Pouzdanje

Članak br. 6, 1986.

U svetom Zoharu (Toldot, stavke 122–125) napisano je: „Rabi Elazar započeo je i rekao: ‘Sretan je čovjek čija je snaga u Tebi, sretan je čovjek koji se osnažuje u Stvoritelju i polaže svoje pouzdanje u Njega.’ Pouzdanje možemo tumačiti kao što su učinili Hananiah, Misha’el i Azariah, koji su se pouzdali i rekli: ‘Ako je tako, naš Bog…’, što znači da su se pouzdali u Stvoritelja da će ih izbaviti iz užarene peći. Ali on kaže da nije tako. Naprotiv, dođi i vidi: ako ih On ne izbavi i Stvoritelj se ne sjedini s njima, Njegovo Ime neće biti posvećeno u očima svih. Ali nakon što su shvatili da nisu ispravno govorili, ponovno su rekli: ‘Ali čak i ako On to ne učini, neka ti bude poznato, o kralju.’ To jest, rekli su da, bilo da On spasi ili ne spasi, trebaš znati da se nećemo pokloniti idolima.

„Međutim, čovjek se ne treba pouzdati i reći: ‘Stvoritelj će me spasiti’ ili ‘Stvoritelj će učiniti ovo ili ono za mene.’ Naprotiv, čovjek treba položiti svoje pouzdanje u Stvoritelja da će mu pomoći, kao što treba biti kad ulaže napor u mitzvot (zapovijedi) Tore i ulaže napor kako bi išao putem istine. A kad se čovjek dolazi pročistiti, pomaže mu se. U tome se treba pouzdati u Stvoritelja da će mu pomoći. Treba položiti svoje pouzdanje u Njega i ne pouzdavati se ni u koga osim u Njega. O tome je napisano: ‘Njegova je snaga u Tebi.’

„‘Tračnice u njihovim srcima’ znači da čovjek treba ispravno urediti svoje srce, tako da u njega ne uđe nijedna strana misao. Naprotiv, njegovo će srce biti poput one tračnice koja je izgrađena kako bi se njome prolazilo do svakog potrebnog mjesta, udesno i ulijevo. ‘I njegovo će srce biti iskreno’, što znači da, bilo da mu Stvoritelj čini dobro ili suprotno tome, njegovo će srce biti spremno i ispravljeno tako da ni pod kojim okolnostima nikada ne dovodi Stvoritelja u pitanje.

„Još nešto: ‘Sretan je čovjek čija je snaga u Tebi.’ To je kao što kažeš: ‘Gospodin će dati snagu Svome narodu’, što znači Tora. ‘Njegova je snaga u Tebi’ znači da se čovjek treba baviti Torom radi Stvoritelja, što znači Shechina (Božanska Prisutnost), koja se naziva ‘Ime’, jer za svakoga tko se bavi Torom, a ne ulaže napor Lishma (u Njezino ime), bolje bi bilo da nije stvoren. ‘Tračnice u njihovim srcima’ je kao što kažeš: ‘Zapjevajte pjesmu Onome koji jaše prerijama, čije je ime Gospodin’, što znači uzvisivati Onoga koji jaše prerijama.

„Također, ‘Tračnice u njihovim srcima’ znači da se čovjek treba baviti Torom s namjerom da uzvisi Stvoritelja te da Ga učini poštovanim i važnim u svijetu, što znači usmjeriti svoje srce tako da njegovo bavljenje Torom privuče obilje znanja za njega i za cijeli svijet, kako bi ime Stvoritelja raslo u svijetu, kao što je napisano: ‘I zemlja će biti puna znanja o Gospodinu.’ Tada će se ostvariti riječi: ‘I Gospodin će biti kralj nad svom zemljom.’“

Prema prethodno rečenom, teško je razumjeti pouzdanje koje nam sveti Zohar tumači i kaže: „Međutim, čovjek se ne treba pouzdati i reći: ‘Stvoritelj će me spasiti’ ili ‘Stvoritelj će učiniti ovo ili ono za mene’“, budući da vidimo da, ako netko zamoli svog prijatelja da mu učini uslugu, ako mu je ta osoba prijatelj i zna da ima dobro srce, pouzdaje se u njega da će učiniti ono što od njega traži. Ali kako se može reći da se pouzdaje u njega čak i ako ne učini ono što od njega traži, kao što je napisano: „Čovjek se ne treba pouzdati i reći: ‘Stvoritelj će me spasiti’“?

Još jedna zbunjujuća stvar jest to što kaže: „Treba položiti svoje pouzdanje u… nikoga osim u Njega.“ O tome je napisano: „Njegova je snaga u Tebi.“ To trebamo razumjeti, budući da, s jedne strane, kaže da čovjek ne treba reći da će ga Stvoritelj spasiti, što znači da pouzdanje treba postojati čak i kad ga On ne spasi, kao kod Hananiaha. U tom slučaju, kako možemo govoriti o sumnji da se čovjek ne treba pouzdati ni u koga osim u Njega, što znači da će mu netko drugi zasigurno pomoći i spasiti ga?

To jest, kao da postoji netko tko ga zasigurno može spasiti i zato postoji zabrana pouzdavanja u nekoga drugoga osim u Stvoritelja, premda ne zna hoće li ga On spasiti. Kako se može reći da postoji netko tko ga može spasiti? On navodi primjer Hananiaha, Misha’ela i Azariaha, a kako se ondje može reći da se nisu trebali pouzdati u nekoga drugoga, kao da postoji netko na svijetu tko ih može spasiti iz užarene peći? Može li se to reći?

