Što je iznad razuma u radu?

Članak br. 6, 1989.

Napisano je u Musaf molitvi za Rosh Hashanah (hebrejsku Novu godinu): „Ovako govori Gospodin, Kralj Izraela i njegov Otkupitelj, Gospodin nad vojskama: ‘Ja sam prvi i Ja sam posljednji, i nema Boga osim Mene.’“ Trebamo razumjeti riječi „Kralj Izraela“. Zar On nije kralj naroda svijeta? Uostalom, On je kralj cijelog svijeta.

Stvar je u tome da trebamo znati da sve što govorimo o Stvoritelju nije o Samom Stvoritelju, jer je o tome rečeno: „U Njemu nema nikakve misli ni percepcije.“ Naprotiv, sva imena koja pripisujemo Stvoritelju odnose se na način na koji su Ga stvorenja postigla prema tim imenima, kao što je napisano: „Po Tvojim djelima poznajemo Te.“

Stoga, iako je Stvoritelj kralj svijeta, čak i ako stvorena bića ne žele priznati Njegovu kraljevsku vlast, Njemu nije potreban njihov pristanak da bi bio njihov kralj. On vlada bez da ih pita i čini što želi. Nitko nema nikakvu riječ u svijetu osim Njega; On čini što želi i ne treba pristanak stvorenih bića, kao što je napisano: „Vjerujem potpunom vjerom da On jedini djeluje, čini sada i činit će sva djela.“

Ipak, mogli bismo upitati: ako je On kralj nad nama bez da nas pita, zašto moramo na sebe preuzeti teret Njegove kraljevske vlasti, ako On ionako vlada nad nama? Odgovor je da moramo spoznati da On vlada nad nama, a prije nego što čovjek preuzme na sebe teret kraljevstva Nebesa iznad razuma, što znači da to ne možemo razumjeti unutar razuma, čovjek ne može vidjeti da je Njegovo vođenje u obliku Dobroga koji čini dobro. Naprotiv, svaka osoba osjeća nedostatak zadovoljstva i užitka u svom životu. Svatko misli da bi, kad bi mogao vidjeti da odmah prima ono za što moli i što traži od Stvoritelja, što se naziva „unutar razuma“, tada ne bi morao vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu, jer bi vlastitim očima vidio da mu je Stvoritelj pomogao.

Ali kad se moli Stvoritelju više puta i misli da Stvoritelj ne uslišava njegovu molitvu, što je navodno dokazano time što nije primio ništa od onoga za što je molio, tada se čovjek mora osnažiti i reći da vjeruje u ono što je napisano: „Jer Ti čuješ molitvu svakih usta.“ Budući da je to protivno razumu, jer mu razum pokazuje da mu Stvoritelj ne odgovara, kad nadvlada i kaže da ono na što ga obvezuju intelekt i razum neće prihvatiti, nego kaže: „Ne gledam, već vjerujem mudracima koji su nam rekli da Stvoritelj doista čuje molitvu svakih usta“, to se naziva „vjera iznad razuma“.

Preuzimanjem tereta kraljevstva Nebesa na taj način, kasnije bivamo nagrađeni riječima: „I ljubit ćeš Gospodina, Boga svojega, svim svojim srcem“, te jednakošću forme, koja se naziva „kelim davanja“, kelim u koje Stvoritelj daje nasladu i užitak koje je želio dati.

Sada razumijemo što moramo postići kruneći Stvoritelja nad sobom, jer time stječemo kelim kojima možemo uživati u Stvoritelju. Stoga, dok nemamo povezanost sa Stvoriteljem, On nam ne daje ništa, što znači da ne možemo uživati u nečemu što nije u nama, odnosno ne možemo uživati u Stvoritelju.

Samo u onoj mjeri u kojoj čovjek vjeruje u Stvoritelja može reći da prima od Stvoritelja. Međutim, onaj tko ne vjeruje u Stvoritelja ne može primati od Njega. Samo u mjeri svoje vjere u Njega može primiti od Njega ono što On želi dati stvorenim bićima.

