Što je, „Pravednici postaju očiti kroz zlikovce”, u radu? (-)

Članak br. 15, 1989.

Napisano je u Zoharu (Shemot (Izlazak), stavka 370): „Moj Voljeni je moj i ja sam Njegov, On pase među ljiljanima.” Kao što ljiljani imaju trnje u sebi, tako Stvoritelj vodi Svoj svijet pomoću pravednika i zlikovaca. Kao što ljiljani ne bi opstali bez trnja, tako se ni pravednici ne bi mogli razlikovati bez zlikovaca.

To podrazumijeva da su nam zlikovci potrebni samo zato da bi se pravednici mogli razlikovati. Pitanje je: Tko treba to razlikovanje? To se ne može reći za Stvoritelja, jer On poznaje sve tajne. Što se tiče svijeta, napisano je: „Hodi ponizno sa Gospodinom, svojim Bogom”, što znači da čovjek treba skrivati svoja djela od ljudi. Stoga se to odnosi na samog čovjeka.

Pitanje je: Zašto čovjek treba prepoznati pravednika kroz zlikovca? Zašto mi je potrebno to razlikovanje? Odnosno, kakvu korist donosi znanje i razlikovanje između pravednika i zlikovca? Nije li dovoljno da čovjek čini ono što čine pravednici, nego još mora prepoznati razliku upravo kroz zlikovce, kao da je inače nemoguće biti pravednik?

Poznato je da se u radu sve govori unutar jednog tijela. To jest, i zlikovac i pravednik nalaze se u istom tijelu. Stoga je pitanje: Koja je svrha toga da su i zlikovac i pravednik potrebni u istom tijelu, kao što Zohar kaže da „Stvoritelj vodi Svoj svijet pomoću pravednika i zlikovaca”? Budući da je svaki čovjek mali svijet, vjerojatno bi bilo bolje kad bi On vodio Svoj svijet samo pomoću pravednika. Zašto su mi potrebni zlikovci? Odgovor je da je to zato kako bi se pravednici mogli razlikovati. Stoga moramo razumjeti kakvu korist imamo od razlikovanja pravednika kroz zlikovce, odnosno što dobivamo tim razlikovanjem.

Stvar je u tome da je poznato kako postoje izvršavanje mitzvot i namjera mitzvot, odnosno što čovjek želi postići svojim radom dok ulaže napor u Toru i mitzvot. Naučili smo da postoje dva oblika nagrade u tome: 1) Lo Lishma (ne u Njezino ime), 2) Lishma (u Njezino ime).

Lo Lishma znači da čovjek treba biti nagrađen za svoj rad i na ovom svijetu i na sljedećem svijetu. Kao što kaže Zohar, takav rad ne smatra se suštinom, kao što Zohar kaže („Predgovor Knjizi Zohar”, stavka 190): „Strah koji je Lo Lishma nije glavni strah.” (U stavci 191) kaže se: „Glavni strah jest da se čovjek boji svoga Gospodara zato što je On velik i vladajući, i da se sve smatra ništavnim pred Njim, te da čovjek postavi svoju volju na to mjesto, koje se naziva ‘strah’.”

Iz toga slijedi da postoje dvije vrste namjera tijekom izvršavanja djela, kako u učenju Tore tako i u izvršavanju mitzvot. Rad opće javnosti jest radi primanja nagrade, dok je rad pojedinaca radi Stvoritelja, a njihova je nagrada ako mogu služiti Kralju. To jest, cijelo njihovo zadovoljstvo, koje im daje gorivo kako bi mogli raditi radi davanja, sastoji se u tome da osjećaju kako donose zadovoljstvo Kralju te slave i zahvaljuju Kralju što im je dao misao i želju da rade za Njega, a ne da za svoj rad primaju bilo kakvu drugu nagradu.

Oni kažu da za primanje nagrade „ne moramo osjećati veličinu Kralja. Naprotiv, moramo uzeti u obzir veličinu i važnost nagrade koju ćemo primiti ako slijedimo Toru i mitzvot.” No Stvoritelj za njih može ostati na istoj razini veličine i važnosti na kojoj je bio i na početku njihova rada.

