Što je, „Nema blagoslova u onome što je prebrojano”, u radu?

Članak 18, 1989.

Napisano je u Zoharu (Ki Tissa, stavka 2): „Dođi i vidi: Ustanovljeno je da nema blagoslova odozgo nad onim što je prebrojano. A ako kažeš: ‘Kako je Izrael bio prebrojan?’ Uzeo je od njih otkup za njihove duše, i ustanovili su da nisu računali dok sav otkup nije bio prikupljen i dosegnuo broj. Iz toga slijedi da je na početku Izrael blagoslovljen kad se prikuplja otkup. Nakon toga broje otkup i ponovno blagoslivljaju Izrael. Ispada da je Izrael bio blagoslovljen na početku i na kraju, te među njima nije bilo pošasti. On pita: ‘Zašto se pošast pojavljuje zbog brojanja?’ Odgovara: ‘Zato što nema blagoslova u onome što je prebrojano. A budući da je blagoslov otišao od toga, Sitra Achra (druga strana) je nad tim i može nanijeti štetu.’”

Trebamo razumjeti sljedeće: 1) Ako nema blagoslova u onome što je prebrojano, kakva je razlika brojimo li ljude ili otkup umjesto ljudi, kad na kraju ipak znamo broj ljudi? Dakle, kako pomaže zamijeniti ljude otkupom ako na kraju ipak znamo njihov broj? 2) Zašto je otkup upravo pola šekela, a ne cijeli ili četvrtina šekela? Što za nas znači polovica? 3) Zašto stih kaže: „Bogati neće dati više, a siromašni neće dati manje”? Zar postoji netko tko ne zna da, ako trebamo saznati određeni broj i izvršiti zamjenu tako da umjesto ljudi brojimo nešto drugo, to mora biti jednako za svakoga, inače neće biti moguće utvrditi broj? Čemu nas to dolazi naučiti? 4) Kako nam koristi to što smo blagoslovljeni na početku i na kraju, ako se brojanje nalazi u sredini? Kvare li blagoslovi učinak brojanja ako ne može biti blagoslova u onome što je prebrojano?

Da bismo sve to razumjeli u radu, moramo obratiti pažnju na cilj koji moramo postići. Poznato je da svaki cilj koji želimo postići zahtijeva trud. Bez truda se ništa ne može postići. Stoga, u radu Stvoritelja, koji je cilj koji želimo postići i zbog kojeg ulažemo trud?

Odgovor je postizanje Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem, što se naziva „jednakost forme”. To jest, kao što je cilj Stvoritelja u stvaranju svijeta bio činiti dobro Svojim stvorenjima, tako bi i naš cilj trebao biti činiti dobro Stvoritelju. Drugim riječima, čovjek treba činiti stvari kako bi zadovoljio Stvoritelja. To se naziva „jednakost forme”.

To znači da kad dvije forme postanu jedno, svrha Stvoritelja odijeva se u svrhu stvorenih bića. Iz toga slijedi da se Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima, koja je svrha stvaranja, odijeva u želju da se donese zadovoljstvo svom Stvoritelju, a to se naziva „primanje radi davanja”. Iz toga slijedi da trebamo reći da je naša nagrada za trud postizanje cilja, baš kao i u tjelesnim stvarima, gdje ulažemo napor i zauzvrat postižemo cilj kojem težimo, jer ništa nije dano bez truda.

Iz toga slijedi da kad osoba želi hodati putem istine kako bi postigla svoj cilj, koji se naziva „Dvekut sa Stvoriteljem”, gdje su sva njezina djela radi davanja, ona mora uložiti trud, koji se naziva „patnja”. To znači da čovjek mora ići protiv svoje prirode, budući da je čovjek stvoren s kelim kako bi uživao za vlastitu korist, a mora hodati putem koji će ga dovesti do toga da zadovolji Stvoritelja, a ne samoga sebe.

