Važnost molitve mnogih (-)

Članak br. 7, 1986.

Napisano je u Knjizi Zohar, Vayishlach (I Jakov posla), (str. 13, stavka 45 u Sulam komentaru): „Dođi i vidi. Rabi Shimon je rekao: ‘Molitva mnogih uzdiže se pred Stvoritelja, a Stvoritelj se kruni tom molitvom, jer se ona uzdiže na nekoliko načina: jedan traži Hassadim (milost), drugi Gevurot (snagu), a treći Rachamim (milosrđe). Ona se sastoji od nekoliko strana — desne strane, lijeve strane i srednje. Budući da se sastoji od nekoliko strana i načina, ona postaje kruna i stavlja se na glavu Pravednika koji živi zauvijek, odnosno Yesoda, koji prenosi sva spasenja Nukvi, a od nje cijeloj zajednici. I dođi i vidi, Jakov se sastojao od sve tri linije; zato je Stvoritelj želio njegovu molitvu, jer je bila u potpunoj cjelovitosti — od sve tri linije, poput molitve mnogih. Zato je napisano: ‘Tada se Jakov veoma uplašio i bio je tjeskoban’, jer mu je Stvoritelj to tako priredio kako bi molio, budući da je žudio za njegovom molitvom.’“

Vidimo iz riječi Zohara da on tumači molitvu mnogih kao jednog čovjeka, govoreći da se Jakov sastojao od sve tri linije. No, na svim mjestima gdje se piše o molitvi mnogih, doslovno se misli da mnogi mole, kao što su naši mudraci rekli (Berachot 8a): „Rabi Yochanan je rekao u ime rabija Shimona Bar Yochaija: ‘Zašto je napisano: „A ja, moja molitva neka bude Tebi vrijeme milosti, Gospode“?’ Kada je vrijeme milosti? Kada mnogi mole.“

To znači da mnogi doslovno mole zajedno. Također trebamo razumjeti što Zohar kaže, da se „kruna stavlja na glavu Pravednika koji živi zauvijek“. Što znači da ona postaje kruna na glavi? Kruna znači kraljeva kruna, poput krune kraljevstva. I što znači da je kruna na njegovoj glavi načinjena od molitve? Kako nam to pomaže razumjeti važnost i veličinu molitve? Budući da nam želi otkriti važnost molitve, kaže nam: „Znaj da je kruna za kralja načinjena od molitve.“

Kaže se da se to naziva Yesod i da on prenosi sva spasenja Nukvi, a od Nukve cijeloj zajednici. Trebamo razumjeti zašto se kruna stvara upravo na Yesodu, budući da je poznato da se molimo Ein Sofu, pa što znači da molitva mnogih postaje kruna upravo na Yesodu? Također, zašto kaže da Yesod prenosi Nukvi, a od Nukve zajednici?

Baal HaSulam objašnjava pojam molitve mnogih kao molitvu čovjeka za mnoge; to se naziva „molitva mnogih“. Zato se molitva mnogih naziva „vrijeme milosti“. Kada čovjek moli za sebe, postoji optužba i pitanje je li njegova molitva doista vrijedna da bude prihvaćena. No kad moli za zajednicu, postaje nevažno ispitivati ga i provjeravati je li dostojan da njegova molitva bude uslišana, jer ne traži ništa za sebe, nego samo za zajednicu.

Zato je rečeno da se molitva mnogih naziva „vrijeme milosti“ i da se njegova molitva uslišava. Prema onome što je objašnjeno na više mjesta u Sulam komentaru, molitva mnogih odnosi se na Malchut, koja se naziva „zbor Izraela“ ili „Sveta Shechina“. Ona se naziva „mnogi“ zato što uključuje sve duše. Budući da je Shechina u izgnanstvu, mi molimo za izgnanstvo Shechine, koje se ponekad naziva i „Shechina u prašini“, jer nam svi ti nazivi ukazuju na sadržaj svrhe stvaranja, koja je bila da čini dobro Svojim stvorenjima.

