Što u radu znači: „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu“? (-)

Članak br. 39, 1989.

Napisano je: „Kad izađeš u rat protiv svojih neprijatelja i Gospodin, tvoj Bog, preda ih u tvoje ruke, i među zarobljenicima ugledaš lijepu ženu i uzmeš je sebi za ženu.“ RASHI tumači: „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu, jer ako mu je Stvoritelj ne dopusti, oženit će je unatoč zabrani.“

To trebamo razumjeti. Ne bi li bilo bolje da Stvoritelj nije dao naklonjenosti zlu moć da ga potiče na prijestup? Tada je ne bi bilo potrebno dopustiti, jer se on njome ne bi oženio unatoč zabrani. Također trebamo razumjeti što RASHI-jevo tumačenje znači u radu, u vezi sa stihom „Kad izađeš u rat“, gdje se govori o „neobaveznom ratu“. Što je „neobavezni rat“ u radu?

Također trebamo razumjeti ono što su naši mudraci rekli (Kidushin 30): „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin.“ Čini se kao da je Toru stvorio zbog naklonjenosti zlu. Odnosno, da nije bilo naklonjenosti zlu, ne bi bilo potrebe za Torom. I ovdje trebamo pitati: Ali On je imao drugi način, naime, da ne stvori naklonjenost zlu, pa tada ne bi bilo potrebe za Torom.

Poznato je da samo zahvaljujući Tori svijet postoji, kao što su naši mudraci rekli: „Da nije Mojeg saveza danju i noću, ne bih ustanovio zakone neba i zemlje.“ Ali ovdje se implicira da je On stvorio Toru zbog naklonjenosti zlu. To trebamo razumjeti u radu.

Moramo znati što je naklonjenost zlu, zbog koje je Tora morala biti stvorena, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin.“ Također trebamo razumjeti zašto se Tora naziva „začinom“. Vidimo da kad pripremamo neko jelo za obrok, kako bi jelo bilo ukusno, u njega stavljamo začin. To znači da je glavno jelo, dok je začin samo dodatak koji mu daje okus. Ali prema onome što je rečeno, Tora je samo začin. Iz toga slijedi da je glavno naklonjenost zlu, a Tora samo daje okus naklonjenosti zlu. Kako to možemo razumjeti, budući da je Tora ono glavno, kao što je napisano: „Jer oni su naš život i duljina naših dana“?

Prema onome što je objašnjeno u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“, razumijemo da je naklonjenost zlu želja za primanjem užitka i zadovoljstva, koja se naziva „naklonjenost zlu“. To je „srž stvaranja“. Odnosno, ono za što možemo reći da je nešto novo stvoreno u svijetu, što nije postojalo prije nego što ga je On stvorio, jest samo želja za primanjem užitka. Ta želja, čežnja za primanjem užitka i zadovoljstva, nije postojala prije stvaranja svijeta, budući da u Stvoritelju nema nedostataka ni želja zbog kojih bi On trebao primati.

On tamo kaže: Zašto je stvorio tu želju? Zbog svrhe stvaranja, budući da je svijet stvoren zato što On želi činiti dobro, a vidimo da je Stvoritelj u našoj prirodi stvorio da užitak i zadovoljstvo postoje samo u stvarima za kojima tijelo žudi. Štoviše, mjera užitka i zadovoljstva ovisi o čežnji. Zbog toga je u nama stvorio želju za primanjem užitka i zadovoljstva, i to je srž stvaranja. Drugim riječima, kad ta želja za primanjem ne bi postojala u svijetu, ne bi bilo nikoga tko bi primio užitak i zadovoljstvo koje On želi dati stvorenim bićima.

Slijedi da je srž stvaranja želja za primanjem užitka i zadovoljstva, a bez nje nije moguće govoriti o stvaranju. Međutim, trebamo razumjeti zašto se želja za primanjem naziva „naklonjenošću zlu“ i, ako je ona doista zla, zašto ju je On stvorio?

Stvar je u tome da, budući da je Stvoritelj želio da ne osjećaju nelagodu kad primaju užitak i zadovoljstvo, a također je u prirodi koju je Stvoritelj stvorio da svaka grana želi nalikovati svojem korijenu, i budući da je naš korijen, odnosno Stvoritelj, Davatelj, dok su stvorena bića, koja moraju primati od Njega, suprotna Stvoritelju, ona zbog toga osjećaju sram. Zbog toga su postavljeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, pri čemu užitak i zadovoljstvo ne sjaje za kelim želje za primanjem za sebe, nego samo tamo gdje žele primiti užitak i zadovoljstvo zato što Stvoritelj želi davati, jer je to bila svrha stvaranja, budući da je Njegova želja činiti dobro Njegovim stvorenim bićima, a stvoreno biće želi izvršavati Kraljevu zapovijed i stoga prima.