Kako bismo razumjeli riječi svetog Zohara, najprije se trebamo prisjetiti svrhe stvaranja, što znači da postoji cilj sa strane Stvoritelja, koji je Stvoritelj želio stvaranjem. Također, postoji svrha sa strane stvorenja, što znači svrha koju stvorenja moraju postići, tako da možemo reći da su došla do svoje svrhe, odnosno razloga zbog kojeg su stvorena.

Poznato je da je, iz perspektive Stvoritelja, cilj taj da On želi činiti dobro Svojim stvorenjima. Zato je stvorio stvorenja, kako bi im dao užitak i zadovoljstvo. A budući da On želi da dobro koje im daje bude potpuno, načinio je ispravak prema kojem, prije nego što stvorenja mogu primati radi davanja, ne mogu primiti nikakvo obilje, koje se naziva „užitak i zadovoljstvo“. To je zato što je priroda grane nalikovati svom korijenu. A budući da je korijen stvorenja davati stvorenjima, kad se stvorenja bave primanjem, osjećaju nelagodu.

Stoga je načinjen ispravak koji se naziva Tzimtzum (ograničenje) i Masach (zaslon), jer jedino putem njih stvorenja mogu primati radi davanja, a tada mogu uživati u užitku i zadovoljstvu koji su bili u misli stvaranja. Svrha stvorenja jest da moraju postići Dvekut (prianjanje), koji se naziva „jednakost forme“. To jest, kao što Stvoritelj želi činiti dobro Svojim stvorenjima, tako i stvorenja trebaju doći u stanje u kojem je njihova jedina želja davati Stvoritelju.

Iz tog razloga, oni koji žele stupiti na put istine, kako bi postigli Dvekut, moraju se naviknuti da svaka misao, riječ i postupak budu s namjerom da donesu zadovoljstvo Stvoritelju putem mitzvot koje izvršavaju i Tore kojom se bave. Ne smiju razmatrati što mogu primiti od Stvoritelja zato što Mu žele ugoditi. To jest, ne smiju razmišljati: „Što će mi Stvoritelj dati?“, odnosno što mogu izvući iz vlasti Stvoritelja u vlastitu vlast. To bi dovelo do toga da stvore dvije vlasti: vlast Stvoritelja i vlast stvorenja, što je suprotno Dvekut, jer Dvekut znači sjedinjenje, kad dvije stvari postaju jedno sjedinjujući se jedna s drugom.

Nasuprot tome, dvije vlasti podrazumijevaju odvojenost. To primanje, kad misle na sebe, na primanje nečega od Stvoritelja u vlastitu vlast, čini ih još odvojenijima nego što su bili dotad.

Time razumijemo riječi svetog Zohara koje su izrečene o stihu: „Grijeh je sramota svakom narodu, jer ‘Sve dobro što čine, čine radi sebe.’“ Ovdje se postavlja pitanje: „Zašto nije dovoljno reći da nisu nagrađeni kad se bave djelima milosrđa – odnosno kad daju, čine dobro – budući da njihova namjera nije čin milosrđa, nego nagrada koju će zauzvrat primiti, što se naziva ‘radi sebe’?“ To jest, oni se bave milosrđem ne s namjerom da čine dobro drugome, nego s namjerom da im dobro koje čine drugome donese neku nagradu. Nije važno je li to novac ili čast, sve dok primaju nagradu za svoju želju za primanjem.

Međutim, trebamo razumjeti da to što se kaže „grijeh“ podrazumijeva da bi bilo bolje da nisu učinili to djelo milosrđa. Može li se to reći? Uostalom, nije prijestup činiti milosrđe, pa zašto se to smatra grijehom?

Prema onome što smo objasnili o ljudima koji žele ići putem istine, odnosno biti nagrađeni Dvekut sa Stvoriteljem, koji teže jednakosti forme, kad su u stanju „sjedi i ne čini ništa“, oni ne zahtijevaju ništa za svoje kelim primanja. Stoga ne čine ništa što bi ih udaljilo od Stvoritelja.

Ali kad izvršavaju čin milosrđa, traže od Stvoritelja da im dâ neku nagradu u njihove kelim primanja. Time traže nešto što će ih odvojiti od Stvoritelja. Zbog toga se milosrđe smatra grijehom (ali to se ne odnosi na Toru i mitzvot, jer su u vezi s Torom i mitzvot naši mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazimo do Lishma (u Njezino ime)“).

Međutim, prema pravilu da je nemoguće učiniti bilo što bez užitka, kako možemo raditi radi davanja i ne primati nikakvu nagradu u vlastitu vlast, nego se poništiti pred Njim i poništiti vlastitu vlast tako da ostane samo jedna vlast, odnosno vlast Stvoritelja? Koje je gorivo koje će nam dati snagu za rad kako bismo mogli raditi radi davanja?

Gorivo koje daje snagu za rad treba dolaziti iz služenja Kralju i biti u skladu s važnošću Kralja, budući da je Stvoritelj u prirodu položio silu po kojoj iz služenja važnoj osobi izvlačimo veliki užitak. Stoga čovjek osjeća užitak u skladu s važnošću Kralja. To jest, ako čovjek osjeća da služi velikom Kralju, u toj mjeri raste njegov užitak. Prema tome, što je Kralj važniji, to više uživa u svom radu.

