Razlika između rada opće javnosti i rada pojedinca

Članak br. 16, 1987.

Napisano je u Zoharu (Emor, stavka 58): „Dođi i vidi, kad se čovjek rodi, nad njim se ne postavlja sila odozgo sve dok ne bude obrezan. Kad bude obrezan, u njemu se budi duh, odnosno Svjetlost Nefesh odozgo. Kad bude nagrađen bavljenjem Torom, on je potpun čovjek, cjelovit u svemu, jer je nagrađen Svjetlošću Haya. Ali kad se rodi životinja, čim se rodi, ona već posjeduje svu snagu koju će imati i na kraju. Zato je napisano: ‘Kad se rodi vol ili ovca ili koza.’”

Trebamo razumjeti ovu razliku između životinje i čovjeka te čemu nas ona uči u radu. Prije svega, moramo razumjeti što je „čovjek” u radu, a što je „životinja” u radu. Što je „čovjek”? Naši su mudraci rekli (Berachot 6) o onome što je rečeno: „Na kraju svega što je izrečeno: boj se Stvoritelja i izvršavaj Njegove mitzvot, jer to je sav čovjek.” Što znači „jer to je sav čovjek”? Rabi Elazar je rekao: „Stvoritelj je rekao: ‘Cijeli svijet nije stvoren ni za što drugo nego za ovo.’” Drugim riječima, cijeli je svijet stvoren radi straha od Stvoritelja. To je značenje njegovih riječi: „jer to je sav čovjek.” Iz toga slijedi da je „čovjek” onaj koji ima strah od Stvoritelja, a onaj koji nema strah od Stvoritelja ne naziva se „čovjekom”.

Time se objašnjava i ono što su rekli (Yevamot 61): „Tako je govorio rabi Shimon Ben Yochai, kao što je rečeno: ‘A vi ste Moje ovce, ovce Moje paše. Vi ste čovjek.’ Vi se nazivate ‘čovjekom’, a idolopoklonici ne nazivaju se ‘čovjekom’.” To također trebamo protumačiti tako da se pod „čovjekom” misli na onoga koji ima strah od Nebesa (iako, prema zakonu, on nije važan. Naprotiv, potječe od nečistoga; iako čovjek ima samo stupanj životinje, ipak onečišćuje šator. Međutim, u radu učimo unutar jednog čovjeka razlučivanja Izraela i sedamdeset naroda, kao što Zohar kaže da je svaki čovjek mali svijet. Zbog toga, kad je riječ o praktičnim mitzvot, koje se nazivaju „otkrivenim dijelom”, sve učimo odvojeno, odnosno nežidova i Izrael odvojeno, što znači da sve učimo kao zasebna tijela. Zato vrijedi pravilo da grobovi idolopoklonika ne onečišćuju šator, jer je o nečistoći napisano: „Kad čovjek umre u šatoru.” Zato idolopoklonici ne onečišćuju šator.)

Iz toga slijedi da se onaj koji ima strah od Stvoritelja naziva „čovjekom”, a onaj koji nema strah od Stvoritelja smatra se „životinjom”, a ne čovjekom. Međutim, trebamo razumjeti koja je mjera straha od Stvoritelja, jer u tome postoji mnogo razlučivanja.

Zohar („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 190) piše: „Strah se tumači kroz tri razlučivanja, od kojih dva nemaju pravi korijen, a jedno jest korijen straha. Postoji čovjek koji se boji Stvoritelja kako bi mu djeca živjela i ne umrla, ili se boji tjelesne kazne, ili kazne u njegovoj imovini. Zato Ga se uvijek boji. Iz toga slijedi da strah kojim se boji Stvoritelja nije njegov korijen, jer je vlastita korist korijen, a strah je njegova posljedica.

I postoji čovjek koji se boji Stvoritelja zato što se boji kazne na onome svijetu i kazne pakla. Te dvije vrste straha – strah od kazne na ovome svijetu i strah od kazne na budućem svijetu – nisu bit straha niti njegov korijen. Strah koji je bitan jest da se čovjek treba bojati svojega Gospodara zato što je On velik i vladajući.”

Prema riječima Zohara, bit straha od Stvoritelja jest u tome što je Stvoritelj velik i vladajući. Upravo nas to obvezuje da izvršavamo Njegove mitzvot, jer se to smatra radom koji nije radi primanja nagrade, odnosno ne radi vlastite koristi – kako bi čovjek za svoj rad primio neku nagradu. Naprotiv, sam rad jest nagrada, jer čovjek osjeća da je velika povlastica to što vidi da mu je dana misao i želja da služi Kralju, te veliki dar koji mu je dan odozgo smatra pravim bogatstvom.