Međutim, tijelo se tome opire. Oko toga se vode ratovi. Jednom prevlada želja za davanjem, a drugi put trijumfira volja za primanjem. Ipak, moramo znati da sve snage koje ćemo imati kako bismo mogli ići protiv volje za primanjem moramo primiti iz Tore. Kao što su naši mudraci rekli: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.”

To jest, kakvu nagradu čovjek očekuje kad se bavi Torom i ulaže trud u Tori? To je težiti tome da bude nagrađen željom za davanjem Stvoritelju. Smatra se da on uči Toru kako bi postigao Lishma (u Njezino ime), što se naziva „radi davanja”. To se smatra „prianjanjem uz Njegove osobine”.

Prema tome, postoje dva načina ulaganja truda u Tori: 1) On ulaže trud u proučavanje Tore kako bi time postigao vlastitu korist, primjerice da ga nazivaju „rabi” ili radi novčane naknade. 2) On ulaže trud u Toru kako bi stekao snagu da ide protiv vlastite koristi. Iz toga slijedi da ovdje postoji drugačije razlučivanje u pogledu truda. To jest, čovjek mora ulagati velike napore kako bi imao snage baviti se Torom s tom namjerom koja je protiv tijela. Štoviše, tijelo mu se opire koliko god može i ne želi mu dati energiju da ulaže trud u Toru s tom namjerom. No u Lo Lishma (ne u Njezino ime), tijelo vidi da će dobiti ono što želi primiti zauzvrat, pa mu daje gorivo za rad kako bi mogao ulagati trud u Toru i mitzvot, budući da nagrada koju očekuje primiti nije protiv tijela. Zato mu tijelo može dati energiju za rad.

Stoga, kad čovjek vidi da kroz trud može postići vlastitu korist, ima snage djelovati i ulagati velike napore, te nema slabosti u svom radu. Tako se na početku podučavaju „žene, djeca i neuki ljudi”, budući da je moguće uvjeriti čovjeka da se bavi Torom i mitzvot samo kroz Lo Lishma.

Međutim, kad čovjek treba zamijeniti cilj, odnosno kad je na početku svog rada u Tori i mitzvot njegov cilj — koji je želio postići kroz trud — bila vlastita korist, sada mijenja cilj. To jest, tamo gdje je mislio: „Kad ću postići cilj za svoju volju za primanjem kako bih mogao uživati?”, sada čezne za ciljem i govori: „Kad ću moći donijeti zadovoljstvo Stvoritelju i odreći se vlastite koristi?”

Budući da je ta svrha protiv prirode, potrebna mu je veća vjera u Stvoritelja, jer mora neprestano ulagati trud kako bi postigao veličinu Stvoritelja. To jest, u mjeri u kojoj vjeruje u veličinu Stvoritelja, u toj mjeri može raditi s tom namjerom. Iz tog razloga čovjek mora svakodnevno moliti da mu Stvoritelj otvori oči kako bi prepoznao veličinu i važnost Stvoritelja, tako da ima gorivo za ulaganje truda s namjerom davanja.

Ovdje postoje dva razlučivanja: 1) imati želju da se donese zadovoljstvo svom Stvoritelju, tako da to bude njegova jedina težnja, 2) činiti stvari s namjerom da mu ta djela donesu želju da djeluje kako bi zadovoljio Stvoritelja. Drugim riječima, mora raditi i ulagati mnogo truda kako bi stekao Svjetlost i kli. Svjetlost znači da je od Stvoritelja primio želju zbog koje cijeli dan žudi donijeti zadovoljstvo Stvoritelju. Kli je želja, što znači da želi davati Stvoritelju. Oboje, i Svjetlost i kli, treba primiti od Stvoritelja.

