<- Izvorni kabalistički tekstovi
Nastavi čitati ->

Uhode (-)

Članak br. 28, 1985.

Sveta Knjiga Zohar tumači pitanje uhoda koje je Mojsije poslao da izvide zemlju (Shlach, stavci 56–58) u odnosu na duhovnu zemlju: „Zašto je zapisano da im Stvoritelj govori: ‘Pođite gore u Negev’, udubite se u Toru i time ćete upoznati taj svijet. ‘Pogledajte kakva je zemlja’, što znači da ćete iz toga vidjeti svijet u koji vas dovodim. ‘I narod koji u njoj prebiva’ jesu pravednici u Rajskom vrtu.

„‘Jesu li snažni ili slabi’, znači da ćete ondje vidjeti jesu li svega toga bili dostojni zato što su snagom nadvladali svoju naklonjenost zlu i slomili je, ili su to učinili slabo, bez napora. Ili su se osnažili u Tori, baveći se njome dan i noć, ili su je napustili, a ipak bili nagrađeni svim tim. ‘Jesu li malobrojni ili mnogobrojni’ znači bavi li se mnogo ljudi Mojim radom, jačaju li se u Tori i bivaju li nagrađeni svim tim ili ne.

„‘Kakva je zemlja, je li plodna ili mršava.’ U Tori ćete spoznati kakva je ta zemlja, odnosno kakav je taj svijet: obiluje li viša obilnost za njegove stanovnike ili im ondje nešto nedostaje.

„‘I pođoše u Negev te dođoše u Hebron.’ Uspon u Negev znači da se ljudi uzdižu u njemu, u Tori. ‘U Negev’ znači s besposlenim srcem, poput onoga koji se uzalud trudi, suho, misleći da u tome nema nagrade. Vidi da zbog toga gubi bogatstvo ovoga svijeta i misli da je sve izgubljeno. ‘U Negev’ znači da je voda presušila. ‘I dođoše u Hebron’ znači da dolazi povezati se s Torom. Hebron je bio izgrađen u sedam godina, što predstavlja sedamdeset lica Tore.

„‘I dođoše do potoka Eshkol’ odnosi se na riječi predaje i tumačenja koje dolaze sa strane vjere. ‘I ondje odsjekoše lozu’, što znači da su odande uzeli sažetke poglavlja, njihove glavne naslove. Oni koji su vjerni raduju se tim riječima i riječi su u njima blagoslovljene. Oni vide da svi potječu iz jednoga korijena i jedne srži te među njima nema odvajanja. Oni koji nisu vjerni i ne uče Toru Lishma (u Njezino ime) odvajaju vjeru, koja je Malchut, od ZA, jer ne vjeruju da svi proizlaze iz jedne srži i jednoga korijena. To je značenje riječi: ‘i nosili su je na motki između dvojice’, što znači da su razdvojili Pisanu Toru od Usmene Tore.

„‘S narovima i smokvama’, što znači da su te riječi u cijelosti pripisali Sitra Achra (drugoj strani), strani idolopoklonstva i strani odvajanja. Rimonim (narovi) dolazi od riječi Minim (idolopoklonici), a Te'enim (smokve) od riječi: ‘A Gospod nije uz njega’, što znači da ne vjeruju u Providnost i govore da je sve slučajno te odvajaju Stvoritelja od svijeta.

„‘I vratiše se nakon što su izvidjeli zemlju’, znači da su se vratili na lošu stranu, vratili se s puta istine, govoreći: ‘Što smo time dobili? Do današnjega dana nismo vidjeli nikakvo dobro na svijetu. Trudili smo se u Tori, a kuća je prazna. Živjeli smo među najnižima u narodu. Tko će biti dostojan toga svijeta? Tko će ući u njega? Bilo bi nam bolje da se nismo toliko trudili.’

„‘I ispričali su mu, govoreći’: Trudili smo se i učili kako bismo upoznali dio toga svijeta, kao što si nam savjetovao. ‘I doista, njime teku mlijeko i med’; taj viši svijet dobar je, kao što znamo iz Tore, ali tko ga može zaslužiti? ‘Međutim, narod... snažan je’; narod koji je zaslužio taj svijet snažan je jer odbacuje cijeli ovaj svijet kao nešto čime se treba baviti i u čemu treba stjecati veliko bogatstvo. Tko to može učiniti i biti dostojan toga? Doista, narod koji prebiva u toj zemlji snažan je. Onaj tko želi biti dostojan nje mora biti snažan bogatstvom, kao što je napisano: ‘Bogataš odgovara grubo.’

