Što znači da je Ezav bio nazvan „čovjekom polja“ u radu (-)

Članak br. 8, 1990.

Zohar kaže (Toldot, stavka 75): „Ovdje je napisano: ‘vješt lovac, čovjek polja’, a ondje je napisano (o Nimrodu): ‘Bio je silan lovac pred Gospodinom.’ Kao što ondje znači da je lovio umove ljudi i zavodio ih da se pobune protiv Stvoritelja, tako i ovdje ‘čovjek polja’ znači pljačkati ljude i ubijati ih. Ezav je govorio da je bio u polju kako bi se molio, poput Izaka, kao što je napisano: ‘Izak je izašao prošetati poljem’, a zapravo je lovio i obmanuo Izaka.“

Trebamo razumjeti koje su to dvije stvari koje su rečene o Ezavu, odnosno koja je razlika između „vješt lovac“ i „čovjek polja“ u radu. Također trebamo razumjeti zašto Zohar kaže: „čovjek polja, jer njegovo mjesto nije u nastanjenom području, nego u pustom mjestu, u pustinji, u polju, i zato se naziva ‘čovjekom polja’.“ No i Noa je bio nazvan „čovjek zemlje“, kao što je napisano: „I Noa, čovjek zemlje, poče...“ Također je i za samog Izaka napisano: „Izak je izašao prošetati poljem“, a isto je tako zapisano da je Izak rekao o Jakovu: „I reče: ‘Gle, miris moga sina kao miris polja koje je Gospodin blagoslovio.’“ Dakle, odakle proizlazi da kod Ezava izraz „čovjek polja“ znači pljačkati ljude i ubijati ih? To trebamo protumačiti u radu.

Napisano je: „Koje je Bog stvorio da učini.“ To znači da je Stvoritelj stvorio svijet s ciljem da čini dobro Svojim stvorenjima. Radi te svrhe stvorio je nešto novo, što se naziva „želja za primanjem užitka i zadovoljstva“. Kao što učimo, da bi se moglo uživati u užitku i zadovoljstvu koje On želi dati, zadovoljstvo se mjeri prema potrebi i žudnji za onim što se prima, jer upravo žudnja određuje mjeru zadovoljstva koje čovjek može izvući iz nečega.

Stoga se najprije pojavila ta volja za primanjem, postojanje iz odsutnosti. To se naziva „koje je Bog stvorio“. „Da učini“ odnosi se na ispravak stvaranja, jer time postoji razlika između Onoga koji daje i onoga koji prima. Zato postoji pitanje „kruha srama“, odnosno srama. Zbog toga možemo imati namjeru davanja, što znači ne primiti unatoč velikoj žudnji za primanjem užitka i zadovoljstva. Ipak, kako stvorenja ne bi osjećala sram, dana im je mogućnost rada.

To se naziva „radom“ zato što je protivno prirodi s kojom je Stvoritelj stvorio stvaranje. Budući da svrha stvaranja, činiti dobro Svojim stvorenjima, znači da sve za što možemo reći da čovjek prima, odnosno da ima želju za primanjem, dolazi od Stvoritelja koji je stvorio tu prirodu. Nasuprot tome, ne primiti užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati pripisuje se stvorenjima. Zato se taj ispravak, da se ne prima užitak i zadovoljstvo osim ako postoji namjera davanja, naziva „činjenjem“, i stvorenja ga moraju izvršiti premda je protiv njihove prirode.

Ta volja za primanjem naziva se Malchut, jer je poznato da se kli za primanje Svjetlosti naziva Malchut. Kao što učimo, na toj Malchut dogodili su se Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, pa je Malchut, u odnosu na volju za primanjem radi sebe same, ostala bez Svjetlosti. Tek kad je moguće na nju staviti želju koja djeluje radi davanja, u toj se mjeri Tzimtzum i skrivenost uklanjaju te ona može primiti obilje. U suprotnom, Malchut se naziva „praznim prostorom“ bez Svjetlosti. Iz toga proizlazi da su zatim uspostavljena dva sustava, kao što je rečeno: „Bog je načinio jedno nasuprot drugome.“ Drugim riječima, kao što postoji ABYA Kedushe (svetosti), tako nasuprot njoj postoji ABYA Tuma'e (nečistoće).

Malchut ima nekoliko naziva: „zemlja“, „tlo“, „more“ i „prašina“, ovisno o onome što prima. Iz te Malchut, koja se naziva „zemlja“, proizlazi čovjek, kao što je napisano: „I Gospodin Bog načini čovjeka od praha zemaljskog.“ To je ona Malchut za koju je rečeno: „Sve je od praha.“ U Zoharu (Tzav, stavka 173) stoji: „Sve je od praha, čak i kotač sunca.“ To znači da govorimo samo o Svjetlostima odjevenima u kelim, jer je poznato da nema Svjetlosti bez kli, a svi kelim proizlaze iz Malchut, koja je volja za primanjem.

