Što znači: „Ne podcjenjuj blagoslov običnog čovjeka“ u radu?

Članak br. 24, 1989.

Zohar (Nasso, stavka 10) kaže: „Ne podcjenjuj blagoslov običnog čovjeka.“ To je značenje stiha: „Danju će Gospod zapovjediti Svojoj milosti.“ U Masechet Megillah (15a) stoji: „Nikad ne podcjenjuj blagoslov običnog čovjeka.“

Trebamo razumjeti čemu nas to uči u radu Stvoritelja, odnosno kad učimo unutar jednog čovjeka, što znači „običan čovjek“. Prvo trebamo razumjeti samo značenje pojma „običan čovjek“.

U Masechet Megillah (12b) rav Kahana je rekao: „Iz toga slijedi da običan čovjek prvi skače.“ To znači da se izraz „običan čovjek“ koristi u pogrdnom smislu, odnosno da je riječ o jednostavnom čovjeku koji ipak voli pokazivati se i ostavljati dojam mudroga. Kako onda trebamo tumačiti „blagoslov običnog čovjeka“ u radu? Također trebamo razumjeti riječi Zohara: „Ne podcjenjuj blagoslov običnog čovjeka.“ To je značenje stiha: „Danju će Gospod zapovjediti Svojoj milosti.“ Kakva je veza između blagoslova običnog čovjeka i Njegove milosti?

Poznato je da se čovjekov rad odvija u dvije linije, koje se nazivaju „dva stiha koja proturječe jedan drugome sve dok ne dođe treći stih i presudi između njih“. Kao što su rekli naši mudraci (Sotah 47): „Lijeva uvijek odbacuje, a desna približava.“

U radu trebamo protumačiti što znači da „desna približava“. Kad čovjek napreduje u radu i želi biti u stanju bliskosti sa Stvoriteljem, on ne želi vidjeti nikakav nedostatak u sebi, jer se sada želi baviti pjesmama i slavljenjem Stvoritelja. Ako u sebi vidi neki nedostatak, neće moći zahvaljivati Stvoritelju svim srcem, jer osjeća manjkavosti i želi da Stvoritelj ispuni njegove nedostatke. Iz toga slijedi da se tada moli Stvoritelju da ispuni ono što mu nedostaje. Stoga je njegova zahvalnost već manjkava. Drugim riječima, usred zahvaljivanja on zapravo tvrdi da mu Stvoritelj nije dao sve što mu je potrebno. Zato, kad se želi baviti cjelovitošću, kako bi zahvalnost koju daje Stvoritelju dolazila iz dubine srca, ne smije u sebi vidjeti nikakav nedostatak.

Međutim, moramo razumjeti kako čovjek može reći da nema nikakvih nedostataka te zahvaljivati i slaviti Stvoritelja zato što radi za Njega, kad vidi da je njegov rad pun manjkavosti. Kako može lagati kad vidi vlastitu nepotpunost u Tori i radu? Odgovor je da, kad čovjek preispituje sebe i vidi svoju niskost, da je gori od ostalih ljudi po sposobnostima i kvalitetama, a ipak mu je Stvoritelj dao misao i želju da učini nešto u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), te zna da je njegova služba bezvrijedna i vidi da postoje mnogi ljudi važniji od njega kojima Stvoritelj nije dao ni misao ni želju da učine nešto u pitanjima Kedushe (svetosti), dok je njemu dao i misao i želju. Zbog toga zahvaljuje Stvoritelju kao da je stekao veliko bogatstvo u tjelesnosti. Kakvo bi mu raspoloženje donijelo takvo materijalno bogatstvo? Iz takve predodžbe prima radost i sreću, a to mu donosi zadovoljstvo.

To kasnije uzrokuje da dobije uši koje mogu čuti ono prema čemu su prije bile gluhe. Sada, zahvaljujući radosti, svi njegovi organi postaju budni te razumiju i promišljaju o svemu, jer ga radost koja mu je došla kroz radost mitzve čini potpuno drukčijim čovjekom čak i u tjelesnosti. Sve mu je to došlo zato što je cijenio pitanja Kedushe.

Međutim, čovjek mora vjerovati da, iako svom snagom cijeni važnost Kedushe, još uvijek nije dosegao mjeru važnosti ondje gdje se nalazi njezina prava važnost, jer nijedan čovjek ne može procijeniti stvarnu mjeru važnosti Kedushe. Samo oni koji su se uzdigli znaju kako ispravno cijeniti duhovnu stvar.

