Što tražiti na okupljanju prijatelja (-)

Članak br. 30, 1988.

Naši mudraci rekli su (Avot, poglavlje 1:6): „Načini sebi rava (učitelja), stekni sebi prijatelja i sudi svakoga na stranu zasluge.“

Trebamo razumjeti povezanost između riječi: „Sudi svakoga na stranu zasluge“ i „Stekni sebi prijatelja“. Također, u knjizi Matan Torah (Darivanje Tore, str. 30) piše da je mitzva: „Voli bližnjega svoga kao samoga sebe“ dana kako bi se postigla ljubav prema Stvoritelju, odnosno Dvekut (prianjanje) uz Njega. On piše: „Razumno je pretpostaviti da je dio Tore koji se bavi čovjekovim odnosom prema bližnjemu sposobniji dovesti čovjeka do željenog cilja. To je zato što je rad u mitzvot između čovjeka i Boga stalan i određen te nije zahtjevan, pa se čovjek na njega lako navikne, a sve što se čini iz navike više nije korisno. No mitzvot između čovjeka i čovjeka mijenjaju se i nisu stalne, a njihovi zahtjevi okružuju čovjeka kamo god se okrene. Stoga je njihov lijek mnogo sigurniji, a njihov cilj mnogo bliži.“

To znači da čovjek mora doći do toga da bude nagrađen jednakošću forme, odnosno da sve njegove misli i želje budu usmjerene jedino na dobrobit Stvoritelja, a ne na vlastitu korist. To proizlazi iz ispravka Tzimtzuma (ograničenja). To znači da je, sa stajališta Stvoritelja, On stvorio svjetove s namjerom da čini dobro Svojim stvorenjima. Kao što objašnjavaju naši mudraci, Stvoritelj je službujućim anđelima rekao da je stvaranje svijeta poput kralja koji ima obilje, ali nema gostiju.

Drugim riječima, On osjeća zadovoljstvo kad gosti blaguju za Njegovim stolom. No kako bi se izbjegla sramota, učinjen je ispravak prema kojem oni moraju primati nasladu i zadovoljstvo s namjerom da time pričine zadovoljstvo Stvoritelju. Međutim, prvi stupanj jest davanje radi davanja. Čovjek treba osjećati zadovoljstvo dok daje, baš kao što i Stvoritelj osjeća zadovoljstvo. Kao što su naši mudraci rekli (Zohar, VaYera, stavka 399): „Od dana kad je svijet stvoren nije bilo takve radosti pred Stvoriteljem kakvu će On u budućnosti osjećati zajedno s pravednicima.“

Vidimo da je na dan stvaranja svijeta Stvoritelj osjećao veliku radost. Drugim riječima, imao je veliko zadovoljstvo u želji da daje. Iz toga slijedi da ako čovjek čini djela davanja, ali pritom ne osjeća radost, ovdje nema jednakosti forme. Premda svojim djelovanjem daje i bavi se ljubavlju prema bližnjemu, samo djelo mora biti popraćeno radošću, poput radosti koju ima Stvoritelj. Dakle, ovdje nedostaje jednakost u radosti.

Stoga postoje dvije stvari koje čovjek mora učiniti: 1) Iako tijelo ne želi raditi u davanju, mora ga se prisiliti. Međutim, postoji pravilo da kad čovjek nešto čini pod prisilom, ne može biti radostan jer bi bio sretniji kad ta djela ne bi morao činiti. Ipak, čovjek mora raditi pod prisilom. To se naziva „prisiljavanjem i pokoravanjem zla u sebi“. Međutim, ovdje nedostaje radost koja bi trebala pratiti svako djelo davanja. Kad je riječ o radosti, čovjek se ne može prisiliti da bude radostan ondje gdje postoji prisila. Radost je posljedica čovjekova užitka, a ondje gdje postoji užitak, „prisila“ više nema mjesta. Zato iz prisile ne proizlaze ni radost ni zadovoljstvo. 2) Kažemo da nam je radost potrebna za rad Stvoritelja, a kao što je rečeno, radost je samo posljedica nečega u čemu čovjek uživa. Budući da čovjek može činiti jedino djela pod prisilom, to se naziva „djelom“. Djelo je nešto s čim se razum ne slaže. Smatra se da kad se čovjek počne prisiljavati, dolazi u stanje: „Onaj tko se dolazi pročistiti.“