To znači da sve o čemu govorimo odnosi se samo na Malchut, koja je volja za primanjem, a koja može biti ili u Kedushi ili u klipi. Jedina je razlika u tome što Kedusha ne koristi volju za primanjem osim ako na nju može staviti želju koja djeluje radi davanja, ili se suzdržava od korištenja volje za primanjem. Nasuprot tome, klipa želi koristiti volju za primanjem radi primanja. To znači da kad se kaže da čovjek koristi posude davanja, to ne znači da posude davanja same nešto čine, jer u volji za primanjem ne postoje posude davanja. Cjelokupno se stvaranje smatra isključivo željom za primanjem, budući da je poznato da, osim volje za primanjem, sve ostalo pripisujemo Stvoritelju.

Stvaranje se naziva „postojanje iz odsutnosti“, i to se odnosi upravo na nedostatak koji je Stvoritelj stvorio. Međutim, kad kažemo da čovjek koristi želju za davanjem, to znači da volja za primanjem ne koristi svoju vlastitu prirodu, nego želju Stvoritelja, čija je želja jedino davati, a ne primati išta.

Prema navedenome možemo razumjeti značenje „polja“ koje se spominje u vezi s Ezavom, koji se naziva „čovjekom polja“. Vidimo da je i Izak izašao u polje, a također je za Jakova napisano da je Izak rekao: „Gle, miris moga sina kao miris polja koje je Gospodin blagoslovio.“ To znači da „polje“ označava Malchut, koja je volja za primanjem, i upravo se ondje nalazi mogućnost izbora hoće li se ona ispraviti da djeluje radi davanja, što se naziva Kedusha. Na to je Izak mislio kad je rekao: „kao polje koje je Gospodin blagoslovio.“

Ako je ne ispravimo da djeluje radi davanja, nego se bavimo primanjem radi primanja, to se naziva „čovjekom polja“, što je klipa, kao što je rečeno: „čovjek polja“, koji „pljačka ljude i ubija ih“. To se odnosi na Ezava. No za Izaka je napisano: „I Izak izađe prošetati poljem.“ On je izašao kako bi ispravio polje, odnosno Malchut, tako da svojstvo Malchut, koje je želja za primanjem, djeluje radi davanja. To se naziva „ispravljanjem svijeta kraljevstvom Shadai“. Poznato je da ime Shadai označava Yesod, a Yesod se naziva Yesod Tzadik (Pravedni Temelj), odnosno onaj koji daje. Namjera je ispraviti Malchut, koja je primanje, kako bi postala poput svojstva Yesoda, odnosno kako bi njezina namjera bila davanje. To je značenje riječi: „Izak izađe prošetati poljem.“

Slično je napisano i za Jakova, da je Izak rekao: „Gle, miris moga sina kao miris polja koje je Gospodin blagoslovio.“ Drugim riječima, Izak je vidio da je Jakov ispravio Malchut, pa se na polju, koje je Malchut, mogao vidjeti Stvoriteljev blagoslov.

Međutim, trebamo razumjeti zašto Zohar govori o polju u prijekornom smislu kad je riječ o Ezavu. To treba protumačiti tako da je najprije napisano: „vješt lovac“, a zatim: „čovjek polja“. Objašnjava se da izraz „vješt lovac“ dolazi od Nimroda, jer je Nimrod bio „silan lovac pred Gospodinom“. Zohar tumači da to znači kako je „lovio umove ljudi i zavodio ih da se pobune protiv Stvoritelja“.

Trebamo razumjeti razliku između vještog lovca i čovjeka polja. Prema onome što učimo, postoji razlika između uma i srca. Baal HaSulam objašnjava da se um odnosi na vjeru iznad razuma. Srce označava želju u srcu, koja djeluje jedino radi vlastite koristi. To jest, radi vlastite koristi znači da je čovjek spreman obaviti bilo koji posao na svijetu sve dok vidi da je nagrada koju će primiti zauzvrat za svoj trud vrijedna toga. Iz toga slijedi da su „vješt lovac“ i „čovjek polja“ dvije različite stvari koje se u radu nazivaju „um“ i „srce“.

Sada možemo razumjeti da, ako za Ezava piše da je bio vješt lovac, a iz Nimroda učimo što znači loviti, odnosno da je lovio umove ljudi i navodio ih da se pobune protiv Stvoritelja, tada je riječ o nedostatku u umu, odnosno u vjeri. Iz toga također znamo kako protumačiti izraz „čovjek polja“. To znači da, kao što je iskvario um, tako je iskvario i srce. Zato izraz „čovjek polja“ tumačimo kao samoljublje, odnosno da se njegovo polje sastojalo od pljačkanja ljudi i njihova ubijanja. Trebao je izabrati dobro za polje kako bi na njemu bio blagoslov. Međutim, učinio je suprotno, unijevši u to polje smrt i ubijanje.

