Što su „blagoslov“ i „prokletstvo“ u radu?

Članak br. 27, 1987.

Napisano je: „Gle, danas pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo. Blagoslov, ako budete slušali zapovijedi Gospodina, Boga svojega, koje vam danas zapovijedam, i prokletstvo, ako ne budete slušali zapovijedi.“

Ovdje trebamo razumjeti sljedeće: 1) Zašto počinje oblikom jednine (na hebrejskom), „Gle“, a zatim govori u množini (na hebrejskom), „pred vas“? 2) Zašto je napisano „danas“? 3) „Blagoslov i prokletstvo.“ Napisano je: „Zlo i dobro ne izlaze iz usta Višega“ (Tužaljke 3). Stoga, zašto je napisano: „Danas pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo“? 4) Vidimo da u materijalnom svijetu postoji mjesto gdje je blagoslov prisutan i mjesto gdje blagoslov nije prisutan, ali ondje također nema ni prokletstva, a postoji i mjesto gdje je prokletstvo prisutno. Slijedi da postoji nešto između blagoslova i prokletstva. Međutim, ovdje kaže: „Danas pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo“, što znači da između njih nema ničega, nego je ili blagoslov ili prokletstvo.

Tumači Tore postavljaju ova pitanja. Kako bismo razumjeli sve prethodno, moramo ponoviti ono što smo dosad rekli. Trebamo razmotriti što je to što moramo znati kako bismo znali što trebamo činiti dok smo u ovom svijetu.

Poznato je da trebamo biti svjesni dviju svrha: 1) svrhe Stvoritelja, za koju učimo da je davati Njegovim stvorenjima, 2) svrhe stvorenja, koja je činiti dobro Stvoritelju.

Trebamo znati da je sa svrhom Stvoritelja sve u redu. Moramo vjerovati da On vodi svijet dobrohotnošću, ali naša svrha – činiti dobro Stvoritelju – daleko je od nas. Budući da je naš cilj potpuna suprotnost cilju Stvoritelja i budući da se svrha Stvoritelja mora ispuniti, odnosno da će stvorenja primiti užitak i zadovoljstvo kako Stvoritelj želi, želja i čežnja za primanjem užitka koju je On usadio u nas čvrsto je određena i ne može se poništiti. To znači da čovjek ne može postojati u svijetu ako ne može uživati u životu. Nije važno u čemu uživa, ali bez užitka nemoguće je živjeti.

Stoga, kad počnemo raditi na našem cilju, koji je činiti dobro Stvoritelju, i ne koristiti našu volju za primanjem, koju nam je Stvoritelj dao po prirodi, nemamo snage ići protiv prirode. Iz tog razloga, kad počnemo raditi u davanju, mislimo da možemo poništiti prirodu, ali na kraju shvaćamo da ne možemo.

On nema drugog savjeta osim molitve. To je kao što su naši mudraci rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ Samo uz pomoć odozgo može postići cilj stvorenja, da se izjednače u formi sa Stvoriteljem. Odnosno, kao što Stvoritelj želi činiti dobro Svojim stvorenjima, tako bi i stvorenja trebala željeti davati Stvoritelju, što se naziva „činiti dobro Stvoritelju“.

Redoslijed rada trebao bi biti takav da moramo vjerovati iznad razuma u važnost i veličinu Stvoritelja. Kad osjećamo veličinu Kralja, po prirodi se poništavamo pred Kraljem. Ne trebamo ulagati napor u to, jer vidimo da je Stvoritelj po prirodi dao manjemu snagu da se poništi pred većim, budući da kad manji služi većemu, u tome osjeća užitak. Slijedi da užitak koji osjeća dok služi velikome nije u suprotnosti s prirodom stvorenja, koja se naziva „volja za primanjem užitka“, budući da prima užitak dok radi za velikoga.

