Jakov se nastanio u zemlji u kojoj je živio njegov otac

Članak br. 12, 1985.

„Jakov se nastanio u zemlji u kojoj je živio njegov otac, u zemlji Kanaan.“ Napisano je u Zoharu (Vayeshev, stavka 11): „Rabi Hiya je započeo i rekao: ‘Mnoge su nevolje pravednika, ali Gospod ga izbavlja iz svih njih.’ Ali pravednik koji se boji svog Gospodara, koliko samo nevolja trpi na ovome svijetu kako ne bi povjerovao niti sudjelovao s naklonjenošću zlu? I Stvoritelj ga spašava od svih njih. To je značenje onoga što je napisano: ‘Mnoge su nevolje pravednika, ali Gospod ga izbavlja iz svih njih.’ Ne kaže se: ‘Mnoge nevolje za pravednika’, nego: ‘Mnoge su nevolje pravednika.’ To ukazuje da je onaj koji trpi mnoge nevolje pravednik jer ga Stvoritelj želi, budući da ga nevolje koje trpi udaljavaju od naklonjenosti zlu, pa zato Stvoritelj želi tu osobu i spašava je od svih njih.“

Trebamo razumjeti ove riječi:

1) To implicira da je onaj koji trpi mnoge nevolje pravednik, a onaj koji ne trpi mnoge nevolje nije pravednik.

2) Zašto mora trpjeti mnoge nevolje ako ne želi da naklonjenost zlu sudjeluje s njim?

3) Znače li riječi: „I zato Stvoritelj želi tu osobu i spašava je od svih njih“ da Stvoritelj ne spašava druge ljude, ne daj Bože? Može li to biti?

4) Još je zbunjujuće to što se, s jedne strane, kaže da ga nevolje koje trpi udaljavaju od naklonjenosti zlu. S druge strane, kaže se da ga Stvoritelj spašava od svih njih, što znači da ga spašava od mnogih nevolja. Tako će se ponovno približiti naklonjenosti zlu, budući da je razlog koji ga je udaljio od naklonjenosti zlu sada poništen.

Trebamo protumačiti njegove riječi. Postoji stih koji se odnosi na to (Kidushin 30b): „Rabi Shimon Ben Levi je rekao: ‘Čovjekova naklonjenost nadvladava ga svakoga dana i nastoji ga usmrtiti, kao što je rečeno: ‘Zlikovac vreba pravednika i nastoji ga usmrtiti.’ Da nije Stvoriteljeve pomoći, ne bi je mogao nadvladati, kao što je rečeno: ‘Bog ga neće ostaviti u njegovim rukama.’“

U traktatu Sukkah (str. 52) nalazi se još jedan sličan odlomak: „Naklonjenost zlu ima sedam imena. Shlomo ju je nazvao ‘neprijateljem’, kao što je rečeno (Izreke 25): ‘Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga kruhom; ako je žedan, daj mu vode da pije, jer tako skupljaš žeravicu na njegovu glavu, a Gospod će ti uzvratiti.’ Nemoj to čitati kao ‘Yashlim’ (uzvratit će), nego kao ‘Yashlimenu’ (upotpunit će) tebe.

Prema RASHIJU: „Ako je tvoja naklonjenost gladna i žudi za prijestupom, nahrani je kruhom i optereti je ratom Tore, kao što je napisano (Izreke 9): ‘Dođite, jedite od mojega kruha.’ ‘Daj joj da pije vodu Tore’, kao što je o njoj napisano (Izaija 55): ‘Svi koji ste žedni, dođite k vodi.’ ‘Upotpunit će te’ znači da će tvoja naklonjenost biti potpuno s tobom, voljet će te i neće te poticati na grijeh niti ćeš biti izgubljen iz svijeta.“

Da bismo razumjeli sve navedeno, moramo znati da je suština naklonjenosti zlu — koja se naziva „suština stvaranja“, koju je Stvoritelj stvorio kao postojanje iz odsutnosti — želja za primanjem. Poznato je (vidi u uvodima) da je to nešto novo što nije postojalo prije nego što ju je On stvorio. Čovjekov rad sastoji se jedino u tome da djeluje suprotno svojoj prirodi, odnosno da želi samo davati. No budući da je to protiv njegove prirode — jer po prirodi vidi samo potrebe samoljublja — on nema nikakvu želju raditi za druge.

Iako vidimo da ljudi ponekad rade za druge, to je moguće samo ako vide da će za svoj rad biti nagrađeni, odnosno da će želja za primanjem time biti zadovoljena. Drugim riječima, nagrada mora zadovoljiti samoljublje; inače čovjek po prirodi ne može izaći iz posuda primanja.