Poznato je da je, kako bi On otkrio savršenstvo Svojih djela, nastupio prvi Tzimtzum. To znači da će na mjestu gdje postoji samo kli zvana „primanje radi primanja“, viši obilje biti skriveno. Obilje dolazi samo na mjesto gdje postoji mogućnost namjere radi davanja. Budući da je čovjek po prirodi rođen samo da prima, na tom mjestu koje vidi, njegov primatelj, nazvan „samoljublje“, ne može primati. Umjesto toga, on mora sve činiti za Shechinu, odnosno za Malchut, jer će se samo na taj način Njegova slava pojaviti u Malchut. To je zato što će Njegova slava biti viđena samo onda kad se Stvoritelj može otkriti nižima. Napisano je da se mjesto na kojem se pojavljuje Shochen (Onaj koji prebiva) naziva Shechina.

To se naziva: „Neka Njegovo veliko ime bude uzveličano i posvećeno“, jer se ime Stvoritelja, koje se naziva „Dobar koji čini dobro“, otkriva u svijetu. To je zato što svi postižu svrhu stvaranja, nazvanu „činiti dobro Svojim stvorenjima“, budući da sada postoji kli prikladna za primanje, odnosno namjera radi davanja, koja se naziva Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.

Ispada da, budući da su stvorenja po prirodi usmjerena samo na primanje radi primanja, i budući da ne mogu raditi radi davanja bez nadvladavanja svoje prirode, ona uzrokuju da Malchut ostane u prašini, što znači da ne mogu vidjeti njezinu vrijednost. To jest, ne mogu vidjeti što ona može primiti od Stvoritelja, jer je sve skriveno zbog Tzimtzuma.

Međutim, potrebna nam je određena introspekcija. To jest, trebamo vjerovati onome što nam naši mudraci govore, da su svi užici u tjelesnim nasladama tek mala svijeća u usporedbi s užicima koji postoje u duhovnosti. Kao što je napisano u Sulam komentaru („Predgovor Knjizi Zohar“, str. 173): „To je značenje razbijanja kelim koje je prethodilo stvaranju svijeta. Kroz razbijanje kelim Kedushe (svetosti) i njihov pad u odvojene BYA, svete iskre pale su zajedno s njima u Klipot (ljuske), iz kojih su došli užici i ljubavi svake vrste u područje Klipot, koje ih prenose čovjeku kako bi ih primio i uživao u njima.“

Iz toga slijedi da se većina užitaka nalazi u Kedushi, dok mi vidimo upravo suprotno, da u tjelesnosti svatko vidi stvari u kojima može uživati. No, u trudu u Tori i mitzvot nije moguće reći čovjeku da se bavi Torom i mitzvot bez obećanja nagrade za njegov rad. To je zato što, dok izvršava mitzvot, u tome ne nalazi nikakav okus, ali kad mu se obeća nagrada i on u to vjeruje, može raditi u Tori i mitzvot jer će biti nagrađen.

Nije tako kad se bavi tjelesnim stvarima kao što su jelo, piće, novac, čast i slično. Čovjek ne pita: „Zašto se moram baviti tim svakodnevnim stvarima?“ jer ondje gdje osjeća zadovoljstvo, ne pita o svrsi primanja tog zadovoljstva. Sve o čemu može razmišljati dok prima zadovoljstvo jest kako ga povećati po količini i kvaliteti. Ne dao Bog da čovjek ikada razmatra samo pitanje primanja zadovoljstva, odnosno: „Zašto trebam primati zadovoljstvo?“

Ponekad čovjek prima zadovoljstvo iz nečega za što nije platio ništa. Iako mu to pruža veliko zadovoljstvo, ipak se u njemu javlja pitanje: „Koja je svrha tog zadovoljstva?“ Na primjer, zadovoljstvo koje ništa ne košta jest zadovoljstvo odmora. Nema potrebe kupovati to zadovoljstvo jer ga čovjek prima besplatno. Ipak, mnogo puta čovjek se pita: „Što ću dobiti time što uživam u ovom odmoru?“

No kad čovjek doživi istinski užitak i zadovoljstvo, svrha tog užitka nikad mu ni ne padne na pamet. A ako se ipak dogodi da razmišlja o svrsi zadovoljstva u kojem upravo uživa, to je znak da zadovoljstvo koje osjeća nije pravo zadovoljstvo, jer još uvijek može razmišljati o njegovoj svrsi. To je znak da u tom zadovoljstvu postoji nedostatak, a ondje gdje postoji nedostatak, može razmišljati o nekoj drugoj svrsi osim o onome što sada osjeća.