Međutim, čovjek to mora zahtijevati, a o tome je napisano: „Sion, nitko je ne traži.” Naši mudraci su rekli: „To znači da je treba tražiti”, odnosno da mora postojati zahtjev od strane nižih da im Stvoritelj podari i Svjetlost i kli.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što je napisano (u Musaf molitvi za Rosh Hashanah): „Oni koji su daleko čut će i doći, i dat će Ti krunu kraljevstva.” Poznato je da je redoslijed rada kao što je napisano: „Učinit ćemo i čut ćemo.” „Činjenje” pripada stvorenim bićima. To se naziva „što je Bog stvorio da čini”. To jest, dio činjenja pripada nama, a time ćemo biti nagrađeni slušanjem, koje je ono što nam Stvoritelj daje da čujemo. No sama stvorena bića ne mogu na sebe preuzeti rad za Stvoritelja, koji je isključivo radi Stvoritelja, bez uplitanja vlastite koristi.

Međutim, slušanje dolazi od Stvoritelja, kao što je bilo u vrijeme davanja Tore, kad je narod Izraela čuo od Stvoritelja „Ja” i „Nemoj imati”. No prije toga postojala je priprema za primanje Tore, kao što su naši mudraci rekli (Shabbat 87), da je postojalo pitanje ograničenja i uzdržavanja, kao što je napisano: „I posvetit ćete se danas i sutra.” Nakon toga bili su nagrađeni time da čuju Toru.

Prema tome trebamo protumačiti: „Oni koji su daleko čut će i doći”, što znači da postoji Tora života, kao što je napisano: „Jer kod Tebe je izvor života”, a to je Dvekut sa Stvoriteljem, ali čovjek je daleko od toga. I ta udaljenost također dolazi od Stvoritelja, jer čovjek može biti udaljen od nečega samo ako jasno zna da ta stvarnost postoji, ali je on, iz nekog razloga, udaljen od nje.

Stoga čovjek najprije mora imati vjeru u Stvoritelja, a tek tada može reći da osjeća kako je daleko od Stvoritelja. Iz toga slijedi da mu taj osjećaj udaljenosti mora dati osjećaj da Stvoritelj upravlja svijetom te da postoji sud i postoji Sudac, samo što on to osjeća izdaleka. U protivnom, tko bi mu rekao da je daleko od Stvoritelja?

Iz tog razloga, kad čovjek osjeća da je daleko od Stvoritelja, Stvoritelj ga na to upozorava pojavljujući mu se izdaleka. To znači da, kad je Stvoritelj skriven od njega, čovjek ne može biti u stanju udaljenosti, jer tko bi mu rekao da je daleko? Međutim, time što mu se Stvoritelj malo otkriva, u njemu se pojavljuje osjećaj da je udaljen.

To je značenje riječi: „Oni koji su daleko čut će”, što znači da im Stvoritelj šalje slušanje kako bi osjetili da su daleko i kako bi se približili, odnosno kako bi zahtijevali od Stvoritelja da ih približi, tako da mogu postići jednakost forme, koja su kelim davanja. Međutim, čovjek može steći te kelim samo kroz pomoć odozgo. To se naziva „Svjetlost koja se odijeva u kli”, odnosno u želju za tom snagom.

Kao što je napisano (Psalmi 127): „Ako Gospod ne sagradi kuću, uzalud se muče oni koji je grade.” Značenje riječi „Ako Gospod ne sagradi kuću” jest da srce postaje građevina Kedushe (svetosti). „Uzalud se muče” znači da je trud uzaludan. „Oni koji je grade” su oni koji žele izgraditi strukturu Kedushe. Oni moraju znati i vjerovati da bez Njegove pomoći ništa nije moguće, jer On daje i kli, želju i čežnju za davanjem, kao i Svjetlost, odnosno snagu koju čovjek prima kako bi mogao raditi radi davanja. On daje sve, ali čovjek najprije mora djelovati. To jest, prije rada čovjek mora reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?” Nakon toga treba reći: „Ako Gospod ne sagradi kuću, uzalud se muče oni koji je grade.”