U radu to trebamo protumačiti ovako: budući da je čovjek stvoren sa željom za primanjem, a mora je ispraviti tako da djeluje radi davanja, kako bi uopće mogao izvršiti taj ispravak, odnosno imati mogućnost izbora, tako da izvršava Toru i mitzvot radi davanja, a ne radi vlastite koristi, učinjeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost. Zbog toga čovjek mora započeti rad u obliku vjere iznad razuma, jer je unutar razuma postavljena skrivenost.

Tada započinje rad na izboru, što znači da čovjek mora prihvatiti breme kraljevstva Nebesa kao breme, kao što je rečeno: „poput vola pod jarmom“. Drugim riječima, iako se tijelo ne slaže učiniti ništa ako ne vidi što se postiže njegovim radom, jer je takva priroda onoga što je „Bog stvorio da učini“, čovjek mora vidjeti što čini, odnosno što se postiže njegovim radom. Mora vidjeti tko uživa u poslu koji obavlja.

Zato, kad se čovjek bavi Torom i mitzvot, želi vidjeti tko prima njegov rad. Budući da su radi ispravka učinjeni skrivenost i prikrivanje, čovjek ne vidi niti osjeća tko prima njegov rad, nego mora vjerovati iznad razuma da Stvoritelj prima njegov rad. No tijelo ne želi vjerovati.

Zbog toga nam je dan ovaj rad „poput vola pod jarmom“. Drugim riječima, kao što vol radi pod prisilom i mora se pokoravati onome što njegov gospodar želi, tako ni čovjek ne smije pitati tijelo želi li na sebe preuzeti breme Tore i mitzvot. Naprotiv, mora ga prisiliti i vjerovati mudracima da je to put istine.

Postoji također razlučivanje „i poput magarca pod teretom“, što označava svojstvo srca. Drugim riječima, čovjek mora raditi ne radi primanja nagrade. Zato, kad se tijelu kaže da radi bez ikakve nagrade, taj je rad za njega teret i tijelo se želi osloboditi tog tereta koji čovjek želi da ono nosi. Drugim riječima, tijelo razumije da može nositi teret čak i za neizvjesnu nagradu za svoj rad. Ali ako mu se kaže: „Radi i nosi teret bez ikakve nagrade“, ono se svakoga trenutka želi osloboditi takvog rada. Zato je rečeno: „poput magarca pod teretom.“ To znači da čovjek mora ići tim putem premda se tijelo s time ne slaže.

Iz toga slijedi da se trud odvija na dva načina: 1) poput vola pod jarmom, 2) poput magarca pod teretom. Ako čovjek ide Ezavljevim putem, naziva se „vješt lovac, čovjek polja“. To znači da mu nedostaje vjera, što se naziva „vješt lovac“, poput Nimroda, kad se tijelo želi pobuniti protiv vjere u Stvoritelja, čime narušava svojstvo „uma“. Također je „čovjek polja“, što znači da pljačka ljude. To znači da pljačka „čovjeka“ u sebi te ostaje poput zvijeri, poznajući samo sebe, a ne druge.

Napisano je: „čovjek polja, da pljačka ljude i ubija ih.“ To znači da, ako opljačka čovjeka u sebi i uđe u stanje „zvijeri“, koje je želja za primanjem radi sebe samoga, tada je u stanju za koje je rečeno: „Zli se već za života nazivaju mrtvima“, jer su odvojeni od Života svih života. To se naziva „srce“. Baal HaSulam je rekao da je, zapravo, svojstvo srca čovjekovo temeljno svojstvo, odnosno da je to korijen zbog kojeg čovjek ne želi vjerovati, jer čovjek osjeća više zadovoljstva kad vidi i osjeća. Zato se ne želi poniziti i hodati zatvorenih očiju te vjerovati svemu što su rekli naši mudraci.

