Stvoritelj i Izrael otišli su u progonstvo

Članak br. 27, 1986.

U Zoharu, u poglavlju BeHukotai (Bechukotai) (točka 49), o stihu: „I Ja ću vas također sedmerostruko kažnjavati za vaše grijehe“, piše: „Dođi i vidi uzvišenu ljubav Stvoritelja prema Izraelu. To je poput kralja koji je imao jedinog sina koji je sagriješio pred kraljem. Jednoga dana sin je sagriješio pred kraljem. Kralj je rekao: 'Svih ovih dana udarao sam te, ali nisi prihvatio. Od sada pogledaj što ću ti učiniti. Ako te protjeram iz zemlje, u polju te mogu napasti medvjedi ili divlji vukovi, ili te ubojice mogu izbrisati iz svijeta. Što da učinim? Umjesto toga, ti i Ja zajedno ćemo izaći iz zemlje.' Tako i Ja, kao što je napisano, što znači da ćemo ti i Ja zajedno napustiti zemlju, odnosno otići u progonstvo. 'I kaznit ću vas' znači otići u progonstvo. A ako kažeš da ću te ostaviti, znaj da sam i Ja s tobom.“

Trebamo razumjeti značenje izlaska naroda Izraela iz zemlje u tuđinu, što se naziva „progonstvo među narodima“. Što to znači u radu? Odnosno, što se smatra „zemljom“, a što se smatra „izlaskom iz zemlje“? Također, što znači da se čovjek, kad sagriješi, kažnjava progonstvom među narodima svijeta? Kako to pomaže i kakvu korist donosi na putu rada? Drugim riječima, koji je ispravak u tome da čovjek ode u progonstvo i bude pod vlašću naroda svijeta?

Također trebamo razumjeti kako se može reći da i sam Stvoritelj napušta zemlju zajedno s narodom Izraela i odlazi u progonstvo, kad je napisano: „Cijela je zemlja puna Njegove slave“, i: „Njegovo kraljevstvo vlada nad svime.“ On čak održava i klipot, pa kako se može reći da odlazi u progonstvo zajedno s narodom Izraela, kao da više nije u zemlji?

Da bismo razumjeli navedeno u radu, najprije moramo znati što je zemlja Izrael, što je tuđina i zašto se izlazak iz zemlje u tuđinu smatra progonstvom među narodima. Također trebamo razumjeti zašto je progonstvo ispravak za grijehe. Odnosno, pretpostavlja se da će patnje progonstva navesti čovjeka na pokajanje, pa će ga tada biti moguće vratiti u zemlju. Međutim, napisano je: „I pomiješali su se s narodima i naučili njihova djela.“ Kakve onda patnje progonstva osjećaju, koje bi ih mogle navesti na pokajanje i povratak u zemlju? Drugim riječima, kako čovjek može znati što je dobro u zemlji Izrael da bi za njom žudio i da bi upravo ta zemlja postala razlog koji će ga prisiliti na pokajanje iz ljubavi prema zemlji?

Poznato je da se zemlja naziva Malchut, sveta Shechina i „zajednica Izraela“, koja uključuje sve duše. To znači da ona mora primiti užitak i zadovoljstvo koji su bili u Misli stvaranja – činiti dobro Njegovim stvorenjima, odnosno da duše prime užitak i zadovoljstvo.

Redoslijed spuštanja svjetova bio je od svijeta Ein Sof do svijeta Tzimtzum, a zatim do Kav, na koji se odijeva pet Partzufim svijeta AK, potom pet Partzufim svijeta Atzilut. Nakon toga Malchut de Atzilut emanirala je tri svijeta BYA, a zatim je stvoren Adam HaRishon. Vanjski dio njegova tijela, koji je sličan današnjem materijalnom tijelu, načinjen je od Bina de Malchut de Assiya, kao što je napisano u Učenju deset Sefirot (16. dio, str. 1912, točka 43): „Nakon toga primio je NRN iz BYA, a zatim NRN iz Atzilut.“

Iz toga slijedi da se Eretz (zemlja) naziva Malchut de Atzilut. Za svijet Atzilut napisano je: „Zlo neće prebivati s Tobom“, što znači da ondje uopće nema zla, nego se razlučivanja dobra i zla nalaze jedino u BYA. Upravo se ondje otkrivaju užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj namijenio dati dušama. To je kao što su naši mudraci rekli o stihu: „U početku stvori Bog“ – „početak“ nije nitko drugi nego Izrael, jer je sve radi Izraela, odnosno radi duša Izraela.

