O molitvi

Članak 10, 1986.

Naši mudraci su rekli u Masechet Taanit (str. 2): “Ljubiti Gospoda, svog Boga, i služiti Mu – to je molitva. Kažeš: ‘To je molitva,’ ili je to samo rad?’ Trebamo reći: ‘svim svojim srcem.’ Koji je to rad u srcu? To je molitva.”

Trebamo razumjeti zašto se molitva smatra radom. Je li rad moliti Stvoritelja da ispuni naše želje i zahtjeve? A ako su naši mudraci tako rekli, onda nam žele ukazati da molitva ima posebno značenje – da je to rad, a ne jednostavno molitva. Dakle, na što naši mudraci ovdje ukazuju?

Doista, ne može se reći da čovjek moli i traži da mu se nešto da ako za to nema želju. Samo kad čovjek osjeća da mu nešto nedostaje, tada ide i traži ispunjenje tog nedostatka od onoga koji ga može ispuniti, jer čovjek traži samo od onoga tko ima ono što mu treba, i također zna da on želi davati i činiti dobro drugima.

Sukladno tome, kad čovjek dolazi moliti i tražiti od Stvoritelja da ispuni njegovu potrebu, njegova molitva mora biti jasna. To jest, mora jasno znati što mu treba. Drugim riječima, kad dolazi tražiti od Stvoritelja, treba sebe zamisliti kao da govori Kralju, a Kralj ga može odmah učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu jer u Kraljevoj kući ništa ne nedostaje. Stoga čovjek prije molitve mora pažljivo ispitati što mu zaista treba, tako da ako Kralj ispuni njegov nedostatak, više mu ništa neće trebati i bit će najsavršeniji čovjek na svijetu.

Prema onome što smo učili – da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima – proizlazi da od strane Stvoritelja nema prepreka u davanju užitka i zadovoljstva stvorenjima. To znači da je razlog zašto je Stvoritelj stvorio u stvorenjima nedostatak, nazvan “želja za primanjem”, upravo kako bi ispunio taj nedostatak. Kao što smo objasnili, nedostatak se naziva patnja i muka ako čovjek ne može ispuniti svoju potrebu.

Stoga je sav nedostatak stvoren s namjerom da se kroz njega osjeti zadovoljstvo, jer je nedostatak uključen u namjeru činjenja dobra. To slijedi pravilo da žudnja za nečim daje zadovoljstvo u njegovom ispunjenju. Poznato je da čak i ako čovjeku damo gozbu dostojnu kraljeva, ako nema želju za tom hranom, ne može u njoj uživati.

Stoga, kad čovjek osjeti nedostatak i nema njegovo ispunjenje, dolazi tražiti od Stvoritelja da ispuni njegove želje. Općenito, čovjek traži samo užitak i zadovoljstvo. Kao što smo učili, sa strane Stvoritelja čovjek ne treba moliti da mu On da užitak i zadovoljstvo, jer je Njegova želja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Stoga nikoga ne treba moliti za nešto ako Onaj koji daje želi davati.

Iz toga slijedi da prije nego što čovjek ode tražiti od Stvoritelja da ispuni njegove želje, treba najprije ispitati što mu treba. To je ono što treba tražiti od Stvoritelja. Čini se kao da Stvoritelj ne daje čovjeku bez da čovjek prethodno zatraži. To znači da traženje nije uključeno u svrhu stvaranja, koja je činiti dobro Njegovim stvorenjima, već je nešto što se pojavilo kasnije, od strane stvorenja, pa zbog toga stvorenje mora tražiti od Stvoritelja da mu daje. Ali ne trebamo tražiti da Stvoritelj želi davati užitak i zadovoljstvo, jer je to Njegova želja, kao što je rečeno, da daje užitak i zadovoljstvo nižima.

Međutim, trebamo znati da, budući da postoji pitanje Tzimtzum (ograničenja), koje se naziva “ispravak stvaranja”, kao što je poznato, kako dar Stvoritelja ne bi bio neugodan, što se naziva “kruh srama”, i budući da taj ispravak pripisujemo nižem, nazvanom Malchut de Ein Sof, koja se naziva “kli (posuda) koja prima višu Svjetlost”, nakon što je taj primatelj primio obilje, probudila se težnja za jednakošću forme. Zbog toga je učinila Tzimtzum.

On kaže u Učenju o Deset Sefirot (str. 9, “Unutarnje promatranje”): “Viša Svjetlost ne prestaje svijetliti stvorenjima ni za jedan trenutak, a cijelo pitanje Tzimtzum i Histalkut (udaljavanje) Svjetlosti o kojima se ovdje govori odnosi se samo na dojam i primanje kli, to jest na srednju točku. To znači da iako viša Svjetlost ne prestaje svijetliti, kli ipak ne prima ništa od njezina osvjetljenja jer se umanjila.”

Kao što je rečeno, ne primati radi primanja ne odnosi se na svrhu stvaranja, već se pripisuje ispravku stvaranja. To je djelovanje nižeg koji teži jednakošću forme. Iz toga slijedi da niži ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo iako viši želi davati, jer im trebaju posude davanja, a to pripada primatelju, a ne davatelju, kao što smo rekli, da je niži, nazvan Malchut de Ein Sof, učinio Tzimtzum. Zato se ova kli odnosi na nižeg, to jest da niži želi primati samo ako može imati namjeru radi davanja.