Ipak, temelj svega jest vjera u mudrace, kao što je napisano (Shabbat 31): „Postoji priča o jednom neznabošcu koji je došao Shammaiju i rekao: ‘Koliko Tora imate?’ Odgovorio mu je: ‘Dvije, pisanu Toru i usmenu Toru.’ On mu reče: ‘Vjerujem ti u vezi s pisanom Torom, ali ne vjerujem u usmenu Toru. Obrati me kako bi me poučio pisanoj Tori.’ Oštro ga je ukorio i otjerao. Zatim je došao Hillelu i rekao: ‘Obrati me.’ Prvog dana rekao mu je: ‘Aleph, Bet, Gimel, Dalet.’ Sljedećeg dana okrenuo je redoslijed (primjerice: Tav, Shin, Reish, Kof). On mu reče: ‘Ali jučer mi ih nisi tako rekao!’ Hillel mu odgovori: ‘Zar mi ne vjeruješ? Onda mi vjeruj i u vezi s usmenom Torom.’“ RASHI tumači riječi: „Zar mi ne vjeruješ?“ ovako: „Kako znaš da je ovo Aleph, a ovo Bet? Budući da sam te poučio i ti si mi vjerovao, ‘vjeruj mi i u vezi s usmenom Torom.’“ Iz ovoga vidimo da mu je Hillel rekao kako bez vjere u mudrace nema ničega.

Međutim, vjera je pitanje uma. To jest, čovjek kaže: „Kad ne bih morao vjerovati iznad razuma, nego bi sve bilo unutar razuma, napredovao bih bez ikakvih prekida.“ No Baal HaSulam je rekao da je, zapravo, volja za primanjem, zbog koje čovjek želi raditi samo radi vlastite koristi, poput zvijeri, pravi razlog zašto ne može vjerovati. To znači da, kad čovjek tvrdi kako mu je teško ići iznad razuma, to proizlazi iz samoljublja, koje je zvijer u čovjeku. To je jedino što ga ometa. Zbog toga su potrebne dvije sile: um i srce, kao što je napisano: „Poput vola pod jarmom i poput magarca pod teretom.“

Dakle, ako ispravimo polje, odnosno Malchut, koja se naziva „volja za primanjem radi sebe“, bilo u umu bilo u srcu, to se naziva „polje koje je Gospodin blagoslovio“, kao što je rečeno za Jakova. Isto je tako napisano za Izaka: „I Izak izađe prošetati poljem“, što označava ispravljanje Malchut. No Ezav, koji se naziva „čovjekom polja“, svojim djelima izgleda kao da ide ispraviti polje, ali u namjeri, koja se naziva „radi davanja“, a koja je cjelokupan ispravak Malchut, postoji mogućnost da čovjek sam sebe obmane, jer je to nešto što pripada srcu i izvana se ne može vidjeti niti nadzirati.

To nije slučaj s djelima koja su vidljiva izvana, jer čovjek može provjeriti obmanjuje li sam sebe ili ne. Zato Zohar tumači: „I Ezav je rekao da je bio u polju kako bi se molio, poput Izaka“, kao što je napisano: „I Izak izađe prošetati poljem“, „i lovio je te je obmanuo Izaka.“ To znači da je ušao u polje kako bi se molio, odnosno ušao je u polje kako bi ga ispravio, poput Izaka, ali je „lovio“, odnosno lovio je poput Nimroda, koji je zavodio umove ljudi da se pobune protiv Stvoritelja. Time je Ezav obmanuo i samoga sebe, a iz toga proizlazi i pljačka, kao što je rečeno: „da pljačka ljude.“

To je poput onoga što su naši mudraci rekli o Adamu HaRishonu. Rekli su da je bio lopov jer je jeo sa stabla spoznaje, odnosno uzeo ga je iz jedinstvene vlasti, iz vlasti Stvoritelja. Drugim riječima, sve mora biti radi Stvoritelja, a jedući sa stabla spoznaje pao je pod vlast sebe samoga, odnosno želio je sve primati radi vlastite koristi.

Isto je bilo i s Ezavom, koji je ušao u polje, odnosno kako bi ispravio Malchut. Izvana se nije moglo vidjeti da ne radi radi davanja. Izvana je Ezav govorio, kao što je napisano, da je ušao kako bi se molio, poput Izaka, odnosno kako bi ispravio polje, koje je Malchut.

Međutim, obmanuo je samoga sebe. To znači da je namjera, koja je trebala biti usmjerena prema jedinstvenoj vlasti, radi Stvoritelja, zapravo bila „da pljačka ljude“. Kao što je Adam HaRishon krao i bio lopov, tako je i Ezav sve činio radi vlastite koristi. To se naziva „pljačkati ljude“.

Stoga čovjek koji započinje sveti rad, odnosno želi sve pretvoriti u Kedushu, mora paziti na vanjski aspekt kako ne bi obmanjivao samoga sebe dok izvršava djela, koja su rad Lo Lishma (ne u Njezino ime). Mora reći svome tijelu: „Bavim se Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), i time želim doći do namjere Lishma (u Njezino ime).“ On vjeruje riječima naših mudraca koji su rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma, jer iz Lo Lishma“ želim doći do Lishma. On vjeruje vjerom u mudrace koji su rekli: „Svjetlost u njoj ga vraća na Izvor“, i bit će nagrađen time.