Klipa (Ljuska) koja prethodi plodu

Članak br. 30, 1986.

U poglavlju Balak, Knjiga Zohar piše (točka 15): „Ako kažeš da je Stvoritelj tako htio – dati prvorodstvo Izraelu – to nije ispravno. Dođi i vidi: Ezav je bio klipa (ljuska) i Sitra Achra. Poznato je da klipa prethodi srži, stoga je on izašao prvi. Nakon što je klipa izašla i bila uklonjena, pojavila se srž. Prva kožica, koja je Ezav, nalazi se izvana. Zato je on izašao prvi. Savez, koji je najdragocjeniji, odnosno Jakov, pojavio se nakon toga. Stoga Ezavovo ranije rođenje nije povezano s njegovim pravom prvorođenstva, jer je on klipa i kožica, potpuno bezvrijedan u usporedbi sa srži i savezom. On je izašao prvi samo zato što klipa prethodi plodu.”

Trebamo razumjeti zašto je potrebno dati takav odgovor. Uostalom, naši su mudraci već odgovorili na to pitanje (kako RASHI navodi na početku poglavlja Beresheet): „Rabi Yitzhak je rekao: ‘Tora je trebala započeti riječima: "Ovaj mjesec neka vam bude..." jer je to prva mitzva koju je Izraelu bilo zapovjeđeno izvršavati. Zašto onda započinje s Beresheet? Zato što: "Objavio je Svome narodu snagu Svojih djela, da im dade baštinu naroda", kako bi, ako narodi svijeta kažu Izraelu: "Vi ste razbojnici jer ste osvojili zemlje sedam naroda", oni odgovorili: "Cijela zemlja pripada Stvoritelju. On ju je stvorio i dao onome kome je htio. Po Svojoj volji dao ju je njima, a po Svojoj volji uzeo ju je od njih i dao je nama."’”

Isto vrijedi i za pravo prvorođenstva. Najprije ga je dao Ezavu, zatim ga je uzeo od Ezava i dao Jakovu. Ne možemo reći da pravo prvorođenstva nije isto što i zemlje, jer se zemlja može prodati i dati, dok se prvorođenstvo odnosi na činjenice, odnosno onaj tko je prvi rođen naziva se „prvorođenac” i to se ne može promijeniti. Pa ipak, vidimo da se i pravo prvorođenstva može prodati, pa možemo reći da se ono može uzeti od jednoga i dati drugome. U protivnom, kako bi Jakov mogao kupiti pravo prvorođenstva od Ezava, kao što je napisano: „I prodao je svoje pravo prvorođenstva Jakovu.”

Iz ovoga vidimo da je pravo prvorođenstva slično zemlji, koja se može dati. Što nam onda govori odgovor koji ovdje daje, da se, budući da klipa prethodi plodu, činjenica da je netko rođen prvi ne smatra pravom prvorođenstva?

Da bismo razumjeli ovu stvar, najprije moramo znati što je klipa, što je srž, a što je kožica, jer Ezava naziva „kožicom”, te što je savez, jer Jakova naziva „savezom”. Najprije moramo objasniti svrhu stvaranja. Nakon toga moći ćemo objasniti što je primarno, a što sekundarno, kako bismo razumjeli odnos ploda i klipa, koja mora prethoditi plodu. Koja je to nužnost koja podrazumijeva da ne može biti drukčije?

Poznato je da je svrha stvaranja činiti dobro Njegovim stvorenjima. Zbog toga je stvorio postojanje iz odsutnosti, kako bi to stvorenje moglo primiti užitak i zadovoljstvo koje im želi dati. To se stvorenje naziva „volja za primanjem radi primanja”. Iz toga slijedi da možemo govoriti samo o nečemu što ima želju za primanjem; inače se ono ne smatra stvorenjem o kojem možemo govoriti. Stvorenje se naziva kli (posuda), a nema Svjetlosti bez kli. To znači da o Svjetlosti možemo govoriti samo kad je odjevena u kli.

Međutim, nakon što je učinjen ispravak nazvan „jednakost forme”, kako ne bi bilo kruha srama, više ne postoji taj kli nazvan „želja za primanjem užitka i zadovoljstva”, odnosno „primanje”. Poznato je da postoji sram kada čovjek mora nešto primiti, kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Milost je sinovima čovječjim poput kroma.” Kad je čovjek prisiljen primati od ljudi, njegovo se lice mijenja i postaje poput kroma. Zato je učinjen ispravak nazvan „Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost”, kako bi se zadovoljstvo primalo jedino s namjerom davanja.