Nakon što je Adam HaRishon sagriješio s Drvetom spoznaje, bio je protjeran iz Atziluta i spustio se u BYA. Tada se počeo kajati i ispravljati ono u čemu je sagriješio. Time je ponovno ušao u Edenski vrt, odnosno u Atzilut. Ispravak se sastojao u tome da je bio protjeran iz Edenskog vrta, kao što je napisano (Postanak 3:22): „I Gospodin reče: 'Evo, čovjek je postao kao jedan od Nas, poznajući dobro i zlo. Sada bi mogao pružiti svoju ruku, uzeti i sa Stabla života, jesti i živjeti zauvijek.' Zato ga je Gospodin Bog poslao iz Edenskog vrta da obrađuje zemlju od koje je uzet.“

Baal HaSulam objasnio je razlog zbog kojeg je Adam bio protjeran iz Edenskog vrta, kao što je napisano: „Da ne bi pružio svoju ruku, uzeo i sa Stabla života, jeo i živio zauvijek.“ Rekao je da, budući da je čovjek sagriješio s Drvetom spoznaje, ako bude kažnjen, odnosno ako bude patio zbog kazne koju je primio, upravo će ga ta patnja navesti na pokajanje i ispravak nedostatka koji je prouzročio.

Ali ako ne bude kažnjen i ne osjeti patnju zbog grijeha koji je počinio, sigurno neće shvatiti da se treba pokajati zbog njega. Kao što Zohar piše („Predgovor Knjizi Zohar“, točka 192): „Rabi Shimon je zaplakao i rekao: 'Jao ako kažem, i jao ako ne kažem. Ako kažem, zlikovci će znati kako služiti svome Gospodaru.'“

U Sulam komentaru na Zohar to se tumači ovako: „Time nagovještava da na ovome mjestu nije mogao u potpunosti otkriti svoje riječi kako ne bi naštetio zlikovcima. Jer ovdje je došao otkriti kako se prionuti uz Stablo života i nikada ne dotaknuti Stablo smrti, a toga su dostojni samo oni koji su već ispravili razlučivanje Drveta spoznaje dobra i zla. No zlikovci, koji još nisu ispravili grijeh Drveta spoznaje dobra i zla, ne smiju to znati, jer se najprije moraju truditi u svim naporima sve dok ne isprave grijeh Drveta spoznaje. To ćeš također pronaći u stihu: 'Da ne bi pružio svoju ruku, uzeo i sa Stabla života, jeo i živio zauvijek' (Postanak 3). Nakon što je Adam sagriješio s Drvetom spoznaje, bio je protjeran iz Edenskog vrta iz straha da se ne bi prionuo uz Stablo života i živio zauvijek, dok bi nedostatak koji je prouzročio na Drvetu spoznaje zauvijek ostao neispravljen.“

Iz toga slijedi da kad se čovjeka izvede iz zemlje, odnosno iz kraljevstva Nebesa koje je imao, budući da više ne može osjetiti važnost duhovnosti koju je imao prije nego što je bio izveden iz kraljevstva Nebesa, on odlazi u progonstvo. Kao što je napisano: „I pomiješali su se s narodima i naučili njihova djela“, to se smatra padom pod ropstvo štovatelja idola. To znači da svim požudama koje postoje među narodima svijeta sada vladaju nad Izraelom koji je otišao u progonstvo. U tom trenutku oni više nemaju nikakvu povezanost s duhovnošću, osim onoga što su navikli održavati iz navike. To izvršavaju, ali osim toga uopće im ne pada na pamet da imaju nešto što trebaju ispraviti.