Užitak koji prima iz služenja Kralju jest taj da, što je Kralj veći, to se više želi poništiti pred Njim. Slijedi da sav užitak i zadovoljstvo koje prima ne ulaze u čovjekovu vlast, nego se on želi poništiti pred Kraljem u skladu s veličinom i važnošću Kralja. Stoga ovdje postoji samo jedna vlast, koja se naziva „jedinstvena vlast“.

Ali kad želi primiti neku nagradu od Kralja za svoj rad, tada postoje dvije vlasti odvojene jedna od druge. Slijedi da ondje gdje bi čovjek trebao postići Dvekut sa Stvoriteljem, on postiže odvojenost od Stvoritelja, što je potpuna suprotnost cilju koji stvorenja trebaju postići.

Slijedi da je razlog koji mu daje snagu za rad jedino to što može davati Kralju. Ali prije nego što čovjek dođe u stanje u kojem osjeća veličinu Stvoritelja, on je u ratu s tijelom jer ono ne pristaje raditi bez nagrade, a ne može raditi ni zbog velikog užitka u služenju Kralju jer ga ne osjeća, budući da mu nedostaje osjećaj veličine Kralja. Štoviše, to je zato što mu nedostaje vjera, odnosno vjera da postoji Kralj u svijetu.

Naši su mudraci rekli (Avot, poglavlje 2): „Znaj što je iznad tebe. Oko vidi i uho čuje, a sva su tvoja djela zapisana u knjizi.“ Kad čovjek ima vjeru da postoji Onaj koji nadzire svijet, započinju kalkulacije o Njegovoj veličini i važnosti. Kad ima vjeru da postoji Onaj koji nadzire svijet, ta mu vjera donosi osjećaj važnosti čak i kad ne razmatra veličinu Stvoritelja. Ipak, već ima snagu raditi u služenju Stvoritelju.

Međutim, budući da mu nedostaje vjera i ima samo djelomičnu vjeru (vidi „Uvod u Proučavanje Deset Sefirot“, stavka 14), kad želi raditi radi davanja, tijelo odmah dolazi i glasno viče: „Jesi li lud?! Želiš raditi bez plaće, a kažeš da želiš služiti Kralju, što je samo po sebi velika nagrada. To se odnosi na one koji osjećaju Kralja i čiji svaki pokret Kralj ispituje. Oni mogu reći da rade zato što je velika povlastica služiti Kralju, ali ne i ti!“

To uzrokuje rat naklonjenosti: ponekad on nadvlada tijelo, a ponekad tijelo nadvlada njega. On kaže tijelu: „To što ne osjećam veličinu Kralja tvoja je krivnja jer želiš sve primiti u vlastitu vlast, što se naziva ‘primanje radi primanja’, ali nad tim razlučivanjem postoji ograničenje i skrivenost, pa je nemoguće vidjeti išta od istine. Stoga me pusti iz svoje želje i počnimo raditi radi davanja, i zasigurno ćeš vidjeti važnost i veličinu Kralja. Tada ćeš se i samo složiti sa mnom da se isplati služiti Kralju i da ništa na svijetu nije važnije od toga.“

Iz tog razloga, kad čovjek želi raditi samo radi davanja i ništa ne primati, i sve njegove kalkulacije odnose se na to da svojim radom donese zadovoljstvo Stvoritelju – da Mu želi donijeti zadovoljstvo – a sebe uopće ne uzima u obzir, kako čovjek može znati je li doista na tom putu? Možda obmanjuje samoga sebe i njegova je namjera samo primati? To jest, daje radi primanja i ne ide putem istine, što znači da je sve što želi biti davatelj radi davanja.

Ovdje čovjek može preispitati sebe, odnosno svoju namjeru. Kad se moli Stvoritelju da mu pomogne u ratu protiv naklonjenosti, kako mu naklonjenost ne bi dolazila i željela njime vladati svojim prigovorima protiv njegova rada, moli da mu Stvoritelj dâ želju da jedino želi raditi za Njega svim svojim srcem i dušom. I svakako, nema molitve bez pouzdanja da Stvoritelj čuje molitvu, jer ako nema pouzdanja da će Stvoritelj čuti njegovu molitvu, neće se moći moliti ako nije siguran da netko čuje njegovu molitvu.

Ovdje se postavlja pitanje: „Ako vidi da njegova molitva nije uslišana, odnosno da mu nije udovoljeno onako kako on razumije da bi trebalo biti – da mu se dâ ono što traži, jer Stvoritelj je milosrdan i milostiv, i kad bi On čuo, zasigurno bi dao ono što čovjek traži – zašto onda njegova molitva nije uslišana? Zar Stvoritelj ne čuje molitvu? Može li se to reći?“

Međutim, čovjek treba vjerovati da Stvoritelj doista čuje molitvu, kao što kažemo u Molitvi osamnaest blagoslova: „Jer Ti s milosrđem čuješ molitvu svakih usta Svoga naroda, Izraela.“ Međutim, trebamo vjerovati u ono što je napisano: „Moje misli nisu vaše misli.“ To jest, Stvoritelj zna što je najbolje za čovjeka, odnosno za njegovu cjelovitost, i što može ometati njegovu cjelovitost.

Stoga trebamo reći da Stvoritelj uvijek čuje i odgovara u skladu s onim što je najbolje za čovjeka, i to je ono što nam daje. Prema tome, čovjek treba vjerovati da su stanja koja osjeća upravo ono što Stvoritelj želi da osjećamo jer je to za naše dobro.