Što mu, dakle, još nedostaje? Samo nešto što će probuditi njegovu radost. To treba tumačiti tako da mu se to daje odozgo. To se naziva: „Pomažu mu.“ U čemu se sastoji ta pomoć? Zohar kaže: „Svetom dušom.“ Kad čovjek bude nagrađen time, tada ima radost. Iz toga slijedi da kad kažemo da čovjek treba raditi s radošću, to znači da svojim djelima treba pobuditi buđenje odozgo, jer jedino uz pomoć odozgo može osjećati zadovoljstvo dok se bavi djelima davanja.

Doista, ovdje se postavlja pitanje: „Zašto je potrebno izvršavati djela davanja s radošću?“ Razlog je jednostavan: ovdje nema jednakosti forme, jer kad Stvoritelj daje, On osjeća radost. No ako čovjek daje, a pritom ne osjeća radost, tada nema jednakosti forme.

Međutim, ovdje postoji još ozbiljniji problem od same jednakosti forme. Kad je čovjek u stanju tuge, kad vidi svoj život kao besmislen jer kamo god pogleda vidi samo crnilo – kako u materijalnom tako i u duhovnom – to je poput čovjeka koji nosi tamne naočale. Kamo god pogleda, vidi samo tamu.

U tom se stanju smatra nevjernikom u odnosu na upravljanje Stvoritelja, jer ne može reći da Stvoritelj upravlja Svojim svijetom kao Dobar Koji Čini Dobro.

U tom se stanju smatra čovjekom bez vjere. Dakle, ovdje više nije riječ o jednakosti forme, nego o nedostatku vjere, jer se nalazi u stanju hereze. Iz toga slijedi da čovjek uvijek mora biti radostan i vjerovati iznad razuma da sve što Stvoritelj čini, čini isključivo radi dobra. No također moramo vjerovati da je upravo to ono što nam je potrebno – vjerovati iznad razuma.

Prema našem razumu čini se da bi bilo bolje kad bi Stvoritelj upravljao nama kroz otvoreno upravljanje. No Baal HaSulam kaže da ne smijemo reći kako Stvoritelj ne može dati sve u kelim primanja, koji se nazivaju „unutar razuma“, odnosno da će i materijalno tijelo razumjeti kako Stvoritelj upravlja cijelim svijetom isključivo dobročinstvom.

Zašto je onda odabrao upravo kelim iznad razuma? Stvoritelj je odabrao te kelim zato što su oni doista najbolji, jer upravo pomoću njih postižemo istinsku cjelovitost. Tada se ostvaruju riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim.“ Naši mudraci rekli su: „S objema svojim sklonostima – dobrom sklonošću i naklonjenošću zlu.“

Tada i tijelo osjeća nasladu i zadovoljstvo koje Stvoritelj daje stvorenjima te više nema potrebe vjerovati iznad razuma. Iz toga slijedi da je glavni zahtjev da čovjek bude radostan dok obavlja rad davanja, kad ne vidi što će samoprimanje – koje se naziva „unutar razuma“ – dobiti od toga, jer bi inače bio u stanju hereze.

Iz toga slijedi da čovjek mora obavljati sveti rad iznad razuma, jer su upravo to kelim prikladne za dovođenje čovjeka do cjelovitosti. Ranije je rečeno da jedino iznad razuma čovjek može osjećati zadovoljstvo u upravljanju Stvoritelja, koje je u obliku dobročinstva. To se naziva „desna linija“.