Iz toga slijedi da je „čovjek” onaj koji hodi putem na kojem su sva njegova djela usmjerena prema Stvoritelju, a ne prema vlastitoj koristi. No onaj koji nema namjeru, nego samo djelo, premda je i to velika stvar, bez namjere se smatra „životinjom”, kao što je napisano (Izreke 19:2): „Ni duša bez znanja nije dobra.” „Bez znanja” znači da „znanje” označava namjeru, kao što je napisano: „Ti daješ čovjeku znanje.”

To je naizgled proturječno, jer put istine jest ići iznad razuma, pa zašto se onda molimo da nam bude dano znanje? Baal HaSulam je rekao da se znanje Kedusha (svetosti) naziva Dvekut (prianjanje), odnosno jednakost forme. Prema tome, „bez znanja” treba protumačiti kao „duša bez Dvekuta”, odnosno u stanju „životinje”, koja ne hodi putem da, snagom Tore i mitzvot, bude nagrađena dolaskom u stanje u kojem može imati namjeru radi davanja. Takav se naziva „životinjom bez znanja”, bez jednakosti forme. To znači da u svemu što čini nema nikakvu drugu namjeru osim vlastite koristi. To se naziva „životinjom”, i za njega se ne može reći: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a ne idolopoklonici.”

Sada ćemo objasniti ono što smo pitali – što nam govori razlika između rođenja životinje i rođenja čovjeka. Zohar potvrđuje svoje riječi – da novorođena životinja ima istu snagu na kraju kao i u trenutku rođenja – stihom: „Kad se rodi vol ili ovca ili koza”, jer se tele staro jedan dan već naziva volom, budući da nije napisano: „Kad se rodi tele.” A što se tiče rada, to dolazi naučiti nas redoslijedu razvoja čovjeka i životinje.

Prije svega, kad govorimo o radu, moramo znati što znači rođenje. Prema pravilu po kojem učimo razlikovati životinju od čovjeka, sve se to odnosi na isto tijelo. Budući da se čovjek sastoji od sedamdeset naroda, on u sebi sadrži sve što postoji u svijetu, jer prema riječima Zohara čovjek je cijeli svijet. Zato trebamo znati što je rođenje.

Poznato je da, kad govorimo o čovjeku, uglavnom govorimo o umu i srcu. Misli pripisujemo umu, a želje srcu. Stoga, kad se u njegovu umu i srcu pojave misli i želje koje pripadaju životinji, to se smatra rođenjem životinje. No ako um i srce imaju misli i želje koje pripadaju „čovjeku”, to se smatra rođenjem čovjeka. Na temelju toga razlikujemo čovjeka od životinje.

Međutim, izvana, u materijalnosti, vidimo da se životinja od dana svojega rođenja znatno mijenja. Nakon nekog vremena razvija se u duljinu, širinu i visinu. Ipak, glavna razlika zbog koje je rečeno da između dana njezina rođenja i kraja nema razlike – da ima istu snagu – odnosi se na njezinu unutarnjost. To nam dolazi ukazati na redoslijed rada. Izraz „životinja koja se rodi” znači da upravo od tog temelja čovjek počinje graditi građevinu u kojoj će prebivati cijeloga života.

Izraz „životinja koja se rodi” znači da je temelj na kojem gradi svoj rad u Tori i mitzvot stanje životinje, koje se naziva „djelo bez namjere”. On želi nastaviti tim putem cijeloga života, jer smatra da je to pravi put, da je onima koji žele ići putem Stvoritelja dovoljno uložiti svu svoju energiju i snagu u pažljivo izvršavanje Tore i mitzvot te pritom imati namjeru izvršavati zapovijed Stvoritelja. Što mi još treba?

Prije svega, čovjek koji je rođen kao životinja tvrdi da ispravnost svojega puta dokazuje primjerom opće javnosti Izraela i njihovim ponašanjem, odnosno temeljem na kojem oni stoje. Sigurno ćeš vidjeti da oni idu putem životinje. To jest, ako izvršavaju Toru i mitzvot, pa čak na sebe preuzimaju i neka dodatna ograničenja u izvršavanju mitzvot koje su nam dane, tada se svatko osjeća potpunim i ne vidi na sebi nikakav nedostatak koji bi trebalo ispraviti. Kao dokaz navode riječi naših mudraca (Berachot 45): „Idi i vidi što narod čini.” To znači da, kad postoji sumnja, treba vidjeti što čini opća javnost.