Iz toga slijedi da trebamo razlikovati dvije stvari: 1) Najvažniji je kli, nazvan „želja za primanjem užitka i zadovoljstva”. Bez te želje nema se o čemu govoriti. Međutim, iz tog razlučivanja proizlaze Sitra Achra i klipot. Poredak spuštanja svjetova dolazi nam kao korijen, što znači da se iz te točke širi cjelokupno širenje svega zla. Kao što kaže ARI, Tzimtzum je korijen suda, što znači da je njime učinjen Tzimtzum kako se ne bi primalo radi primanja, nego samo radi davanja. Poredak je bio, kako je objašnjeno u Učenju o Deset Sefirot (1. dio), takav da je u početku Tzimtzum bio dobrovoljan, što znači da još nije postojala zabrana primanja. Nakon toga nastupila je zabrana primanja, ali još uvijek nije postojao nitko tko bi želio primati radi primanja. Drugim riječima, još nije postojao nitko tko bi želio prekršiti zabranu Tzimtzuma. Međutim, kroz Tzimtzum Bet (drugo ograničenje) nastao je novi entitet – netko tko želi primati radi primanja, premda još uvijek nije bilo klipot.

Klipot su nastale nakon razbijanja posuda koje se dogodilo u svijetu Nekudim, ali još uvijek nisu imale vlastitu strukturu. U to su se vrijeme klipot nazivale „Vav i točka” i još nisu imale ustrojstvo svjetova. Tek nakon grijeha Adama HaRishona sa stablom spoznaje, kada su Levushim (odjeća) pali u klipot, klipot su zadobile strukturu četiri svijeta poput Kedusha i nazivaju se „četiri svijeta ABYA de Tuma'a”. O tome se govori u „Predgovoru Knjizi Zohar” (točka 29): „Znaj da je naš rad tijekom sedamdeset godina podijeljen na četiri dijela:”.

Prvi dio jest stjecanje pretjerane želje za primanjem bez ikakvih ograničenja, u njezinoj punoj, iskvarenoj mjeri, iz ruku četiri nečista svijeta ABYA. Ako nemamo tu iskvarenu želju za primanjem, nećemo je moći ispraviti. Stoga želja za primanjem utisnuta u tijelo pri rođenju nije dovoljna. Ona također mora biti pod vlašću nečistih klipot tijekom najmanje trinaest godina. To znači da klipot moraju njome vladati i davati joj svoje Svjetlosti, jer njihove Svjetlosti povećavaju njezinu želju za primanjem. Ispunjenja kojima klipot hrane želju za primanjem samo proširuju i pojačavaju njezine zahtjeve. Ako ih čovjek ne nadvlada pomoću Tore i mitzvot te ne pročisti želju za primanjem kako bi je preobrazio u davanje, njegova će se želja za primanjem širiti tijekom cijeloga života.

Drugi dio započinje od trinaeste godine nadalje. Tada točka u srcu, koja je stražnja strana Nefesh de Kedusha, dobiva snagu. Iako je pri rođenju odjevena u njegovu želju za primanjem, ona se počinje buditi tek nakon trinaeste godine. Tada čovjek počinje ulaziti u sustav svjetova Kedushe, u onoj mjeri u kojoj se bavi Torom i mitzvot. Glavni cilj toga razdoblja jest steći i ojačati duhovnu želju za primanjem. Zato se taj stupanj, koji dolazi nakon trinaeste godine, smatra svetošću. To se smatra svetom sluškinjom koja služi svojoj gospodarici, svetoj Shechini, jer sluškinja dovodi čovjeka do Lishma (u Njezino ime), te biva nagrađen prebivanjem Shechine u sebi. Konačni stupanj u ovom dijelu jest da čovjek strastveno zavoli Stvoritelja, kao što pjesnik kaže: „Kad Ga se sjetim, ne dopušta mi spavati.”

