O poštovanju oca

Članak br. 5, 1986.

Napisano je u svetom Zoharu (VaYera, stavka 141): „Rabi Shimon započe i reče: ‘Sin poštuje svoga oca, a sluga svoga gospodara.’ ‘Sin poštuje svoga oca’ jest Izak u odnosu prema Abrahamu. On pita: ‘Kad ga je poštovao?’ Kad se vezao na žrtveniku… i nije se usprotivio izvršavanju volje svoga oca. ‘A sluga (poštuje) svoga gospodara’ jest Eliezer u odnosu prema Abrahamu. Kad je Abraham poslao Eliezera u Haran, on je tamo učinio sve što je Abraham želio i time ga poštovao, kao što je napisano: ‘I Gospodin je blagoslovio moga gospodara.’ Također je napisano: ‘Reče: Ja sam Abrahamov sluga’, kako bi iskazao poštovanje Abrahamu. Doista, čovjek koji donosi srebro, zlato, dragulje i deve, koji je ugledan i lijep, nije rekao da je Abrahamov voljeni ili njegov rođak. Naprotiv, rekao je: ‘Ja sam Abrahamov sluga’, kako bi uzdigao Abrahamovu zaslugu i poštovanje u njihovim očima.”

(U stavci 145) kaže: „Zato je napisano: ‘Sin poštuje svoga oca, a sluga svoga gospodara.’ A vi, Izraele, Moji sinovi, sramota je za vas govoriti da sam Ja vaš Otac ili da ste vi Moje sluge. ‘Ako sam Ja Otac, gdje je Moje poštovanje? A ako sam Ja Gospodar, gdje je strah od Mene?’”

Trebamo razumjeti riječi svetog Zohara kad kaže da Gospodin govori: „A vi, Izraele, Moji sinovi, sramota je za vas govoriti da sam Ja vaš Otac.” To podrazumijeva da nekome trebamo reći kako je Stvoritelj naš Otac, ali to ne možemo reći jer nas je sram. Stoga moramo znati kome trebamo reći da je On naš Otac. Također moramo znati što je ta sramota zbog koje to ne možemo reći, kao što je napisano: „Sramota je za vas.”

To je općenito zbunjujuće. Uostalom, svakoga dana govorimo: „Oče naš, Kralju naš.” Tijekom molitve Osamnaest blagoslova govorimo: „Vrati nas, Oče naš, Svome zakonu.” Pa kome drugome trebamo reći da je Stvoritelj naš Otac, a mi se sramimo to reći, zbog čega se Stvoritelj ljuti i kaže: „Ako sam Ja Otac, gdje je Moje poštovanje?”

Trebamo to protumačiti ovako: Reći da je „Gospodin naš Otac” odnosi se na Stvoritelja. Mi uvijek govorimo: „Oče naš, Kralju naš”, i upravo se zbog toga Stvoritelj ljuti: kako se ne stidite govoriti Mi da sam vaš Otac, dok Mi ne iskazujete nikakvo poštovanje, kao što je rečeno: „Ako sam Ja Otac, gdje je Moje poštovanje?” To jest, Stvoritelj kaže da je za vas sramota nazivati Me „Ocem našim”, jer vidim da je u vašim očima Moje poštovanje bačeno na zemlju, što se naziva „Shechina (Božanstvenost) u prašini”. Kako se onda ne stidite nazivati Me „Ocem našim”?

„A ako sam Ja Gospodar, gdje je strah od Mene?” Vi govorite da ste svi sluge Stvoritelja, ali ne vidim da imate strah, odnosno strahopoštovanje prema Nebu koje biste trebali preuzeti na sebe. Sluga je onaj koji nema vlastitu vlast, kao što su naši mudraci rekli: „Tko je kupio roba, kupio je sebi rava.” Naprotiv, on je poništen pred gospodarom, a sve što prima od gospodara prima samo kako bi mogao služiti gospodaru, a ne sebi.

Ali Ja vidim da vi idete upravo suprotnim putem. To jest, želite da Ja služim vama, odnosno da zadovoljavam vašu samoljubivost, i sve zbog čega Mi dolazite jest tražiti kako povećati svoju vlast. To znači da ste vi gospodari, a Ja vaš sluga. I cijeli dan hodate s pritužbama protiv Mene, kao da sam vam nešto dužan, i kad biste mogli silom primiti od Mene, sigurno biste to učinili.