Međutim, potrebno je mnogo rada da bi se postigao stupanj preuzimanja tereta kraljevstva Nebesa. 1) Čovjek mora znati da, ako nema vjeru u Stvoritelja, kako može išta tražiti od Njega? 2) Što će mu dati strah od Nebesa? To jest, radi koga bi trebao preuzeti teret kraljevstva Nebesa? Radi sebe ili radi Stvoritelja? Ako kažemo da je to radi Stvoritelja, postavlja se pitanje: Što će to dati Stvoritelju ako vjerujemo da je On kralj? Što Mu to dodaje? Možemo razumjeti da kralj od krvi i mesa treba poštovanje, ali treba li Stvoritelju da Ga stvorenja poštuju? Je li On ovisan o Svojim stvorenim bićima?

To je kao što je napisano u „Predgovoru Knjizi Zohar“ (točka 191): „Strah, koji je najvažniji, jest kad se čovjek boji Stvoritelja zato što je On velik i vlada svime. On je velik zato što je korijen iz kojeg se šire svi svjetovi, a Njegova se veličina vidi po Njegovim djelima. I On vlada svime zato što se svi svjetovi koje je stvorio, viši i niži, smatraju ništavnima u usporedbi s Njim, jer Njegovoj suštini ništa ne dodaju.“ Drugim riječima, sva stvorenja ne dodaju Mu ništa.

Stoga, zašto trebamo raditi radi Stvoritelja, kao što je napisano: „Sva tvoja djela neka budu radi Nebesa, a ne radi tebe samoga“? Uostalom, Stvoritelj ne dobiva ništa od našeg rada za Njega jer nema nikakvih nedostataka. Zašto onda trebamo raditi kako bismo davali?

Doista, to je samo radi stvorenih bića, jer će se time spasiti od nejednakosti forme sa Stvoriteljem i bit će nagrađena jednakošću forme, koja se naziva: „Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.“ Nije da On treba da rade za Njega, kao da Mu je potrebno poštovanje stvorenja. Naprotiv, radeći radi Stvoritelja, što se naziva „samo radi Nebesa“, stvorena bića će imati korist od toga i uživat će. To se naziva da su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost uspostavljeni kako bi se otkrilo savršenstvo Njegovih djela, odnosno kako bi stvorenja mogla uživati bez osjećaja srama. To je značenje jednakosti forme i Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali o riječima „Kralj Izraela“. Zar On nije kralj naroda svijeta? Odgovor je da je u radu svaki čovjek cijeli svijet, kao što je napisano u Zoharu. Zbog toga se čovjek sastoji od naroda svijeta i od Izraela. Stoga značenje riječi „Kralj Izraela“ jest da se, kad čovjek preuzme na sebe kraljevstvo Nebesa, On naziva „Kraljem Izraela“.

Drugim riječima, „Izrael“ znači Yashar-El (izravno prema Stvoritelju), kad čovjek kaže da je On njegov kralj. To jest, on ne kaže da je Stvoritelj kralj svijeta sa Svoje strane, odnosno bez da stvorena bića svojom slobodnom voljom prihvate Njegovu vlast nad sobom. Naprotiv, „Kralj Izraela“ znači da čovjek svjesno preuzima na sebe teret kraljevstva Nebesa.

„Narodi svijeta“ znače da On vlada njima nesvjesno. To jest, Stvoritelj je kralj svijeta premda oni nemaju nikakvu predodžbu o vjeri u Stvoritelja i čak ne žele razmišljati o pitanju kraljevstva Nebesa. Smatra se da je Stvoritelj kralj naroda svijeta, što znači da vlada nad njima i čini što želi bez njihove svijesti da On djeluje, da djeluje sada i da će djelovati sva djela. Zato se izraz „Kralj Izraela“ odnosi na one koji su svjesno i dragovoljno preuzeli na sebe kraljevstvo Nebesa. To se naziva „Kralj Izraela“.

To je kao što je napisano (Avot 3:20): „Čovjek vraća dug svjesno i nesvjesno.“ „Svjesno“ znači „Kralj Izraela“, a „nesvjesno“ znači narodi svijeta, nad kojima On vlada premda je čovjek nesvjestan toga i ne posvećuje čak ni jednu misao vjeri. Taj se aspekt čovjeka naziva „narodi svijeta unutar čovjeka“.