Tako je bilo prije davanja Tore. To jest, kako bi narod Izraela mogao čuti Toru koja je dana na brdu Sinaj, postojala je priprema sa strane naroda Izraela, kojemu su bili dani ograničenje i uzdržavanje. To se smatra pripremom sa strane nižega. Nakon toga moguće je primiti Toru od Stvoritelja.

Međutim, tijekom pripreme, prije nego što čovjek bude nagrađen kli koje se naziva „potreba da može raditi tako da sva njegova djela budu radi davanja”, ta potreba u njemu se uzdiže i spušta. Ponekad čezne da mu Stvoritelj da snagu kako bi mogao sve činiti radi Stvoritelja i moli Stvoritelja da mu pomogne. Ponekad potom doživi pad, što znači da ne osjeća nikakvu potrebu donijeti zadovoljstvo Stvoritelju. Naprotiv, žudi samo za savjetima i načinima kako zadovoljiti sebe užicima za volju za primanjem za vlastitu korist.

Ako mu tijekom pada dođe misao o duhovnosti — da mora raditi radi davanja — počinje razmišljati o Stvoritelju: zašto je Stvoritelj zabranio rad radi vlastite koristi i zašto bi Stvoritelju smetalo ako čovjek radi za svoju korist?

U tom trenutku počinje sumnjati u Toru i mitzvot općenito: zašto nas želi mučiti i zašto nam je dao zakone koje je tako teško slijediti? Ako je On doista milosrdni Otac, zašto nas je naveo da izvršavamo Njegove mitzvot kroz toliko zabrana? I tako dalje. Ponekad, tijekom uspona, također razmišlja o Stvoritelju i pita se zašto nam je dao zapovijedi koje se odnose na vlastiti interes, poput: „Čuvajte svoje duše.”

To jest, činjenica da čovjek mora jesti, piti i slično — s kojom je svrhom Stvoritelj stvorio te stvari? Čini li postojanje tih stvari čovjeka mudrijim i bogobojaznijim? Zato čovjek pita: Zašto su potrebni tjelesni užici? Jer ne vidi nikakvu duhovnu korist od njih.

Tako se čovjek uzdiže i spušta. Ponekad ne razumije zašto su nam tjelesni užici uopće dani, jer sada razumije da je glavna svrha čovjeka prianjanje uz Stvoritelja, pa zašto su onda stvoreni ti tjelesni užici?

Tijekom pada slika je potpuno suprotna. Tada se pita: Zašto nam je toliko toga zabranjeno? I općenito, zašto je zabranjeno raditi za vlastitu korist te smo, kao da smo prisiljeni, raditi radi Stvoritelja, a ako ne, tada moramo patiti na ovom svijetu i na sljedećem?

Takav je redoslijed rada tijekom razdoblja pripreme. To jest, prije nego što čovjek bude nagrađen trajnom vjerom, nalazi se u svojevrsnom katapultu, bacan s jednog kraja na drugi, te vidi da nema slobodu izbora. Naprotiv, ono što žele odozgo, to s njim i čine, dok je on poput gline u rukama lončara, bez ikakve mogućnosti da odlučuje o sebi.

Čovjek treba vjerovati da su sva stanja kroz koja prolazi za njegovo dobro. To jest, upravo će kroz uspone i padove postići željeno savršenstvo, kao što je napisano: „Kralj koji usmrćuje i oživljava, i donosi spasenje.” Kroz padove, koji se smatraju smrću u radu, i kroz „oživljavanje”, koje se smatra usponom u radu, upravo time On „donosi spasenje”, što znači da čovjek postiže cjelovitost.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Zašto uopće trebamo brojati Izrael? To jest, kome je potrebno znati broj, kad je brojanje opasna stvar, kao što je napisano: „Nema blagoslova u onome što je prebrojano.” Također, kakvu razliku čini ispravak koji im je dan — da daju otkup — ako na kraju ipak znamo broj Izraela? I što nam dodaje to što blagoslivljamo na početku i na kraju brojanja?