Sada možemo razumjeti što je Kedusha, a što klipa. Kedusha dolazi od riječi Kodesh Lehashem (posvećeno Stvoritelju). To znači da nešto ne pripada nama, odnosno da ne pripada našem području vlasti, nego da je posvećeno Stvoritelju. Drugim riječima, čovjek to iznosi iz područja vlasti običnog čovjeka i uvodi u područje Kedushe. Međutim, ne može se reći da je nešto uveo u područje Kedushe ako to prethodno nije bilo u njegovu području vlasti. Tek tada može se reći da je to iznio iz vlastitog područja i uveo u područje Kedushe.

Stoga čovjek najprije mora biti u području vlasti klipe do trinaeste godine života, kao što je napisano u „Predgovoru Knjizi Zohar”. Za to vrijeme osjeća da posjeduje vlastitu vlast, jer se klipa, nazvana „volja za primanjem radi primanja”, naziva „nejednakost forme”, koja ga odvaja od Stvoritelja. Upravo zahvaljujući tim posudama primanja, koje čovjek stječe dok je pod vlašću klipe do trinaeste godine, on osjeća da je gospodar, odnosno da može činiti što god želi, jer ne osjeća nikakvu drugu vlast osim vlastite.

Zbog toga, kada mu se nakon trinaeste godine kaže da je sada došlo vrijeme da poništi svoju vlast i prizna da postoji samo vlast Stvoritelja, počinje razmišljati i preispitivati se: „Zašto bih trebao poništiti svoju vlast i reći da je samo Stvoritelj gospodar, a da sam ja Njegov sluga i da nemam ništa svoje, nego, kao što su naši mudraci rekli: ‘Tko kupi slugu, kupio je sebi gospodara’? To jest, ja trebam služiti Stvoritelju kako bih Mu donio zadovoljstvo.”

Tada čovjekovo tijelo, koje se naziva „volja za primanjem”, iznosi snažan argument: „Najprije moram vjerovati da postoji veza između Stvoritelja i stvorenja, a zatim moram vidjeti da se isplati vjerovati kako je Stvoritelj Gospodar. Ali zbog toga moram poništiti svoju vlast i gledati jedino na to da Stvoritelju donesem zadovoljstvo. Kakva je moja korist od toga?” Međutim, on razumije – nakon što povjeruje da postoji veza između Stvoritelja i stvorenja, odnosno da je sve što On želi samo činiti dobro Svojim stvorenjima – da u tom stanju treba gledati kako Stvoritelj služi njemu. To jest, Stvoritelj je sluga, a čovjek je gospodar. Čovjek je gospodar, a Stvoritelj treba služiti čovjeku, jer je čovjek gospodar, a Stvoritelj sluga.

Međutim, kada se čovjeku kaže da mora znati kako je istina da je Stvoritelj Gospodar, a da mi, stvorenja, nemamo nikakvu vlast u svijetu, te da ništa ne mijenja prihvaćamo li Njegovu vlast nad sobom ili smo svjetovni ljudi koji ne žele prihvatiti Njegovu vlast, to nam nimalo ne pomaže. On čini što želi, a stvorenja se moraju pokoravati Njegovim zapovijedima, htjela to ili ne, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 3, 20): „Čovjekov se dug naplaćuje, bilo dragovoljno ili protiv njegove volje.”

Iz toga slijedi da čak i ako se čovjek ne slaže s onim što mu se govori, sama činjenica da ne želi vjerovati ne mijenja stvarnost – da je Stvoritelj Gospodar i da čini što želi. Međutim, čovjek ne može vidjeti istinu i zato ne želi vjerovati.

No kada čovjek ne vjeruje u to, ne može preuzeti na sebe da bude sluga Stvoritelja, odnosno vjerovati da je Stvoritelj Gospodar, a da smo mi Njegovi sluge. To vrijedi samo za one koji imaju vjeru.

Međutim, ni to još nije prava vjera. Postoji vrsta ljudi koji vjeruju da je Gospodin Stvoritelj i da je stvorio svijet sa svrhom koja se naziva „činiti dobro Svojim stvorenjima”. Oni također vjeruju da nam je Stvoritelj preko Mojsija zapovjedio da slijedimo Toru i mitzvot koje nam je dao, ali u sve to vjeruju radi vlastite koristi, odnosno zato što vjeruju da će ih nagraditi za njihov trud u izvršavanju Tore i mitzvot. Oni se imaju na što osloniti, kao što su naši mudraci rekli (Avot, poglavlje 2, 16): „Ako si mnogo učio Toru, bit će ti dana velika nagrada. Možeš imati povjerenja u svoga Gospodara da će ti platiti za tvoj rad. Znaj da je nagrada pravednika u budućnosti” (odnosno na kraju ispravka).