Poznata je alegorija o tome kako dolazi poznati ADMOR (ugledni rabin) i mnogi ga ljudi dočekuju u zračnoj luci. On daje svoj kovčeg nekome da ga odnese do taksija. Kad bi rabin dao kovčeg nosaču koji ne prepoznaje rabinovu veličinu, rabin bi morao platiti nosaču. Ponekad bi se nosač čak prepirao oko plaće i tražio više novca nego što mu je rabin dao. Međutim, kad bi rabin dao svoj kovčeg jednom od svojih sljedbenika i htio mu platiti, ovaj ne bi prihvatio, jer postoji pravilo da čovjek ne može ništa učiniti ako u tome ne osjeća užitak. Kad nešto čini bez užitka, takav se rad naziva „mukom“. Odnosno, čovjek to ne bi učinio kad ne bi znao da će biti plaćen za uloženi napor.

Ispada da, ako služi velikome, a u prirodi je svojstveno da postoji užitak kad se služi velikome, slijedi da mu nije potrebna nagrada jer je to njegova nagrada. Odnosno, on prima nagradu, koja se naziva „užitak“, dok služi. Slijedi da je sve što nam je potrebno kako bismo mogli raditi radi davanja prepoznavanje Njegove veličine, a tada će se tijelo prirodno poništiti pred Njim.

Međutim, budući da je na Njegovu Svjetlost postavljena skrivenost u svrhu ispravka, kako bi volja za primanjem radila radi davanja, u tu svrhu dan nam je rad u vjeri, da vjerujemo u veličinu Stvoritelja i svaki put sebi predočavamo Njegovu veličinu kako bismo mogli raditi radi davanja i ne primati ništa zauzvrat.

Slijedi da čovjek traži od Stvoritelja da ukloni skrivenost s njega. Ovdje se postavlja pitanje: Kako se čovjek može moliti Stvoritelju da ukloni skrivenost s njega, budući da je ona dana za naše dobro, kako bi se ispravio sram? Prema tome, kako se možemo moliti da nam skrivenost bude oduzeta?

Odgovor je da je skrivenost postavljena zato što se čovjek rađa sa željom da prima radi sebe, a nema većeg užitka od boravka u Kraljevoj palači. Ipak, kad prima užitak, to će biti radi sebe, a to se naziva „nejednakost forme“.

Iz tog razloga nastala je skrivenost, što znači da prije nego što je čovjek nagrađen kelim davanja, tako da može primati radi davanja, čovjek osjeća samo Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost lica. Iz tog razloga, iako čovjek još nije nagrađen kelim davanja i sav je njegov rad trenutačno usmjeren na to da može davati radi davanja te ne želi ništa primiti radi sebe, on to ne može učiniti jer je tijelo rob ljubavi prema sebi.

Iz tog razloga, on traži od Stvoritelja da ukloni skrivenost s njega, ne zato da bi mu omogućio uživati u Njegovoj Svjetlosti. Naprotiv, on želi da Stvoritelj ukloni s njega skrivenost lica kako bi mogao davati Stvoritelju. Slijedi da je namjera koju želi da mu Stvoritelj dâ sposobnost samo davati.

Njegova namjera nije da mu Stvoritelj otvori oči i dâ mu otkrivenje lica kako bi iz toga izvukao užitak za vlastitu korist. To se naziva „nejednakost forme“. Umjesto toga, on od Stvoritelja želi suprotno – imati jednakost forme, što znači imati snagu davati Stvoritelju, a to se naziva „jednakost forme“.

Nakon što je čovjek nagrađen kelim davanja i može djelovati radi davanja Stvoritelju, dolazi rad s kelim primanja. Odnosno, on kaže Stvoritelju: „Sada želim primiti užitak jer je Tvoja volja činiti dobro Svojim stvorenjima. Iz tog razloga želim izvršavati Tvoju volju, jer Ti nam želiš davati.“

To je kao što smo protumačili u Midrash Rabbah, Beresheet, u vezi sa Stvoriteljevim odgovorom anđelima koji su se žalili na stvaranje čovjeka. Rekao je: „Čemu je to slično? Kralju koji ima kulu ispunjenu obiljem, ali nema gostiju.“ Iz tog razloga čovjek želi primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja kako bi pričinio zadovoljstvo Kralju, kao što je prethodno rečeno (članak br. 26, Tav-Shin-Mem-Zayin).