Slijedi da pouzdanje koje trebamo imati u Stvoritelja jest da Stvoritelj zasigurno čuje naše molitve i odgovara na njih, ali ne prema našem razumijevanju, nego prema Stvoriteljevu razumijevanju onoga što nam treba biti dano. Stoga slijedi da se pouzdanje prvenstveno odnosi na pouzdavanje u Stvoritelja da On pomaže svima, kao što je napisano: „Njegovo je milosrđe nad svim Njegovim djelima.“ Međutim, pouzdanje ne treba biti u to da će nam Stvoritelj pomoći prema našem razumijevanju, nego prema Stvoriteljevu razumijevanju.

Postoje ljudi koji misle da je pouzdanje u skladu s onim što čovjek misli da mu je potrebno, da se pouzdanje treba odnositi upravo na to, i da se, ako ne vjeruje da mu Stvoritelj mora pomoći prema čovjekovu razumijevanju, to ne smatra vjerom i pouzdanjem u Stvoritelja. Naprotiv, čovjek treba imati pouzdanje upravo u ono što on želi.

Time možemo razumjeti riječi svetog Zohara, kad smo pitali o onome što kaže: „Međutim, čovjek se ne treba pouzdati i reći: ‘Stvoritelj će me spasiti’ ili ‘Stvoritelj će učiniti ovo ili ono za mene.’ Naprotiv, čovjek treba položiti svoje pouzdanje u Stvoritelja da će mu pomoći, kao što treba biti.“ Kao dokaz navodi Hananiaha, Misha’ela i Azariaha, koji su rekli: „Bilo da On spasi ili ne spasi.“ Sveti Zohar ondje kaže da se onome tko se dolazi pročistiti pomaže, i u tome će se pouzdati u Stvoritelja da će mu pomoći, pouzdati se u Njega i ne polagati svoje pouzdanje ni u koga drugoga osim u Njega.

O tome je napisano: „Njegova je snaga u Tebi.“ Pitali smo: „Što znači da ‘neće položiti svoje pouzdanje u nekoga drugoga’?“ Postoji li netko drugi tko mu može pomoći, zbog čega postoji zapovijed da se ne pouzdaje u nekoga drugoga? Govori o pouzdanju u vezi s Hananiahom, a tko ih je mogao spasiti iz užarene peći, zbog čega je trebalo dati zabranu pouzdavanja u nekoga drugoga?

Stvar je u tome da, kad čovjek želi ići putem istine, što znači da će sva njegova djela biti za Stvoritelja, što se naziva „radi davanja, a ne radi vlastite koristi“, mora vjerovati da Stvoritelj zna što mu treba dati, a što mu ne treba dati. Kako čovjek ne bi obmanjivao samoga sebe i kako bi svaki put mogao vidjeti ide li putem davanja zadovoljstva Stvoritelju, treba promatrati sebe i, kakvo god bilo njegovo stanje, mora biti zadovoljan.

Treba se pouzdati da to mora biti Stvoriteljeva volja, pa mi nije važno u kakvom sam stanju. Naprotiv, moram ulagati napor i moliti za ono što razumijem te se pouzdati u Stvoritelja da će mi pomoći, za moje vlastito dobro. Ali Stvoritelj zna što je za čovjekovo dobro, a ne čovjek. Ovdje čovjek može preispitati svoje bavljenje Torom i mitzvot (zapovijedima), je li njegova namjera da želi davati Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi, što znači da njegova namjera nije davati radi primanja.

Iz tog razloga, kad čovjek uspostavi redoslijed svoga rada i ode se moliti Stvoritelju, treba se pouzdati u Stvoritelja da će primiti njegovu molitvu. Tada se treba pouzdati u Stvoritelja, što znači da se mjera pouzdanja odnosi na Stvoriteljevo viđenje, a ne na to da će se pouzdati u nekoga drugoga.

A tko je taj drugi? To je sam čovjek. To jest, mjera pouzdanja da će mu Stvoritelj pomoći treba biti prema tome kako Stvoritelj razumije, a ne kako čovjek razumije.

Čovjek se naziva „drugi“, kao što su naši mudraci rekli (Sukkah, 45b): „Učimo da je svatko tko rad za Stvoritelja združuje s nečim drugim iščupan iz svijeta, kao što je rečeno: ‘Samo za Gospodina.’“ To znači da treba biti samo za Stvoritelja, bez samozadovoljenja, koje se naziva „primanje“. To znači da, čak i kad mitzva (zapovijed) usmjerava prema Stvoritelju, ali želi i nešto malo za sebe, također je iščupan iz svijeta.

Što znači da je „iščupan iz svijeta“? Jesu li oni koji nisu nagrađeni time da sva svoja djela usmjere radi davanja iščupani iz svijeta? Trebamo razumjeti na koji se svijet to odnosi. Prema onome što učimo, misli se na vječni svijet, koji se naziva „svijet Stvoritelja“. To znači da se ondje očituje ime Stvoritelja, koji se naziva Dobri koji čini dobro. Ondje se otkriva Njegova misao – činiti dobro Svojim stvorenjima.

To je svrha zbog koje je On stvorio svijet, a čovjek je iščupan iz tog svijeta. To jest, ne može biti nagrađen time da mu se otkriju užitak i zadovoljstvo zbog ispravka Tzimtzum (ograničenje), koji je načinjen kako bi čovjek bio nagrađen Dvekut (prianjanje), koji se naziva „jednakost forme“. Iz tog razloga, kad čovjek želi primiti i nešto malo za sebe, u toj se mjeri udaljava od Dvekut sa Stvoriteljem i stoga ne može biti nagrađen užitkom i zadovoljstvom koji se nalaze u svrsi stvaranja. Tako je iščupan iz tog svijeta.