Iz toga vidimo da postoji pitanje vjerovanja u Stvoritelja i u Njegov zakon te izvršavanja svake pojedine mitzve, bilo male ili velike. Međutim, sve se mjeri prema isplativosti, odnosno radi primanja nagrade, što se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime). Ipak, moramo se prisjetiti riječi naših mudraca: „Iz Lo Lishma dolazi se do Lishma.” Stoga se i to već smatra stupnjem Kedushe. No kada se čovjeku, nakon trinaeste godine, kaže da je sada došlo vrijeme da poništi svoju vlast i kaže da u svijetu ne postoji nikakva druga vlast te da nije ništa drugo nego sluga koji služi Gospodaru bez primanja nagrade, tijelo se tome protivi. Tada započinje glavni rad, jer je on suprotan prirodi.

Stoga čovjek mora vjerovati iznad razuma i reći svome tijelu: „Moraš znati da ne možeš raditi kako bi donosio zadovoljstvo Stvoritelju bez ikakve nagrade, budući da si rođen s prirodom koja želi primati, a ta je priroda nužna, jer upravo ona čini cjelokupno stvaranje. Poznato je da se samo volja za primanjem, nazvana 'čežnja i želja za primanjem zadovoljstva', naziva 'postojanje iz odsutnosti'."

Iz toga slijedi da se upravo s obzirom na volju za primanjem nazivamo „stvorenjima”, jer upravo nju možemo nazvati „stvaranjem”. Ta želja postoji na svim stupnjevima i u svim svjetovima Kedushe. Međutim, u Kedushi je ta volja za primanjem ispravljena ispravkom namjere radi davanja. Iz toga slijedi da je temelj volja za primanjem, a razlika između Kedusha i Tuma'a te između života i smrti postoji jedino u namjeri.

To znači da, ako je primanje radi davanja, ono se naziva Kedusha, jer predstavlja jednakost forme. Jednakost forme naziva se Dvekut, kao što su naši mudraci rekli o stihu: „I prionuti uz Njega.” Oni su to protumačili: „Prioni uz Njegove osobine: kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.” Zbog toga čovjek prianja uz Život života. Iz toga slijedi da mu život dolazi odozgo.

Ali ako ne može staviti namjeru radi davanja na svoje djelovanje, tada je u nejednakosti forme sa Stvoriteljem, jer je On Davatelj, a stvorenja žele primati. Zbog toga su odvojena od Života nad životima te prirodno imaju samo smrt. To se naziva klipa, premda proizlazi iz samoga temelja stvaranja. Jer, kada tamo ne bi postojala volja za primanjem, ne bi bilo nikoga o kome bismo mogli govoriti. Ipak, ako nad njom ne postoji ispravak davanja, ona se naziva klipa, Sitra Achra, „anđeo smrti” i slično.

Prema poretku ispravka vidimo da najprije mora postojati želja i čežnja za primanjem užitaka, a zatim kažemo da moramo znati kako ne smijemo primati s namjerom radi ljubavi prema sebi. Iako postoji velika želja za primanjem užitka, ipak moram nadvladati tu žudnju i raditi na sebi tako da želim primiti užitak samo pod uvjetom da mogu usmjeriti primanje koje sada primam jedino zato što Stvoritelj želi da primim taj užitak. Upravo zato primam, jer želim donijeti zadovoljstvo Stvoritelju.

Time je već poništio svoju vlastitu vlast, odnosno više ne želi ništa primati unutar kli koje se naziva „ljubav prema sebi”. No budući da Stvoritelj želi da primi, on kaže: „Sada želim primiti užitak i zadovoljstvo zato što to želi Stvoritelj, i želim ispuniti volju Stvoritelja.” Zato sada prima užitak i zadovoljstvo.

