Što znači "Nema blagoslova u onome što je izbrojano" u radu (-)

Članak br. 31, 1990.

Napisano je u Zoharu (Bamidbar, stavka 13): „Dođi i vidi, rekli su da nema blagoslova odozgo na onome što je izbrojano. Ali mogao bi reći: ‘Kako je onda Izrael bio prebrojan? Kako je od njih uzeta otkupnina?’ Najprije bi blagoslovili Izrael, zatim prebrojali otkupninu, a potom ponovno blagoslovili Izrael. Tako je Izrael bio blagoslovljen na početku i na kraju, i među njima nije bilo smrti. On pita: ‘Zašto dolazi do smrti zbog brojanja?’ Odgovara: ‘Zato što u brojanju nema blagoslova, a kad blagoslov ode, Sitra Achra (druga strana) dolazi na njega.’”

RASHI navodi razlog zašto On broji Izrael. Kaže: „Iz ljubavi prema njima, On ih broji u svakom trenutku.“ To znači da RASHI želi objasniti kako, ako kažemo da u onome što je izbrojano postoji opasnost, da ondje može biti smrti, zašto je Stvoritelj rekao da se Izrael prebroji i tako dovede na mjesto opasnosti? Zato RASHI objašnjava: „Iz ljubavi prema njima, On ih broji u svakom trenutku, unatoč opasnosti koja u tome postoji. No zbog ljubavi koju ima prema Izraelu i zbog Svoje želje da zna njihov broj, rekao je da će Izrael biti prebrojan.“

Naizgled je to teško razumjeti. To jest, reći da zato što Stvoritelj želi znati njihov broj, oni trebaju biti prebrojani kroz određeni ispravak kako među njima ne bi bilo prepreke, tako da ih prebroji putem otkupnine. Trebamo razumjeti kako je moguće reći da zato što Stvoritelj želi znati njihov broj, oni moraju biti prebrojani i dati iznos koji odgovara broju Izraela, pa tek tada Stvoritelj zna njihov broj. Zar On unaprijed ne zna broj sinova Izraelovih pa Mu stvorenja to moraju priopćiti? Može li to biti? Također trebamo razumjeti što je blagoslov u radu, što je brojanje u radu i zašto ono uzrokuje smrt kad na brojanju nema blagoslova. Isto tako, trebamo razumjeti zašto na onome što je izbrojano ne može biti blagoslova.

Poznato je da u radu za Stvoritelja postoje dvije stvari: 1) svrha stvaranja i 2) ispravak stvaranja. Svrha stvaranja jest da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo, kao što je napisano: „Njegova je želja činiti dobro Svojim stvorenjima.“ Ispravak stvaranja jest da stvorenja idu putem Stvoritelja, odnosno da postignu jednakost forme. Stoga, kao što Stvoritelj daje Svojim stvorenjima, tako i stvorenja trebaju davati Stvoritelju. U suprotnom postoji nejednakost forme, a u duhovnosti nejednakost forme uzrokuje odvojenost, odnosno odvaja od Života svih života.

O tome je napisano u Zoharu (navedeno u Talmud Eser Sefirot, 1. dio, Histaklut Pnimit, stavka 17): „Stoga se zli, još za života, nazivaju ‘mrtvima’, jer su zbog svoje nejednakosti forme – budući da su potpuno na suprotnom kraju od svojega korijena, u kojem nemaju ništa od forme davanja – odvojeni od Njega i doista su mrtvi.“ Međutim, o njima je već rečeno u Zoharu: „Sve milosti koje čine, čine za sebe“, što znači da im je namjera prvenstveno usmjerena na njih same i na vlastitu slavu.