Iz svega prethodno rečenog slijedi da, ako čovjek želi znati obmanjuje li samoga sebe ili doista želi služiti Stvoritelju s namjerom jedino da donese zadovoljstvo Stvoritelju, sveti Zohar kaže da, kad se moli Stvoritelju da mu pomogne, svakako treba imati pouzdanje da će mu Stvoritelj pomoći. Inače, ako nema pouzdanja, kako može tražiti? Ako se ne pouzdaje u Stvoritelja da će mu pomoći, nema mjesta za molitvu jer se čovjek ne može moliti i tražiti uslugu od nekoga ako ne zna da mu ta osoba može učiniti tu uslugu.

Stoga, dok se moli Stvoritelju, svakako mora biti siguran da će mu On zasigurno pomoći. A ako čovjek vidi da mu Stvoritelj nije pomogao onako kako on razumije, počinje sumnjati u Stvoritelja, da On, ne daj Bože, možda ne čuje molitvu. Zato sveti Zohar kaže da se treba moliti i pouzdati u Stvoritelja da će mu On zasigurno pomoći onako kako On razumije, budući da se taj čovjek želi baviti upravo onim stvarima koje su samo radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Prema tome, kakvu razliku čini kako on radi kako bi davao Stvoritelju? To jest, mora vjerovati da, ako Stvoritelj vidi da će čovjeku biti na dobro da radi u stanju u kojem se nalazi, nije važno što čovjek misli da bi Stvoritelju donijelo više zadovoljstva kad bi mu On pomogao prema čovjekovu razumijevanju onoga što Stvoritelju donosi više zadovoljstva.

Naprotiv, treba se pouzdati u Stvoritelja da će mu pomoći prema Njegovu razumijevanju. To je ono što sveti Zohar naziva: „Čovjek treba položiti svoje pouzdanje u Stvoritelja da će mu pomoći, kao što treba biti.“ To znači da Stvoritelj razumije da čovjek treba biti upravo u tom stanju. A u vezi sa stanjem u kojem se nalazi, treba moliti Stvoritelja da mu pomogne. (To jest, u stanju u kojem se nalazi, i on razumije da je to ono što mu je potrebno, tražit će ono što razumije, ali Stvoritelj će učiniti kako On smatra prikladnim.)

Kad se može reći da se čovjek slaže sa Stvoriteljevom voljom i ne inzistira na tome da želi da mu Stvoritelj pomogne prema njegovoj želji? To se događa upravo kad čovjek traži ono što razumije i moli da mu Stvoritelj pomogne onako kako on razumije, ali ipak poništava svoju volju pred Stvoriteljevom voljom. Tada se može reći da je položio svoje pouzdanje u Stvoritelja da će mu pomoći kako treba biti, odnosno kako Stvoritelj razumije, a ne kako čovjek razumije.

To se naziva „Poništi svoju volju pred Njegovom voljom“, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2). Ali ako nema nikakvu želju postići neki cilj dok se moli Stvoritelju da mu pomogne da ga postigne, jasno je da se ne može reći da će poništiti svoju volju pred voljom Stvoritelja i reći: „Želim ono što želim i ono što razumijem da mi je potrebno, ali Ti ćeš učiniti sa mnom kako smatraš prikladnim.“ Tada se može reći da poništava svoju volju pred Stvoriteljevom voljom.

Ali zašto čovjek treba poništiti svoju želju? Što ako nema želju koju bi trebao poništiti? Kao da to nije cjelovitost, budući da je logično da je, ako se čovjek slaže sa Stvoriteljevom voljom, to svakako bolje nego ako ima želju različitu od Stvoriteljeve pa je mora poništiti, kao da ima nešto loše i mora poništiti to loše. Ne bi li bilo bolje da uopće nema ništa loše?

Stvar je u tome da je poznato da duhovni kli (posuda), kako bi bio prikladan za primanje obilja užitka i zadovoljstva, mora ispunjavati dva uvjeta: 1) imati Aviut (grubost), što je želja za primanjem užitka i zadovoljstva, 2) imati Masach (zaslon) kako ne bi primao prema svojoj žudnji i želji za užitkom i zadovoljstvom, nego prema zadovoljstvu Stvoritelja. To se naziva „primanje radi davanja zadovoljstva svome Tvorcu“.

Međutim, ako nema kelim primanja, odnosno nema žudnju za primanjem užitka i zadovoljstva, nije prikladan primiti obilje odozgo jer nema ispunjenja bez potrebe. Iz tog razloga, čovjek mora nastojati u sebi stvoriti nedostatak – žudjeti da ga Stvoritelj približi i dâ mu obilje koje Stvoritelj može dati i koje on žudi primiti. Istodobno poništava svoju želju i pouzdaje se u Stvoritelja da će mu pomoći i dati mu ono za što Stvoritelj razumije da je za njegovo dobro. Stoga u tom trenutku nema prigovora što mu Stvoritelj nije pomogao prema čovjekovu razumijevanju.