Naši su mudraci znali kakvu važnost treba pridavati duhovnosti, kao što su rekli (Berachot 7): „Rabi Zira je rekao: 'Nagrada za učenje nalazi se u trčanju.'“ RASHI tumači da je nagrada ljudi koji trče slušati predavanje mudraca prvenstveno u samom trčanju, budući da većina njih ne razumije ono što čuje. MAHARSHA tumači da „mudrima nije potrebno samo učenje jer oni već poznaju zakone, pa je ipak rečeno da je njihova nagrada u trčanju“, odnosno da je nagrada upravo za trčanje.

„Abaye je rekao: 'Nagrada Kallah nalazi se u stiskanju.'“ RASHI tumači: „Na Shabbat (Šabat) prije hodočasničkog blagdana svi se okupljaju kako bi slušali zakone vezane uz hodočašće.“ Smisao je da, iako postoje ljudi koji ne razumiju te zakone, ipak primaju nagradu zato što stoje stisnuti jedni uz druge. MAHARSHA i ovdje kaže: „Ako je slušatelj učenik mudraca kojem to učenje nije potrebno, on ipak prima nagradu za stiskanje.“

Prema tome, možemo vidjeti kako su naši mudraci cijenili važnost duhovnosti, jer su rekli: „Čak i ako ljudi ne razumiju što mudrac govori, ipak imaju nagradu zato što su potrčali čuti njegove riječi.“ Štoviše, vidimo da MAHARSHA kaže kako čak i oni koji su i sami učenici mudraci i već poznaju zakone, ako ipak dođu slušati riječi mudraca, primaju nagradu. A sigurno je da se nagrada daje samo za rad.

Iz toga slijedi da čovjek treba biti radostan što je nagrađen radom Stvoritelja. Čak i ako dođe u beit midrash ili sinagogu i ništa ne nauči, on ima nagradu za sam odlazak, što znači da se i to smatra radom Stvoritelja. Dokaz za to jest činjenica da za taj rad postoji nagrada.

Iz toga slijedi da, kad čovjek hoda desnom linijom i želi se baviti radom pjevanja i slavljenja Stvoritelja, mora vidjeti da posjeduje cjelovitost. To jest, treba cijeniti vlastitu niskost i činjenicu da mu je Stvoritelj dao želju i čežnju barem da ode u beit midrash, iako ništa ne razumije, te reći: „Ne mogu procijeniti veličinu svoje sreće što me Stvoritelj odabrao barem za neku službu.“ Treba biti radostan kao da je stekao veliko bogatstvo u tjelesnosti, odnosno onako kako bi se tada radovao. Ta mu radost daje snagu vjerovati u Stvoritelja, da je On Dobar koji čini dobro.

No kad čovjek počne računati koliko je već stekao u duhovnosti kroz sav trud koji je uložio i počne uviđati da nije napredovao, premda je ono što vidi istinito prema njegovu postignuću, u tom se stanju odvaja od Kedushe (svetosti), jer tada kleveće Njegovo upravljanje i ne može reći da je upravljanje Stvoritelja u obliku Dobroga koji čini dobro.

Iz toga slijedi da se time još više udaljava od svetosti. To jest, u onoj mjeri u kojoj vidi da je manjkav i vidi sve ono što mu nedostaje, te da se već mnogo puta molio Stvoritelju, a Stvoritelj nije uslišio njegovu molbu, on odmah narušava vjeru u riječi: „Ti čuješ molitvu svakih usta.“

Iz toga slijedi da u tom stanju govori kako sada hoda putem istine i da ne želi zavaravati samoga sebe misleći da je čovjek koji posjeduje cjelovitost, te je uvjeren da je put kojim ide istinit. Međutim, čovjek ne može sam sebi određivati putove, nego mora prihvatiti put koji su za nas uredili naši mudraci.

O takvim je stvarima Baal HaSulam postavio pitanje u vezi s onim što govorimo u molitvi („Ti si nas izabrao“): „I uzdigao si nas iznad svih jezika.“ Međutim, na svijetu postoji samo jedan jezik – jezik naklonjenosti zlu. Stoga je trebalo pisati: „I uzdigao si nas iznad jezika.“ Što onda znači izraz „svih jezika“, u množini? Rekao je da postoje sveti anđeli i nečisti anđeli. To jest, ponekad nas naklonjenost zlu sprječava da učinimo nešto dobro tako što nas nagovara govoreći da se ne trebamo baviti Torom i mitzvot, jer od toga nećemo imati nikakve koristi. A ponekad nam dolazi i govori: „Nemoj to učiniti, jer će te to samo ometati u bavljenju Torom i mitzvot.“ Iz toga slijedi da nam govori upravo suprotno – kao da želi da se bavimo Torom i mitzvot – pa nam zato savjetuje da ne činimo ono što želimo učiniti, ili da nešto ne učimo, ne razmišljamo i slično.

