Kad čovjek zna što je strah od Stvoritelja (-)

Članak br. 35, 1985.

U odlomku Vaetchanan (stavka 68), sveti Zohar piše: „Posebno nakon toga, odnosno kad čovjek zna što je strah od Stvoritelja, kad postiže svojstvo same Malchut, što je strah iz ljubavi, bit i temelj ljubavi prema Stvoritelju, taj strah čini da izvršava sve mitzvot Tore, tako da je čovjek odan sluga Stvoritelja, kako i treba biti.“

Trebamo razumjeti što znači kad kaže: „kad postiže svojstvo same Malchut, što je strah iz ljubavi“. To znači da, budući da je nagrađen samom Malchut, ona se smatra ljubavlju, a ta ljubav u njemu izaziva strah. Ali zašto ljubav izaziva strah? Također, trebamo razumjeti što je strah nakon što je nagrađen ljubavlju.

To trebamo protumačiti u skladu s onim što sam čuo da je Baal HaSulam protumačio o stihu: „I nastade svađa između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke“ (Postanak 13:7). Abraham se naziva „ocem vjere“, čiji se rad u cijelosti temeljio na vjeri iznad razuma, bez ikakvog oslonca, odnosno nečega što bi podupiralo cijelu građevinu koju je namjeravao izgraditi u svom životu. Išao je cijelim srcem, i upravo se kroz vjeru iznad razuma mogao približiti Stvoritelju, kad je samo to vidio kao svrhu života.

Da bi bio nagrađen Dvekut (prianjanjem) sa Stvoriteljem unutar razuma, vidio je da njegov um nalaže suprotno, jer kamo god se okrenuo, vidio je proturječja u Providnosti, u načinu na koji se Stvoritelj odnosi prema stvorenjima. Tada je shvatio da Stvoritelj želi da Mu služi upravo iznad razuma. Shvatio je da bi se, kad bi put unutar razuma bio prikladniji za dovođenje čovjeka do Dvekut sa Stvoriteljem, Stvoritelj zasigurno ponašao drukčije, „jer tko će Ti reći što da činiš?“

Naprotiv, vjerovao je da nema drugog puta osim ići iznad razuma i da je Stvoritelj to namjerno učinio jer je upravo taj put za čovjekovo dobro. Stoga je odlučio da želi služiti Stvoritelju upravo iznad razuma. To znači da će se, ako može postići Njegovo upravljanje unutar razuma, tome usprotiviti jer je svoj rad iznad razuma smatrao sigurnijim načinom da njegova namjera bude isključivo davati zadovoljstvo Stvoritelju. Ali što je mogao učiniti ako bi vidio da se Njegovo upravljanje odijeva u njemu unutar razuma i više nije imao mogućnost ići iznad razuma jer mu je sve bilo otkriveno?

Baal HaSulam objasnio je da, kad bi vidio da mu se pojavljuje neko otkrivanje Svjetlosti i obilja, ne bi o tome rekao da je sada sretan jer više neće morati ići iznad razuma, budući da je to rad s kojim se tijelo ne slaže, jer tijelu više odgovara kad ima neki oslonac na koji se može osloniti. Odnosno, na kojem je temelju izgrađen sav njegov trud? Sve građevine koje čovjek gradi utemeljene su na intelektu, odnosno intelekt ga obvezuje da tako mora činiti. Zbog toga, tamo gdje intelekt ne može reći da je sve što čini ispravno, svakako mu je teško ići tim putem.

Stoga, kad ima priliku nešto postići unutar razuma, odmah odbacuje svoj temelj iznad razuma i počinje raditi na novoj osnovi, izgrađenoj na intelektu. Tada ima oslonac na koji se njegov trud može osloniti i više mu nije potrebna pomoć Stvoritelja. Budući da je teško ići iznad razuma, uvijek mu je potrebna pomoć Stvoritelja kako bi imao snage ići iznad razuma.

Ali sada mu um govori: „Sada, kad imaš oslonac uma i razuma, možeš napredovati sam, bez pomoći Stvoritelja, i postići ono što treba postići.“ Tada je njegov savjet da kaže: „Sada vidim da je pravi put ići upravo iznad razuma jer sam upravo time što sam išao iznad razuma, putem koji pričinjava zadovoljstvo Stvoritelju, sada nagrađen približavanjem Stvoritelju.“ Dokaz za to jest da sada osjeća okus u radu Stvoritelja, kako u Tori tako i u molitvi.

Slijedi da to što je nagrađen približavanjem Stvoritelju i osjećanjem ljubavi Stvoritelja ne uzima kao osnovu za rad, odnosno kao oslonac za rad Stvoritelja, budući da intelekt nalaže da se isplati izvršavati Toru i mitzvot te više ne mora ići vjerom iznad razuma. Naprotiv, pazi da ne okalja vjeru, odnosno da ne prihvati put unutar razuma i odbaci vjeru.