Iz svega gore navedenog slijedi da se većina dobrog okusa i zadovoljstva u životu nalazi u Tori i mitzvot, jer je upravo tamo pohranjena viša Svjetlost. O tome je napisano u Sulam komentaru („Predgovor Knjizi Zohar“, str. 242, „Vizije ljestava“, stavka 1): „Kad čovjek bude nagrađen slušanjem glasa Njegove riječi, 613 mitzvot postaju Pekudin, od riječi Pikadon (polog). To je zato što postoji 613 mitzvot, a u svakoj mitzvi pohranjena je Svjetlost jedinstvenog stupnja, koja odgovara određenom organu među 613 organa i tetiva duše i tijela. Iz toga slijedi da izvršavanjem mitzve čovjek privlači odgovarajućem organu u svojoj duši i tijelu stupanj Svjetlosti koji pripada tom organu i toj tetivi. To se smatra Panim (lice) mitzvot.“

Iz toga slijedi da se izvršavanjem Tore i mitzvot otkriva svrha stvaranja — činiti dobro Njegovim stvorenjima. Međutim, on u Sulam komentaru kaže da to dolazi upravo nakon što čovjek bude nagrađen izvršavanjem Tore i mitzvot u obliku „slušanja glasa Njegove riječi“. No dok izvršava Toru i mitzvot u obliku „oni koji izvršavaju Njegovu riječ“, prije nego što budu nagrađeni slušanjem, mitzvot se nazivaju Eitin (savjeti) i smatraju se Achor (stražnja strana).

To znači da viša Svjetlost koja pripada toj mitzvi još uvijek ne svijetli u njima, nego se smatraju savjetima pomoću kojih se dolazi do Svjetlosti Panim, koja pripada toj mitzvi.

Sav rad i jačanje koje čovjek treba kako bi nadvladao svoju želju i misao, koje ga ometaju na putu istine, odnose se samo na vrijeme kad se nalazi u Achoraim (stražnja strana), u obliku „oni koji izvršavaju Njegovu riječ“. To je zato što u tom stanju još uvijek ne osjeća višu Svjetlost koja je odjevena u Toru i mitzvot. Stoga sve čini zato što vjeruje da je velika privilegija biti nagrađen bavljenjem Torom i mitzvot, čak i kad ne osjeća njihovu važnost, nego sve čini vjerom iznad razuma, jer je to svrha čovjeka — postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem — i sve čini kako bi to postigao. Kao rezultat toga, on slijedi sve što je potrebno i ulaže velike napore gdje god može, a njegova jedina namjera jest postići cjelovitost.

I vidi da nakon svih napora i nadvladavanja, kad želi nadjačati prepreke koje stoje pred njim, još uvijek ostaje izvana, jer Dvekut znači jednakost forme, a on se još nije pomaknuo ni za pedalj od samoljublja, koje je djelovanje suprotno Dvekutu sa Stvoriteljem. U tom stanju odlazi moliti Stvoritelja da ga prosvijetli kako bi mogao uzdići Shechinu iz prašine. To znači da nebesko kraljevstvo — onakvo kakvim se pokazuje čovjeku kad želi raditi samo za nju, kako bi otkrio slavu neba u svijetu — u tom stanju ima okus poput prašine. I vidi da su svi poput njega, bez poštovanja prema slavi neba, jer ne mogu cijeniti njezinu važnost. To se naziva „molitva mnogih“, što znači da moli za zajednicu.

Potrebno je napraviti dva razlučivanja: 1) Malchut se naziva „mnogi“ jer uključuje sve duše. 2) Molitva mnogih, kad moli za zajednicu, znači da će zajednica biti nagrađena važnošću Tore i mitzvot, da će biti nagrađena sa 613 pologa, pri čemu viša Svjetlost svijetli u svakoj pojedinoj mitzvi.

Iz toga slijedi da se na kraju oba razlučivanja pojma „mnogi“ spajaju u jedno. To znači da moli da zajednica bude nagrađena time da se vidi veličina i važnost Malchut, koja se naziva „mnogi“, što se događa kad svi budu nagrađeni kelim davanja. Tada će se otkriti 613 mitzvot, kao u stanju „slušanja glasa Njegove riječi“, kada se 613 mitzvot nazivaju 613 pologa.