Iz toga slijedi da, kad čovjek treba hodati „desnom linijom“, dolazi mu sveti anđeo i govori: „Pogledaj svoju niskost, vidi koliko si lišen Tore i lišen vjere, a uz to ti nedostaje i izvršavanje mitzvot.“ On ga spušta u najniže stanje i govori mu poput svetog anđela.

A što se tada događa? Na kraju čovjek pada i više ne može razmišljati o tome da učini bilo što u Kedushi. Zato se, kad treba hodati desnom linijom, mora boriti protiv svih koji se protive cjelovitosti desne linije te vjerovati iznad razuma da mu Sitra Achra (druga strana) govori prerušena u svetog anđela.

Međutim, nakon toga čovjek mora prijeći na drugu stranu, koja se naziva „lijeva linija“, i tu je potreban veliki oprez. Kad pogleda svoju prošlost i vidi da je puna nedostataka, mora biti spreman imati sposobnost moliti za te nedostatke. U protivnom je zabranjeno započeti rad na lijevoj liniji, kao što je napisano u Zoharu, da je „zabranjeno podizati ruke bez molitve i molbe“. „Podizati ruke“ znači gledati u svoje ruke, odnosno vidjeti koliko duhovnosti već ima u svojim rukama, je li barem malo napredovao ili nije.

Zabranjeno je gledati na taj način, osim ako je čovjek odmah spreman uputiti iskrenu molitvu i molbu. U protivnom će pasti u očaj, tugu i potištenost te će morati pobjeći iz borbe. Iz toga slijedi da je jedini razlog zbog kojeg treba prijeći na lijevu liniju taj da ondje pronađe mjesto za molitvu. Stoga, ako nije siguran da može odmah uputiti molitvu, treba ostati na desnoj liniji sve dok ne bude siguran da će zahvaljujući tome imati snage moliti da mu Stvoritelj pomogne, te vjerovati da „Gospod čuje molitvu svakih usta“.

U protivnom je to zabranjeno, jer u takvom stanju čovjek ne može ni zahvaljivati ni moliti Stvoritelja da ga izbavi iz tog stanja. Kad čovjek dospije u stanje u kojem počinje klevetati Upravljanje, odmah gubi snagu molitve, jer tijelo ne vjeruje da Stvoritelj „čuje molitvu svakih usta“. Iz toga slijedi da ostaje praznih ruku na oba puta. Zato mora ostati na desnoj liniji i ne ulaziti u lijevu liniju.

To je značenje onoga što su naši mudraci rekli (Yoma 16): „Svako okretanje neka bude samo udesno.“ Značenje riječi „svako“ jest „općenito“. To znači da čovjek općenito treba hodati desnom linijom. Lijevom linijom dopušteno je hodati samo kad je siguran da će moći moliti za svoje nedostatke. U protivnom mora ostati na desnoj liniji sve dok ne osjeti da je za to spreman.

Stoga, ako se protiv njegove volje u njemu probude misli koje ga optužuju i pitaju kako uopće može izgovarati riječi Tore i molitve Stvoritelju, dok mu njegove misli govore: „Ti si nečist! Kako te nije sram baviti se pitanjima Kedushe?“, na to čovjek treba reći da je napisano: „Ja sam Gospod koji prebiva s njima usred njihove Tuma'a (nečistoće).“ To jest, iako se nalazim u najnižoj mogućoj niskosti, ipak vjerujem onome što je napisano – da Stvoritelj prebiva čak i u najvećoj niskosti.

Međutim, On nije među oholima, kao što su rekli naši mudraci: „Za svakoga tko je ohol, Stvoritelj kaže: 'Ja i on ne možemo prebivati u istom prebivalištu.'“ Zato, kad se čovjek prema desnoj liniji osjeća cjelovitim, cijeneći svoju niskost i govoreći da mu je Stvoritelj ipak dao određeni dodir s Kedushom, tada se to „nešto“, u usporedbi s Kedushom koju bi čovjek trebao dosegnuti, naziva „običnim čovjekom“.

Ali ako, u skladu sa svojom niskošću, kaže: „Zahvaljujem i slavim Stvoritelja za to“, tada se na njega mogu primijeniti riječi: „Ja sam Gospod koji prebiva s njima usred njihove Tuma'a.“ Kad se zbog toga raduje, može biti nagrađen time da „Shechina (Božanska Prisutnost) prebiva samo usred radosti“.