„‘I gradovi su veliki i utvrđeni’, što znači da su njihove kuće ispunjene obiljem; ništa im ne nedostaje. Pa ipak, ‘ondje smo vidjeli i potomke divova’, što znači da je za to potrebno tijelo snažno i moćno poput lava, jer Tora iscrpljuje čovjekovu snagu. Tko može biti dostojan toga?

„‘I Amalek prebiva u zemlji Negev.’ Ako bi netko rekao da će, unatoč svemu tome, ipak biti dostojan nadvladavanja, ‘Amalek prebiva u zemlji Negev’, što znači da je naklonjenost zlu, klevetnički tužitelj čovjeka, uvijek prisutna u tijelu.

„Tim su riječima ‘obeshrabrili srca sinova Izraelovih’, jer su zemlji dali loše ime. ‘A što su rekli oni vjerni? "Ako je Gospod zadovoljan nama, On će nas... dovesti u nju i dati nam je."’ To znači da će čovjek, ako se svim srcem usmjeri prema Stvoritelju, biti dostojan toga, jer sve što On od njega želi jest srce.

„‘Ali nemojte se pobuniti protiv Gospoda.’ Ne smijemo se pobuniti protiv Tore, jer Tora ne zahtijeva bogatstvo ni posude od srebra i zlata. ‘A vi se ne bojte naroda te zemlje’, jer ako se i slomljeno tijelo bude bavilo Torom, doći će do iscjeljenja svega, a svi će čovjekovi klevetnici postati njegovi pomagači.“ Dovde su njegove riječi.

Prema tome kako sveta Knjiga Zohar tumači pitanje uhoda u odnosu na čovjekov ulazak u sveti rad, to se općenito naziva „preuzimanjem na sebe tereta kraljevstva nebeskog“. Time čovjek biva nagrađen primanjem Tore, kao što je bilo podno planine Sinaj, kad su rekli: „Učinit ćemo i čut ćemo.“ Isto tako, svatko tko želi biti dostojan Tore mora proći kroz razdoblje koje se naziva „učinit ćemo“, a zatim može biti dostojan „čut ćemo“.

Postoje mnogi stupnjevi u „učinit ćemo“, koji se općenito dijele na dva načina:

Otkriveni dio odnosi se na praktično izvršavanje Tore i mitzvot, učenje danju i noću te pomno izvršavanje svih pojedinosti mitzvot, sve dok, što se tiče djelovanja, više nema ništa što bi mogao dodati. Njegova je namjera da sve čini radi Stvoritelja, kako bi izvršavao Kraljevu zapovijed, a zauzvrat će primiti nagradu u ovom i u budućem svijetu. U tom se pogledu smatra pravednikom.
Skriveni dio odnosi se na skriveni dio Tore, a to je namjera. Ono što čovjek namjerava dok izvršava djela skriveno je od ljudi. Međutim, uglavnom je skriveno i od samoga čovjeka, jer taj rad mora biti iznad razuma. Stoga razum ne može prosuđivati njegov rad, odnosno nalazi li se na putu koji vodi prema Dvekut (prianjanju) sa Stvoriteljem, to jest nalazi li se na putu koji se naziva „radi davanja“, odnosno „ne radi primanja nagrade“. Zato je to skriveno, jer radi bez nagrade, pa je i nagrada skrivena od njega.

To znači da čovjek koji radi radi nagrade zna da radi dobro jer prima nagradu. Ali onaj tko radi kako bi donio zadovoljstvo svome Tvorcu, kako bi Stvoritelj uživao, ne može vidjeti uživa li Stvoritelj u njegovu radu. Umjesto toga, mora vjerovati da je Stvoritelj zadovoljan. Slijedi da se i nagrada naziva „radi davanja“, pa je i ona iznad razuma.

Postoje i drugi razlozi koji se nazivaju „skrivenim dijelom“. Taj rad ne pripada široj javnosti, nego pojedincima, kao što Maimonides kaže na kraju Hilchot Teshuva: „Mudraci su rekli: ‘Čovjek se uvijek treba baviti Torom, čak i Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).’ Stoga, kad se poučavaju djeca, žene i neobrazovani ljudi, treba ih poučavati da rade iz straha i radi primanja nagrade. Dok ne steknu znanje i ne zadobiju veliku mudrost, ovu im tajnu treba otkrivati malo-pomalo i treba ih na nju ugodno navikavati, sve dok Ga ne dosegnu i ne spoznaju te Mu budu služili iz ljubavi.“

Pitanje uhoda počinje ponajprije kod čovjeka koji želi ići putem Dvekut, a to je davanje. Tada uhode dolaze sa svojim opravdanim argumentima, u skladu sa svojim gledištima. Razumskim rasuđivanjem navode čovjeka da shvati kako su u pravu.

