O klevetnicima

Članak br. 18, 1985.

Zapisano je u Zoharu (Bo, stavka 1): „Rabi Yehuda započe i reče: ‘Sretan je narod koji poznaje radost.’ Pogledaj kako ljudi moraju slijediti put Stvoritelja i izvršavati mitzvot Tore kako bi time bili nagrađeni budućim svijetom i bili spašeni od svih klevetnika gore i dolje. To je zato što, kao što postoje klevetnici u svijetu dolje, postoje i klevetnici gore koji stoje spremni klevetati ljude.”

Trebamo razumjeti tko su klevetnici dolje. To je razumljivo u pogledu onih gore: ako nekome želimo nešto dati, dolaze klevetnici i žale se na tu osobu govoreći da joj se ne bi smjelo dati ono što će uskoro primiti. Ali dolje? To postavlja pitanje: „Pred kim se oni žale na čovjeka?”

Trebamo protumačiti da klevetnici dolaze samom čovjeku. Ako čovjek želi ići putem koji se uzdiže prema davanju Stvoritelju, dolaze klevetnici i govore mu: „Put davanja nije za tebe; taj je put prikladan samo za nekolicinu odabranih, s posebnim osobinama i talentima, hrabra srca, snažnih i sposobnih nadvladavati. Ali ne i za tebe, jer nemaš osobine onih koji se uzdižu iznad običnog puka. Zato je bolje da ostaneš među svojim narodom, odnosno da slijediš put većine i ne težiš tome da budeš izniman.”

U vezi s tim, rabi Yehuda dolazi i tumači stih: „Sretan je narod koji poznaje radost.” RASHI tumači da oni znaju kako umiriti svoga Stvoritelja. Kako Ga umiruju? Time što On izlijeva obilje na njih. Rabi Yehuda to tumači govoreći da oni moraju slijediti put Stvoritelja i izvršavati mitzvot Tore. Trebamo razumjeti što su „putovi Stvoritelja”. Stih nam o tome govori: „Jer Moje misli nisu vaše misli, niti su Moji putovi vaši putovi.”

To jest, čovjek može hodati putem Stvoritelja jedino iznad razuma. No unutar razuma, samo tijelo je njegov klevetnik i tužitelj te mu daje do znanja da put davanja Stvoritelju nije za njega.

Po tome ćemo razumjeti stih (Izlazak 23): „Ne uzimaj mita, jer mito zasljepljuje one koji jasno vide i izvrće riječi pravednika.” Stoga vidimo da, kad čovjek dođe preispitati poredak svoga rada i vidi uvjete koji se od njega zahtijevaju, odlučuje da ne može preuzeti na sebe taj put, koji je rad davanja, iz dva razloga:

1) Nije stopostotno siguran u nagradu za rad, budući da ne vidi nikoga tko je primio nagradu za koju je radio. To jest, kad promatra ljude za koje vidi da su se trudili i podnosili uvjete rada, vidi da su doista ulagali velike napore. Međutim, ne nalazi da su već primili nagradu za svoj rad. Ako se upita zašto nisu primili nagradu, pronalazi veliko opravdanje: Onaj tko ispunjava sve uvjete rada zasigurno prima nagradu. Međutim, oni su ulagali velike napore, ali ne onih sto posto koliko se od njih zahtijevalo. Zato su u stanju u kojem vjeruju da ih On odbacuje (iz rada, jer vjeruju da su u pravu i da rad davanja nije za njih).
2) Tada se pojavljuje drugo pitanje: „Tko zna hoće li on biti sposobniji od njih i moći dati punih sto posto koliko je potrebno da bi bio doveden do Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem?”

Nakon ta dva razloga, on odlučuje da je sto posto u pravu što ne želi preuzeti na sebe taj put, koji je izgrađen na vjeri iznad razuma i na temelju davanja. Toliko je siguran da je u pravu da je uvjeren kako nitko ne može kritizirati njegovu nespremnost da krene tim putem.

Sukladno tome, postavlja se pitanje: „Kako su oni ljudi koji su ipak započeli tim putem, koji su preuzeli na sebe hodati putem davanja, nadvladali ta pitanja?” Svakako, kad se čovjeku kaže: „Idi raditi, ali ne kako bi primio nagradu”, odmah se javljaju sva ta pitanja, jer mu ona ne daju mira. Dakle, kojom su snagom uspjeli izaći iz stanja pitanja, koja se nazivaju „zle vode”?

