Čovjek sebe ne smatra zlim

Članak br. 31, 1985.

U vezi s „Čovjek sebe ne smatra zlim“, napisano je u Zoharu (Balak, stavka 193): „Kralj David smatrao je sebe na četiri načina. Smatrao je sebe među siromašnima, smatrao je sebe među Hassidim (pobožnima/odanima). Smatrao je sebe među Hassidim, kao što je napisano: ‘Čuvaj moju dušu, jer sam pobožan’, jer čovjek sebe ne smije smatrati zlim. A ako kažeš: ‘Ako je tako, onda nikada neće priznati svoje grijehe’, nije tako. Naprotiv, kad prizna svoje grijehe, tada će biti Hassid, jer je došao primiti pokajanje i izvodi sebe iz strane zla, u čijoj je nečistoći bio sve do sada. Ali sada je prionuo uz višu desnu, koja je Hesed, ispruženu da ga primi. A budući da je prionuo uz Hesed, naziva se Hassid (pobožan/odan). Nemoj reći da ga Stvoritelj ne prihvaća sve dok ne iznese sve svoje grijehe od dana kad je došao na svijet, pa čak i one koji su mu bili skriveni. Nije tako. Naprotiv, treba iznijeti samo grijehe kojih se sjeća. Ako tijekom priznanja usmjeri svoj um na njih kako bi zbog njih žalio, svi ostali grijesi slijede za njima.“ Dovde su njegove riječi.

Trebamo razumjeti sljedeće:

1. Kako čovjek može za sebe reći da je Hassid? To je već stupanj važnosti, pa kako onda sam sebe hvali?

2. Kaže da čovjek sebe ne treba smatrati zlim. S druge strane, kaže da treba iznijeti svoje grijehe, ali kaže da ne treba iznijeti sve svoje grijehe od dana kad je došao na svijet, nego treba iznijeti samo grijehe kojih se sjeća. Prema tome, kad iznosi grijehe koje je počinio, već je zao. Zašto onda kaže da čovjek sebe ne smije smatrati zlim? Postoji li razlika između toga da kaže da je činio loša djela i toga da za sebe ne kaže da je zao? Ako kaže da je činio loša djela, onda u svakom slučaju za sebe kaže da je zao. To je kao što nalazimo u riječima naših mudraca (Sanhedrin 9b): „Rav Yosef je rekao: ‘Čovjek je došao prisiliti ga; on i još jedan udružuju se da ga ubiju. Ako je to učinio svojom voljom, zao je. Tora je rekla: ‘Ne uzimaj zloga za svjedoka.’ Raba je rekao: ‘Čovjek je blizak samome sebi i čovjek sebe ne smatra zlim.’“

Prema tome, to znači da ako kaže da je sagriješio, ne može mu se vjerovati jer je zao. Ali ovdje, kad priznaje svoje grijehe, moramo reći da se već samim tim iskazom naziva „zlim“, budući da kažeš: „Čovjek sebe ne smatra zlim.“ Stoga ostaje pitanje: Kako tijekom priznanja može iznijeti svoje grijehe?

Trebamo znati zašto su rekli: „Čovjek sebe ne smatra zlim.“ To je zato što je „čovjek blizak samome sebi“. U skladu s tim trebamo reći da, budući da „ljubav pokriva sve prijestupe“, ne možemo vidjeti nikakve mane kod onih koje volimo, jer je mana nešto loše, a čovjek ne može nauditi samome sebi, jer je pristran zbog ljubavi prema sebi. Zbog toga „čovjek sebe ne smatra zlim“ i nije vjerodostojan kad svjedoči nešto loše o sebi, poput rođaka koji nije podoban za svjedočenje.

Trebamo znati da kad čovjek dođe moliti Stvoritelja da se pokaje i traži Stvoriteljevu pomoć kako bi se mogao pokajati, postavlja se pitanje: „Ako se želi pokajati, tko ga sprječava?“ On može izabrati pokajati se, pa zašto onda treba moliti Stvoritelja da mu pomogne pokajati se? U molitvi Osamnaest blagoslova molimo: „Vrati nas, Oče naš, svojoj Tori, približi nas, Kralju naš, svom radu, i vrati nas pred Sebe u potpunom pokajanju.“ To znači da se bez Njegove pomoći čovjek ne može pokajati. Trebamo razumjeti zašto je tako, odnosno zašto se čovjek ne može sam pokajati.