No da bi čovjek postigao taj stupanj, koji se smatra stanjem u kojem je „njegova jedina želja donijeti zadovoljstvo Stvoritelju”, ovdje započinje pravi rad, jer u radu treba razlikovati dva razlučivanja: 1) čin. Teško nam je odreći se užitaka, bez obzira o kakvoj se vrsti užitka radi. Uzmimo, primjerice, užitak odmora. Kada čovjek mora ići na posao kako bi zaradio plaću, odlazi raditi na građevinu ili u tvornicu, pa je sasvim sigurno da mu je teško odreći se užitka odmora. No budući da bi više patio kada ne bi imao što jesti, odriče se odmora i prihvaća rad, jer će na taj način postići veći užitak.

U čemu je taj užitak veći? Ovdje postiže dvije stvari: ne pati zbog toga što nema što jesti niti zbog srama što nema što odjenuti. Osim toga, ima užitak u jelu i zadovoljstvo što ima lijepu odjeću. Drukčije je kada se odrekne užitka odmora, a pritom ne trpi zbog njegova nedostatka, premda možemo reći da, kada se odrekne odmora, osjeća patnju zbog nedostatka sna, uz to što je lišen užitka spavanja. Isto tako, kada radi, možemo reći da se, osim što se odrekao užitka odmora, suočava i s naporom kretanja. Posebno je to slučaj kada obavlja fizički posao – tada tijekom rada također trpi.

Međutim, ta patnja nije poput patnje koju čovjek osjeća kada je gladan ili kada mora biti među ljudima na nekoj svečanosti, poput brita (obreda obrezanja) ili vjenčanja, a nema što odjenuti. To mu olakšava da se odrekne odmora i prihvati napor rada, jer vidimo da svi ljudi čine isto – odriču se odmora i odlaze na posao. Iz toga slijedi da patnja zbog oskudice mora biti veća.

Isto vrijedi kada se čovjeku kaže: „Odrekni se odmora i počni raditi u Tori i mitzvot.” On odmah postavlja isto pitanje kao i u materijalnom životu: „Koja će biti moja nagrada za to što se odričem odmora? Želim vidjeti korist.” O tome Maimonid kaže (na kraju Hilchot Teshuva): „Tvoja će nagrada biti na ovome i na budućem svijetu, i bit ćeš spašen od patnji i svake nevolje.” Tada čovjek može vjerovati onome što mu se govori i u praksi izvršavati Toru i mitzvot radi Stvoritelja. To jest, izvršavajući Toru i mitzvot, usmjerava se na ono što nam je Stvoritelj zapovjedio preko Mojsija, a zauzvrat ćemo primiti nagradu za svoj rad i trud, za odricanje od mnogih užitaka koje nam je Tora zabranila. Zauzvrat primamo nagradu, baš kao oni koji rade u tvornici ili na građevini, jer su za svoj rad plaćeni.

Isto vrijedi i u duhovnosti. To jest, radimo za Gospodara. Nije riječ o tome da je On vlasnik neke tvornice. Mi vjerujemo da je On Vlasnik cijeloga svijeta i radimo za Njega. Govori nam se: „Napusti posao koji imaš u maloj tvrtki koja te slabo plaća i radi za Velikog Gospodara, Vlasnika svijeta.”

Međutim, ovdje se postavlja pitanje: „Zašto onda svi ne rade za Vlasnika svijeta?” Odgovor je jednostavan: zato što ne vide trenutačnu nagradu. Umjesto toga, moraju vjerovati u nagradu koju će primiti kada posao bude dovršen. Zbog toga ne može svatko vjerovati u nagradu. Budući da je nagrada neizvjesna i da moramo vjerovati kako ćemo na kraju biti plaćeni, malo je onih koji to žele. Ljudi u pravilu rade za zajamčenu nagradu, a ne za neizvjesnu. U tome je velika razlika između materijalnosti i duhovnosti. Međutim, moramo znati da je jedina razlika u tome što u duhovnosti nagrada nije trenutačna, nego u nju moramo vjerovati. To je jedina razlika.

Međutim, vidimo da postoje ljudi koji dolaze i žele izvršavati Toru i mitzvot, premda su cijelo vrijeme prije toga bili među svjetovnim ljudima, te kažu da se žele pokajati. Kada ih se upita za razlog zbog kojega žele promijeniti način života na koji su navikli, odgovaraju da više ne nalaze smisao u životu, odnosno u ljubavi prema sebi. Budući da čovjek više nema što primiti i staviti u svoje želje ljubavi prema sebi, jer im više nema što dati, zato želi izvršavati Toru i mitzvot.