Iz tog razloga, kad čovjek dolazi moliti Stvoritelja da mu da ono što mu treba, trebamo reći da mu zapravo treba nešto što ne dolazi iz svrhe stvaranja. Ono što mu treba jest nešto što dolazi sa strane nižih. To jest, Malchut, koja se naziva “niži” jer prima obilje od višeg, napravila je novu kli (posudu) za primanje obilja samo u toj kli nazvanoj “posuda davanja”. Stoga, sve za što treba moliti jest da mu Stvoritelj da ovu kli, jer je to sve što mu treba.

Međutim, ovdje ima mjesta za propitivanje. Ako niži mora napraviti tu kli jer to pripada nižem, kao što smo rekli da je Malchut to učinila, zašto onda čovjek sam ne napravi tu kli, već mora tražiti od Stvoritelja da mu je da? Štoviše, za ovu kli kažemo da je niži mora napraviti. Kažemo mu da je to sve što treba tražiti od Stvoritelja, ali ako to pripada radu čovjeka, zašto treba tražiti od Stvoritelja?

Stvar se dodatno pojašnjava riječima naših mudraca koji su rekli (Berachot 33b): “Rabbi Hanina je rekao: ‘Sve je u rukama Stvoritelja osim straha od Stvoritelja, kao što je rečeno: ‘A sada, Izraele, što Gospod, tvoj Bog, traži od tebe osim straha?’”

RASHI tumači “Sve je u rukama Stvoritelja” ovako: “Pravednik i zlikovac ne dolaze s neba. To je dano čovjeku i pred njega su postavljena dva puta, i on mora izabrati strah od nebesa.”

Pojam straha objašnjen je u Sulam (Komentar Ljestve na Zohar) (“Uvod u Knjigu Zohar”, točka 203): “Doista, i prvi strah i drugi strah nisu za vlastitu korist, već samo iz straha da će umanjiti donošenje zadovoljstva svom Stvoritelju.” Prema gore navedenom, to znači da je strah to da čovjek mora sve što čini usmjeriti kako bi davao zadovoljstvo Stvoritelju.

Pitali smo: ako je tako, i davanje je nešto što čovjek mora činiti, zašto smo rekli da to treba tražiti od Stvoritelja, kad je rečeno: “Sve je u rukama Stvoritelja osim straha od Stvoritelja”? To implicira da čovjek ima snagu to promijeniti.

Možemo objasniti da ovdje postoje dvije stvari: 1) želja, koja je samo potencijal, da želi davati; 2) da također ima sposobnost ostvariti svoju misao u stvarnosti.

Stoga trebamo objasniti da zahtjev od čovjeka da izabere hoditi putem davanja znači da mora znati da je to kli za primanje svrhe stvaranja – primanje užitka i zadovoljstva – i ako nema te kelim, ostat će u tami bez Svjetlosti. Kad to zna s potpunom sigurnošću i počne namjeravati izvršavati djela davanja, vidi da ne može ići protiv prirode.

Ovdje dolazi vrijeme molitve, a ne prije, jer ne postoji stvar kao što je traženje hitne pomoći – traženje posuda davanja, koje su kelim u kojima može primiti život i bez kojih se smatra mrtvim, kao što su naši mudraci rekli: “Zli su za života nazvani ‘mrtvima’.” To je zato što po prirodi čovjek traži pomoć samo kad ne može sam postići ono što želi, jer prije toga postoji pitanje srama, kao što su naši mudraci rekli o stihu: “Sjaj lica sinova čovječjih.” “Kad čovjek treba ljude, njegovo se lice mijenja i postaje poput kroma. Što je krom? Postoji ptica u gradovima blizu mora čije je ime Krom. Kad sunce sja na nju, ona mijenja boje” (Berachot, str. 6).

Poznato je da je tjelesna priroda koju smo dobili takva da kroz nju učimo duhovne stvari. Stoga, prije nego što čovjek sazna da sam ne može steći posude davanja, ne traži od Stvoritelja da mu ih da. Iz toga slijedi da nema stvarnu želju da Stvoritelj odgovori na njegovu molitvu.

Zbog toga čovjek mora raditi kako bi sam stekao posude davanja, i nakon sveg rada koji je uložio, a da ih nije stekao, počinje prava molitva iz dubine srca. Tada može primiti pomoć odozgo, kao što su naši mudraci rekli: “Tko se dolazi pročistiti, pomaže mu se.”

Ali budući da je ova molitva protiv prirode, jer je čovjek stvoren sa željom za primanjem, koja je samoljublje, kako može moliti Stvoritelja da mu da snagu davanja dok se svi njegovi organi protive toj želji? Zato se ovaj rad naziva “molitva”, što znači da mora uložiti velike napore kako bi mogao moliti Stvoritelja da mu da snagu davanja i poništi čovjekovu snagu primanja.

Zato su naši mudraci rekli: “‘I služit ćete’ – to je molitva, rad u srcu.” Time ćemo razumjeti zašto nazivaju molitvu “radom u srcu”. To je zato što čovjek mora mnogo raditi na sebi da poništi samoljublje i preuzme rad stjecanja posuda davanja. Iz toga slijedi da na želji da ima posude davanja mora raditi sa sobom kako bi želio moliti da mu se da snaga davanja.