Međutim, biti sposoban izvršavati djela radi davanja, a da pritom ne primi nikakvu nagradu, nije prirodno. I premda vidimo da postoje ljudi koji daju svoj život za svoju zemlju i ne žele ništa zauzvrat, to je zato što im je njihova zemlja vrlo važna, a ta je važnost također prirodna, kao što su naši mudraci rekli: „Naklonost prema mjestu postoji kod njegovih stanovnika.“

No svakako postoji razlika u mjeri te naklonosti, jer ne osjećaju svi jednaku privrženost. Zato se mnogi dobrovoljno prijavljuju u vojsku zbog važnosti svoje domovine, ali smatraju da to nije toliko opasno da bi im život bio ugrožen, jer „vidim da se mnogi ljudi vraćaju iz rata neozlijeđeni“.

A ako ponekad postoji opasnost sigurne smrti, nisu spremni poći u sigurnu smrt, osim nekolicine odabranih kojima je domovina iznimno važna. No i ovdje je uključena sila nagrade, jer čovjek misli da će nakon njegove smrti svi znati da je bio predan zajednici i da je bio iznad svih ostalih jer je brinuo za dobrobit javnosti.

Ali u radu za Stvoritelja, kad čovjek ide putem istine, mora raditi u poniznosti kako vanjski ne bi imali uporište. To jest, u služenju Stvoritelju ne smije imati uporište rada za vanjske, što znači da ljudi izvan njega znaju za njegov rad, pa on radi predano kako bi ljudi izvana rekli da je bio iznad običnih ljudi. To mu pomaže u sposobnosti da radi bez naknade, tako da će ljudi izvana reći da je radio samo za Stvoritelja. Stvoritelj je dao tu snagu stvorenjima jer „iz Lo Lishma (ne u Njezino ime) dolazi se do Lishma (u Njezino ime)“, i tada neće imati nikakvu pomoć izvana. To može postići samo ako najprije ima Lo Lishma, ali ne smije ostati u Lo Lishma, ne daj Bože.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Sukkah 45): „Svatko tko radu za Stvoritelja pridružuje nešto drugo, biva iskorijenjen iz svijeta, kao što je rečeno: ‘Samo za Gospoda.’“ Značenje riječi „samo za Gospoda“ jest da uopće ne smije biti primjese samoljublja, nego samo za Stvoritelja. To je značenje riječi „samo“.

Ipak, ovdje postoji temeljno pitanje koje treba razumjeti. Trebamo razlučiti je li čovjek predan kako bi nešto stekao. Čak i ako prima nagradu za javnost, to je svakako velika stvar, jer ako nagrada koju prima nije za samoljublje nego za ljubav prema drugima, zato što voli druge i spreman je dati svoj život za njih, kako bi koristio javnosti, ipak nema sumnje da bi, kad bi mogao postići isto bez davanja svog života, izabrao taj drugi put.

To je zato što mu je glavna stvar primiti nagradu za javnost, a ne sam rad. Zadovoljstvo koje može donijeti svojoj domovini ono je što ga pokreće na rad, pa stoga ne pridaje važnost sredstvu kojim će postići to dobro za domovinu. Ako vidi da upravo predajući svoj život za zemlju može donijeti zadovoljstvo domovini, spreman je učiniti i to.

Nasuprot tome, kad je riječ o ljubavi prema Stvoritelju, kažemo da čovjek treba raditi samo za Stvoritelja, što znači bez ikakve nagrade. To znači da je spreman na potpunu predanost bez ikakve nagrade, bez ikakvog povrata koji bi proizašao iz njegove predanosti.

Naprotiv, upravo je to srž stvari, njegova svrha: da želi poništiti sebe pred Stvoriteljem, odnosno poništiti svoju želju za primanjem, koja predstavlja samo postojanje stvorenja. To je ono što želi poništiti pred Stvoriteljem.

Slijedi da je to njegov cilj, odnosno njegov je cilj dati svoju dušu Stvoritelju.

To nije tako u tjelesnosti kad je riječ o ljubavi prema drugima. Iako je to velik stupanj i ne mogu svi ljudi raditi za opće dobro, ipak je predanost samo sredstvo, a ne cilj, i čovjek bi bio sretniji kad bi mogao spasiti javnost bez davanja vlastitog života.

Upitajmo sve one koji se dobrovoljno prijavljuju u rat za svoju domovinu. Kad bi im netko mogao savjetovati kako spasiti svoju zemlju bez gubitka života, oni bi svakako bili sretni. No kad nema izbora, spremni su poći zbog javnosti, kako bi javnost primila nagradu, dok se oni odriču svega. Premda je to velika snaga, ona nema nikakve veze s predanošću Stvoritelju, gdje je sama predanost cilj, a ono što iz nje proizlazi nije svrha čovjeka, jer to nije bila njegova namjera. Zato je predanost u duhovnosti bezvrijedna tjelesnim ljudima, budući da je za njih predanost sredstvo, a ne cilj, dok je u duhovnosti upravo suprotno: predanost je cilj.