To je ispravak koji se naziva „primanje radi davanja“. Zbog toga su stvorena dva sustava: sustavi Kedusha (svetost) i sustavi Tuma’a (nečistoća) i Klipot (ljuske). Kao što je napisano u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“ (stavka 10): „On je utisnuo želju za davanjem u sustav ABYA od Kedusha, uklonio iz njih želju za primanjem za sebe i smjestio je u sustav svjetova ABYA od Tuma’a. Zbog toga su se odvojili od Stvoritelja i od svih svjetova Kedusha.“

Slijedi da se ta želja za primanjem naziva „naklonjenošću zlu“ zato što uzrokuje sve zlo u svijetu. Zbog nje stvorena bića ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo i zbog nje ostaju bez vitalnosti Kedusha, budući da Svjetlost i obilje ne mogu sjati na mjestu gdje je njihovo korištenje zabranjeno. To nam se dogodilo zbog kaskadnog spuštanja svjetova, pri čemu su iz te želje za primanjem Klipot izašli u svijet i vladaju čovjekom, a on se nikako ne može osloboditi njihove vlasti osim snagom Tore i mitzvot (zapovijedi/dobra djela), u kojima postoji Svjetlost Tore, a „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro“, odnosno oslobađa ga vlasti želje za primanjem za sebe.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto je RASHI protumačio stih „i uzmeš je sebi za ženu“ navodeći objašnjenje naših mudraca (Kidushin 21): „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu. Neka jede meso zaklanih strvina, ali ne meso strvina koje nisu zaklane.“ Neki pitaju: Zašto je Stvoritelj dao naklonjenosti zlu moć da ga potiče na prijestup? Ne bi li bilo bolje da Stvoritelj nije dao moć onome koji potiče na grijeh, pa ne bi bilo potrebe dopustiti mu ono što je zabranjeno? Naši mudraci o tome su rekli: „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu.“

Odgovor je da se u radu naklonjenost zlu naziva „željom za primanjem za sebe“. Bez želje za primanjem uopće ne bi bilo stvaranja. Gdje god želja za primanjem vidi neki užitak, ona želi zadovoljiti svoj nedostatak, a time što želi zadovoljiti svoj nedostatak, moguće je uživati u onome za čime žudi. Budući da je Stvoritelj stvorio tu prirodu, ona ne podliježe promjenama. Međutim, postoji prostor za ispravke, koji se ne sastoje u njezinu poništavanju, nego u tome da joj se doda nešto čime se ona ispravlja. Ipak, to ne mijenja prirodu, budući da je Stvoritelj stvorio prirodu, a želja za primanjem nešto je što je Stvoritelj stvorio. Stoga je čovjek nema moć poništiti.

Opći ispravak jest namjera radi davanja. To se naziva „ublažavanjem sudova“. Odnosno, sud koji je donesen, prema kojem je zabranjeno koristiti želju za primanjem i uživati radi vlastite koristi, postoji zato što time dolazimo do nejednakosti forme sa Stvoriteljem. Međutim, kad primamo zato što Stvoritelj želi da primamo, dok za sebe radije ne bismo primali, time se ublažava sud zabrane primanja.

Međutim, moramo znati da je ta kvaliteta primanja radi davanja pravi ispravak. Odnosno, svrha stvaranja, koja je činiti dobro Njegovim stvorenim bićima, ne može se ostvariti osim na taj način, kad čovjek doista koristi želju za primanjem užitka, a ipak ostaje u Dvekut (prianjanje), što je jednakost forme. Odnosno, ako prima, ali ne uživa, to se primanje ne smatra „činjenjem dobra“, budući da ne govorimo o tome što prima, nego o tome u čemu uživa. Drugim riječima, viši želi da niži uživa, a ako čovjek ne uživa, tada nije ništa primio od višeg. To se naziva „ublažavanjem sudova“.

To je srž cjelovitosti. Međutim, postoje stvari koje se mogu razvrstati s obzirom na više korijene, pa se koriste radi davanja, a postoje i stvari koje je zabranjeno koristiti čak i radi davanja. Drugim riječima, čovjek ne može reći da želi učiniti nešto što je zabranjeno, ali pritom namjeravati radi davanja. Ako je nešto zabranjeno, to je zato što, s obzirom na granu i korijen, postoje stvari koje je Tora zabranila i postoje stvari koje je Tora dopustila.