Kao što je Baal HaSulam rekao, čovjek treba nastojati hodati desnom linijom, koja se naziva „vjera iznad razuma“, i predočiti sebi da je već nagrađen potpunom vjerom u Stvoritelja, da njegovi organi već osjećaju kako Stvoritelj upravlja cijelim svijetom dobročinstvom.

Stoga se trebamo zapitati: „Zašto moramo hodati i lijevom linijom, ako je desna linija najvažnija? Koja je svrha lijeve linije?“ Odgovor je da bismo upoznali svoje stanje unutar razuma – mjeru svoje vjere, koliko smo Tore stekli i kako osjećamo Stvoritelja tijekom molitve itd.

Iz toga slijedi da svatko treba nastojati unijeti u društvo duh života i nade te uliti energiju u društvo. Tako će svaki od prijatelja moći reći samome sebi: „Sada započinjem s čistom stranicom u radu.“ Drugim riječima, prije nego što je došao u društvo, bio je razočaran svojim napretkom u radu Stvoritelja, a sada ga je društvo ispunilo životom i nadom.

Tako je, zahvaljujući društvu, stekao pouzdanje i snagu da nadvlada prepreke, jer sada osjeća da može postići cjelovitost. Sve njegove misli – da se nalazi pred visokom planinom koju nije moguće osvojiti i da su prepreke doista nepremostive – sada osjeća kao nešto beznačajno. Sve je to primio snagom društva, jer je svaki pojedini prijatelj nastojao unijeti duh ohrabrenja i prisutnost nove atmosfere u društvo.

No što čovjek može učiniti kad osjeća da se nalazi u stanju tuge – i u pogledu materijalnog i u pogledu duhovnog stanja – a došlo je vrijeme da ode u društvo? Ipak, naši su mudraci rekli: „Briga u čovjekovu srcu? Neka o tome govori s drugima.“ Drugim riječima, treba to ispričati prijateljima i možda će mu oni moći pomoći.

Ali ako je tako, zašto kažemo da svatko treba donositi dobro raspoloženje u društvo kad ga sam nema? Štoviše, postoji pravilo da „čovjek ne može dati ono što nema“. Dakle, što treba učiniti da društvu da nešto što će mu donijeti dobro raspoloženje?

Doista, nema drugog puta osim da čovjek hoda desnom linijom. Stoga, prije nego što dođe na ljubav prema prijateljima, treba pročitati Baal HaSulamov članak (Shamati, br. 40), u kojem objašnjava što je desna linija, odnosno da je to značenje rada iznad razuma. Odatle treba crpiti snagu kako bi, kad dođe u društvo, svaki od prijatelja mogao, u većoj ili manjoj mjeri, unijeti duh života, pa će zbog toga cijelo društvo osjetiti radost, snagu i pouzdanje.

Tijekom okupljanja zabranjeno je buditi lijevu liniju. Samo kad je čovjek sam dopušteno mu je koristiti lijevu liniju, i to ne više od pola sata dnevno. Suština čovjekova rada jest hodati upravo desnom linijom, kao što je napisano u Shamati, br. 40. No dvoje ljudi zajedno ne smiju govoriti o lijevoj liniji, jer samo tako mogu primiti pomoć od društva.

Ali najgore je kad čovjek dođe u društvo i vidi da se cijelo društvo nalazi u stanju pada. Kako onda može od njih primiti snagu? Tada mora suditi svakoga na stranu zasluge.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o povezanosti između riječi: „Stekni sebi prijatelja“ i „Sudi svakoga na stranu zasluge.“ Iz svega navedenoga možemo razumjeti da, kad čovjek želi nešto steći od društva, mora suditi svakoga na stranu zasluge. Tada može primati od prijatelja kako bi mu oni pomogli u radu, jer ima od koga primiti. No ako vidi da je daleko iznad cijelog društva, od koga će primiti? Naši su mudraci upravo zato rekli: „Sudi svakoga na stranu zasluge.“

Iz toga slijedi da je glavni razlog zbog kojeg čovjek treba steći prijatelja i raditi u ljubavi prema drugima taj što na taj način može biti nagrađen ljubavlju prema Stvoritelju. No prijatelji bi prije svega trebali međusobno govoriti o veličini Stvoritelja, jer u mjeri u kojoj čovjek doživljava veličinu Stvoritelja, u toj se mjeri prirodno poništava pred Njim. Kao što vidimo u prirodi, manji se poništava pred većim, i to nema nikakve veze s duhovnošću. Takvo ponašanje vrijedi čak i među svjetovnim ljudima.