To se smatra poništavanjem njegove želje i time da kaže: „Ja činim svoj dio“, što znači ono što razumijem da je za moje dobro, „i razumijem i vjerujem da Stvoritelj vjerojatno poznaje moje stanje bolje od mene, i pristajem ići i baviti se Torom i mitzvot kao da mi je Stvoritelj pomogao onako kako razumijem da bi trebao odgovoriti na moju molitvu. I premda vidim da mi nije dao nikakav odgovor na moj zahtjev, ipak vjerujem da je Stvoritelj čuo moju molitvu i odgovorio mi prema onome što je dobro za mene. Iz tog razloga, uvijek se moram moliti da mi Stvoritelj pomogne prema mom razumijevanju, a Stvoritelj mi pomaže prema onome što On razumije da je dobro za mene.“

Ovdje se postavlja pitanje: „Budući da Stvoritelj ionako pomaže prema Svom razumijevanju, čemu onda čovjekova molitva?“ Stvoritelj ne odgovara na molitvu koju čovjek moli onako kako čovjek traži, nego čini kako On razumije da treba učiniti. Prema tome, kako čovjekova molitva pomaže? Kakvu korist On ima od naše molitve za ono što mi razumijemo da nam je potrebno, dok On odgovara onako kako On razumije?

Moramo znati da je molitva koju molimo za ono što nam je potrebno, i svakako znamo što nam je potrebno te želimo da Stvoritelj odgovori na našu molitvu onako kako mi razumijemo – da ćemo, ako ispuni naše želje, biti sretni ljudi jer nam je dao sve što nam je bilo potrebno. Trebamo znati da postoji pravilo: Nema Svjetlosti bez kli. To jest, ne može biti ispunjenja bez potrebe.

Slijedi da, čak i ako čovjek zna što mu je potrebno, to se još uvijek ne smatra nedostatkom koji je predodređen da bude ispunjen, budući da ono što čovjek misli da mu je potrebno ne znači da ima nedostatak. Nedostatak znači da mu nešto doista nedostaje. Nedostatak nije nešto što nemamo. Mnogo je stvari koje nemamo, ali se ipak ne smatraju nedostacima koji mogu biti ispunjeni.

Na primjer, ako u nekoj zemlji postoji građanin, i u toj se zemlji održavaju predsjednički izbori, te netko bude izabran za predsjednika, dok taj građanin ostane običan čovjek, njega uopće ne boli to što nije postao predsjednik. Ali u toj zemlji postoji drugi čovjek koji je mislio da će postati predsjednik. Uložio je velike napore među prijateljima i poznatim ljudima kako bi mu pomogli da postane predsjednik, ali na kraju je netko drugi postao predsjednik, a njemu je ostala samo njegova želja.

Svakako postoji razlika između te dvojice ljudi, premda obojica imaju isti nedostatak, odnosno nisu predsjednici. Međutim, postoji golema razlika između onoga koji je ulagao napor da postane predsjednik i ostao nezadovoljen, i onoga drugoga koji, premda nije postao predsjednik, ne pati zbog toga što nije postao predsjednik. To jest, čak i kad bi ga htjeli postaviti za predsjednika, on nema kelim za to, odnosno znanje o tome kako obnašati predsjedničku dužnost.

Naprotiv, kli za ispunjenje jest želja za nečim, a želja znači da čovjek pati zbog onoga što želi. Čak i ako ima želju za nečim i misli da se to već smatra željom, to još uvijek nije pravi nedostatak koji tu želju čini prikladnom za primanje ispunjenja.

Razlog je taj što nedostatak znači patnju zbog onoga što čovjek nema, a ispunjenje znači užitak u dobivanju onoga što želi. Slijedi da je, u skladu s njegovom patnjom zbog nedostatka, takav i njegov užitak u ispunjenju.

Sada ćemo razumjeti značenje molitve kojom molimo Stvoritelja da nam pomogne onako kako mi razumijemo, i vjerujemo u ono što je napisano: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta“, a istodobno se pouzdajemo u Stvoritelja da čuje molitvu svakih usta. Međutim, ne trebamo se pouzdati da nam Stvoritelj treba pomoći prema našem razumijevanju, nego se pouzdati da će nam Stvoritelj pomoći prema Svom razumijevanju.

Pitali smo: „Čemu onda moja molitva ako će Stvoritelj učiniti kako On razumije?“ Međutim, molitva povećava želju za ispunjenjem jer, što se čovjek više moli, to više raste nedostatak u njemu. To jest, počinje osjećati nedostatak za onim za što se moli. Kad je počeo tražiti ispunjenje svog nedostatka, još nije imao osjećaj da mu je doista potrebno ono što traži. Jednostavno je vidio da drugi traže neko ispunjenje i čuo od prijatelja da trebamo tražiti od Stvoritelja neko ispunjenje, pa se i on počeo moliti Stvoritelju da mu dâ ono što želi. Međutim, nije istinski osjećao da mu je potrebno ono što traži; to se još nije nastanilo u njegovu srcu.

Zbog mnogih molitvi koje moli, počinje ispitivati treba li mu doista ono što traži ili je to samo dodatak, što znači da traži luksuz. To jest, čini ono što kao Židov mora činiti, ali želi luksuz, odnosno imati bolji život u duhovnosti i ne biti običan čovjek poput svih drugih koji služe Stvoritelju.

To preispitivanje molitvi koje moli dovodi ga do spoznaje da mu je doista potrebna Stvoriteljeva pomoć kako bi mogao održati bilo što u duhovnosti, budući da ga molitve koje svaki put moli dovode do toga da primijeti kako počinje preispitivati samoga sebe – zašto se moli. Trebam li doista ono za što su naši mudraci ustanovili da se trebamo moliti u tim molitvama ili su mi potrebne druge stvari, odnosno stvari za koje moje tijelo razumije da ih treba tražiti?