Iz toga slijedi da u vezi s progonstvom trebamo razlikovati dva razlučivanja: 1) čovjek je prognan pod vlast naroda. Um i razum koje je imao dok je bio u zemlji, odnosno dok je bio u kraljevstvu Nebesa i cijeli dan razmišljao kako izaći iz samoljublja i postići ljubav prema Stvoritelju – nakon što sagriješi i ode u progonstvo, to možemo protumačiti u radu pojedinca, jer je poznato da su opće i pojedinačno jedno te isto. To znači da, ako čovjek sagriješi dok je u zemlji, odnosno primi neko prosvjetljenje odozgo i upotrijebi ga za vlastitu korist govoreći: „Sada, kad imam određeni okus u Tori i mitzvot, više mi nije potrebna vjera iznad razuma“, to se naziva „grijehom“, jer je time narušio vjeru iznad razuma.

Zbog toga biva protjeran iz zemlje i pada pod vlast požuda naroda svijeta. Jednom kad se nađe u progonstvu, odmah ga obuzima zaborav te se više ne sjeća da je ikada bio u zemlji, da je bio u stanju „kraljevstva Nebeskog“ i da je razmišljao jedino o tome kako postići Dvekut sa Stvoriteljem. Želi nastaviti živjeti tako da se brine samo za ispunjavanje potreba koje tijelo zahtijeva za vlastitu korist i ni za što drugo ne mari.

Nakon nekog vremena – a sa svakim Stvoritelj ima drukčiji obračun (odnosno, kad se čovjeku sudi odozgo, sa svakim postoji poseban obračun koliko dugo treba ostati u progonstvu prije nego što primi buđenje odozgo) – čovjek prima buđenje odozgo i počinje osjećati da se nalazi u progonstvu. Počinje se prisjećati da je pao s visokoga krova u duboku jamu.

Odnosno, prisjeća se da je, dok je bio u zemlji, cijeli svijet smatrao suvišnim i neprestano razmišljao: „Zašto je Stvoritelj stvorio zlikovce u svijetu? Kakvu radost ili kakvu korist ti zlikovci mogu donijeti Stvoritelju?“ A sada gleda samoga sebe i vidi da je u progonstvu te se pita što on može dati Stvoritelju kako bi Mu donio zadovoljstvo. Počinje osjećati patnju zbog toga što se spustio sa stupnja čovjeka na stupanj životinje, odnosno vidi da sada žudi za životinjskim požudama koje nije imao prije nego što je bio protjeran iz zemlje.

Sada počinje čeznuti za Stvoriteljem da ga ponovno približi Sebi, primi ga natrag u zemlju, izvede ga iz životinjskih požuda i podari mu zadovoljstva od hrane prikladne čovjeku, odnosno od djela davanja, a ne da njegova hrana bude hrana za životinje. To je kao što su naši mudraci rekli (Pesachim 118): „Kad je Stvoritelj rekao Adamu HaRishonu: 'Trnje i korov rađat će ti zemlja', oči su mu se ispunile suzama. Rekao je: 'Zar ćemo ja i moj magarac jesti iz istih jasala?' Kad mu je zatim rekao: 'U znoju svoga lica jest ćeš kruh', odmah mu se um smirio.“

Iz ovoga proizlazi kao da je Stvoritelj dao čovjeku spoznaju tek kad mu je rekao: „Trnje i korov rađat će ti zemlja.“ Prije nego što mu je Stvoritelj to rekao, nije vidio da mu je hrana zapravo samo trnje i korov, odnosno hrana prikladna jedino životinjama. To možemo protumačiti tako da mu je došlo buđenje odozgo koje ga je podsjetilo na ono što je imao prije grijeha, na uzvišene stupnjeve koje je dosegao, a nakon izlaska iz Edenskog vrta bilo je kao da je sve to zaboravio.