Jedini je način ići iznad razuma i reći: „Ono što vidim – da sam u pravu i da trebam ići putem kojim ide većina – nije istina onako kako je ja vidim. Samo onaj čije su oči otvorene može vidjeti istinu, dok onaj čije oči nisu otvorene ne može vidjeti istinu. Kad čovjek postavlja ta pitanja, on je pristran prema svojoj volji za primanjem, jer razmatra samo korist koju sam može izvući za sebe. Stoga više ne može vidjeti istinu. O tome dolazi stih i kaže: ‘Ne uzimaj mita, jer mito zasljepljuje one koji jasno vide.’

Stoga se ne može reći da je on u pravu prema svom viđenju, jer je podmićen voljom za primanjem i zato više nema otvorene oči da vidi istinu. Umjesto toga, trebao bi reći: ‘Iako sam čuo sva vaša ispravna pitanja, sada vam ne mogu odgovoriti. No kad budem nagrađen željom za davanjem, imat ću otvorene oči. Tada, ako mi dođete sa svim svojim pitanjima, zasigurno ću vam dati ispravne odgovore.

‘Ali sada nemam izbora nego ići iznad razuma, jer sav razum koji vidim dolazi sa strane pristranosti. I premda mislim da su svi moji proračuni ispravni, za njih treba reći ono što nam stih govori: “izvrće riječi pravednika”, jer nisam sposoban vidjeti tko je u pravu. To jest, kažem da sve ono što se mora činiti radi davanja nije rečeno o meni te da “živim među svojim narodom”, kao i svi drugi koji se zadovoljavaju izvršavanjem Tore i mitzvot govoreći: “Činim ono što moram činiti.”

‘Što se tiče namjera, to pripada onome tko osjeća da mu je to potrebno. Ja, sa svoje strane, ne osjećam potrebu biti pametniji od svih ostalih i zadovoljan sam manjim.’ O tome je rečeno: ‘izvrće riječi pravednika’, ali ja idem iznad razuma.”

To je značenje velike važnosti „čistoće”, koja se spominje u svim knjigama, da čovjek mora biti čist prije svake mitzve koju će izvršiti. A što se tiče čistoće, Baal HaSulam je rekao da čovjek treba paziti da sve bude na strani istine i da ondje ne bude nikakve laži. Također je rekao da, kao što među ljudima postoji razlika u održavanju čistoće – postoje ljudi koji paze da na njihovoj odjeći nema ni trunke prljavštine, a postoje i oni koji nisu toliko pedantni pa uklanjaju prljavštinu tek kad je jasno vidljiva – tako sve ovisi o mjeri gađenja koje čovjek osjeća prema prljavštini.

Isto je i u duhovnosti: nijedan čovjek nije kao drugi i sve ovisi o mjeri u kojoj čovjek osjeća gađenje prema laži. U mjeri u kojoj ne može podnijeti laž, približava se putu istine.

Također je rekao da moramo znati kako je ta prljavština u stvarima duše pravi štetnik. Budući da je duša vječna, čovjek treba biti vrlo oprezan s laži i održavati svoju istinu čistom od bilo kakvog oblika neistine.

Po tome ćemo razumjeti ono što su naši mudraci rekli (Shabbat 114): „Rabi Hiya Bar Aba rekao je: ‘Rabi Yohanan je rekao: Svaki učenik mudraca na čijoj se odjeći nađe mrlja mora umrijeti, kao što je rečeno: “Svi koji Me mrze, vole smrt.” Nemoj čitati “mrze Me”, nego “uzrokuju da Me mrze”.’ RASHI tumači da izraz ‘uzrokuju da Me mrze’ znači da se čine odbojnima u očima ljudi, pa ljudi govore: ‘Jao učenicima Tore, jer su odbojni i nečasni.’ Tako ispada da oni čine Toru odbojnom.”

Na prvi pogled, ovo je teško razumjeti. Ako netko ima mrlju na svojoj odjeći, zaslužuje li zbog toga umrijeti? On donosi dokaz iz stiha: „Svi koji Me mrze, vole smrt.” I ovdje također trebamo razumjeti: ako netko mrzi Mene, je li to znak da voli smrt?