Drugim riječima, ono što pripisujemo Stvoritelju, odnosno sve što Stvoritelj čini, nalazi se u stanju potpunosti. To znači da Stvoritelj želi da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo, pa je zato u njima stvorio želju za primanjem i veliku žudnju za primanjem zadovoljstva. Time je osigurao da će željeti primiti zadovoljstvo. No ispravak stvaranja, kli i želju koju stvorenja trebaju izgraditi – želju pomoću koje će moći primiti užitak i zadovoljstvo – naziva se „volja za davanjem“. Stjecanje te želje odvija se postupno jer niži nema snage ići protiv volje višega – protiv volje za primanjem za sebe koju je Stvoritelj stvorio.

Prema tome, vidimo da postoje dvije vrste kelim:

1. Posude primanja. Međutim, na njima je postavljen ispravak, što znači da se na posudama primanja nalazi namjera koja je suprotna samoj kli. Drugim riječima, čovjek doista prima, ali je u svojoj namjeri sada onaj koji daje. Slijedi da je namjera potpuno suprotna samom činu, a Svjetlost koja se prima u tim kelim sada se naziva „primanje radi davanja“.

Naziv te Svjetlosti je Hochma (Mudrost), i to je Svjetlost svrhe stvaranja. Također se ponekad naziva i „ublažavanje Dinim (sudova)“. To znači da su na posudi primanja postojali Dinim (sudovi), odnosno postojao je Din (sud) prema kojem je bilo zabranjeno koristiti tu kli jer ona stvara nejednakost forme i odvojenost. Sada je taj sud ublažen. A što je to ublažavanje? To je postavljanje na kli namjere koja se naziva „radi davanja“.

To znači da prije nego što čovjek postavi namjeru radi davanja na volju za primanjem, ta mu je želja uzrokovala gorčinu. Sve duhovno čega se želio dotaknuti imalo je gorak okus, jer su na volji za primanjem za sebe bili Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, pa je bilo nemoguće osjetiti dobar okus u duhovnosti. Drugim riječima, sve što pripada svetosti činilo se dalekim, nedostižnim i nemogućim da u tome uživa volja za primanjem. To se naziva „gorkim“.

Međutim, ako nad tom željom postavi namjeru radi davanja, vidi i osjeća da u svemu što pripada svetosti postoji slast. Nasuprot tome, od stvari koje ne pripadaju svetosti mora se okrenuti, što znači da ih ne može podnijeti.

Slijedi da nakon što se ispravi tako da sada može imati namjeru radi davanja, ovdje trebamo razlikovati Svjetlost i kli, koja se sastoji od Aviut (debljine) i Masach (zaslona). Aviut se naziva Dinim (sudovi), gdje postoje Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost te ondje Svjetlost ne svijetli. Zato se Aviut naziva „tama“.

Drugim riječima, želja da prima za sebe naziva se Av (debeo), a želja da daje naziva se Zach (čist). Nakon toga, kad nad tim Av postavi volju za davanjem, Din (sud) biva ublažen i ono što je prije bilo tama postaje mjesto na kojem Svjetlost svijetli u kli. To se naziva „ublažavanje Dinim (sudova)“.

2. Također trebamo primijetiti da u čovjeku postoje posude davanja, odnosno djela kojima čovjek daje svojem prijatelju kako bi prijatelj uživao. Sam čin davanja naziva se „davanje“. Čovjek koji je Zach (čist) jest onaj koji nastoji usrećiti ljude, učiniti da se osjećaju dobro. Za te kelim ne može se reći da na njima postoji Din (sud), odnosno da postoji presuda koja zabranjuje korištenje kelim koje žele davati.

Međutim, i ovdje postoji pitanje namjere, odnosno je li čovjek iskren. To jest, kad daje, je li njegova namjera da drugi uživaju, bez ikakve brige za sebe, jer mu je stalo samo do drugih? Ta se kvaliteta naziva „davanje radi davanja“, kada su i čin i namjera usmjereni na davanje.

Ponekad je sve što čovjek čini za dobrobit drugih, ali mu je namjera steći poštovanje ili nešto slično. Kao što Zohar piše o zlima, da sve dobro koje čine, čine za vlastitu korist: „Sve dobro koje čine, čine za sebe.“ Ovdje nema Dina (suda) sa stajališta kli, odnosno nema nedostatka. Drugim riječima, sa stajališta samog čina nema ništa što bi trebalo ispraviti.