Doista, on je u pravu. Onaj tko je rođen kao životinja pripada općoj javnosti i treba činiti ono što čini javnost. Kao što piše Maimonid u svojem tumačenju riječi naših mudraca: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom, čak i u stanju Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer će iz Lo Lishma doći do Lishma (u Njezino ime). Zato se djecu, žene i neobrazovane poučava jedino da rade iz straha i radi primanja nagrade. Sve dok ne steknu više znanja i veliku mudrost, ta im se tajna otkriva malo-pomalo i na nju ih se postupno privikava, sve dok Ga ne dosegnu i ne počnu Mu služiti iz ljubavi” („Zakoni pokajanja”, 10. poglavlje).

Jasno je da je sasvim opravdano da onaj tko želi slijediti opću javnost za sebe uzima dokaz upravo od opće javnosti. No to vrijedi za onoga koji je rođen kao životinja, za kojega Zohar kaže da snagu koju će imati na kraju ima već na dan svojega rođenja. Zato je rečeno: „Tele staro jedan dan naziva se volom.” To znači da do kraja neće steći više znanja Kedushe (svetosti) nego što ga je imao pri rođenju, kad je započeo svoj rad kao životinja.

Međutim, trebamo razumjeti riječi Maimonida kad kaže: „dok ne steknu više znanja i ne zadobiju veliku mudrost.” Pitanje je: Kako možemo znati da su već stekli više znanja i zadobili veliku mudrost? Nadalje, koja je mjera znanja koja se smatra stjecanjem velikog znanja? I koja je mjera velike mudrosti, od koje je nadalje dopušteno otkriti im značenje Lishma, koje se naziva „ne radi primanja nagrade”?

Prema gore navedenome, kad se „čovjek” rodi, to znači da u čovjekov um dolaze misli i želje da bude čovjek. „Čovjek” znači onaj koji želi hoditi putem straha od Stvoritelja, odnosno da sva njegova djela budu radi Stvoritelja, radi davanja, a ne radi sebe samoga, kao životinja koja nema osjećaj za drugoga. Naprotiv, on posebno želi raditi radi davanja.

Iako još nije bio nagrađen time, „rođenje” znači da je počeo hoditi na temelju „čovjeka”, odnosno da želi graditi svoj rad na temelju straha od Stvoritelja, koji se naziva „čovjek”, a početak se naziva „rođenjem”.

To je trenutak kad čovjek dolazi i kaže da želi biti čovjek, jer se sada u njegovu umu i srcu rodilo razlučivanje „čovjeka”. To je značenje riječi: „dok ne steknu više znanja i ne zadobiju veliku mudrost”, odnosno dok se u njihovim srcima ne rode mudrost i znanje da nije vrijedno živjeti životom životinje, koji se naziva Lo Lishma, kao što je gore napisano: „Ni duša bez znanja nije dobra.” Tada mu je dopušteno otkriti pitanje Lishma, koje se naziva „strah od Stvoritelja”, tako da se ne bavi Torom i mitzvot zato što se boji za vlastitu korist. No prije nego što mu dođe razlučivanje „čovjeka”, to mu se ne smije reći, kao što piše Maimonid.

Na temelju toga protumačit ćemo ono što nam Zohar govori, da postoji razlika između onoga koji je rođen kao životinja i onoga koji je rođen kao čovjek. Kod onoga koji je rođen kao životinja, čim se rodi, odnosno na samom početku svojega rada, odmah posjeduje svu cjelovitost koju će kasnije postići, odnosno isti um koji je primio pri rođenju. To se odnosi na temelj – da je započeo rad kao životinja, što se naziva „vlastita korist”, i sve što će poslije izgraditi bit će na temelju ljubavi prema sebi te neće steći nikakve unutarnje nadogradnje. Izvana će rasti kao što životinje rastu nakon rođenja – u duljinu, širinu i visinu. Ali životinja ne raste iznutra. To jest, što se tiče njezina uma, nema razlike između dana kad se rodila i vremena nakon što je tijekom nekoliko godina odrasla, jer životinja ostaje s istim umom.