To se smatra time da mu Stvoritelj govori, odnosno da je od Stvoritelja primio buđenje odozgo i tada se prisjetio onoga što je nekada imao. U tom je trenutku počeo osjećati patnju zbog toga što je bio protjeran iz Edenskog vrta te je počeo plakati zato što se nalazi na istoj razini kao životinja. To znači da se njegova hrana sastoji samo od onoga što pripada samoljublju, što se naziva „hranom za životinje“. To je značenje riječi: „Oči su mu se ispunile suzama i rekao je: 'Zar ćemo ja i moj magarac jesti iz istih jasala?'“ Odnosno, njegova će hrana, ono što ga hrani, biti ista kao i hrana životinje, jer radost može crpiti jedino iz onoga što pripada samoljublju.

Međutim, kad mu je rekao: „U znoju svoga lica jest ćeš kruh“, odmah mu se um smirio. RASHI tumači da izraz „u znoju svoga lica“ znači nakon što u to uložiš mnogo truda. Trebamo protumačiti značenje riječi „trud“. Prema onome što učimo, ako je čovjek već došao do toga da osjeća kako se nalazi na razini sličnoj životinji, to znači da taj osjećaj mora biti toliko snažan da izazove patnju, tako da će prolijevati suze zbog svojega niskog i bijednog stanja, kao što su naši mudraci rekli: „Oči su mu se ispunile suzama.“

Stoga mu patnja koju osjeća zbog toga što je sličan životinji daje snagu da poželi uložiti velike napore kako bi izašao iz samoljublja, koje se smatra životinjom, i bio nagrađen hranom za čovjeka. To znači da sada može uživati u djelima davanja.

Iz toga slijedi da u vezi s navedenim progonstvom trebamo razlikovati dva razlučivanja:

1) Čovjek je u progonstvu, ali ne zna da je u progonstvu. Naprotiv, zadovoljan je svojim stanjem. Umjesto toga, traži količinu, odnosno više novca, više poštovanja i slično. Već je zaboravio da je nekoć bio na ljudskom stupnju, koji se naziva „zemlja“, odnosno kraljevstvo Nebesko. Ne pada mu ni na pamet da bi trebao promijeniti svoju hranu. Ne misli da hranu koju prima u kelim samoljublja, a koja se naziva „hranom za životinje“, treba zamijeniti, odnosno da bi trebao imati misli o davanju.

Iz toga slijedi da ne želi promijeniti izvor svoje hrane, izvor iz kojeg se hrani samo onime što ulazi u kelim samoljublja. Umjesto toga, želi promijeniti stvari koje ulaze u kelim samoljublja. Na primjer, želio bi promijeniti stan jer više ne uživa u onome u kojem živi i želi drugi, budući da će u novom stanu moći uživati. Također mijenja namještaj jer više ne može uživati u postojećem. Novim namještajem njegova će želja za primanjem dobiti nešto novo u čemu može uživati.

2) Međutim, on ne želi promijeniti izvor svoje hrane, odnosno ne želi da njegova hrana dolazi iz izvora koji daje jedino kelim davanja. O tome, ne daj Bože, uopće ne razmišlja, jer je poznato da primatelj ne može razumjeti kako bi hrana mogla dolaziti iz davanja. Kod davatelja je upravo suprotno. Kad vidi da se bavi primanjem, stidi se samoga sebe jer čini nešto što smatra niskim. No istina je da moramo promijeniti izvor hrane. Postoji hrana koja se ulijeva u kelim samoljublja, a ta hrana dolazi od klipot, i postoji hrana koja ulazi u kelim davanja, a ona dolazi iz svjetova Kedushe.

Stoga se, prema ova dva navedena razlučivanja progonstva, postavlja pitanje: „Tko uzrokuje da čovjek osjeti kako je u progonstvu, zbog čega pati i želi izaći iz njega, kao što je rečeno o egipatskom progonstvu: 'I sinovi Izraelovi uzdisali su zbog rada, vapili su i njihov je vapaj zbog rada uzašao Bogu'?“ Moramo reći da je to buđenje došlo od Stvoritelja kako ne bi ostali u progonstvu, u stanju zaborava. Zato Stvoritelj šalje to buđenje.