Drugim riječima, Stvoritelj je tako uredio prirodu. Zato razgovori prijatelja o veličini Stvoritelja bude želju i čežnju za poništavanjem pred Stvoriteljem, jer čovjek počinje osjećati čežnju i želju da se poveže sa Stvoriteljem. Također trebamo imati na umu da, ma koliko prijatelji mogli cijeniti važnost i veličinu Stvoritelja, mi ipak moramo ići iznad razuma, što znači da je Stvoritelj uzvišeniji od bilo kakve veličine Stvoritelja koju čovjek može zamisliti.

Trebamo reći da vjerujemo iznad razuma kako On upravlja svijetom dobročinstvom te da, ako čovjek vjeruje kako Stvoritelj želi samo ono što je najbolje za čovjeka, to ga dovodi do ljubavi prema Stvoritelju, sve dok ne bude nagrađen riječima: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ Upravo to čovjek treba primiti od prijatelja.

Što se tiče stjecanja osjećaja veličine, on se mora steći upravo kroz društvo. Kao što je napisano u knjizi Matan Torah (Darivanje Tore, str. 141), gdje govori o učitelju i učeniku. Isto vrijedi i za veličinu Stvoritelja. On piše: „Postizanje veličine u potpunosti ovisi o okruženju i pojedinac sam po sebi ne može učiniti baš ništa. Međutim, postoje dva uvjeta za postizanje veličine: 1) uvijek slušati i prihvaćati uvažavanje okruženja u onoj mjeri u kojoj ono veliča tu veličinu; 2) okruženje mora biti veliko, kao što je napisano: ‘U mnoštvu naroda je kraljeva slava.’

„Kako bi ispunio prvi uvjet, svaki učenik mora osjećati da je najmanji među svim prijateljima. U tom stanju može od svakoga primiti uvažavanje veličine, jer veliki ne može primiti od manjega, a još manje biti zadivljen njegovim riječima. Naprotiv, samo se mali može zadiviti uvažavanjem koje dolazi od velikoga.

„Što se tiče drugog uvjeta, svaki učenik mora uzdizati vrline svakog prijatelja i cijeniti ga kao da je najveći u naraštaju. Tada će okruženje djelovati na njega kao doista veliko okruženje, jer je kvaliteta važnija od kvantitete.“

No što prijatelj treba učiniti ako mu je potrebna pomoć prijatelja? Gore smo rekli da je na okupljanju prijatelja zabranjeno govoriti o lošim stvarima koje izazivaju tugu. Odgovor je da to treba reći bliskom prijatelju, a taj će prijatelj razgovarati s društvom, ali ne za vrijeme okupljanja prijatelja. Drugim riječima, može razgovarati s cijelim društvom zajedno, ali ne tijekom redovitog okupljanja prijatelja. Umjesto toga, može organizirati poseban sastanak u korist prijatelja kojem je potrebna pomoć.

Što se tiče riječi: „Stekni sebi prijatelja“, to treba tumačiti tako da „stekni“ znači da ga treba platiti, a kroz to plaćanje čovjek ga stječe. Čime ga plaća? Možemo reći da se plaćanje daje u zamjenu za trud. Drugim riječima, ponekad čovjek želi kupiti, primjerice, lijep ormar koji vrijedi 2.000 dolara. On kaže prodavaču: „Budući da nemam novca da vam platim, ali sam čuo da tražite radnika na dva tjedna, radit ću za iznos koji vam dugujem u zamjenu za novac za ormar.“ Prodavač će se vjerojatno složiti. Vidimo, dakle, da se plaćanje može izvršiti razmjenom.