Prema onome što smo gore objasnili, da se čistoća odnosi na potrebu da čovjek bude čist kako u njemu ne bi bilo nikakve primjese laži kad želi hoditi putem istine. Istina se naziva Lishma (u Njezino ime), kao što kaže Maimonid (Hilchot Teshuva, Poglavlje 10): „Onaj tko radi iz ljubavi, bavi se Torom i mitzvot te slijedi putove mudrosti ne zbog bilo čega na svijetu, niti zbog straha od štete, niti kako bi naslijedio neko dobro. Naprotiv, on čini istinu zato što je ona istina, a dobro će na kraju doći zbog nje.”

Prema tome, značenje pronalaska mrlje na njegovoj odjeći – koja se smatra odjećom u koju se oblače dobro i život – jest da ona mora biti očišćena od svake primjese samoljublja i biti samo za Stvoritelja. Prema tome ćemo protumačiti riječi: „Svi koji Me mrze, vole smrt.” Pitali smo: „Zašto stih kaže: ‘Svi koji Me mrze’, odnosno da je razlog zašto Me mrzi taj što voli smrt?”

Prema gore navedenom, to je jednostavno. Značenje smrti postaje jasno, jer upravo onaj tko je prionuo uz Život nad životima ima život. No onaj tko je odvojen od Njega, odvojen je od života.

Zato je rečeno: „Svi koji Me mrze”, odnosno oni koji ne vole Stvoritelja do te mjere da rade samo za Stvoritelja, nego tamo umiješaju i malo samoljublja. A samoljublje je smrt jer uzrokuje odvajanje od Života nad životima. Iz tog razloga, onaj tko voli smrt, odnosno samoljublje, zbog toga postaje onaj koji mrzi Stvoritelja.

RASHI tumači izraz „uzrokuju da Me mrze” kao da se čine odbojnima u očima ljudi. Ljudi govore: „Jao učenicima Tore, jer su odbojni i nečasni.” Iz toga proizlazi da oni uzrokuju da ljudi mrze Toru.

To je teško razumjeti. Ako postoji mrlja na njegovoj odjeći, je li on već zbog toga odbojan u očima ljudi? I također, uzrokuje li to da ljudi toliko zamrze Toru da zbog toga zaslužuje kaznu smrti, kao što su naši mudraci rekli: „Svaki učenik mudraca na čijoj se odjeći nađe mrlja mora umrijeti”?

U radu trebamo protumačiti da „činiti se odbojnima u očima ljudi” znači u očima vlastitih organa, želja i misli. Čovjekovo tijelo naziva se „svijet za sebe”. Organi tijela govore: „Jao onima koji proučavaju Toru, jer su odbojni.” Međutim, napisano je: „Jer ona je naš život i duljina naših dana”, a također i: „Poželjnija je od zlata, od mnogo čistoga zlata, i slađa od meda i saća.” No mi to ne vidimo kod naših učenika Tore.

Razlog zbog kojeg ne vidimo sve te dragocjene stvari kod učenika Tore jest taj što postoji mrlja na njihovoj odjeći, odnosno samoljublje je pomiješano s našim učenicima Tore tijekom rada. Iz toga proizlazi da ta mrlja uzrokuje da se dobro i život koji su u Tori ne mogu odjenuti u tu odjeću, jer ona nije čista, odnosno nije sve za Stvoritelja. Tada „ljudi u našem tijelu” padaju u očaj. Iz toga proizlazi da oni uzrokuju da mrze Toru.

To jest, tamo gdje su učenici Tore trebali otkriti dragocjenost Tore, kao što je napisano: „Jer to je vaša mudrost i vaše razumijevanje pred očima naroda”, ovdje vide upravo suprotno. A tko je uzrokovao sve to? Sve je to zato što nisu bili pažljivi u pogledu čistoće, koja se naziva „mrlja”.

Po tome ćemo razumjeti zašto mora umrijeti ako postoji mrlja na njegovoj odjeći. To nam govori da ga ta mrlja koju je načinio na svojoj odjeći odvaja od Života nad životima. Zato se smatra da samoga sebe prisiljava doći u stanje smrti. A sve je to zato što nije pazio na čistoću, nego je laž, nazvana Lo Lishma (ne u Njezino ime), bila umiješana u njegov rad. Naprotiv, sve mora biti za Stvoritelja.