Vjera se naziva Malchut. Stoga se smatra da je ponizio i okaljao vjeru, jer je sada očito da u početku nije imao izbora pa je zato prihvatio vjeru, ali inače je ne bi prihvatio. I čim vidi da je se može riješiti, odmah je ponižava i odbacuje te umjesto nje uzima znanje. O tome je rečeno: „One koji Mene poštuju, Ja ću poštovati, a oni koji Mene preziru bit će osramoćeni.“ Također je napisano: „Putovi Gospodnji su pravi; pravednici njima hode, a zli na njima posrću.“

U skladu s tim možemo razumjeti ono što smo pitali. Budući da je već nagrađen Malchut, to se smatra strahom iz ljubavi. Pitali smo: „Ako već ima ljubav, kako još uvijek možemo govoriti o strahu i kako možemo govoriti o strahu kad je već nagrađen ljubavlju?“

Prema tumačenju Baal HaSulama, koji je objasnio u vezi s pastirima Abrahamove stoke, to možemo lako razumjeti. Rekao je da pastiri Abrahamove stoke znače da je Abraham napasao vjeru. *Mikneh* (stoka) dolazi od riječi *Kinyan* (imovina), što znači da je sva imovina kojom je bio nagrađen napasala njegovu vjeru. Odnosno, rekao je: „Sada vidim da je put vjere pravi put jer sam nagrađen približavanjem Stvoritelju. Zbog toga preuzimam na sebe da ću odsad ići samo putem vjere iznad razuma.“

Nije tako bilo s pastirima Lotove stoke. On je imovinu koju je stekao uzeo u razlučivanje Lot. Sveti Zohar naziva Lot „zemljom prokletstva“, što znači da to nije mjesto blagoslova, koje se naziva „poljem koje je Gospodin blagoslovio“. Naprotiv, to je mjesto prokletstva, koje je unutar razuma, što znači da čini ono što mu um nalaže. Međutim, kad je počeo ići putem Stvoritelja, i on je započeo vjerom iznad razuma, ali je uvijek čekao vrijeme kad će se moći osloboditi tog rada iznad razuma.

Tijelo uvijek zahtijeva neku osnovu na kojoj može temeljiti svoj trud u Tori i mitzvot, jer kad je rad izgrađen na intelektu i intelekt mu omogućuje razumjeti da se rad isplati, tijelo ulaže velike napore, i to vrlo ustrajno, jer ga intelekt na to prisiljava.

Na primjer, čovjek je otišao spavati u ponoć, vrlo je umoran, ima temperaturu i zabranjeno mu je ustajati iz kreveta jer ga trese groznica. Ali u obližnjim sobama izbije požar i kažu mu da brzo ustane iz kreveta jer uskoro više neće moći izaći iz kuće i mogao bi izgorjeti. Tada mu intelekt bez ikakve sumnje nalaže da, ako uzme u obzir svoje stanje i to da mu je iz više razloga teško ustati iz kreveta, ipak bi mogao izgorjeti. Zasigurno će iskočiti iz kreveta bez ikakvih rasprava jer osnova zbog koje mora uložiti trud, intelekt, nalaže da mu se to isplati. Stoga će zasigurno uložiti svaki napor.

Slijedi da tamo gdje intelekt obvezuje na trud, čovjek ne uzima u obzir trud, nego samo dobit, odnosno ono što može postići kroz trud. Međutim, kad radi iznad razuma, čovjek je uvijek pod pritiskom tijela, koje pita: „Što te čini sigurnim da si na pravom putu? Je li trud koji ulažeš kako bi postigao cilj doista vrijedan toga? Je li to uopće moguće? Možeš li postići cilj kojem težiš?“

Stoga neprestano prolazi kroz uspone i padove, pri čemu jednom prevladava intelekt, a jednom ono iznad razuma. Uvijek razmišlja: „Kad ću moći uspostaviti svoj rad unutar razuma i imati čvrstu osnovu, budući da ću tada sve moći izgraditi na intelektu? Zasigurno tada neću imati nikakvih padova u radu Stvoritelja, kao što je slučaj sa svime što je izgrađeno na zdravom razumu.“ Međutim, ne zna da mu ono što se nada postići neće donijeti blagoslov, nego prokletstvo, jer unutar razuma je mjesto hvatanja Sitra Achra (druge strane), a Stvoritelj je odredio da je za one koji žele postići Dvekut sa Stvoriteljem upravo iznad razuma pravi put približavanja Stvoritelju.

To je stupanj Lot, prokleta zemlja, zemlja u kojoj postoji prokletstvo, a ne blagoslov. To se naziva „pastirima Lotove stoke“, koji su uvijek tražili imovinu za unutar razuma, što se naziva Lot, odnosno prokletstvo. To je značenje stiha: „I nastade svađa između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke.“ Odnosno, svađa je bila u tome što je svatko tvrdio da je u pravu.