Time ćemo razumjeti značenje primanja radi davanja. Čovjekova je svrha jedino davati Stvoritelju, jer je to značenje jednakosti forme: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan.“ Kad dostigne stupanj predanosti Stvoritelju zato što se želi poništiti kako bi pričinio zadovoljstvo Stvoritelju, vidi da je svrha Stvoritelja, kako je bila u Misli Stvaranja, činiti dobro Svojim stvorenjima. Tada želi primiti užitak i zadovoljstvo koji su bili sadržani u svrsi stvaranja — da usreći Svoja stvorenja.

To se naziva „primanje radi davanja“. U suprotnom, mogao bi željeti primiti užitak i zadovoljstvo, i upravo zato davati sve od sebe kako bi mogao primiti. To se smatra „davanjem radi primanja“. Ali ako mu je svrha davati i uopće nema želju primati za vlastitu korist, nego samo radi Stvoritelja, tada može postati primatelj radi davanja.

U vezi s predanošću, čuo sam od Baal HaSulama da čovjek treba predočiti predanost onako kako je nalazimo kod rabija Akive (Berachot 61b). Rekao je svojim učenicima: „Cijeloga sam života žalio zbog stiha: ‘Svom svojom dušom, čak i ako ti uzme dušu.’ Govorio sam: ‘Kad ću ga moći izvršiti?’ A sada kad mi se to pružilo, zar ga ne bih izvršio?“

Svakako, s takvom željom za davanjem, kad čovjek kaže da želi primiti užitak i zadovoljstvo zato što je to svrha stvaranja, on zasigurno misli (jedino) primati radi davanja Stvoritelju.

Time ćemo razumjeti četiri prethodna pitanja:

Pitanje br. 1) Iz riječi Zohara proizlazi da je samo onaj koji trpi mnoge nevolje pravednik, dok onaj koji ne trpi nevolje ne može biti pravednik. Može li to biti? Stvar je u tome da se nevolje odnose na naklonjenost zlu. To jest, upravo se onaj koji osjeća da mu naklonjenost zlu uzrokuje mnoge nevolje time što mu ne dopušta približiti se Stvoritelju naziva „pravednikom“. Ali ako čovjek ne osjeća da ga ona udaljava od Stvoritelja i ne osjeća da mu time uzrokuje nevolje, ne smatra se pravednikom, jer nije postigao spoznaju zla, odnosno ne osjeća da ga ono boli.

Pitanje br. 2) Zašto mora trpjeti mnoge nevolje ako želi da naklonjenost zlu ne sudjeluje u njemu? To znači da nema drugog izbora nego trpjeti nevolje. Prema gore rečenom, to je vrlo jednostavno: nevolje se odnose na naklonjenost zlu. Ako čovjek ne osjeća da mu naklonjenost zlu uzrokuje mnoge nevolje, ne smatra je naklonjenošću zlu s kojom ne želi imati udjela. Naprotiv, smatra je dobrom sklonošću, koja mu donosi samo dobro, pa zašto onda ne bi imala udjela u njemu? Ali ako vidi nevolje koje mu naklonjenost zlu uzrokuje, tada nema udjela s njom.

Pitanje br. 3) Zohar kaže da Stvoritelj želi čovjeka koji trpi mnoge nevolje. Znači li to da Stvoritelj ne želi onoga koji ne trpi nevolje? Može li to biti? Odgovor je da, ako čovjek osjeća da mu naklonjenost zlu uzrokuje mnoge nevolje i vapije Stvoritelju da mu pomogne, Stvoritelj želi takvu osobu. Ali kad čovjek ne osjeća da ga naklonjenost zlu muči, Stvoritelj ga ne želi, jer nema kli, odnosno želju da ga Stvoritelj spasi.

Pitanje br. 4) Ako ga Stvoritelj spasi od nevolja, ponovno će se povezati s naklonjenošću zlu.

Odgovor: Spasenje koje dolazi od Stvoritelja drugačija je stvar od spasenja koje postoji u tjelesnosti. Zlo koje se pojavljuje u stanju Achoraim (stražnja strana), što je vrijeme skrivenosti Lica, kad čovjek vidi da se nalazi pod skrivenošću, jer je poznato da se manji poništava pred većim. A svakako, ovdje, u služenju Stvoritelju, čovjek se mora poništiti pred Stvoriteljem kao svijeća pred bakljom. Ipak, vidi da se njegovo tijelo ne poništava te da ga je teško pokoriti i preuzeti na sebe vjeru iznad razuma. Tada vidi da mu tijelo uzrokuje nevolje time što ne želi preuzeti teret kraljevstva Nebesa, zbog čega je udaljen od svake duhovnosti.