U prethodnim smo člancima objasnili da je Stvoritelj u nama stvorio prirodu želje za primanjem i da je ta želja prvotno nastala kako bi primala. Tek poslije, učimo, došlo je do ispravka da se ne prima radi primanja, nego radi davanja. To se naziva „ispravak Tzimtzum (ograničenja)“. To znači da će, prije nego što niži postane sposoban za namjeru radi davanja, to mjesto biti prazno od Svjetlosti. Ono što se iz ovog ispravka proteže do stvorenja jest da, prije nego što čovjek izađe iz ljubavi prema sebi, ne može osjetiti Svjetlost Stvoritelja. Zbog toga prvo moramo izaći iz ljubavi prema sebi, inače je Tzimtzum nad nama.

Međutim, čovjek ne može izaći iz prirode koju je Stvoritelj stvorio, jer je Stvoritelj stvorio tu prirodu. Stoga nema drugog načina osim moliti Stvoritelja da mu dade drugu prirodu, a to je želja za davanjem. Prema tome, izbor koji pripisujemo čovjeku jest samo u molitvi, da moli Stvoritelja da mu pomogne i dade mu tu drugu prirodu. Zbog toga, kad se čovjek želi pokajati, mora moliti Stvoritelja da mu pomogne izaći iz ljubavi prema sebi i doći do ljubavi prema drugima. Zato molimo Stvoritelja, govorimo i molimo: „Vrati nas, Oče naš.“

Ali kad čovjek istinski moli Stvoritelja da ga vrati kroz pokajanje? To može biti samo kad osjeća da se mora pokajati. Prije nego što dođe do odluke da je zao, nema mjesta za molitvu da bude ispravljen. Naposljetku, nije toliko zao da bi mu bila potrebna Stvoriteljeva milost. Smisao molitvi koje trebaju biti uslišane jest upravo u tome da je čovjeku potrebna milost, kao što kažemo u molitvi Osamnaest blagoslova: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta (tako se podrazumijeva, ali kada?) svog naroda, Izraela.“

Prema tome, kad Stvoritelj čuje molitvu svakih usta? Kad čovjek osjeća da mu je potrebna milost. To se odnosi upravo na stanje kad osjeća da je u velikoj nevolji i da mu nitko ne može pomoći. Tada se može reći da dolazi Stvoritelju moliti za milost. Ali prije toga, kad je dolazio Stvoritelju tražiti luksuz, odnosno kad stanje u kojem se nalazio nije bilo tako loše, jer je bilo ljudi čije je stanje smatrao gorim od svojeg, tada njegova molitva Stvoritelju nije bila zato što mu je bila potrebna milost nebeska, nego zato što je želio biti u boljem stanju, višem od drugih. To se smatra traženjem od Stvoritelja da mu dade život u luksuzu, odnosno želio je biti sretniji od drugih.

Stoga, kad čovjek želi da Stvoritelj usliša njegovu molitvu, najprije treba vidjeti da mu je potrebno dati život više nego drugima, odnosno vidi da svi žive u svijetu, ali on nema života jer sebe osjeća kao zlog i vidi da je više uronjen u ljubav prema sebi nego drugi. Tada vidi da mu je potrebna milost nebeska, ne zato što želi živjeti životom u luksuzu, nego zato što nema život Kedusha (svetosti).

Proizlazi da tada doista moli za milost, za nešto što će oživjeti njegovu dušu. On vapi Stvoritelju: „Jer ‘Ti daješ kruh gladnima; Gospodin oslobađa zatočene.’“ Odnosno, vidi da mu je jednostavno potrebna vjera, koja se naziva „kruh“, i vidi da sjedi u zatvoru koji se naziva „ljubav prema sebi“ i ne može izaći odande, jer mu samo Stvoritelj može pomoći. To se smatra istinskom molitvom.

Trebamo znati da se molitva odnosi na nedostatak. Nedostatak ne znači nemati nešto. Naprotiv, nedostatak je potreba. Stoga veliki nedostatak znači da čovjek ima veliku potrebu za onim što traži. Ako nema veliku potrebu, to znači da nema veliki nedostatak, pa ni njegova molitva nije toliko velika, jer mu ono što traži nije toliko potrebno. Zato ni molba nije toliko velika.