Prema tome, riječi „Ovako govori Gospodin, Kralj Izraela“ znače da onima koji su preuzeli na sebe teret Njegove vlasti kaže: „Njegov Otkupitelj, Gospodin nad vojskama.“ To jest, oni osjećaju da ih je Stvoritelj otkupio od naroda svijeta, čija je vlast nad umom i srcem. „U umu“ znači da narodi svijeta govore kako je istinito samo ono što razum potvrđuje te čovjeku ne dopuštaju da ide putem vjere iznad razuma. „U srcu“ znači da ne dopuštaju čovjeku da izađe iz samoljublja. Naprotiv, govore da su dopuštena samo ona djela koja srce želi i osjeća da su za vlastitu korist. Ali ako čovjek želi raditi radi davanja, oni se tome protive svom snagom i čovjek ne može izaći iz njihove vlasti. Naprotiv, sam ga Stvoritelj otkupljuje od njihove vladavine.

To je značenje riječi „Kralj Izraela i njegov Otkupitelj“. To jest, nakon što su preuzeli na sebe kraljevstvo Nebesa, nazvano „Kralj Izraela“, postižu da je Stvoritelj njihov Otkupitelj, što znači da ih je samo Stvoritelj otkupio od vlasti zla, a oni sami bili su nemoćni to učiniti.

Na taj način trebamo tumačiti i riječi „Gospodin nad vojskama“. Ovo ime znači, kako je tumačio Baal HaSulam, da se riječ Tzevaot (vojske) sastoji od dvije riječi: Tze (izađi) i Ba (dođi). To jest, Tzava (vojska) su ljudi rata. To su ljudi koji svakoga dana izlaze u borbu protiv naklonjenosti zlu. Oni se nazivaju „vojskom“. Stoga, nakon što budu nagrađeni otkupljenjem, odnosno nakon što pobijede naklonjenost zlu i izađu iz vlasti zla, njihov se način rada odvija kroz uspone i padove, što se naziva Tzevaot. To znači da ponekad izlaze iz njihove vlasti, a zatim ponovno dolaze pod njihovu vlast. Zato je naziv za uspone i padove Tzevaot.

Tijekom rada čovjek treba reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“ U to vrijeme, tijekom rada, misli da on sam stvara uspone i padove, da je čovjek rata, nazvan Tzava, „junak“. Poslije, kad bude otkupljen, postiže da je Gospodin Tzevaot, što znači da je Stvoritelj uzrokovao sve uspone i padove koje je imao.

Drugim riječima, čak i padovi dolaze od Stvoritelja. Čovjek ne dobiva toliko uspona i padova bez razloga. Naprotiv, Stvoritelj je uzrokovao sva ta izlaženja. Riječ „izlaženje“ možemo tumačiti kao „izlazak iz Kedushe (svetosti)“, a Ba (dođi) kao „dolazak u Kedushu“. Stvoritelj čini sve. Zato se nakon otkupljenja Stvoritelj naziva „Gospodin nad vojskama“. A tko je On? „Kralj Izraela i njegov Otkupitelj.“

Prema tome, trebamo protumačiti ono što je napisano: „I izbavitelji će se uspeti na goru Zion da sude gori Ezavovoj.“ Har (gora) znači Hirhurim (misli, promišljanja), odnosno misli koje dovode do stanja Ziona, od riječi Yetziot (izlasci). Gora Zion znači promišljanja i misli koje čovjeku donose padove, što znači da sam sebe izbacuje iz Kedushe (svetosti). Kasnije će se otkriti da su upravo te misli ono iz čega su se izbavitelji uzdigli „da sude gori Ezavovoj“.

„Gora Ezavova“ označava misli i promišljanja koja pripadaju zlom Ezavu. „Suditi“ znači pobijediti i pokoriti promišljanja zlog Ezava. A što znači „izbavitelji će se uspeti“? Tko ih je izbavio kako bi mogli pobijediti goru Ezavovu? To je gora Zion. To jest, upravo su misli koje su uzrokovale njihov izlazak iz Kedushe, odnosno padovi, pomogle da pobijede goru Ezavovu.