Međutim, ako je njihova namjera donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, tada, ako žele povećati svoj rad, moraju povećati veličinu Stvoritelja, jer u mjeri Njegove veličine mogu se poništiti pred Njim i činiti sve što čine samo radi Stvoritelja. To je kao što Zohar kaže o stihu: „Njezin muž poznat je na vratima”, svatko prema „onome što pretpostavlja u svome srcu”.

Stoga, da bi imali gorivo za rad, oni koji žele raditi radi Stvoritelja moraju svakoga dana ulagati napor kako bi stekli vjeru u veličinu Stvoritelja, jer upravo veličina Stvoritelja obvezuje ih da rade za Njega, a to je svo zadovoljstvo koje izvlače iz svojega rada.

Prema tome, oni ljudi koji ponekad misle da se mogu zadovoljiti mjerom vjere u Stvoritelja koju imaju i smatraju da su već pravednici te da ne trebaju povećavati vjeru u veličinu Stvoritelja, kad se Stvoritelj prema njima odnosi kao prema pravednicima, odnosno daje im određeno približavanje, pa oni primaju želju, čežnju i okus u radu, misle da su već potpuni ljudi kojima ne nedostaje vjera u veličinu Stvoritelja. Nemaju potrebu napredovati osim u djelima. Veličina Stvoritelja koju imaju dovoljna im je. To se smatra time da se Stvoritelj prema njima odnosi kao prema pravednicima.

Stoga, da bi čovjek napredovao putem Stvoritelja i bio nagrađen time da sav njegov rad bude radi Stvoritelja, kad sada osjeća da se nalazi u stanju uspona, što još treba učiniti? Zbog toga Stvoritelj vodi Svoj svijet pomoću zlikovaca. To jest, tada mu Stvoritelj daje misli zlikovaca — da se ne isplati raditi za Njega, nego samo za samoga sebe. Zbog toga doživljava pad i misli da pad koji je primio nije dan zato da bi napredovao na putu Stvoritelja i bio nagrađen spoznajom Kedushe (svetosti). Naprotiv, misli da je nazadovao jer ne može raditi na način pojedinaca, nego mora raditi kao opća javnost. A budući da se udaljio od opće javnosti, ostaje praznih ruku i ovdje i tamo, jer se više ne može vratiti općoj javnosti.

Zbog toga čovjek u tom stanju stoji između neba i zemlje te osjeća da je njegovo stanje gore od stanja svih ostalih ljudi. Tada može zamoliti Stvoritelja svim svojim srcem i moliti kao što je napisano: „Smiluj mi se, Gospodine, jer sam jadan. Izliječi me, Gospodine, jer su moje kosti smetene, a Ti, Gospodine, dokle?” To jest, dokle ću ostati u stanju u kojem osjećam da je moje stanje gore od stanja bilo kojeg drugog čovjeka, da nemam nikakvo uporište u duhovnosti?

Zbog toga nema drugog izbora osim vjerovati onome što je napisano: „Jer Ti slušaš molitvu svakih usta.” Baal HaSulam je objasnio da čovjek mora vjerovati da Stvoritelj sluša molitvu svakih usta, što znači čak i najgorih usta na svijetu, od kojih nema nižih ni gorih. Pa ipak, Stvoritelj ih sluša, kao što su naši mudraci rekli: „Tko se dolazi pročistiti, biva potpomognut.”

O tome Zohar tumači: „Daje mu se sveta duša.” Iz toga slijedi da mu Stvoritelj daje misli zlikovaca kako bi mogao zamoliti Stvoritelja da mu pomogne. Inače bi ostao u stanju u kojem je bio na početku svojega rada i takav bi ostao do kraja života.

Time možemo protumačiti ono što smo pitali: Što znači da se bez zlikovaca pravednici ne bi mogli razlikovati? Pitali smo: Pred kim se pravednici trebaju razlikovati i koja je svrha tog razlikovanja? Odgovor je da je to zato što Stvoritelj vodi Svoj svijet pomoću pravednika i zlikovaca. No i u vezi s tim trebamo pitati: Zašto On mora voditi Svoj svijet pomoću pravednika i zlikovaca? Ne bi li bilo dovoljno ostvariti svrhu stvaranja, činiti dobro Svojim stvorenjima, kad bi vodio svijet samo pomoću pravednika? Razumno je pretpostaviti da bi, kad bi vodio Svoj svijet samo pomoću pravednika, bilo lakše ostvariti svrhu stvaranja, koja je činiti dobro Svojim stvorenjima. Dakle, čemu služe zlikovci?