Iz svega navedenog proizlazi da čovjek ne može vidjeti nešto loše u sebi. Prema tome, trebamo pitati: „Ako čovjek zna da je bolestan, a biti bolestan svakako je nešto loše, odlazi liječniku da mu izliječi bolest. Ako mu liječnik kaže da ne vidi ništa loše u njegovu tijelu, neće mu vjerovati. Otići će stručnjaku koji će mu reći da je pronašao nešto loše u njegovu tijelu i da se mora podvrgnuti operaciji. Taj će čovjek zasigurno biti sretan što je liječnik pronašao ono što je u njemu bilo loše i platit će mu veliku svotu zato što je otkrio njegovu bolest i zna kako izliječiti njegovo tijelo kako bi mogao živjeti i uživati u životu.“

Vidimo da je, ako pronađemo zlo, to dobra stvar, kao u slučaju bolesti. Tada se ne može reći da čovjek ne vidi zlo u sebi, jer tada želi ispraviti zlo, pa se zlo smatra dobrom stvari. Proizlazi da tada čovjek može pronaći zlo u sebi.

Prema tome, možemo razumjeti riječi Zohara, kad smo pitali kako s jedne strane kaže: „Čovjek sebe ne smatra zlim“, a zatim kaže da mora iznijeti svoje grijehe? Naposljetku, kad iznosi grijehe koje je počinio, vidi sebe kao zlog time što kaže da je počinio ovaj ili onaj prijestup. Na to možemo odgovoriti drugačije: Kad dolazi moliti Stvoritelja da ga približi jer je uronjen u zlo, odnosno u ljubav prema sebi, ako želi da njegova molitva bude uslišana, zna da se mora moliti Stvoritelju iz dubine srca, odnosno da mu je potrebna veća milost nego ostalim ljudima jer sebe osjeća gorim od njih.

Tada u sebi mora vidjeti zlo kojeg ima više nego ostali ljudi. Inače se smatra da laže kad kaže da je gori od njih, a napisano je: „Gospodin je blizu svima koji Ga zazivaju u istini.“ Stoga, ako pronađe zlo u sebi, tada može vidjeti da ima veliku potrebu da mu Stvoritelj pomogne, i to se za njega smatra dobrom stvari. Zato, kad iznosi svoje grijehe, to se ne smatra „smatranjem sebe zlim“. Naprotiv, sada može uputiti iskrenu molitvu da ga Stvoritelj približi Sebi.

Proizlazi da pronalaženjem zla u sebi postaje čovjek kojem je Stvoritelj veoma potreban, a potreba se naziva „nedostatak“. Također, molitva koju moli mora biti iz dubine srca, jer „iz dubine“ znači da molitva koju moli zbog svojeg nedostatka nije površna. Naprotiv, taj nedostatak dotiče točku u njegovu srcu, odnosno svi organi osjećaju njegov nedostatak, i tek tada se to naziva „molitvom“.

Time ćemo razumjeti pitanje koje smo postavili: „Kako za sebe kaže da je Hassid, budući da je Hassid već stupanj, jer ne naziva se svatko Hassid, pa kako je mogao za sebe reći da je Hassid?“ Prema onome što sam čuo od Baal HaSulama, rekao je: „‘Dat će mudrost mudrima.’ Ali trebalo je reći: ‘Dat će mudrost budalama.’“ O tome je rekao: „‘Mudar’ se naziva prema budućnosti. Odnosno, onaj tko želi biti mudar već se smatra mudrim.“

Stoga, kad je rekao: „Ja sam pobožan (Hassid)“, to znači da želi biti pobožan, što se naziva „ljubav prema drugima“. Najprije je izgovorio molitvu siromaha, odnosno bio je u ljubavi prema sebi, a „želim biti Hassid“. Zato sveti Zohar tamo završava: „Tada je Hassid, jer je došao primiti pokajanje i izvodi sebe iz strane zla, u čijoj je nečistoći bio sve do sada. Ali sada je prionuo uz višu desnu, koja je Hesed, ispruženu da ga primi. A budući da je prionuo uz Hesed, naziva se Hassid (pobožan/odan).“ Odnosno, sada je došao prionuti uz Hesed, pa se naziva Hassid, prema budućnosti.

Time ćemo također razumjeti ono što sveti Zohar kaže: „Nemoj reći da ga Stvoritelj ne prihvaća sve dok ne iznese sve svoje grijehe od dana kad je došao na svijet.“ Nije tako. „Ako tijekom priznanja usmjeri svoj um na njih kako bi zbog njih žalio, svi ostali grijesi slijede za njima.“ Trebamo reći da, ako moli za javnost i za korijen iz kojeg dolaze svi grijesi, odnosno za želju za primanjem, prirodno svi grijesi slijede za njima, odnosno slijede ljubav prema sebi.