Oni koji su bili u stanju pastira Lotove stoke govorili su: „Ako možemo izgraditi svoju osnovu na intelektu, što se naziva ‘unutar razuma’, nećemo imati uspone i padove jer ćemo uvijek biti u stanju uspona.“ To je zato što tamo gdje intelekt obvezuje na izvršavanje radnji, nema nikoga tko ih može ometati. Stoga, kad nemamo izbora, moramo ići iznad razuma. Ali kad možemo izabrati ići unutar razuma, upravo je suprotno: moramo reći da Višem pričinjava zadovoljstvo to što od danas nadalje više nećemo imati padova u radu. Stoga je naš put zasigurno bolji.

Ali pastiri Abramove stoke jesu ljudi čija je osnova bila upravo vjera iznad razuma. Oni su rekli: „Da je Stvoritelj htio da radimo na osnovi intelekta, ne bi nam se od samog početka skrivao. Naprotiv, ovo mora biti najbolji put. Stoga ne trebamo tražiti prilike da se oslobodimo vjere iznad razuma. Naprotiv, ako primimo nešto intelekta i približavanje Stvoritelju, nećemo to uzeti kao osnovu za odbacivanje vjere, nego ćemo reći: ‘Sada vidim da je ovo pravi put jer sam njime nagrađen približavanjem.’“ Stoga se treba osnažiti i prihvatiti da odsad neće tražiti nikakve prilike da se oslobodi vjere, nego će se, naprotiv, još više osnažiti u vjeri iznad razuma.

Time ćemo razumjeti riječi svetog Zohara, da nakon što je nagrađen samom Malchut, što je ljubav, odnosno strah iz ljubavi, pitali smo: „Kako se može govoriti o strahu ako tamo već postoji ljubav?“ Također: „Što je strah?“

Prema prethodno rečenom, proizlazi da, nakon što je nagrađen ljubavlju, nema ničega većeg što ga obvezuje na rad, jer sada ima osnovu unutar razuma, budući da mu sada intelekt nalaže rad. To je zato što prirodno želimo služiti onome koga volimo. Stoga više nema mjesta za vjeru, jer kako se tada može govoriti o vjeri iznad razuma?

Stoga se boji da bi mogao okaljati vjeru jer će sada tijelo više uživati u radu, budući da ima osnovu unutar razuma. A ako okalja vjeru, tada se otkriva da je vjera iznad razuma koju je prije imao od samog početka bila iz nužnosti, a ne iz poštovanja, te da je neprestano čeznuo za vremenom kad će je se moći osloboditi i raditi sa znanjem umjesto s vjerom.

Tada, budući da je okaljao vjeru, odmah pada sa svog stupnja i ubrzo se odvaja od Stvoritelja, budući da je znanje primanje. Poznato je da primanje, što je ljubav prema sebi, razlučujemo na dva načina: 1) umom, 2) srcem.

Proizlazi da, kad je nagrađen ljubavlju, sama ljubav u njemu izaziva strah. Boji se da neće biti privučen znanju. Stoga tada mora biti vrlo oprezan kako ne bi pao u želju za primanjem. Tada razumijemo da sama ljubav izaziva strah. Sada već znamo što je strah koji ljubav izaziva, odnosno da se boji da će kroz tu ljubav pasti u ljubav prema sebi.

Time možemo razumjeti veliko pravilo koje je izrekao Baal HaSulam: iako ima smisla da grijeh izaziva kaznu, u unutarnjosti to ima sasvim drukčije značenje, koje je pomalo teško shvatiti. Rekao je da moramo znati da je grijeh kazna, a kazna je već ispravak!

Trebamo pitati o tome: Ako je grijeh kazna, što je onda grijeh? Prema prethodno rečenom možemo protumačiti da se grijeh zapravo dogodio tijekom uspona, jer upravo kad je bio nagrađen ljubavlju, imao je želju uzeti ljubav kao osnovu i odbaciti vjeru, kao što je gledište pastira Lotove stoke.

Tada je pretrpio pad i ponovno pao u ljubav prema sebi, iz koje proizlazi svaka vrsta grijeha. Slijedi da je posrnuo upravo tijekom uspona, kad je mislio da, uzimajući ljubav kao osnovu i oslonac na kojem će temeljiti svoj trud, više neće imati nikakvih padova, budući da je put na kojem intelekt nalaže zdrav put i da nikada neće pasti. Upravo je to bio grijeh. To se naziva: „Svi koji dodaju, oduzimaju.“ Slijedi da je njegov pad u ljubav prema sebi kazna za to što je okaljao vjeru, a kazna koju je primio već je ispravak kako bi se ponovno uzdigao na stupanj pravog puta.