To je kao što je napisano: „Od samog udarca pravi zavoj.“ Činjenica da su imali padove, što se naziva „udarcem“, jer je tada čovjek pao iz Kedushe pod vlast Sitra Achre (druge strane), upravo je iz toga proizašlo samo dobro. To se također naziva, kao što je napisano: „On spušta u podzemlje i On podiže.“ Kad čovjek vidi da je gori od svih drugih, to ga navodi da učini sve što može i da se ne smiri dok ne vidi da ga je Stvoritelj izvukao i izbavio iz vlasti zlog Ezava. To je značenje riječi: „I izbavitelji će se uspeti na goru Zion da sude gori Ezavovoj.“

Napisano je: „I kraljevstvo će biti Gospodinovo.“ To znači da će upravo tada kraljevstvo biti Stvoriteljevo, odnosno tijekom otkupljenja, kao što je napisano: „Kralj Izraela i njegov Otkupitelj.“

A prije toga, zar kraljevstvo nije Gospodinovo? Tko drugi upravlja svijetom?

Trebamo protumačiti da Malchut ima dva imena: 1) Zion, 2) Jeruzalem.

U radu trebamo reći da je Zion stanje u kojem se ona još nije otkrila sama po sebi. To se naziva unutarnji Malchut, što znači da stvorenim bićima još nije očito da je Malchut vladar svijeta, da nema druge sile na svijetu i da je jedino Stvoritelj kralj. To razlučivanje još je skriveno od stvorenih bića. Taj aspekt Malchuta naziva se „Zion“, od riječi Yetziot (izlasci) iz Kedushe.

U to vrijeme čovjek misli da Sitra Achra vlada njime jer osjeća da nema potrebu za duhovnošću. To znači da je vjera u veličinu Stvoritelja u skrivenosti. Ponekad izlazi iz rada do te mjere da potpuno zaboravi na postojanje rada za Stvoritelja. To se smatra padom iz njegova stanja, kad je radio s oduševljenjem i mislio da će od toga dana nadalje trajno ostati u svetom radu.

Ipak, nakon nekog vremena iznenada vidi da je potpuno izbačen iz Kedushe. To jest, ne sjeća se nulte točke, što znači da se ne može prisjetiti trenutka kad je bio izbačen iz Kedushe i pao u tjelesni svijet, jer je tijekom pada čovjek bez svijesti i ničega se ne sjeća. Kao u tjelesnosti, kad čovjek padne s velike visine, ne sjeća se samog pada. Tek kad dođe k sebi, vidi da je u bolnici. Tako je i u radu.

To se smatra „Zionom“. To jest, u vrijeme otkupljenja, kad otvoreno vidi kraljevstvo Nebesa, postiže da ga je Stvoritelj izbavio od zlog Ezava. Tada se Malchut naziva „Jeruzalem“, čija je vlast otkrivena. Tada čovjek vidi da su svi ti padovi također došli od Kralja. To jest, sva strana promišljanja i misli koje je imao nisu dolazila ni od kakve druge sile, već ih je poslao Stvoritelj. Drugim riječima, Stvoritelj mu je također poslao padove kako bi kroz njih imao potrebu za pomoći Stvoritelja.

Slijedi da je gora Zion — kao što je rečeno: „I izbavitelji će se uspeti da sude gori Ezavovoj“ — sada također Malchut, nazvan „Zion“. Drugim riječima, njezina je snaga bila skrivena, a ipak je pomogla da se sudi gori Ezavovoj. To jest, pobijedili su kvalitetu zlog Ezava, odnosno ispravili kvalitetu Ezava, i sada postižu da nema druge sile na svijetu.

To je značenje riječi: „I kraljevstvo će biti Gospodinovo“, što znači da sada vide da je kraljevstvo bilo Gospodinovo i tada, a ne samo sada, nego i prije, jer Ne postoji ništa osim Njega. Sada, nakon što su bili otkupljeni, postižu da je tako bilo i prije.