Iz toga slijedi da se upravo iz te niskosti, zbog toga što mu je Stvoritelj dao određeni dodir s Kedushom, čovjek može uspinjati po stupnjevima svetosti, ako samo iz toga uzme radost i zna to cijeniti. Tada čovjek može reći: „Podiže siromaha iz prašine“, „Uzdiže ubogoga sa smetlišta.“ To jest, kad čovjek osjeća svoju niskost, da je oskudan, odnosno siromašan, kao što su rekli naši mudraci (Nedarim 41): „Abaye je rekao: 'Primili smo predaju da nema siromašnog osim u znanju.'“ To jest, od naših je otaca prenesen običaj da „nema siromašnog osim u znanju“.

Zato kaže da je oskudan, odnosno siromašan, jer nema znanje o Kedushi – naziva se „siromašan i ubog“. Tada, ako ima makar i najmanji dodir s Kedushom, premda je siromašan, kaže: „Podiže siromaha iz prašine.“ To jest, izgovara molitvu, jer ga je Stvoritelj ipak uzdigao, iako je siromašan. „Uzdiže ubogoga sa smetlišta.“ Premda osjeća da je ubog, Stvoritelj ga je ipak uzdigao i zbog toga slavi Stvoritelja. Ako postoji makar i najmanji dodir s Kedushom, već zbog toga možemo slaviti i zahvaljivati Stvoritelju.

Možemo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 97): „Radujte se u Gospodu, pravednici, i zahvaljujte spomenu Njegova svetog imena.“ Trebamo protumačiti da je „pravednik“ onaj koji kaže da je Stvoritelj pravedan, jer čim ima bilo kakav dodir s Kedushom, odmah kaže: „Gospod je pravedan“, jer daje čak i nekome tko je siromašan i ubog poput njega određeni dodir s duhovnošću. Takvi se nazivaju „pravednicima“, kao što je napisano: „Tko je pravednik? Onaj koji opravdava svoga Stvoritelja.“

Mjera čovjekova dodira s duhovnošću jest to da za nju može reći: „Radujem joj se.“ Stih kaže: „I zahvaljujte spomenu Njegova svetog imena“, što znači da zahvaljuju za „spomen Njegova svetog imena“, odnosno za samu činjenicu da se sjećaju Njegove svetosti. Za to zahvaljuju i slave. To je značenje riječi: „Zahvaljujte spomenu Njegova svetog imena.“ To jest, ako se samo prisjećaju Svetoga Imena, već i zbog toga zahvaljuju Stvoritelju. Drugim riječima, samo ih sjećanje odmah potiče da zahvaljuju Stvoritelju.

Ali onaj koji ima određenu oholost i kaže: „Drugi ljudi, koji nemaju pameti, mogu postati sluge Stvoritelja bez ikakvog intelekta i razuma. Ali čovjek poput mene, koji ima pameti i nije tako glup kao drugi ljudi“, kaže: „Ako Stvoritelj želi da radim za Njega, onda mora biti obziran prema meni i dati mi okus Tore i molitve. U protivnom ću Mu služiti onako kako ja razumijem, a ne onako kako Ti zahtijevaš.“

O tome je napisano: „Gospod kraljuje, odjeven je u uzvišenost.“ To znači da se Stvoritelj prema takvim ljudima odnosi odjećom uzvišenosti i ne obazire se na njih, pa im na kraju ne ostaje ništa osim njihove oholosti. Zato je napisano: „Gospod je uzvišen, a ponizni će vidjeti* (* Rabash ovdje mijenja izvorni stih iz Psalma 138. "Gospod je uzvišen, a poniznoga vidi" u "... ponizni će vidjeti" kao unutarnje tumačenje koje razjašnjava u nastavku, op. prev.).“ Upravo kroz svoju poniznost čovjek može vidjeti. Ali onaj koji je uzvišen, koji sebe smatra višim od drugih, naziva se: „A uzvišenoga poznaje izdaleka“, što znači da se udaljava od Kedushe.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: što znači „Ne podcjenjuj blagoslov običnog čovjeka“? To znači da, kad čovjek osjeća da je običan čovjek, da ima samo neznatan dodir s Kedushom, što se u usporedbi s cjelovitošću koju bi trebao postići smatra stanjem „običnog čovjeka“, ipak, kad blagoslivlja i zahvaljuje Stvoritelju, „ne podcjenjuj to“. Naprotiv, čovjek to mora cijeniti kao da je stekao veliko bogatstvo te zahvaljivati i blagoslivljati Stvoritelja kao da je dosegao istinsku cjelovitost.