Iz gore navedenog proizlazi da molitva mnogih nije odbačena kad čovjek moli za zajednicu. Zajednica se naziva „cijeli Izrael“, a zajednica se također naziva „Sveta Shechina“. Budući da zajednica obuhvaća više razlučivanja, Zohar kaže da je razlog zbog kojeg je molitva zajednice prihvaćena taj što u njoj postoji cjelovitost. Piše: „I Stvoritelj se kruni tom molitvom, jer se ona uzdiže na nekoliko načina, budući da jedan traži Hassadim, drugi Gevurot, a treći Rachamim.“

Trebamo razumjeti zašto molitva mora sadržavati sve njih. Pravilo je da su sva razlučivanja koja razlikujemo u duhovnosti otkrivenja koja se trebaju objaviti radi ispravljanja nižih. Iz toga slijedi da pitanje triju linija, za koje kažemo da savršenstvo znači da su tamo otkrivene sve tri linije, znači da Stvoritelj želi dati obilje nižima kako bi ga mogli koristiti i da u tome ne bude nikakvog nedostatka. To je za razliku od svijeta Nekudim, gdje je došlo do razbijanja kelim zato što ondje nije postojala ispravka linija, kako kaže sveti Ari.

Drugim riječima, kad viši daje neko obilje nižem, želi da obilje koje niži primi bude za njegovu korist. No ako je kli u koju obilje treba ući nesavršena, svo će obilje otići vanjskima. To je pitanje razbijanja kelim — da je obilje izašlo izvan Kedushe (svetosti). Zbog toga se obilje ne izlijeva na niže i smatra se da molitva nije prihvaćena.

Tu dolazi pitanje ispravke linija u zajednici. To znači da se „mnogi“, što je Malchut, sastoji od zajednice. Drugim riječima, postoji ispravka nazvana „tri linije“, pomoću koje obilje ostaje u Kedushi i ne odlazi vanjskima. Stoga takva molitva može biti prihvaćena, što znači da joj se može dati obilje.

Zohar to tumači riječima: „Budući da se Jakov sastojao od triju linija“, jer se Jakov naziva „srednja linija“, koja uključuje desnu i lijevu. Zato je Stvoritelj želio njegovu molitvu, jer je ona u potpunoj cjelovitosti, obuhvaćajući sve tri linije, poput molitve mnogih. Drugim riječima, sa strane Stvoritelja nema nikakvog odgađanja u davanju obilja nižima, jer je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Međutim, kao da čeka da posude primanja nižih postanu prikladne za primanje.

Stoga, kada sa strane nižega postoji odgovarajuća kli — što znači da je molitva kli prikladna za primanje — to mora biti pod uvjetom da se obilje neće izgubiti, odnosno da neće otići vanjskima, Klipot. Zato postoji ispravka na kli Malchut, kako bi ona prenosila obilje nižima, a ta se ispravka naziva „ispravka linija“.

Sada ćemo objasniti ostatak riječi Zohara o kojima smo postavili pitanje. On piše: „I budući da se sastoji od nekoliko strana i načina, ona postaje kruna i stavlja se na glavu Pravednika koji živi zauvijek, odnosno Yesoda, koji prenosi sva spasenja Nukvi, a od nje cijeloj zajednici.“

Pitali smo: „Zar se ne molimo Ein Sofu?“ Pa što onda znači da molitva mnogih postaje kruna upravo nad Yesodom?

Stvar je u tome da se poredak prenošenja obilja koje dolazi u Malchut naziva Yesod. To znači da svih prvih devet Sefirot predaju svoju suštinu Yesodu, pa se on naziva „sve“.

Iz toga slijedi da uvijek govorimo iz perspektive davatelja i primatelja obilja, koji se naziva Malchut. Stoga, budući da Emanator želi davati i čeka da niži osiguraju odgovarajuće kelim za primanje obilja, kad se molitve uzdižu — odnosno kad su uređene na način prikladan za prihvaćanje — one se nazivaju „kli za primanje obilja“. Iz toga slijedi da se kli uzdigla do davatelja, a budući da je opći davatelj Yesod, smatra se da se molitva uzdigla do Yesod.