Međutim, tijekom skrivenosti također moramo vjerovati da Stvoritelj čini sve. No, to je iznad razuma. Nasuprot tome, sada oni postižu da je to doista tako. Ipak, nakon toga moraju doći do kraja ispravka, koji se naziva „u budućnosti“, a tada će „Gospodin biti kralj nad svom zemljom“, što znači čak i nad narodima svijeta. To znači da će se Stvoritelj otkriti i među narodima svijeta, kao što je napisano: „Jer svi će Me poznavati, od najmanjega do najvećega među njima.“

To se naziva: „Gospodin je kralj nad svom zemljom.“ To jest, čak i prije kraja ispravka Stvoritelj je kralj nad svom zemljom, ali to se naziva „nesvjesno“. To jest, oni ne znaju da je Stvoritelj upravitelj svijeta, kao što je napisano (u jutarnjoj molitvi, u dijelu Shema de Korbanot): „Tko će Ti među svim Tvojim djelima, u višima i nižima, reći što da činiš i kako da djeluješ?“ Samo On čini sve i nema druge sile na svijetu osim Njega.

Međutim, to se odnosi na ljude Izraela koji vjeruju u Stvoritelja. Za njih se može reći da je Stvoritelj kralj. To jest, svjesno, što znači da i oni znaju da Stvoritelj vlada nad njima. Nije riječ o tome da sam Stvoritelj zna da je kralj, što se naziva „nesvjesno“. Naprotiv, oni su preuzeli na sebe teret kraljevstva Nebesa kao vjeru iznad razuma i smatraju je kao da je unutar razuma.

To se naziva „svjesno“, što znači da u radu „vjera iznad razuma“ podrazumijeva da čovjek mora vjerovati iako um ne vidi da je tako, te ima mnogo dokaza da nije onako kako želi vjerovati. To se naziva „vjera iznad razuma“, što znači da kaže kako vjeruje kao da to vidi unutar razuma. To se u radu naziva „vjera iznad razuma“.

Drugim riječima, za čovjeka je velik rad prihvatiti to na sebe, jer je protivno razumu. To znači da se tijelo s time ne slaže, a ipak on to prihvaća kao da je unutar razuma. Takva vjera zahtijeva pomoć Stvoritelja. Zato čovjek za takvu vjeru treba moliti da mu On da snagu da bude sličan Njemu kao da je to već postigao unutar razuma.

Drugim riječima, čovjek ne treba moliti Stvoritelja da mu pomogne razumjeti sve unutar razuma. Naprotiv, treba moliti Stvoritelja da mu da snagu da prihvati vjeru iznad razuma kao da je unutar razuma.

No prije toga mora imati vjeru u mudrace da je takva volja Stvoritelja — da na sebe preuzmemo vjeru u Stvoritelja iznad razuma. I upravo tim redoslijedom započinju usponi i padovi. Ponekad čovjek ojača u vjeri, a ponekad padne sa svog stupnja i mora vjerovati dok moli Stvoritelja da mu pomogne. Ipak, ne vidi da je primio pomoć koja mu je potrebna.

Tada također mora vjerovati iznad razuma da sve dolazi od Stvoritelja, a istodobno reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“ Tada dolazi u stanje „gore Zion“, a zatim u stanje „gore Ezavove“, jer se sav rad u to vrijeme — prije nego što budemo nagrađeni otkupljenjem — sastoji u izlasku iz njihove vlasti.

Tada dolazimo do spoznaje rada, kao što je napisano: „Ovako govori Gospodin, Kralj Izraela i njegov Otkupitelj, Gospodin nad vojskama: ‘Ja sam prvi i Ja sam posljednji, i nema Boga osim Mene’“, i „kraljevstvo će biti Gospodinovo“, i „Gospodin će biti kralj nad svom zemljom“. Kao što je napisano: „Svi koji su od tijela zazivat će Tvoje ime, da Ti se obrate svi zlikovci zemlje; svi stanovnici svijeta znat će i priznati.“ To jest, tada će svi znati da je Stvoritelj kralj, dok prije toga samo ljudi Izraela znaju da je On kralj.