Iz toga slijedi da oni osjećaju da duhovnost postoji, ali da se nalazi u stanju niskosti te ih boli srce zbog toga što je Shechina u progonstvu i zbog toga što duhovnost ima okus prašine. To znači da, kad žele raditi radi davanja, ne mogu cijeniti taj rad onako kako bi trebali osjećati, odnosno da upravo sada obavljaju sveti rad, a ne rad ljudi koji su slični životinjama.

Naprotiv, događa se suprotno: kad čovjek radi za vlastitu korist, osjeća dobar okus u radu. Ali kad radi za Stvoritelja, ne osjeća nikakav okus. Odnosno, istu radnju koju obavlja, ako vidi da njegova želja za primanjem ima što primiti, da mu nagrada svijetli tijekom rada, upravo zato osjeća dobar okus. Ali ako tijekom rada promijeni namjeru i kaže da taj rad obavlja ne radi primanja nagrade, odmah osjeti svoju slabost, da se više ne može truditi, i rad se odmah počinje usporavati.

Prema navedenome, proizlazi kao da mu sam Stvoritelj dolazi i govori: „Pogledaj u kakvom se niskom stanju nalaziš. Potpuno si poput životinje.“ Tada čovjek počinje patiti zato što nema osjećaje svojstvene čovjeku. To ga boli i osjeća patnju i bol zbog toga što je u progonstvu pod vlašću naroda svijeta. Odnosno, sada osjeća da ima zle požude koje odgovaraju sedamdeset naroda.

No prije nego što mu je došlo to otkrivenje, kako bi osjetio vlastitu niskost, živio je u svijetu koji mu se činio potpuno dobrim, odnosno nije osjećao nikakav nedostatak zbog toga što se nalazi u niskom stanju. Nije osjećao da je to niskost, nego je smatrao da se ponaša kao i svi ostali, čije su jedine težnje požuda, čast i novac. Ali sada, kad mu je od Stvoritelja došlo otkrivenje kako bi vidio da je poput životinje, a ne poput čovjeka, pati jer bi bio sretan kad bi mogao izaći iz progonstva.

Ali budući da se nalazi u progonstvu, vidi da ne vidi izlaz iz njega. Iz toga slijedi da mu te patnje donose unutarnju nestabilnost. Odnosno, ne zna što učiniti. S jedne strane, sada vidi da osjeća istinu, odnosno kojoj vrsti ljudi pripada, jer postoje ljudi koji pripadaju životinjskoj razini, a postoje ljudi koji pripadaju ljudskoj razini. Ako želimo biti precizniji, trebamo razlikovati tri vrste: 1) ljude koji nemaju nikakve veze s judaizmom, 2) ljude koji se bave Torom i mitzvot radi primanja nagrade, 3) ljude koji rade ne radi primanja nagrade.

Iz toga slijedi da, s jedne strane, sada može biti vrlo sretan što vidi istinu, odnosno s kakvom se vrstom ljudi poistovjećuje i kojem stupnju treba težiti. Ali istodobno osjeća bol i patnju kad vidi koliko je daleko od Dvekut sa Stvoriteljem. Odnosno, vidi da ne može učiniti ništa radi Stvoritelja te da sve što čini, čini zato što želi primiti nagradu za svoja djela. Što se tiče želje za davanjem, ne vidi da bi iz nje mogao izaći vlastitim snagama.

Iz toga slijedi da čezne za stanjem u kojem je pripadao drugoj vrsti ljudi, kad je imao snage raditi zato što mu je nagrada svijetlila, a u svojim mislima osjećao je da je blizu Stvoritelja. Uvijek je razgovarao sa Stvoriteljem i tražio od Njega nagradu za svoj rad. Osjećao se potpunim i nije imao osjećaj da mu išta nedostaje, jer je bio siguran u svoju nagradu budući da je izvršavao Stvoriteljeve mitzvot. A Stvoritelj zasigurno vidi da malo ljudi želi izvršavati Njegove mitzvot, dok se on trudi izvršavati ih, pa će mu Stvoritelj sigurno iskazati naklonost i dati veliku nagradu za to.