Međutim, u namjeri je potreban ispravak. To jest, sa stajališta namjere nema razlike je li čin davanje ili je čin primanje. Oba čina zahtijevaju ispravak kako bi i namjera bila radi davanja.

To je zato što se rad prvenstveno odvija u srcu. To jest, čovjek treba dosegnuti stupanj ljubavi prema Stvoritelju, kao što je napisano: „I ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ Sve što činimo u Tori i mitzvot jest radi ispravljanja srca. O tome je napisano („Uvod u knjigu Panim Meirot uMasbirot“, stavka 10): „Dođi i vidi riječi mudraca, rabi Abrahama ibn Ezre... ‘Znaj da su sve mitzvot koje su napisane u Tori, ili običaji koje su ustanovili oci... svi radi ispravljanja srca, jer Gospodin ispituje sva srca.’“

Prema gore rečenome, općenito možemo razlikovati dvije stvari: svrhu stvaranja, koja je činiti dobro Svojim stvorenjima; ta se Svjetlost naziva Hochma, i „viđenje“, što znači da čovjek vidi ono što ima u svojoj ruci, odnosno da već može izbrojati koliko je postigao, budući da je svrha stvaranja činiti dobro. Tada čovjek treba osjetiti i dosegnuti ono što ima u svojoj ruci.

Na primjer, recimo da postoje dva brata, od kojih je jedan bogat i živi u Sjedinjenim Američkim Državama, a drugi je siromašan i živi u Izraelu. Bogati brat položi milijun dolara u banku na ime svojega siromašnog brata. Međutim, siromašnom bratu to ne kaže, niti ga banka obavijesti da na svoje ime ima novac. Zato taj brat i dalje ostaje siromašan jer za to ne zna.

Isto je i sa svrhom stvaranja – činiti dobro Svojim stvorenjima. Ako ona ne znaju i ne osjećaju užitak i zadovoljstvo, kakva je od toga korist? Zato se ta Svjetlost naziva Hochma (Mudrost) i „viđenje“, a naziva se i „Svjetlost Panim (lica)“, kao što je rečeno: „Čovjekova mudrost obasjava njegovo lice.“

U radu se to naziva „nečim što je izbrojano“, odnosno nečim što se prima u posudama primanja. To znači da će, ako to primi, vidjeti što je primio i moći izbrojati ono što posjeduje.

To se također naziva „dar“. Obično, kad netko svojem prijatelju daje dar, želi da njegov prijatelj izbroji i procijeni vrijednost dara iz jednostavnog razloga što mu dar daje kako bi mu pokazao svoju ljubav. Prema vrijednosti dara čovjek može procijeniti mjeru ljubavi. Slijedi da, ako netko ne pogleda dar kako bi vidio njegovu veličinu, umanjuje mjeru ljubavi.

Stoga, kad čovjek primi dar, ako ne vidi ili se ne trudi vidjeti važnost dara, umanjuje mjeru ljubavi koju mu je davatelj želio pokazati tim darom. Na primjer, naši su mudraci rekli: „Stekni sebi prijatelja.“ Taj čovjek želi steći prijatelja šaljući mu darove. Ako taj prijatelj ne vidi ili ne cijeni veličinu i važnost dara koji je primio, kako može doći do stanja „Stekni sebi prijatelja“? Slijedi da čovjek, kad primi dar, treba izbrojati i izmjeriti ono što je primio od svojega prijatelja.

Stoga, ako stvorenja ne mogu izbrojati i izmjeriti ono što im Stvoritelj daje, tada svrha Stvoritelja ne doseže stanje u kojem stvorenja postižu da je On stvorio stvaranje s namjerom da čini dobro Svojim stvorenjima.