Čovjek je čuo da se iz Tore i mitzvot može primiti užitak, pa će imati čime zadovoljiti svoju volju za primanjem. To jest, dok god vidi da svoju volju za primanjem može hraniti materijalnim užicima, nema potrebe mijenjati svoj put. Ali ako čuje da postoji pitanje vjere i da postoji Gospodar koji upravlja svijetom, koji nije stvorio svijet bez razloga, nego radi određene svrhe, a ta se svrha naziva „činiti dobro Svojim stvorenjima”, tada, ako je nezadovoljan materijalnim užicima jer u njima ne može pronaći smisao života, zbog kojega bi vrijedilo živjeti i trpjeti u ovome svijetu, budući da svatko pati prema svojem stupnju, kada čuje da postoji mjesto gdje postoji nešto što unosi Svjetlost u život, može se odvojiti od materijalnih užitaka. Premda smo gore rekli da za materijalne užitke nije potrebna vjera, u duhovnosti je čovjek u dvojbi i mora vjerovati da će na kraju doći slava, odnosno da će na kraju primiti nagradu. No budući da je nezadovoljan materijalnim užicima, može prijeći na stranu Kedusha i izvršavati Toru i mitzvot.

Međutim, kada je čovjek uronjen u materijalne požude i u njima nalazi zadovoljstvo, makar ono bilo privremeno, a zatim vidi da više nema zadovoljstva, tada je poput djeteta koje su zarobili idolopoklonici i nema snage izaći iz njihove vlasti.

No čak i nakon što takvi ljudi prihvate na sebe breme Tore i mitzvot, ponekad se u njima ponovno probude materijalne požude i tada im rad postaje težak. Međutim, moramo znati da činjenica da su se u njima probudile materijalne požude, odnosno da počinju osjećati okuse koje prije u njima nisu osjećali, vrijedi i za sve one koji su odrasli u religioznom odgoju i od djetinjstva izvršavaju Toru i mitzvot. Kada počnu raditi radi davanja, u njima se budi veći okus za materijalnost nego što su ga imali kada su tek započeli s radom radi davanja. Kao što su naši mudraci rekli (Sanhedrin 75b): „Rabi Yitzhak je rekao: ‘Od dana kada je Hram bio razoren, okus spolnog odnosa oduzet je i dan prijestupnicima.’”

Trebamo protumačiti riječi: „Od dana kada je Hram bio razoren” kao stanje kada je Kedusha u čovjekovu srcu bila razorena. „Okus spolnog odnosa bio je oduzet” – izraz „spolni odnos” obuhvaća sve užitke. „I dan prijestupnicima” – to zahtijeva objašnjenje. Zašto bi upravo prijestupnici zaslužili osjećati veći užitak u materijalnim stvarima nego oni koji nisu prijestupnici? Kao da zaslužuju nagradu u obliku većeg užitka od drugih upravo zato što čine prijestupe.

Da bismo to razumjeli, trebamo pogledati što je uobičajeno u svijetu. Ako čovjek može zaposliti radnika za malu plaću, neće mu platiti više. Naprotiv, svatko nastoji imati radnike koji će za njega raditi i izvršavati sve što od njih traži, a da ih pritom plati što je moguće manje. Ne dolazi u obzir da će im platiti više nego što sami traže. Iz toga slijedi da, kada govorimo o radu za Stvoritelja, naklonjenost zlu dolazi čovjeku i govori mu: „Prekrši mitzvot Tore.” Čovjek joj tada odgovara: „Što ćeš mi dati zauzvrat?” Naklonjenost zlu mu odgovara: „Ako me poslušaš, dat ću ti, primjerice, dvjesto grama užitka.” Tada joj čovjek kaže: „Za dvjesto grama užitka ne želim prekršiti Stvoriteljeve zapovijedi.” Tada naklonjenost zlu mora dodati još sto grama, sve dok čovjek više ne može odoljeti tako velikom užitku i mora poslušati naklonjenost zlu.

Iz toga slijedi da, u onoj mjeri u kojoj čovjek cijeni težinu grijeha, u toj mu je mjeri teško prekršiti mitzvu. A budući da je teško prekršiti Stvoriteljeve zapovijedi, te postoji pravilo da se težak posao mora dobro platiti, proizlazi da, u onoj mjeri u kojoj mu je teško počiniti prijestup, u toj mjeri naklonjenost zlu mora ponuditi veliku nagradu, odnosno velik užitak u zamjenu za prijestup. No kada čovjeku nije tako teško prekršiti Stvoriteljevu zapovijed, naklonjenost zlu ne mora mu ponuditi tako veliku nagradu.