Isto vrijedi i za čovjeka čiji su temelj i osnova rada na razini životinje, odnosno u stanju Lo Lishma. I ovdje nema razlike u unutarnjosti, koja je um. Premda on izvana svakako raste, odnosno tijekom vremena stječe i skuplja mnogo Tore i mnoge mitzvot, iznutra ostaje na istoj razini. Um, koji predstavlja unutarnjost, na kraju ne prolazi nikakvu promjenu.

Zato Zohar kaže: „Kad se čovjek rodi, nad njim se ne postavlja nikakva sila odozgo sve dok ne bude obrezan. Kad bude obrezan, prima Svjetlost Nefesh, sve dok ne bude nagrađen postizanjem Svjetlosti Haya, jer je bio nagrađen tim četirima stupnjevima koji dolaze iz četiri svijeta ABYA.”

Iz toga slijedi da postoji rad koji pripada općoj javnosti, a to je Lo Lishma, i naziva se „životinja”. Ne smijemo reći da treba raditi Lishma, jer takvi ljudi to ionako neće razumjeti, budući da su rođeni kao životinje i ne mogu razumjeti drukčije. Zato ih treba poučavati samo stanju Lo Lishma.

Prema gore navedenome možemo protumačiti riječi naših mudraca (Avoda Zarah 19): „Raba je rekao: ‘Čovjek uvijek treba učiti Toru ondje kamo ga srce vuče.’” RASHI je protumačio da izraz „kamo ga srce vuče” znači da učitelj treba poučavati samo onu Masechet koju učenik od njega traži, jer ako ga poučava nekoj drugoj Masechet, od toga neće biti ništa, budući da je njegovo srce uz ono što želi.

To je zato što, ako je čovjek rođen kao životinja, odnosno ako um i srce razumiju da treba slijediti opću javnost, koja se u cijelosti temelji na Lo Lishma, nemoguće mu je pokazati da treba raditi radi davanja. Kao što je RASHI protumačio: „Ako ga poučava nekoj drugoj Masechet, od toga neće biti ništa, jer je njegovo srce uz ono što želi.” Zato će pronaći mnoge isprike zašto ne može biti poput „čovjeka”, koji se naziva „onaj koji se boji Stvoritelja”, odnosno onaj koji radi radi davanja. Kao što piše Maimonid: „Ne treba reći: ‘Izvršavam mitzvot Tore kako bih primio blagoslove koji su u njoj zapisani ili kako bih bio nagrađen životom budućega svijeta.’ Samo neobrazovani ljudi, žene i djeca služe Stvoritelju na taj način, jer ih se poučava da rade iz straha sve dok ne steknu više znanja i ne počnu Mu služiti iz ljubavi.”

Objasnili smo da značenje izraza „dok ne steknu više znanja” jest da se rodi razlučivanje čovjeka, odnosno dok mu u um i srce ne dođu misli i želje da treba izvršavati pravi rad, odnosno rad radi davanja. Kao što piše Maimonid, Stvoritelju trebamo služiti samo kako bismo davali Stvoritelju, kako on kaže: „On čini istinu zato što je ona istina”, jer „istina” znači Lishma, a ne radi vlastite koristi. On kaže da se ta istina ne smije otkrivati općoj javnosti, jer je neće razumjeti, kao što je protumačio RASHI: „jer je njegovo srce uz ono što želi”, pa zato ne može razumjeti drukčije.

Međutim, kad se čovjek rodi kao čovjek, odnosno kad se u njegovu umu i srcu pojave misli i želje da bude čovjek, kad shvati da mora hoditi putem istine, iako još ne može hoditi tim putem, jer se tek sada rodio, odnosno upravo je sada započeo taj rad. Premda razumije da to mora postići, odnosno da sve treba činiti radi davanja, ipak pri rođenju nema ništa, kao što Zohar kaže: „Kad se čovjek rodi, nad njim se ne postavlja nikakva sila odozgo sve dok ne bude obrezan.”

To znači da, kad počne hoditi putem davanja, što se naziva „rođenjem”, uvijek vidi suprotnu sliku. Drugim riječima, vidi da unatoč svim svojim naporima nije nimalo napredovao. Naprotiv, uvijek vidi da je nazadovao.

Taj redoslijed, odnosno stanje skrivenosti koje osjeća, traje sve dok ne bude nagrađen time da se obreže. Nakon toga napreduje sve dok ne postigne četiri stupnja koja se nazivaju Haya, Neshama, Ruach i Nefesh. To je razlika između opće javnosti i pojedinca, kao što postoji razlika u materijalnosti između čovjeka i životinje.