U radu, kada govorimo o svemu unutar jednog čovjeka, trebamo znati što znači brojanje Izraela. Rad na postizanju Lishma (u Njezino ime), odnosno davanja, započinje na desnoj liniji, koja se naziva „cjelovitost”. To se smatra čovjekom nad kojim počiva blagoslov. Zbog toga čovjek treba biti radostan te hvaliti i zahvaljivati Stvoritelju što ga je nagradio nekakvim dodirom s Kedushom, koliko god malen on bio, jer zna da ni to nije zaslužio.

To se smatra zadovoljavanjem s malo. Stoga nema razloga brojati to, provjeravati koliko osobina Izraela posjeduje, odnosno koliki postotak svog rada može nazvati Yashar-El (izravno Stvoritelju), koliko je truda spreman uložiti za Kedushu, koja se naziva „radi Stvoritelja”. To ga uopće ne zanima, jer kaže: „Kakvo god uporište imam u Tori i mitzvot, ono je važnije od svih užitaka ovoga svijeta.”

Mogli bismo pitati o ovome: Ako je to toliko važno, zašto se zadovoljava s malo? Na to sam sebi odgovara: „Vjerojatno ne zaslužujem da mi Stvoritelj da veći udio od onoga koji imam, a također vidim da postoje ljudi koji nemaju ni ovo.” Iz toga slijedi da je on čovjek nad kojim počiva blagoslov, jer ima nešto zbog čega može biti sretan, i vidi da su ostali ljudi radosni i sretni zbog besmislica, dok je njemu Stvoritelj dao razum i shvaćanje da može pojmiti kako bi se trebao radovati sa Stvoriteljem.

To se smatra stanjem u kojem, prije nego što dođe brojati Yashar-El u sebi, odnosno ono što ima u srcu, on najprije blagoslivlja Izrael. To jest, kaže da je Izrael u njemu blagoslovljen, što znači da ima razlog za radost jer je blagoslovljen, te je zadovoljan s malo što ima.

Nakon toga Izrael biva prebrojan, što znači da prelazi na kvalitetu lijeve linije i počinje preispitivati koliko ima Tore i straha od Neba. Tada vidi da je pun nedostataka, i tada se može pojaviti pošast, što znači da može doći do očaja i pobjeći iz kampanje te reći da ovaj rad davanja nije za njega. Ipak, više ne može raditi u jednoj liniji, jer se više ne može zavaravati i govoriti da je to pravi rad, budući da mu lijeva linija stalno govori što je rad istine.

To je značenje riječi: „Nema blagoslova u onome što je prebrojano”, jer uvijek postoje nedostaci, kao što je napisano: „Nema pravednika na zemlji koji čini dobro i ne griješi.” Iz toga slijedi da, prema pravilu da tamo gdje postoji nedostatak postoji prianjanje klipot, klipa mu pokazuje da taj put nije za njega. Tim prigovorima ona ga ubija, što znači da mu oduzima sve što je imao u duhovnosti, te ostaje u stanju: „Zli se još za života nazivaju mrtvima.”

To je značenje onoga što je napisano, da u svemu što je prebrojano nema blagoslova, jer je uvijek manjkavo, a u svakom nedostatku postoji prianjanje klipot. To se naziva „pošast”, kao što je napisano: „I neće među njima biti pošasti kad ih budeš brojio.” To jest, kroz otkup neće biti smrti zbog brojanja. To znači da, kad radimo u lijevoj liniji, premda hodamo lijevom linijom i može se pojaviti pošast, kroz otkup među njima neće biti pošasti.

Iz tog razloga dan nam je savjet kako nedostatak ne bi bio vidljiv klipot: „I neka svaki od njih da otkup za svoju dušu kad ih budeš brojio.” To jest, ne trebaju gledati nedostatke koje nalaze kad čovjek izračunava koliki je postotak uključen u kvalitetu Izraela.