Što je Stvoritelj učinio kako ne bi mogli primati silom? Učinio je jednu malu stvar: stvorio je tamu u svijetu, koja se naziva „skrivenost“. To je za slučaj da stvorenja nisu voljna biti sluge i raditi za Njega, što se naziva „primanje kako bi se donijelo zadovoljstvo svom Stvoritelju“, kao što su naši mudraci rekli: „Prioni uz Njegove osobine.“ Poznato je da, sve dok je čovjek u posudama primanja, što više prima, to je gori, odnosno udaljeniji od Stvoritelja. Stoga je On načinio veliki ispravak: kad posude primanja vladaju čovjekom, on ne vidi ništa od Kedushe (svetosti) iz čega bi mogao crpiti užitke.

Naprotiv, vidi samo one užitke koje može opaziti, a koji se nazivaju „užici odvojenosti“. Kao što kaže sveti ARI, Klipot (ljuske) su dobile tanko osvjetljenje za sve tjelesne užitke kako bi mogle opstati. Ta Svjetlost tjelesnosti sve je što možemo vidjeti kao izvor užitka. No nad duhovnošću leži oblak tame koji prekriva sva duhovna zadovoljstva. Stoga oni ne primaju silom kad Domaćin ne želi dati, jer ne vide nikakve užitke. Zbog toga oni čija je želja samo samoljublje bježe od svake istinske stvari u kojoj postoji naslada i zadovoljstvo, jer tama prekriva zemlju.

Iz tog razloga čovjek ne može odmah početi raditi u Lishma (u Njezino ime), već mora započeti u Lo Lishma (ne u Njezino ime). U Lishma, koje je istinski put, tijelo mora bježati od tog rada, jer svaka vrsta ide svojoj vrsti. Budući da je čovjek stvoren s posudama primanja kako bi primao, kad vidi misao, riječ ili djelo koje ne donosi ništa njegovim posudama primanja, odmah bježi od toga jer to nije njegova vrsta. Njegova je vrsta priroda u kojoj je stvoren — primati radi primanja, a ne davati bilo što.

Kako čovjek koji započinje rad Stvoritelja ne bi pobjegao od rada davanja zato što to nije njegova vrsta, mora se početi s Lo Lishma. To jest, on izvršava Toru i mitzvot koje nam je Stvoritelj zapovjedio kako bi od Njega primio nagradu za svoj rad. To je zato što bismo inače mogli raditi samo za tjelesne stvari: zaraditi novac, steći poštovanje i uživati u odmoru. Odričemo se stjecanja novca, časti i drugih požuda koje tijelo od nas zahtijeva i koje bi nam donosile zadovoljstvo, te umjesto toga izvršavamo Toru i mitzvot koje je Stvoritelj zapovjedio.

Vidimo da, kad od tijela zahtijevamo da se odrekne užitaka za koje misli da može u njima uživati, ono pita: „Što ćeš dobiti od toga?“ To jest: „Hoće li ti ti novi poslovi koje želiš raditi donijeti veće užitke? Ako neće, zašto onda trebaš mijenjati svoje radno mjesto? Navikao si raditi za ovog gospodara, a sada želiš raditi za Stvoritelja zato što On treba tvoj rad? Hoće li ti On platiti veću plaću, odnosno dati više užitaka? Hoćeš li uživati više nego u poslu na koji si već navikao?“

Trebamo mu reći: „Dosad smo imali malu zaradu, odnosno umišljeno zadovoljstvo, a sada ćeš ostvariti veliku dobit i tvoje će zadovoljstvo biti istinsko zadovoljstvo, jer ti Stvoritelj želi dati duhovnu nagradu. Međutim, bez rada to bi bio kruh srama, zbog čega su nam dani Tora i mitzvot. Moramo vjerovati da će nam On zasigurno platiti za odricanje od naših potreba, u kojima smo mogli uživati, pravom nagradom, a to je duhovna nagrada.