Slijedi da čovjek mora vjerovati da je Stvoritelj stvorio svijet s dobrohotnošću i da ga zlo u njegovom tijelu udaljava od svakog dobra. To jest, kad dođe učiti Toru, nalazi da je potpuno bez okusa. Isto tako, kad dođe izvršiti neku mitzvu, nalazi da je potpuno bez okusa, jer naklonjenost zlu u njegovom tijelu ima snagu ne dopustiti mu da vjeruje u Stvoritelja iznad razuma, oduzimajući svaki okus. Kad god se počne približavati nečemu duhovnom, osjeća da je sve suho, bez ikakve vlage života.

Kad je čovjek započeo svoj rad, rečeno mu je — a on je vjerovao onome što mu je rečeno — da je Tora Tora života, kao što je napisano: „Jer oni su tvoj život i duljina tvojih dana“, i kao što je napisano (Psalmi 19): „Poželjniji su od zlata, od mnoštva čistoga zlata, i slađi od meda i saća.“

Ali kad čovjek razmotri sve to i vidi da je za sve kriva naklonjenost zlu te snažno osjeti zlo koje mu ona uzrokuje, tada na sebi osjeća ono što je napisano (Psalmi 34): „Mnoge su nevolje pravednika.“ To jest, osjeća da je taj stih rečen upravo o njemu.

Tada gleda što stih dalje kaže: „ali Gospod ga izbavlja iz svih njih.“ U tom trenutku počinje vapiti Stvoritelju da mu pomogne, jer je već učinio sve čega se mogao dosjetiti, ali ništa nije pomoglo, pa misli da su riječi: „Sve što ti je u moći učiniti, učini“ bile rečene upravo njemu. Tada dolazi vrijeme spasenja — spasenja u kojem ga Stvoritelj izbavlja od naklonjenosti zlu — do te mjere da će se od toga dana nadalje naklonjenost zlu pred njim pokoriti i više ga neće moći navesti ni na kakav prijestup.

Napisano je u „Predgovoru Učenju o Deset Sefirot“ (stavka 54): „Kad Stvoritelj vidi da je čovjek dovršio svoju mjeru napora i završio sve što je morao učiniti kako bi ojačao svoj izbor u vjeri u Stvoritelja, Stvoritelj mu pomaže. Tada čovjek postiže otvorenu Providnost, što znači otkrivenje Lica. Tada je nagrađen potpunim pokajanjem, što znači da ponovno prianja uz Stvoritelja svim svojim srcem, dušom i snagom, kao da ga prirodno privlači postignuće otvorene Providnosti.“

Također je tamo napisano (stavka 56): „Kako izgleda pokajanje? Kad Onaj koji poznaje tajne posvjedoči da se više neće vratiti ludosti.“ Riječi: „Kako izgleda pokajanje?“ znače: „Kad čovjek može biti siguran da je nagrađen potpunim pokajanjem?“ Za to mu je dan jasan znak: „Kad Onaj koji poznaje tajne posvjedoči da se više neće vratiti ludosti.“ To znači da je nagrađen otkrivenjem Lica, a tada samo Njegovo spasenje svjedoči da se više neće vratiti ludosti.

Time je odgovoreno na četvrto pitanje: ako ga Stvoritelj spasi od naklonjenosti zlu tako da mu ona više ne uzrokuje nevolje, a Zohar kaže da nevolje koje pravednik trpi služe tome da ne sudjeluje s njom, proizlazi da će se, ako ga Stvoritelj spasi i on vidi da mu ona više neće nanositi nevolje, ponovno povezati s naklonjenošću zlu, budući da je jedini razlog zbog kojeg mu je naklonjenost zlu uzrokovala nevolje bio taj da ne sudjeluje s njom. No budući da je taj razlog uklonjen, stanje se vraća na prijašnje.

Međutim, prema onome što smo objasnili, spasenje od Stvoritelja jest otkrivenje Lica, sve dok Stvoritelj ne posvjedoči da čovjek više neće griješiti. Nevolje koje pravednik trpi služe tome da može zatražiti pomoć od Stvoritelja, kao što je gore rečeno: „Ako nema Achoraim (stražnje strane), nema ni otkrivenja Panim (Lica).“ Slijedi da, kad postoji otkrivenje Lica Stvoritelja, sve dolazi na svoje pravo mjesto.