Prirodno je da nakon takve kalkulacije čovjek osjeća kao da je visoko na nebu među oblacima i gleda na cijeli svijet, jer je bez sumnje svijet postojan zahvaljujući njihovoj Tori, kao što su naši mudraci rekli: „Svijet ne može opstati bez Tore“ (Midrash Tanchuma, Ki Tavo). Iz toga slijedi da je tada doista bio jedan od najsretnijih ljudi na svijetu.

Ali sada, kad je izašao iz tog drugog stanja, Stvoritelj mu je osvijetlio istinu: da je glavni cilj rada za Stvoritelja donositi zadovoljstvo Stvoritelju, a ne vlastitu korist. Tada vidi koliko je daleko od istine i osjeća upravo suprotno. Odnosno, prije je mislio da je, čak i ako je u Lo Lishma (ne u Njezino ime), u dobrom odnosu sa Stvoriteljem, da se što je više moguće trudi slušati Ga, da se smatra „slugom Stvoritelja“ i da je sva nagrada koju nam je Stvoritelj obećao zasigurno već pripremljena za njega. Pa što bi mu još moglo nedostajati?

Tim više je mislio da će, kad počne napredovati prema davanju, odmah biti uzdignut. Međutim, nije tako. Naprotiv, sada kad je došao do osjećaja istine, da je najvažnije raditi za dobrobit Stvoritelja, trebao bi biti sretan što je, hvala Bogu, stupio na pravi put koji vodi približavanju Stvoritelju. Trebao bi biti neprestano ispunjen radošću i govoriti: „Hvala Bogu što vidim da mi se Stvoritelj smilovao i ne dopušta mi da se uzalud trudim. Naprotiv, sav će moj trud od sada biti usmjeren na postizanje cilja koji se naziva Dvekut sa Stvoriteljem.“

Međutim, osjeća da je njegovo stanje upravo suprotno. Nema onu radost koju je imao dok je radio radi primanja nagrade. To je zato što vidi da sada više nema potporu ovoga tijela, jer sada govori svome tijelu: „Znaj da ti od danas više neću davati nikakvu dobit od rada, jer više ne radim radi vlastite koristi. Želim raditi jedino za dobrobit Stvoritelja.“ Tada tijelo ne pristaje dati mu snagu za rad. Iz toga slijedi da se sada nalazi u stanju niskosti.

No prije nego što mu je došlo otkrivenje istine, uvijek je bio ispunjen radošću, jer je vidio kako svakoga dana povećava broj svojih djela i kako mu je nagrada zajamčena. Ali upravo je sada pravi trenutak da uputi iskrenu molitvu Stvoritelju da ga izvede iz progonstva. Jer prije nego što je odozgo primio otkrivenje da se nalazi u progonstvu, pod vlašću naroda svijeta, što se naziva „želja za primanjem radi primanja“, nije imao nikakav nedostatak koji bi Stvoritelj mogao ispuniti, odnosno nije imao potrebu da ga Stvoritelj izvede iz progonstva.

Iz toga slijedi da mu je Stvoritelj dao kli, odnosno nedostatak, a zatim mu daje Svjetlost. I Svjetlost i kli dolaze odozgo.

Time možemo protumačiti ono što smo pitali o riječima svetog Zohara, gdje se Izraelu, nakon što je sagriješio, kaže: „Stvoritelj je rekao: 'Kaznit ću vas tako da odete u progonstvo. A ako kažete da ću vas ostaviti, i Ja sam s vama.'“ Pitali smo: „Kako je moguće da je Stvoritelj napustio zemlju i otišao u progonstvo, kad je 'cijela zemlja puna Njegove slave'? Kako se onda može reći da odlazi?“ Također smo pitali: „Što nam kazna progonstva zapravo donosi, kad sve što Stvoritelj čini, čini samo za dobro čovjeka? Kakvu korist čovjek ima od toga što odlazi u progonstvo pod vlast naroda svijeta?“