Time možemo objasniti treće pitanje, o stihu: „Danas pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo.“ Napisano je: „Zlo i dobro ne izlaze iz usta Višega.“ Ali prema onome što smo naučili, svrha stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima. Prema tome, u toj svrsi nema dobra i zla; sve je dobro! Stoga, odakle dolaze ta dva razlučivanja dobra i zla?

To proizlazi iz točke Tzimtzuma, koja je korijen suda. Malchut de Ein Sof, koja je primila Svjetlost u kli primanja, željela je jednakost forme, kakva postoji u Svjetlosti. Iz tog je razloga izvršila Tzimtzum, ne želeći više primati s tim kli. Slijedi da je Malchut postavila sve granice između Svjetlosti i tame i zato Tzimtzum pripisujemo nižem.

Napisano je (u komentaru Panim Masbirot): „Nikakva sila od Emanatora ne otkriva se kao granica. Ta Svjetlost koja dolazi do njih naziva se Ohr Pnimi (Unutarnja Svjetlost), no to je ograničeno osvjetljenje zbog same točke.“

Drugim riječima, granica primanja samo radi davanja jest sama točka, koja se smatra Malchut, nazvana „kli za primanje radi sebe“. Ona je odredila dobro, odnosno primati radi davanja, kao i zlo, ne primati radi primanja. A budući da ono što je volja u višem postaje obvezujući zakon u nižem, iz tog razloga onaj tko želi primati radi primanja osjeća zlo i odvojenost od Života nad životima.

Slijedi da je uzrok dobra i zla stvorio niži. Odnosno, niži je stvorio stvarnost dobra i zla. Kao što je prethodno rečeno, budući da je Malchut željela jednakost forme, odavde proizlaze dobro i zlo u svijetu. To znači da ako niži slijede put Tzimtzuma i žele raditi samo radi davanja, imat će užitak i zadovoljstvo. Ali ako ne slijede tu liniju, ispitujući sve kako bi bilo upravo radi davanja, imat će tamu, a ne Svjetlost.

Slijedi da je od višeg, odnosno obilje koje je proizašlo iz višeg, sve bilo dobro. Ondje nije bilo mjesta za zlo, kao što je napisano (na početku knjige Drvo života): „Prije Tzimtzuma, On je bio jedan i Njegovo ime Jedno.“ Odnosno, još nije postojalo pitanje udaljenosti između Svjetlosti, koja se naziva „On“, i kli, koji se naziva „Njegovo ime“. Tek nakon Tzimtzuma volja za primanjem postala je različita u formi.

Time ćemo razumjeti i četvrto pitanje, gdje je napisano „blagoslov i prokletstvo“, što znači da između njih nema ničega. U materijalnosti vidimo da postoji mjesto gdje je blagoslov ili mjesto gdje je prokletstvo. Ali postoji i mjesto gdje nema ni blagoslova ni prokletstva. Uglavnom, čovjek koji trguje ili odlazi živjeti u neki grad ne inzistira na tome da to bude upravo mjesto blagoslova, jer se obično, ako nije mjesto prokletstva, to mjesto smatra mjestom gdje može živjeti. Međutim, ovdje stih „Pred vas stavljam blagoslov i prokletstvo“ podrazumijeva da između njih nema ničega.

Odgovor je da se Dobri koji čini dobro naziva „Život“, a ako imamo kelim davanja, moguće je prionuti uz „Život nad životima“. Slijedi da samo na taj način čovjek može biti nagrađen užitkom i zadovoljstvom koji se nazivaju „blagoslov“. Ali ako čovjek ima samo kelim primanja, mora biti odvojen od Života svih života i nema kelim u kojima bi mogao primiti užitak i zadovoljstvo. Slijedi da je u tami i nema Svjetlosti ni duhovnog života, a nema goreg prokletstva od toga.

Ali u materijalnom svijetu vidimo da postoji nešto između blagoslova i prokletstva, jer je redoslijed rada takav da kad čovjek želi započeti rad Stvoritelja, raditi radi Stvoritelja, mora početi od onoga što je između. Odnosno, želi izaći iz prokletstva i ući u blagoslov.

