odnosno reći da čovjek kaže: „Ovo mjesto pripada Stvoritelju.“