Poznato je da sveta Knjiga Zohar kaže: „Svaki je čovjek mali svijet“, koji se sastoji od sedamdeset naroda, kao i od Izraela. To znači da, budući da postoji sedam kvaliteta, odnosno sedam Sefirot, nasuprot njima postoji i sedam kvaliteta u Sitra Achra. Svaka od njih sastoji se od deset, pa ih je ukupno sedamdeset. Također, svaki narod ima vlastitu strast i želi svoju strast nametnuti svima. I narod Izraela u čovjeku također ima vlastitu strast, a to je prionuti uz Stvoritelja.

Postoji pravilo da se čovjek ne može boriti protiv samoga sebe. Za to je potrebna posebna snaga kako bi čovjek mogao poći protiv vlastitih stajališta. Međutim, on ima snagu i moć boriti se protiv drugoga ako razumije da je njegovo stajalište ispravno te nikada neće htjeti ustuknuti pred stajalištem drugoga.

Prema tome, ako se sedamdeset naroda nalazi unutar čovjeka, kako se može boriti protiv samoga sebe? Naime, kad određeni narod prevlada nad ostalih sedamdeset naroda svojom strašću, tada tom strašću upravlja čovjek. Kad tada čovjek razmišlja o sebi, vidi da je to njegova vlastita strast. Ne kaže da jedan od sedamdeset naroda želi zavladati njime, nego misli da je to on sam. Zato je vrlo teško boriti se protiv samoga sebe.

Stoga čovjek treba predočiti sebi da u svome tijelu ima sedamdeset naroda, kao i narod Izraela. Mora odrediti kojem narodu pripada. Naime, postoji pravilo da svaki čovjek voli svoju domovinu i bori se za svoju domovinu. Zato mora odrediti pripada li narodu Izraela ili jednom od sedamdeset naroda. Ako odredi da pripada narodu Izraela, tada se može boriti protiv sedamdeset naroda kad vidi da dolaze u borbu protiv njega.

Tada vidi da sedamdeset naroda želi uništiti narod Izraela, kao što je napisano u Pashalnoj Hagadi: „Ona je stajala uz naše očeve i uz nas, jer nije samo jedan ustao protiv nas da nas uništi. Nego u svakom naraštaju postoje oni koji ustaju protiv nas da nas unište, a Stvoritelj nas spašava iz njihovih ruku.“ Ako zna da pripada narodu Izraela, ima snagu boriti se protiv sedamdeset naroda, jer u prirodi postoji snaga da se čovjek bori za svoju domovinu. On zna da je „Izraelac“ i da ga oni žele uništiti. Slijedi da je to kao da se međusobno bore dva tijela, pa tada ima snagu za borbu.

Prema tome, ovdje, kad govorimo o radu za Stvoritelja, „narod Izraela“ naziva se onim što je Yashar-El (izravno prema Stvoritelju). On želi prionuti uz Stvoritelja, želi Malchut, odnosno želi preuzeti na sebe teret kraljevstva nebeskog. Malchut se naziva El (Bog), kao što je napisano u svetoj Knjizi Zohar (Korah, stavak 14): „Zato je napisano: ‘Bog se srdi svaki dan’, što se odnosi na Malchut“, dok se sedamdeset naroda u njemu tome protivi i bori se protiv Izraela u njemu. Svim mogućim sredstvima žele poništiti i uništiti Izrael u čovjekovu tijelu.

Ovdje, u radu s namjerom, kad čovjek želi ići upravo putem davanja, započinje rasprava uhoda. Sveta Knjiga Zohar tumači njihove tvrdnje prema stihovima zapisanim u Tori, koji se suprotstavljaju Izraelu u čovjeku, bore se protiv njega i žele ga izbrisati s lica zemlje.

To znači da čovjek ne smije misliti kako će postići ono što je namjeravao postići, jer se oni svim mogućim argumentima bore protiv njega. Budući da je temelj sedamdeset naroda volja za primanjem, a Izrael se upravo poništava pred Njim bez ikakve nagrade, upravo onda kad čovjek želi ići protiv njihovih stajališta započinje rasprava uhoda, koje ga razumnim argumentima uvjeravaju da nema nikakve mogućnosti postići cilj kojem teži.

Međutim, ponekad uhode navode čovjeka da povjeruje u nešto što je još gore od svega što same tvrde. Kažu mu: „Znaj da Stvoritelj ne može pomoći tako nedostojnoj osobi kao što si ti.“ To je najteža od svih tvrdnji, jer čovjek obično, kad se nađe u nevolji, može moliti. Ali kad mu dođu s tvrdnjom: „Uzalud ulažeš trud jer ti Stvoritelj ne može pomoći“, tada mu oduzimaju mogućnost molitve. Jer što tada može učiniti? Kome se može obratiti za pomoć?