Ali budući da je po prirodi u stanju „prokletstva“, što znači da su Tzimtzum i skrivenost postavljeni na volju za primanjem s kojom je čovjek rođen, tako da Svjetlost života ondje neće sjati, on želi izaći iz tog stanja. Iz tog razloga mora postojati nešto između, što se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime). To znači da su stvari koje čini djela davanja – kako između čovjeka i Boga, tako i između čovjeka i čovjeka. Međutim, još uvijek nema namjeru davanja.

Budući da iz Lo Lishma dolazimo do Lishma (u Njezino ime), to se naziva „sredinom“ između prokletstva i blagoslova. Budući da je sve što nedostaje kako bi čovjek bio nagrađen blagoslovom namjera davanja, i budući da se ovaj svijet naziva „svijetom djelovanja“, odnosno „mjestom rada“, prema redoslijedu rada postoji sredina.

Ali iz perspektive cilja ne postoje dvije stvari, nego samo jedna. To znači da je ili nagrađen ciljem, koji se naziva „blagoslov“, ili nije nagrađen ciljem. Slijedi da ostaje unutar prokletstva, koje je smrt, kao što je napisano: „Zli se za života nazivaju ‘mrtvima’.“ Stoga ovdje nema sredine, nego je ili prokletstvo ili blagoslov, tako što je čovjek nagrađen Dvekut (prianjanjem) uz Stvoritelja.

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti prvo pitanje koje smo postavili: Zašto počinje oblikom jednine, „Gle“, a zatim kaže „pred vas“, u množini? To je zato što ovdje postoji pitanje davatelja, koji je Stvoritelj, i primatelja, koji su narod Izraela, a poznato je da iz perspektive Stvoritelja nema stupnjeva, kao što je napisano: „Ja, Gospodin, ne mijenjam se“, nego su sve promjene samo u primateljima.

Stoga, kad govori iz perspektive davatelja, On kaže: „Pred vas stavljam jednu stvar“, budući da se iz perspektive davatelja Svjetlost činjenja dobra Njegovim stvorenjima naziva „jednom jednostavnom Svjetlošću“. Stoga se obraća cijelom kolektivu i kaže: „Pred vas stavljam jednu stvar.“ Ali kad govori iz perspektive primatelja, u primateljima postoje mnogi stupnjevi, kao što su naši mudraci rekli: „Kao što se njihova lica razlikuju, tako se razlikuju i njihova mišljenja“ (Berachot 58).

Iz tog razloga, kad govori primateljima, rekao je: „Gle“, u jednini, budući da svaki pojedinac ima svoje jedinstveno viđenje. To je razlog za oblik jednine, „Gle“, što znači da svatko treba vidjeti za sebe i ne oslanjati se na viđenje svojega prijatelja. Kao što je ARI napisao, čovjek ne može ispraviti ono što ispravlja njegov prijatelj, nego svatko ima svoj vlastiti ispravak.

Stoga se riječ „Gle“ odnosi na primatelje, od kojih svaki prima jedinstveno viđenje. A kad govori iz perspektive davatelja, On svima daje isto. Zato se riječi „Pred vas stavljam“ obraćaju cijelom kolektivu.

Sada ćemo razumjeti ono što smo pitali: Na što nam ukazuje kad kaže: „Koje danas stavljam pred vas“? To znači da se pitanje blagoslova i prokletstva odnosi na svaki pojedini dan, da svakoga dana postoje posebni ispravci, kao što ARI kaže (spisi ARI-ja, knjiga Shaar HaKavanot, na početku „Kavanot za Shabbat“): „Štoviše, i među samim radnim danima postoji velika razlika između molitve jednoga dana i molitve sljedećega dana. Od dana kad je svijet stvoren pa do kraja svijeta ne postoji nijedna molitva koja bi na bilo koji način bila slična drugoj.“ Zato kaže riječ „danas“, jer se to odnosi na svaki pojedini dan.