Prema onome što smo gore objasnili, riječi: „Cijela je zemlja puna Njegove slave“ dolaze nas poučiti da sa stajališta Stvoritelja u svijetu nema nikakvih promjena. Naprotiv, kao što je napisano: „Ti si bio prije nego što je svijet stvoren i Ti si nakon što je svijet stvoren.“ Dakle, sve se promjene događaju samo sa stajališta osposobljenosti primatelja. Odnosno, u onoj mjeri u kojoj čovjek može sav svoj rad usmjeriti isključivo na davanje Stvoritelju, u toj se mjeri uklanja Tzimtzum, a Svjetlost koja je bila skrivena od nižih otkriva se. Time niži primaju užitak i zadovoljstvo.

To se smatra stanjem u kojem je narod Izraela u zemlji, kad osjećamo da je Stvoritelj zemlja Izrael. Odnosno, budući da je narod Izraela u zemlji Izrael, Stvoritelj se naziva prema djelovanju kojim se otkriva stvorenjima kako bi Ga mogla prepoznati i spoznati onda kad za to postanu prikladna. Ali ako sagriješe i izazovu nedostatak, odnosno prime više obilje i prenesu je klipot, koje predstavljaju samoljublje, tada Stvoritelj mora biti „izveden“ iz zemlje Izrael. To znači da se Tzimtzum ponovno uspostavlja i Svjetlost odlazi.

To se smatra izlaskom iz zemlje, odnosno izlaskom iz mjesta kraljevstva Nebesa, koje se naziva Shechina, u progonstvo pod vlast naroda svijeta.

Ispravak koji donosi odlazak u progonstvo jest: 1) da čovjek više neće kvariti obilnost; 2) da ga Stvoritelj, dok je u progonstvu, ne ostavlja u njemu, kao što smo gore objasnili da se ponekad čovjek nalazi u progonstvu, ali ne zna da je to progonstvo, premda bi trebao pobjeći s toga mjesta, odnosno iz stanja u kojem se nalazi i iz kojeg prima svoju hranu. To se mjesto naziva „samoljublje“. Naprotiv, on pati samo zato što ne može zadovoljiti zahtjeve naroda svijeta koji njime vladaju, odnosno zato što ne može ispuniti sve zahtjeve samoljublja.

Zato sveti Zohar kaže: „Ako vas protjeram iz zemlje, medvjedi vas mogu napasti u polju ili vas divlji vukovi i ubojice mogu izbrisati iz svijeta.“ To znači da će vas potpuno ukloniti iz duhovnog svijeta i ostat ćete samo u tjelesnom svijetu, koji se naziva „samoljublje“.

Stoga, kako se čovjek ne bi potpuno izgubio u progonstvu, i sam Stvoritelj odlazi s njim u progonstvo. To znači da im se otkriva u obliku progonstva. Odnosno, Stvoritelj se naziva prema djelovanju koje čini. Budući da im sada daje progonstvo, odnosno daje im osjećaj da se nalaze u progonstvu, to se smatra time da je i Stvoritelj s njima u progonstvu. On im daje osjećaj progonstva kako se ne bi potpuno izgubili u njemu i prestali osjećati da su protjerani iz zemlje te da su sada pod vlašću naroda svijeta.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: „Koji je ispravak u tome da čovjek bude protjeran iz zemlje?“ Prvo, da ne bi pokvario ono što je već postigao. To se smatra stanjem u kojem čovjek poznaje svoga Gospodara, ali Mu se namjerava suprotstaviti. To znači da poznaje svoga Gospodara, ali ne može ostati u stanju rada isključivo radi davanja. Drugo, boravkom u progonstvu osjetit će potrebu da bude jedino u stanju davanja, čime će biti nagrađen Dvekutom sa Stvoriteljem. Tako će ga patnje progonstva dovesti do ispravka.

Također trebamo protumačiti ono što smo pitali: „Što znači da je Stvoritelj otišao u progonstvo?“ Budući da Stvoritelj čovjeku daje okus progonstva, smatra se da je i sam Stvoritelj izašao iz dobre i ugodne zemlje kako bi mu to dao – a sve je to za čovjekovu dobrobit.