Općenito, u Tori trebamo razlučiti tri stvari: 1) mitzva (zapovijed/dobro djelo), 2) dopušteno, 3) zabranjeno.

Moramo biti pažljivi s mitzva i s prijestupom, čak i kad je riječ o djelovanju bez namjere, jer mitzva postoji u praktičnom djelovanju čak i kad čovjek nema namjeru. Isto tako, kod zabrane postoji prijestup u samom djelovanju, čak i bez ikakve namjere. Ali glavni rad na namjeri odnosi se na ono što je dopušteno, kad u tome nema mitzva ako to učini, ali nema ni prijestupa ako to ne učini. Tada, kad čini ono što je dopušteno, odnosno kad, dok čini dopuštenu stvar, namjerava radi Stvoritelja, ta dopuštena stvar ulazi u Kedusha.

Tada se naziva mitzva. Drugim riječima, izlazi iz područja „dopuštenog“ i ulazi u područje mitzva. I upravo je ovdje srž rata protiv naklonjenosti zlu, jer mu tijelo govori da nema zabrane, pa zašto bi sebi uskratio da to učini? Ali kad mu čovjek mora odgovoriti, može mu reći: „Moram izvršiti mitzva. Stoga, kad izvršim mitzva, nešto sam učinio. Kad ne počinim prijestup, i tada imam mitzva, kao što su naši mudraci rekli: ‘Ako je sjedio i nije počinio prijestup, to je kao da je izvršio mitzva.’“

„Međutim, kad mi kažeš da učinim nešto što je dopušteno, iako ne mogu namjeravati radi Stvoritelja, to nije mitzva. Stoga nisam učinio ništa. A ne želim biti besposlen radnik, odnosno činiti stvari koje su uzaludne.“ Slijedi da je kod izvršavanja mitzvot i prijestupa rad obavezan. Ali kod onoga što je dopušteno, gdje nema obaveze u vezi s tim djelovanjem, upravo tada namjera daje tom djelovanju stvarnost, uvodeći ga u Kedusha.

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što je RASHI protumačio o stihu „Kad izađeš u rat“, da govori o „neobaveznom ratu“. U radu, „dopušteno“ trebamo protumačiti kao ono u čemu čovjek mora namjeravati radi davanja. Tu je glavni rad na naklonjenosti zlu. Budući da nema zabrane u vezi sa samim djelovanjem, naklonjenost zlu vidi da je čovjek želi iskorijeniti iz svijeta. Odnosno, što se tiče mitzvot i prijestupa koje čovjek čini u djelovanju, naklonjenost zlu ne pruža velik otpor, budući da čovjek ne kaže da želi raditi samo radi Stvoritelja. Ali kad počne raditi na namjeri radi davanja, a ne radi tijela, tada počinje pravi rad s naklonjenošću zlu.

Budući da su Tora i mitzvot dani kako bi pročistili Izrael, kao što je napisano (u eseju Matan Torah („Davanje Tore“)): „To su riječi naših mudraca kad su pitali: ‘Zašto bi Stvoritelju bilo važno kolje li netko životinju preko grla ili sa stražnje strane vrata? Naposljetku, mitzvot su dane samo kako bi pročistile ljude’, a to pročišćenje znači pročišćenje zamućenog tijela, što je svrha koja proizlazi iz izvršavanja cijele Tore i mitzvot.“

Slijedi da tek kad s tijelom govorimo o namjeri radi Stvoritelja, kad želimo poništiti vlastitu korist, tada nastaje pravi spor s tijelom. To se očituje upravo kad se vodi rat protiv naklonjenosti zlu u dopuštenim stvarima. Tada se rat ne vodi oko samog djelovanja, budući da nema zabrane u vezi s djelovanjem. Rat se može voditi samo oko namjere, kad čovjek želi da ona bude samo radi Stvoritelja, a ne radi tijela. Naprotiv, on želi usmrtiti tijelo, kao što su naši mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se zbog nje usmrćuje.“

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali: Zašto je Tora dopustila lijepu ženu, budući da Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu? Naposljetku, Stvoritelj je imao lakši način, pri kojem ne bi morao dopustiti lijepu ženu, odnosno ne bi naklonjenosti zlu dao moć da ga potiče, pa ne bi morao mijenjati zabranu i dopustiti nešto što je zabranjeno.