Iz toga slijedi da svjetovni ljudi, koji uopće ne izvršavaju Toru i mitzvot, ne osjećaju da čine bilo kakav prijestup, kao što su naši mudraci rekli (Yoma 86b): „Ako čovjek počini prijestup i ponovi ga, on mu postaje kao dopušten.” Stoga naklonjenost zlu ne mora u njima pobuditi okus prijestupa, budući da im nije teško činiti prijestupe pa nema potrebe da budu „plaćeni” za kršenje mitzvot. Zato oni ne osjećaju osobit okus u prijestupu, jer naklonjenost zlu uvijek pronalazi radnike koji su spremni raditi za nju, pa ih ne mora plaćati velikim užicima.

Nije tako s ljudima koji ne žele činiti prijestupe. Oni tijekom samoga čina osjećaju da će počiniti prijestup i teško im je to učiniti. Zato im naklonjenost zlu mora dati da osjete snažan okus prijestupa, jer je inače neće poslušati niti izvršiti njezine zapovijedi. Stoga ih mora „platiti” velikim užicima.

Na taj način možemo protumačiti riječi: „Od dana kada je Hram bio razoren.” To jest, kada u čovjekovu srcu više nema rada svetosti, „okus je oduzet”, odnosno oduzet je opći okus svih užitaka, koji se naziva „spolni odnos”, „i dan je prijestupnicima”. To znači da, sve dok čovjek osjeća da čini prijestup, osjeća i njegov okus. No: „Ako čovjek počini prijestup i ponovi ga, on mu postaje kao dopušten.” Tada mu naklonjenost zlu više ne daje užitak, jer radi bez ikakve nagrade, budući da više ne osjeća nikakvu težinu u činjenju prijestupa.

Stoga ortodoksi čine veliku pogrešku kada misle da svjetovni ljudi uživaju u materijalnim užicima. Oni zapravo služe naklonjenosti zlu bez ikakve nagrade, budući da je sva njihova životna snaga u protivljenju religiji, a nemaju one užitke koje religiozni zamišljaju, jer naklonjenost zlu ne nagrađuje uzalud.

Stoga se nemoj čuditi ako čovjek vidi da je, nakon što je započeo rad radi davanja, počeo osjećati veći užitak u materijalnim požudama. To nije zato što je doživio pad. Naprotiv, upravo zato što sada više ne želi primati radi primanja, nego želi jedino davati, kada naklonjenost zlu dođe kako bi ga odvratila od rada radi davanja, daje mu jači okus materijalnih užitaka kako bi je poslušao i kako ne bi mogao nadvladati svoju volju za primanjem.

No prije nego što je započeo rad radi davanja, dok se bavio materijalnim požudama, nije imao tako snažnu želju za njima, jer se njima bavio bez osobitog užitka. Ali sada, kada je započeo rad radi davanja, ako ne bi osjetio snažan okus materijalnih užitaka, naklonjenost zlu ne bi mogla ništa postići, jer je ne bi poslušao. Iz toga slijedi da, u onoj mjeri u kojoj se čovjek udaljava od ljubavi prema sebi, počinje osjećati snažniji okus materijalnih požuda, jer ih inače uopće ne bi poslušao, odnosno ne bi poslušao naklonjenost zlu.

Iz toga slijedi da se čovjek ne treba uznemiravati ako usred rada osjeti snažnu strast prema materijalnim požudama, čak i ako takve požude prije nije imao. Naprotiv, budući da sada neprestano mora ispravljati posude primanja, vrijedi pravilo da što je veći užitak, to je veća i želja za njim. Kada ispravi tu želju, odnosno nadvlada je, svaki put razlučuje jednu želju, koja se naziva kli, izvodeći je iz klipot i uvodeći je u Kedusha. Zato mu se svaki put daje još veća požuda.