Naprotiv, trebaju računati koliko ispravaka moraju izvršiti kako bi imali otkup za svoje duše pred Stvoriteljem. To znači da neće gledati na nedostatke, nego na ispravak nedostataka, kroz koji će njihova duša, koja je bila u klipot, izaći iz njih i prionuti uz Stvoritelja. To je značenje riječi: „I svaki je dao otkup za svoju dušu” — brojili su ispravke koje moraju izvršiti.

Stoga oni mogu vidjeti samo ispravke, kao što su naši mudraci rekli (Yevamot 38): „Dug koji će uskoro biti naplaćen smatra se kao da je već naplaćen.” Iz toga slijedi da, kad gledamo ispravke, to je kao da su oni već izvršeni i ovdje nema mjesta za nedostatak.

To je značenje stiha: „Ovo neka dade svatko tko je prebrojan.” Trebamo protumačiti da se gledanje nedostataka smatra stanjem „svatko tko je prebrojan”. „Pola šekela” znači ono što je napisano (A Sage’s Fruit, svezak 1, str. 95): „Molitva čini polovicu.” Način onoga tko moli za sebe jest da nema cjelovitost, nego samo polovicu, jer onaj tko je cjelovit nema za što moliti. Zato su nas naši mudraci upozorili da ne radimo radi primanja nagrade, nego radi cjelovitosti.

To znači da se ono što čovjek daje smatra polovicom, odnosno kli, što je volja za primanjem za vlastitu korist, koja se udaljila od Stvoritelja, i moramo moliti da se taj kli poveže sa Stvoriteljem, koji se naziva „Svjetlost”. Kad Svjetlost zasja u kli, to se smatra cjelovitošću. To je značenje riječi „molitva čini polovicu”, gdje „polovica” znači kli, jer nema Svjetlosti bez kli.

Stoga, kad moli i osjeća svoj nedostatak, postoji mjesto da se taj nedostatak ispuni. Iz toga slijedi da riječi „ovo neka dadu” znače kli, koje je polovica, nazvano „buđenje odozdo”, kao što je rečeno da se molitva za nedostatak već smatra ispravkom.

Na primjer, netko je dao svoj kaput u kemijsku čistionicu da mu uklone mrlje. On kaže vlasniku čistionice: „Brojim koliko ispravaka trebate napraviti kako bih znao koliko vam trebam platiti.” Traži od vlasnika da popravi i ukloni mrlje. No tada se ne može reći da čovjek očajava kad vidi da ima mnogo mrlja, jer on ne broji mrlje kako bi vidio koliko nedostataka ima na svom kaputu. Naprotiv, broji koliko ispravaka treba izvršiti.

Iz toga slijedi da sada ne razmišlja o svojim nedostacima, nego o ispravcima. Prirodno, ne može se reći da među njima postoji pošast (u mrljama), što znači da bi trebao pobjeći iz kampanje i reći da rad na putu istine nije za njega.

Iz toga slijedi da je veliki ispravak to što brojimo otkup, a ne nedostatke u ljudima. To je kao što su naši mudraci rekli: „Dug koji će uskoro biti naplaćen smatra se kao da je već naplaćen.” To jest, kad se bavimo ispravcima, kao da je već sve ispravljeno, jer sada gleda na ispravke, a ne na nedostatke.

Uz gore spomenuti ispravak otkupa, koji se naziva „otkup za njegovu dušu pred Stvoriteljem”, odnosno kada govorimo o ispravcima koji će dovesti do Dvekut sa Stvoriteljem, moramo blagosloviti prije brojanja. To znači da moramo hodati desnom linijom, koja se naziva „blagoslov”, odnosno biti osoba koja nema nedostataka. Nakon toga prelazimo na lijevu liniju, koja se naziva „brojanje”, a zatim ponovno na desnu liniju, koja se naziva „blagoslov”.

To je značenje onoga što je napisano, da će kroz blagoslov na početku i na kraju brojanje biti ispravno te među njima neće biti pošasti, nego će upravo time postići istinsku cjelovitost.