Sukladno tome, ovo slijedi pravilo: „Djelovanje odozdo budi djelovanje odozgo.“ To znači da, kroz buđenje nižih koji se žele približiti Stvoritelju i biti nagrađeni Dvekutom sa Stvoriteljem, oni traže pomoć Stvoritelja. Kao što su naši mudraci rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se“ (Zohar, Noah, str. 23, Sulam komentar, stavka 63). Ako čovjek dolazi da bi se pročistio, pomaže mu se svetom dušom te se pročišćava, posvećuje i naziva se „svetim“.

Tako vidimo da, kada čovjek želi poboljšati svoja djela, on uzrokuje Zivug odozgo, kroz koji se obilje izlijeva prema dolje. To se naziva podizanje MAN-a, odnosno izazivanje nedostatka odozgo. No trebamo razumjeti kako možemo reći da niži uzrokuju nedostatak odozgo. Također trebamo znati značenje pojma „nedostatak“. Poznato je da se kli naziva „nedostatkom“, što znači da tamo gdje postoji nedostatak postoji i mjesto na koje se može staviti ispunjenje i popuniti taj nedostatak.

Sa strane Emanatora nema nikakvog odgađanja u davanju, jer je Njegova želja činiti dobro. Razlog zbog kojeg vidimo da postoji skrivenost Svjetlosti jest taj što niži nemaju kelim za primanje obilja. Stoga, kada se niži probudi kako bi se pročistio, ali nema dovoljno snage, on moli Stvoritelja da mu pomogne. Tada se taj nedostatak uzdiže, pa viši sada ima kli kroz koju mu može dati obilje, a to se naziva podizanje MAN-a.

Iz toga slijedi da, kada se molitva, koja je nedostatak — ono čime niži traži da njegov nedostatak bude ispunjen — uzdigne do Davatelja, a Davatelj se naziva Yesod, koji daje zboru Izraela, nazvanom Malchut, ona postaje kruna na Njegovoj glavi. To je zato što kruna znači Keter (kruna), što ukazuje na kraljevu krunu, odnosno na važnost Kralja. To znači da, kada postoji otkrivenje Njegove Svjetlosti, svi prepoznaju važnost Stvoritelja.

Međutim, tijekom skrivenosti lica, Shechina — mjesto gdje se Kralj otkriva — naziva se „izgnanstvo“ i „prašina“. To je zato što se u duhovnosti ne osjeća nikakav okus, pa se ljudima čini da Tora i mitzvot imaju okus poput prašine. Sve je to zato što niži nemaju kelim za primanje obilja. Zbog toga se Njegova slava oskvrnjuje među narodima, što znači da je čovjek, prije nego što bude nagrađen razlučivanjem Izraela u sebi, sličan narodima svijeta. Poznato je da je svaki čovjek mali svijet i da se sastoji od svih sedamdeset naroda, kao i od Izraela.

Tijekom skrivenosti, kada se više obilje ne može otkriti nižima jer nemaju odgovarajuće kelim, svako prosvjetljenje koje bi im bilo dano otišlo bi Klipot. Zbog toga je više obilje moralo biti skriveno od njih. To se naziva: „Kruna je pala s naše glave“, što znači da je važnost Stvoritelja oskvrnuta.

No kada čovjek dolazi da bi se pročistio, kada želi da ga Stvoritelj približi i da mu kli davanja kako bi bio nagrađen Dvekutom, tada će se sve više obilje koje bude otkriveno koristiti radi davanja. Drugim riječima, on želi da mu odozgo bude dana snaga kako bi uvijek mogao ostati u Kedushi, koja je Dvekut.

Tada se od njegove molitve stvara kruna, kraljeva kruna, jer se tada prepoznaje važnost Kralja. To je značenje riječi Zohara da molitva „postaje kruna i stavlja se na glavu Pravednika koji živi zauvijek, odnosno Yesoda, koji prenosi sva spasenja Nukvi, a od nje cijeloj zajednici“. To je zato što se kroz molitvu više obilje daje nižima, pri čemu se tada otkrivaju užitak i zadovoljstvo. To se naziva „kruna“, kraljeva kruna, važnost Kralja.