Koji je odgovor? „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu.“ Doslovno gledano, vrlo je teško razumjeti pitanje zabrane lijepe žene. Isto tako, neki pitaju: Zašto Tora nije dopustila i druge zabrane kad čovjek ima veliku žudnju za zabranjenom stvari? Doista, na to trebamo odgovoriti da nemamo nikakvo poimanje Tore i mitzvot, jer je to nedokučivo ljudskom razumu. Umjesto toga, to je duhovna stvar koju je Stvoritelj odredio, kao što su naši mudraci rekli (Safra, RASHI, Kedoshim): „Čovjek ne treba reći: ‘Svinjsko meso mi je nemoguće jesti’, nego: ‘Mogu ga jesti, ali što mogu učiniti kad mi je moj Otac na nebu tako odredio?’“ Drugim riječima, cijela Tora i mitzvot odredbe su Stvoritelja i čovjekov razum tamo ne doseže. Stoga, naravno, ne možemo pitati: Zašto je Tora dopustila lijepu ženu? (Vidi Ohr Chaim, Ki Tetze.)

Trebamo protumačiti ono što smo pitali: Što znači „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin“? To implicira da je naklonjenost zlu srž stvari, dok Tora nije ono glavno, nego je poput dodatka jelu. Prema onome što je objašnjeno u „Uvodu u Proučavanje Deset Sefirot“, srž stvaranja jest želja za primanjem užitka i zadovoljstva. Razlog zbog kojeg je Stvoritelj stvorio želju za primanjem jest taj što On želi činiti dobro Njegovim stvorenim bićima. Ali zbog nejednakosti forme između Davatelja i primatelja, dano nam je da je ispravimo u rad radi davanja, čime će se ispraviti nejednakost forme u želji za primanjem.

Stoga slijedi da je ono što prima užitak prvenstveno želja za primanjem. Međutim, ako prima radi sebe, naziva se „naklonjenošću zlu“, jer nejednakost forme u njoj uzrokuje njezino odvajanje od Stvoritelja, a užitak i zadovoljstvo ne dopiru do odvojenih kelim zbog ispravka Tzimtzum. Stoga, kako bi želja za primanjem mogla primiti užitak i zadovoljstvo, naklonjenosti zlu mora se dati začin, čime će u želji za primanjem postojati okus, odnosno u želji za primanjem postojat će užitak i zadovoljstvo.

Ako joj se ne doda začin, a to je želja za davanjem, u želji za primanjem neće biti nikakvog okusa jer neće imati ništa, budući da užitak i zadovoljstvo tamo ne dopiru.

Međutim, ovdje trebamo napraviti četiri razlučivanja: 1) kli koji prima užitak. 2) Užitak koji kli prima mora imati ugodan okus. Odnosno, u njemu ne smije biti srama, nego moraju osjećati dobar okus. 3) Dobar okus jest želja za davanjem. To se naziva time da želja za davanjem začinjava jelo kako bi bilo ukusno. 4) Taj okus, koji se naziva „želja za davanjem“, moguće je primiti upravo kroz Toru, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam za nju Toru kao začin.“ To znači da Tora, odnosno Svjetlost u njoj, daje želju za davanjem, a želja za davanjem daje okus koji uklanja sram iz jela, jer sram kvari sav okus koji se može pronaći u jelu, zbog čega Davatelj ne može dati ništa od stvarnih užitaka, budući da će se, kad to stigne do kelim nižih, sve pokvariti. To je sav naš rad – postići kelim prikladne za obilje.

Sada možemo protumačiti: „Tora govori samo protiv naklonjenosti zlu.“ Sve što je zabranjeno ili dopušteno jest prema onome što je Stvoritelj odredio. Odnosno, postoje stvari koje se mogu ispraviti i uvesti u Kedusha čak i prije kraja ispravka, i zato nam je dano 613 mitzvot. To je razlog zbog kojeg je Tora dopustila lijepu ženu kroz ispravke izložene u Tori. Našem je razumu nedokučivo što Stvoritelj dopušta, a što Stvoritelj zabranjuje. Stoga nemamo nikakvu osnovu pitati: Zašto je Tora to dopustila? jer je cijela stvar Tore i mitzvot „njima pročistiti Izrael“. Stoga je i dopuštenje koje je Tora dala u vezi s lijepom ženom kroz ispravke također s namjerom da pročisti ljude.