Isto je i s ljubavlju prema prijateljima. Potreban je velik trud da čovjek sudi prijateljima na stranu zasluge i nije svatko spreman na to.

Ponekad je čak i gore. Katkad čovjek vidi da se njegov prijatelj prema njemu odnosi s nepoštovanjem. Još gore, čuo je klevetu, odnosno čuo je od nekog prijatelja da je taj prijatelj, taj i taj, govorio o njemu stvari koje prijatelji ne bi trebali govoriti jedni o drugima. Sada se mora nadvladati i suditi ga na stranu zasluge. To je doista velik trud. Iz toga slijedi da upravo tim trudom daje plaćanje, koje je čak vrjednije od novčanog plaćanja.

No ako ga taj čovjek kleveće, odakle će njegov prijatelj skupiti snagu da ga voli? On sa sigurnošću zna da ga ovaj mrzi, jer ga inače ne bi klevetao. Pa kakav onda smisao ima prisiljavati se i suditi ga na stranu zasluge?

Odgovor je da je ljubav prema prijateljima, koja se gradi na temelju ljubavi prema drugima i kojom se može postići ljubav prema Stvoritelju, suprotna onome što se uobičajeno smatra ljubavlju prema prijateljima. Drugim riječima, ljubav prema drugima ne znači da će prijatelji voljeti mene. Naprotiv, ja sam taj koji mora voljeti prijatelje. Zato nije važno kleveće li ga prijatelj i mrzi li ga zasigurno. Čovjek koji želi steći ljubav prema prijateljima radi ljubavi prema drugima upravo zato treba ispravak koji se sastoji u tome da voli drugoga.

Stoga, kad čovjek uloži trud i sudi ga na stranu zasluge, to postaje Segula (lijek, posebna snaga, vrlina), pri čemu se, zahvaljujući trudu koji čovjek ulaže, a koji se naziva „buđenje odozdo“, odozgo daje snaga da može voljeti sve prijatelje bez iznimke.

To se naziva: „Stekni sebi prijatelja“, odnosno da čovjek treba uložiti trud kako bi stekao ljubav prema drugima. To se naziva „radom“, jer se mora truditi iznad razuma. Razum kaže: „Kako je moguće suditi drugoga na stranu zasluge kad mi razum pokazuje pravo lice mog prijatelja – da me mrzi?“ Što tada može reći svome tijelu? Zašto bi se poništavao pred svojim prijateljem?

Odgovor je da čovjek želi postići Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, što se naziva „jednakost forme“, odnosno da ne misli na vlastitu korist. Pa zašto je poništavanje tako teško? Zato što mora poništiti vlastitu važnost i cijeli svoj život usmjeriti jedino na to koliko može raditi za dobrobit drugih, počevši od ljubavi prema drugima, između čovjeka i čovjeka, pa sve do ljubavi prema Stvoritelju.

Upravo je ovdje mjesto gdje može reći da sve što čini, čini bez ikakvog osobnog interesa. Jer prema razumu prijatelji bi trebali voljeti njega, ali on nadvladava svoj razum, ide iznad razuma i kaže: „Ne isplati se živjeti radi samoga sebe.“ Premda čovjek nije uvijek na stupnju na kojem to može reći, to je ipak cilj rada. Tako već ima što odgovoriti tijelu.

Iz toga slijedi da prije nego što svaki prijatelj dođe na okupljanje prijatelja, treba razmisliti što može dati društvu kako bi u njemu uzdigao duh života. U tome nema razlike između neobrazovanog i obrazovanog čovjeka, jer misao koju misli, čak i ako ništa ne zna, mora biti popraćena molitvom Stvoritelju da mu pomogne, uz vjeru da Stvoritelj čuje molitve.