Slijedi da, kako se njegove molitve umnažaju, počinje stjecati stvarnu potrebu, sve dok ga ne počne mučiti to što mu nedostaje. To mu daje stvarnu želju da ga Stvoritelj približi, i to se smatra time da mu Stvoritelj pomaže, kao što je napisano u svetom Zoharu: „Naprotiv, čovjek treba položiti svoje pouzdanje u Stvoritelja da će mu pomoći, kao što treba biti“, što znači da pouzdanje treba biti u tome da će mu Stvoritelj pomoći putem molitvi onako kako Stvoritelj razumije da mu treba biti odgovoreno.

Sada ćemo objasniti ostatak riječi svetog Zohara: „Još nešto: ‘Sretan je čovjek čija je snaga u Tebi’ jest kao što kažeš: ‘Gospodin će dati snagu Svome narodu’, što znači Tora. ‘Njegova je snaga u Tebi’ znači da se čovjek treba baviti Torom radi Stvoritelja, što znači Shechina (Božanska Prisutnost), koja se naziva ‘Ime’.“

Trebamo razumjeti ono što ondje kaže u Sulam (komentar Ljestve na Zohar): „radi Stvoritelja, što znači Shechina (Božanska Prisutnost), koja se naziva ‘Ime’.“ Poznato je da sva naša namjera treba biti davati zadovoljstvo Stvoritelju. Prema tome, što znači ono što kaže o riječima svetog Zohara, da se čovjek treba baviti Torom radi Stvoritelja, što znači Shechina, koja se naziva „Ime“? To podrazumijeva da cjelokupno bavljenje Torom i mitzvot trebamo usmjeriti prema Shechina. Trebamo razumjeti značenje izraza „radi Shechina“. Također, na nekoliko mjesta u svetom Zoharu nalazimo da bavljenje Torom i mitzvot moramo usmjeriti na „podizanje Shechina iz prašine“. Stoga trebamo razumjeti različitost formulacije između Stvoritelja i Njegove Shechina.

U prethodnim člancima iznijeli smo ono što je Baal HaSulam objasnio o riječima svetog Zohara, gdje kaže: „On je Shochen (Stanovnik), a ona je Shechina.“ Rekao je da to znači da se mjesto na kojem se Shochen otkriva naziva Shechina. Prema tome, to nisu dvije stvari, nego jedna. To jest, imamo Svjetlost i kli. Drugim riječima, Stvoritelja postižemo samo putem kelim koji Ga postižu. Stoga, kad govorimo o Stvoritelju, govorimo samo o tome kako nam se Stvoritelj otkriva putem kelim.

Ali o Svjetlosti bez kli uopće ne govorimo. Misao stvaranja, činiti dobro Svojim stvorenjima, nazivamo Ein Sof (Beskonačnost/bez kraja), što znači Dobročinitelj. To jest, Dobročinitelj daje stvorenjima. Kli u kojem se obilje pojavljuje naziva se Malchut, koja se naziva Shechina, u kojoj se otkrivaju užitak i zadovoljstvo.

Stoga slijedi da Stvoritelj želi davati užitak i zadovoljstvo stvorenjima, ali niži nemaju kelim za primanje zbog nejednakosti forme između primatelja i Davatelja. Stoga se užitak i zadovoljstvo ne otkrivaju. Tada u svijetu postoji naklonjenost zlu jer ona duhovnost, odnosno davanje, prikazuje kao nešto loše, a kao dobro samo ono što čovjek može primiti radi primanja.

Iz tog razloga, niži nemaju mjesto na kojem mogu raditi radi davanja, budući da čovjek ne nanosi štetu samome sebi. Stoga čovjek ne može imati motivaciju za rad radi davanja, pa se više obilje, koje je užitak i zadovoljstvo, ne može otkriti nižima.

Slijedi da je ime Stvoritelja, opće ime Dobri koji čini dobro, skriveno i zaklonjeno od nižih. To se ime naziva Shechina, što je ime Stvoritelja s obzirom na Dobrog koji čini dobro, a to je ime u progonstvu. To jest, kad čovjek počne makar malo raditi radi davanja, odmah osjeća progonstvo u tom radu – želi pobjeći iz takvih stanja. To je tako zato što, sve dok je čovjek uronjen u samoljublje, nema nikakvu predodžbu o radu davanja, a kad počne osjećati da ide linijom davanja i da ništa ne prima, postaje mu mračno i želi pobjeći iz tog stanja poput onoga tko želi pobjeći iz progonstva u koje je poslan.

To je slično čovjeku koji je sagriješio protiv vlasti i bio osuđen na progonstvo. On neprestano razmišlja kako pobjeći odande. Isto tako, kad čovjek osjeća da primatelj neće ništa primiti od tog rada, nema želju raditi i želi potpuno pobjeći iz rada. Zato se tada smatra da je ime Stvoritelja, koje je Shechina, u progonstvu, što znači da čovjek u tom radu osjeća okus progonstva.

Iz tog razloga molimo Stvoritelja i bavimo se Torom i mitzvot „kako bismo podigli Shechina iz prašine“, što znači da će se to mjesto Shechina, koje je ime Stvoritelja, odnosno Dobri koji čini dobro, pojaviti u kelim davanja. Ali čovjek u tom radu osjeća okus prašine, a i to je značenje Shechina u progonstvu, kad čovjek u njemu osjeća okus progonstva i želi pobjeći iz tog rada, odnosno iz svetog rada, gdje Kedusha (svetost) znači davati zadovoljstvo Stvoritelju.