Međutim, svaki put treba moliti da mu odozgo bude dana snaga kako bi nadvladao taj kli, koji se naziva „želja”. To se naziva „ispravak kelim u korijenu njegove duše”. Ispravljanje tih kelim koje čovjek mora ispraviti započinje s kelim, odnosno sa željama za primanjem materijalnih stvari, a završava ispravljanjem kelim, odnosno želja za primanjem duhovnih stvari. Zato mora moliti Stvoritelja da mu da snagu masacha (zaslona) nad svima njima, odnosno pomoć odozgo, kao što su naši mudraci rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.”

Sada možemo razjasniti ono što smo pitali:

1) Zašto sveti Zohar objašnjava da je pravo prvorođenstva dano Jakovu, premda je Ezav bio rođen prvi? Zohar objašnjava da je Ezav klipa i da je zato izašao prvi, dok se Jakov pojavio nakon njega. Razlog je taj što je redoslijed takav da klipa prethodi plodu. Pitali smo: „No zar ne postoji jednostavan odgovor, kao što ga RASHI iznosi na početku poglavlja Beresheet, gdje je napisano: ‘Objavio je Svome narodu snagu Svojih djela’, kako bi, ako narodi kažu: ‘Vi ste razbojnici’, oni odgovorili: ‘Cijela zemlja pripada Stvoritelju. On ju je stvorio i dao onome kome je htio. Po Svojoj volji dao ju je njima, a po Svojoj volji uzeo ju je od njih i dao je nama.’” Zašto onda Zohar ovdje dodaje još jedno objašnjenje?

2) Zašto klipa mora prethoditi plodu? Prema onome što je gore rečeno, odgovor je jednostavan: budući da je Stvoritelj stvorio svijet, a samo Stvaranje jest kli. Poznato je da se Svjetlost ne smatra Stvaranjem, nego „postojanjem iz postojanja”. Stoga se ne može reći da je najprije morao stvoriti ispravak za Stvaranje prije nego što je uopće postojalo nešto što treba ispraviti. Drugim riječima, najprije je stvorio kli, nazvan „volja za primanjem”, a zatim se na tom kli pojavio ispravak nazvan „Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost”. Nakon toga se prema nižima proširilo razlučivanje „naroda svijeta”, odnosno volja za primanjem radi primanja, to jest kli bez ispravka. Kli bez ispravka naziva se klipa.

Stoga ne može biti drukčije, jer je nemoguće ispraviti nešto što još nije nastalo u svijetu. Iz toga slijedi da riječi: „On ga je stvorio” znače da je Stvoritelj stvorio svijet prema ustaljenom poretku, odnosno da se najprije pojavljuje nedostatak, a tek nakon toga moguće je ispraviti taj nedostatak. Zato, prema zakonu korijena i grane, najprije mora nastati primatelj koji prima radi primanja, što je suprotno Stvoritelju, odnosno predstavlja nejednakost forme, nazvanu „narodi svijeta”, kao što je napisano u svetom Zoharu: „Među narodima svijeta, sve dobro koje čine, čine radi sebe.” To se naziva „klipa koja prethodi plodu”, što znači da se klipa smatra nečim neprikladnim za jelo, jer obilje ulazi u posude primanja tek nakon ispravka Tzimtzum.

No nakon toga dolazi ispravak nazvan „radi davanja”, koji se smatra Jakovom. To se naziva „plod”, jer sada na volji za primanjem postoji ispravak: primati kako bi se donijelo zadovoljstvo Stvoritelju. Sada je moguće jesti plodove, jer ovdje postoji jednakost forme između Svjetlosti i kli, pa je tada kli nagrađen plodovima. No za Sitra Achra sveti Zohar kaže: „Drugi bog je neplodan i ne donosi ploda.” Zato se kaže da se Jakov naziva „savez”, jer sklapanje saveza znači da među njima postoji jednakost. Kao što je napisano: „To je znak vječnoga saveza između Mene i sinova Izraelovih; to je vječni znak.”

Iz toga slijedi da je odgovor koji je dao rabi Yitzhak, pozivajući se na „snagu Njegovih djela”, isti odgovor koji objašnjava da je Stvoritelj stvorio svijet prema poretku u kojem klipa prethodi plodu. Time se očituje odnos korijena i grane, prema kojem klipa mora doći prva, odnosno primanje radi primanja, a tek nakon toga dolazi ispravak, koji se naziva Izrael ili Jakov. Iz toga slijedi da riječi: „Uzeo ju je od njih i dao je nama” znače da ju je dao radi ispravka, jer takav je redoslijed.