U svetoj Knjizi Zohar (stavak 82) piše: „Rabi Yosi kaže: ‘Preuzeli su na sebe da oklevetaju sve. Što znači "sve"? To su zemlja i Stvoritelj.’ Rabi Yitzhak je rekao: ‘Za zemlju je to istina. Ali kako znamo da se odnosi i na Stvoritelja?’ Odgovorio mu je: ‘To je naznačeno u riječima: "Međutim, narod... snažan je." To jest, tko ih može pobijediti? "Narod je snažan" doista znači da ih ni sam Stvoritelj ne može pobijediti, pa su time oklevetali Stvoritelja.’“

Čovjek se ne može suprotstaviti riječima uhoda svojim razumom niti čekati da pronađe odgovor na njihove tvrdnje dok je u međuvremenu pod njihovom vlašću. Umjesto toga, mora znati da nikada neće moći odgovoriti na njihove sumnje vanjskim razumom. Tek kad bude dostojan unutarnjeg razuma, imat će riječi kojima će im moći odgovoriti. U međuvremenu mora ići iznad svoga razuma, odnosno reći da je, iako je razum vrlo važan, važnost vjere ipak viša od razuma. Stoga ne smije ići prema razumu, nego putem vjere, vjerujući onome što su nam rekli naši mudraci: da čovjek mora preuzeti na sebe teret kraljevstva nebeskog kao vjeru iznad razuma. Tada nema mjesta raspravi uhoda, jer one govore jedino unutar razuma vanjskog uma.

To je značenje riječi koje je Izrael izgovorio u vrijeme pripreme za primanje Tore: „Učinit ćemo“, a zatim „Čut ćemo“. „Učinit ćemo“ znači djelovati bez vanjskog razuma. Umjesto toga, čovjek se ravna prema Onome koji zapovijeda, jer Onaj koji zapovijeda zasigurno zna što je za njega dobro, a što nije, odnosno što je dobro za čovjeka, a što nije. Međutim, ostaje jedno veliko pitanje: „Zašto nam je Stvoritelj dao vanjski razum, kojim se služimo u svakoj stvari, dok u radu za Stvoritelja moramo ići protiv toga razuma, a ne prema razumu s kojim smo rođeni?“

To je zato što je Stvoritelj želio da Ga čovjek zamoli za pomoć. Pomoć koju On daje jest Svjetlost Tore. Kad bi čovjek mogao napredovati bez Stvoriteljeve pomoći, ne bi imao potrebu za Svjetlošću Tore, kao što su rekli naši mudraci: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.“ Zato nam je rad na namjeri dan u skrivenosti, kako bi čovjek imao potrebu privući Svjetlost Tore. Na taj će način steći potrebu za unutarnjim razumom.

Sa stajališta vanjskog razuma, Stvoritelj je uredio stvari tako da čovjek ne dobiva nikakvu pomoć u radu. Naprotiv, vanjski razum ometa ga u radu radi davanja. To je značenje onoga što je napisano u svetoj Knjizi Zohar (Noa, stavak 63): „Ako se čovjek dolazi pročistiti, pomaže mu se svetom dušom. On se pročišćava i posvećuje te se naziva ‘svetim’.“

Time čovjek dolazi do potrebe da bude dostojan NRNHY-ja koji pripada korijenu njegove duše. Zbog toga je uspostavljen ispravak skrivenosti, koji se naziva Daat, što znači da će čovjekov vanjski razum biti protiv rada radi davanja. To se naziva „unutar razuma vanjskog uma“, koji u svim čovjekovim proračunima zaključuje da se ne isplati raditi radi davanja.

Kad čovjek to nadvlada, ne pobjegne iz bitke i moli Stvoritelja da mu pomogne ići iznad razuma, odnosno da ne bude pod vlašću volje za primanjem, tada, kad mu Stvoritelj pomogne, prima unutarnji razum koji se naziva „unutarnji razum“. Tada, kroz taj razum, tijelo pristaje raditi kako bi davalo zadovoljstvo Stvoritelju, kao što je napisano: „Kad su čovjekovi putovi mili Gospodu, i njegove neprijatelje miri s njime“, što se odnosi na naklonjenost zlu.

Slijedi da, dok je čovjek unutar razuma, odnosno dok mu razum govori da se isplati obavljati taj rad, on može ulagati napor u radu. Tada ga njegov vanjski razum obvezuje, odnosno njime upravlja namjera radi primanja. To se naziva „unutar razuma“. Ali kad bude dostojan unutarnjeg razuma, odnosno unutarnjeg uma, tada ga upravo taj razum obvezuje da se isplati raditi kako bi donio zadovoljstvo Stvoritelju.