Iz tog razloga moramo tražiti osobno izbavljenje, pri čemu svatko osjeća da je izašao iz progonstva. To jest, kad radi radi davanja, treba osjećati da se nalazi u zemlji Izrael, što znači da će njegova želja žudjeti jedino za Yashar-El (izravno prema Stvoritelju), što se naziva Eretz Yisrael (zemlja Izrael).

Znak za to jest može li čovjek svim srcem reći ono što govorimo u blagoslovu nakon jela: „Zahvaljujemo Ti, Gospodine, Bože naš, što si našim očevima dao u baštinu poželjnu, dobru i prostranu zemlju.“ To jest, osim što moramo moliti za opće izbavljenje, moramo moliti i za osobno izbavljenje.

Slijedi da je na mjestu gdje je bio u progonstvu, odnosno kad je osjećao okus progonstva, kad bi mu se pojavila slika davanja samo radi Stvoritelja, a ne radi sebe, osjećao okus progonstva i prašine. A u vrijeme izbavljenja, kad izlazi iz progonstva, u radu davanja osjeća okus poželjne, dobre i prostrane zemlje.

Prema tome, zemlja progonstva znači da osjećamo okus patnje i uvijek razmišljamo kako pobjeći iz te zemlje. Izlazak iz progonstva znači da je došao u poželjnu, dobru i prostranu zemlju. O toj zemlji kažemo: „Zahvaljujemo Ti, Gospodine, Bože naš.“ To se naziva Eretz Yashar-El (zemlja (želja) izravno prema Stvoritelju), i to je izbavljenje koje trebamo težiti postići.

Međutim, prirodno se postavlja pitanje: „Zašto u radu davanja osjećamo okus prašine i želimo pobjeći od njega poput onoga tko je u progonstvu?“ Premda za to postoji mnogo razloga, trebamo dodati još jedan: Postoji pravilo da nema Svjetlosti bez kli, što znači da nema ispunjenja bez nedostatka. Stoga najprije moramo ući u progonstvo i osjetiti patnju u tom radu jer tijelo, koje se naziva „želja za primanjem“, odbacuje ovaj rad i opire mu se zato što je protivan njegovoj prirodi, a kroz patnju koju osjeća u progonstvu.

To jest, upravo oni koji se bave radom davanja i čije se tijelo opire, ali se ne predaju argumentima tijela i podnose muke tijela, odnosno otpor svoga tijela, te ne bježe iz rada nego su uvijek u ratu s naklonjenošću. Ponekad on nadvlada, a ponekad tijelo nadvlada, pa je neprestano u usponima i padovima i njegova duša nikada nema mira.

Tada pati jer nije poput drugih ljudi, koji odmah bježe od rada kad vide da se tijelo opire radu davanja, i ne pate jer nisu u tom radu kušanja progonstva kad im se tijelo opire, budući da se predaju vlasti tijela i govore o tome poput uhoda koje su klevetale zemlju Izrael.

Kao što smo rekli u prethodnim člancima, gdje smo naveli riječi svetog Zohara, oni prirodno nemaju kelim u kojima bi primili izbavljenje, kao što je objašnjeno u eseju „Davanje Tore“, da je progonstvo pitanje odsutnosti koja prethodi postojanju, a to je izbavljenje. Stoga se sva slova riječi Geula (izbavljenje) nalaze u riječi Gola (progonstvo), osim slova Aleph, koje ukazuje na Alupho Shel Olam (Gospodar svijeta/Stvoritelj), kao što su rekli naši mudraci. To nas uči da je forma odsutnosti samo negacija postojanja.

Iz tog razloga, kad u blagoslovu nakon jela kažemo: „Zahvaljujemo Ti“, kažemo: „i što si nas, Gospodine, Bože naš, izveo iz zemlje Egipta i izbavio nas iz kuće robova.“ To nas uči da, kako bismo došli u poželjnu, dobru i prostranu zemlju, najprije moramo proći fazu izgradnje kelim, odnosno biti u zemlji Egipta i vidjeti da smo robovi koji služe faraonu, kralju Egipta, a muke progonstva donose nam potrebu da se molimo Stvoritelju da nas izbavi iz progonstva, kao što je rečeno (Izlazak 2:23): „I uzdisali su sinovi Izraela zbog rada i zavapili, i njihov se vapaj zbog rada uzdigao do Boga.“ Slijedi da je progonstvo kli, a izbavljenje Svjetlost i obilje.

Slijedi da je ime Stvoritelja – koje on ondje u Sulam objašnjava kao Shechina, koja se naziva „ime Stvoritelja“ – kad smo pitali: „Kako se može reći da Toru i mitzvot usmjeravamo radi Shechina?“, objasnili smo onime što je Baal HaSulam rekao, da su Shochen (Stanovnik) i Shechina (Božanska Prisutnost) jedno te isto, a mjesto na kojem se Shochen otkriva naziva se Shechina.

To možemo razumjeti na primjeru: Ako nekoga nazivamo mudrim, bogatim ili velikodušnim, jesu li ta imena nešto drugo, odnosno neko drugo tijelo od samoga čovjeka? To jest, kad se otkrije njegova mudrost, nazivaju ga „mudrim“, ili „bogatim“, prema onome što drugi vide. Slijedi da je Njegovo ime samo otkrivenje Stvoritelja.