I premda još ne znamo što je duhovnost, ipak vjerujemo da je to velika stvar, u usporedbi s kojom su svi tjelesni užici poput sićušne svijeće, kao što je objašnjeno u riječima ARI-ja. On kaže da su zbog razbijanja posuda i grijeha Drveta znanja iskre pale u Klipot kako bi ih održavale na životu, da ne bi bile poništene sve dok su potrebne. No većina naslade i zadovoljstva nalazi se u svjetovima Kedushe. Zato se isplati raditi u Tori i mitzvot, putem kojih ćemo zauzvrat za naš rad u Tori i mitzvot biti nagrađeni sljedećim svijetom.

Međutim, kad je čovjek već započeo rad Stvoritelja i želi upoznati stvarni rad, tada mu se govori: „Ako sam Ja Gospodar, gdje je strah od Mene?“ To jest, ispravan je put da sluga radi samo za Gospodara, a nimalo za sebe. No vi radite samo zato da biste bili nagrađeni sljedećim svijetom; želite nagradu za svoj rad. Rob radi bez ikakve nagrade, a gospodar se brine za njegove potrebe samo zato da bi sluga mogao raditi za Njega. Sluga nema nikakvu imovinu za koju bi se moglo reći da pripada njemu. Naprotiv, tamo postoji samo jedna vlast — vlast Gospodara.

Doista, sav naš rad u Tori i mitzvot trebao bi biti kako bismo postigli jednakost forme, što je Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. Bavljenje Torom i mitzvot nije onako kako smo prije mislili — da Stvoritelj želi da izvršavamo Njegovu Toru i mitzvot, pa će nam kasnije za to platiti. Naprotiv, Tora i mitzvot dane su nam zato što su nama potrebne! To jest, izvršavanjem Tore i mitzvot primit ćemo Svjetlost Tore, a kroz tu Svjetlost moći ćemo postići jednakost forme, jer Svjetlost u njoj vraća čovjeka Izvoru.

Prema tome, koja je nagrada koju trebamo tražiti zauzvrat za rad tijela? To što se odričemo potreba tijela radi izvršavanja Tore i mitzvot. Nemoguće je raditi bez nagrade, jer tijelo odmah pita: „Zašto se odričeš užitaka u kojima možeš uživati? Što ćeš time dobiti?“

Odgovor je da je sva naša dobit u tome što smo nagrađeni služenjem Stvoritelju. To je vrlo važno jer je istinito, odnosno čovjek će biti nagrađen time da prione uz Kralja nad kraljevima. No kad su svi njegovi užici izgrađeni na tome da svaku nasladu i zadovoljstvo usmjeri na služenje sebi, tada primanje zadovoljstva u odorama primanja pripada životinjama, a ne nužno čovjeku, najuzvišenijem od svih stvorenja. Tako on uživa u istim odorama u kojima uživaju i životinje. To mu ne priliči.

Naprotiv, sve odore u kojima čovjek želi primiti zadovoljstvo trebaju biti odore posuda davanja. To jest, nemoguće je raditi bez zadovoljstva, ali on svoja zadovoljstva mjeri prema tome koliko može davati Kralju. Odnosno, ako želi znati koliku dobit ima od svoga rada, ne bi trebao mjeriti koliko uživa u svom radu, odnosno koliko zadovoljstva prima služeći Kralju. Naprotiv, trebao bi mjeriti prema djelima, odnosno prema tome koliko želi da Kralj uživa u njegovu radu. Iz toga slijedi da je sva njegova važnost u tome što služi Kralju.

Iz toga proizlazi da, ako čovjek želi provjeriti napreduje li u radu, to treba činiti na dva načina:

1) Gledajući kakvu nagradu očekuje primiti od Stvoritelja. Ako svakim danom prima veću nagradu, tada je mjerilo u posudama primanja.
2) Koliko uživa u služenju Stvoritelju, pri čemu je sva njegova nagrada u tome što daje Stvoritelju. Na primjer, ako služi najvažnijem čovjeku u zemlji, on u tome uživa. No ako služi najvećem čovjeku naraštaja, zasigurno će uživati još više. Zato želi da Stvoritelj svakim danom bude veći i važniji u njegovim očima. To je pravo mjerilo.