Odgovor na to jest da se bez zlikovaca pravednici ne bi mogli razlikovati. To znači da se ne bi očitovala cjelovitost i veličina pravednika — stupanj koji oni postižu. Umjesto toga, pravednici bi ostali na stupnju početka svojega rada i ne bi napredovali na stupnju pravednika. Zbog toga je, kako bi se očitovala zasluga i veličina pravednika, morao voditi Svoj svijet i pomoću pravednika i pomoću zlikovaca. Šaljući čovjeku pravednike, Stvoritelj ga približava radu Stvoritelja.

Čovjek bi, kad ne bi prolazio kroz padove, bio prisiljen ostati takav cijeloga života i ne bi napredovao u umu Tore, gdje su skriveni užitak i zadovoljstvo sadržani u svrsi stvaranja. Zasluga pravednika ne bi se očitovala, jer zašto bi mu bio potreban viši stupanj?

Doista, moramo znati da je zasluga pravednika ono o čemu su naši mudraci rekli (na kraju traktata Okatzin): „Stvoritelj je predodredio svakom pojedinom pravedniku dati u nasljedstvo 310 svjetova, kao što je rečeno: ‘Da obogatim one koji Me vole i da napunim njihove riznice.’”

Stoga, da bi postojala potreba za postizanjem stupnja „pravednika” i da bi se njihova zasluga očitovala, morao je voditi Svoj svijet pomoću pravednika i pomoću zlikovaca. Iz toga slijedi da su, kako bi se pravednici mogli očitovati, potrebni i zlikovci, jer upravo vodeći Svoj svijet i pomoću zlikovaca On čovjeku daje misli i želje zlikovaca, jednako kao što mu daje i svojstvo pravednika. To jest, daje mu želju za samoljubljem.

No to se čini namjerno, kako bi čovjek znao da Stvoritelj ne želi da ostane u stanju u kojem je tada razumio rad Stvoritelja prema svojem vlastitom umu, na početku svojega rada na putu pojedinaca, kad je sam za sebe odredio što je stupanj pravednika. Da se Stvoritelj prema njemu nije odnosio na način zlikovaca, odnosno da mu nije dao misli i želje koje su protivne umu i srcu, mislio bi da se već nalazi na stupnju pravednika, a stupanj pravednika ostao bi u njemu u potpunoj niskosti, jer bi smatrao da nema što više dodati.

To se smatra time da „Stvoritelj vodi Svoj svijet pomoću pravednika”, dajući čovjeku samo stupanj pravednika, bez ikakvog osjećaja nedostataka zbog kojih bi mu Stvoritelj trebao dati viši stupanj razumijevanja značenja pojma „pravednik”. To se smatra time da se pravednici ne mogu razlikovati, kao što je rečeno, jer je zasluga pravednika u tome da postigne 310 svjetova. U tom slučaju ne bi imao potrebu za time.

Nemoguće je dati ispunjenje ako ne postoji nedostatak, jer čovjek tada neće moći spriječiti Klipot (ljuske) da ga prisvoje pod svoju vlast. Od toga mogu profitirati samo Klipot, a to će nanijeti štetu Kedushi (svetosti), kao što su naši mudraci rekli: „Tzor (Tir) je izgrađen samo na ruševinama Jeruzalema.” Stoga upravo onda kad postoji nedostatak, a čovjek primi ispunjenje za taj nedostatak, on zna kako paziti da od toga nikakvu korist ne izvuku vanjske sile.

Iz toga slijedi da čovjek mora imati vjeru u mudrace i u način na koji nas vode te vjerovati njihovim riječima. Ne treba reći da stalno prolazi kroz padove zato što nije dostojan postići cjelovitost. Naprotiv, svi padovi dolaze mu odozgo! To je zato da bi čovjek imao potrebu zadobiti svih NRNHY svoje duše. Potrebno je veliko jačanje da bi čovjek mogao reći da mu Stvoritelj šalje padove kako bi ih nadvladao i radio pod prisilom. To se naziva: „Prisiljavaju ga sve dok On”, odnosno Stvoritelj, „ne kaže: ‘Ja želim’”, kako je objasnio Baal HaSulam.