To se naziva „Svjetlost Hochma“, a ta se Svjetlost prima u posudama primanja. Međutim, ona se također mora koristiti s ispravkom koji je postavljen na posude primanja, a koji se naziva „primanje radi davanja“. To znači da čovjek treba postaviti namjeru radi davanja na posudu primanja. Ako ne postavi namjeru radi davanja, odvaja se od Života svih života, jer nejednakost forme uzrokuje odvojenost. Tako, time što postaje primatelj, uzrokuje sebi duhovnu smrt, kao što je gore rečeno: „Zli se još za života nazivaju mrtvima.“

Međutim, Svjetlost koja se prima u posudama davanja naziva se „Svjetlost Hassadim (milosrđa)“. Hesed (milosrđe) znači da čovjek daje, poput osobe koja čini djelo milosrđa ili dobrote prema svojem prijatelju. To se naziva „pokriveni Hassadim“, što znači da kod Hassadim – onoga što prima u posudama davanja, odnosno u onome što daje – Svjetlost ima istu vrijednost kao i kli.

Drugim riječima, poznato je da postoji milostinja i postoji dar. Za dar smo gore objasnili da čovjek mora vidjeti što je primio, a ne samo primiti dar od svojega prijatelja. Ako čovjek kaže: „Nije važno što mi je dao“, time umanjuje vrijednost dara svojega prijatelja. Tako se ne ostvaruje svrha zbog koje mu je dar poslan. Dar je bio namijenjen tome da stekne prijatelja, kao što je gore rečeno: „Stekni sebi prijatelja.“ Ali ako ne vidi važnost dara, ne može ga steći kao prijatelja. Zato dar mora izbrojati i izmjeriti.

Ali kad čovjek svojem prijatelju šalje milostinju, davatelj se treba potruditi – ako uistinu želi dati milostinju – da primatelj ne zna tko mu je poslao milostinju. A primatelj milostinje također bi bio vrlo sretan kad bi znao da davatelj milostinje nije znao kome ju je dao.

Slično tome, ponekad ljudi prikupljaju novac za neku važnu osobu i ne žele da se primatelj milostinje posrami. Oni koji prikupljaju novac kažu: „Prikupljamo za nekoga anonimno.“ Tako se kod milostinje, kad ni davatelj ni primatelj ne znaju jedan za drugoga, to smatra istinskom milostinjom i nema neugode sa strane primatelja.

Slijedi da kod Hesed govorimo sa stajališta davatelja, odnosno nižega. Tada se čovjek nalazi u stanju u kojem djeluje iznad razuma, što znači da daje, ali ne zna kome daje, nego vjeruje da sve što daje stiže svojoj svrsi. To se naziva „milostinja u skrivenosti“.

Milostinja se smatra Hassadim, time što čovjek daje. To jest, govorimo o vremenu kad čovjek radi s posudama davanja, odnosno govorimo samo o čovjeku koji daje Stvoritelju. To se naziva „blagoslov“, poput čovjeka koji blagoslivlja drugoga, obraćajući mu se dobrim riječima, odnosno blagoslivlja ga. On mu zapravo ne daje ništa, ali se ipak smatra da ga blagoslivlja riječima. To se već smatra blagoslovom u srcu. Drugim riječima, ono što mu ne može dati u stvarnosti, daje mu srcem i riječima izražava ono što nosi u srcu.

Slijedi da blagoslov znači davanje. To jest, u tom se trenutku čovjek bavi posudama davanja. To znači da je blagoslov stanje u kojem želi da njegov prijatelj ima više nego što mu on stvarno može dati. Stoga, kad se čovjek bavi davanjem i želi pružiti zadovoljstvo svojem Stvoritelju, kaže Stvoritelju: „Više od dobrih djela koja Ti mogu dati, blagoslivljam Te da ću Ti moći dati više od dobrih djela.“ Drugim riječima, čovjek treba uvijek blagoslivljati Stvoritelja, što znači da želi moći pružiti Stvoritelju više zadovoljstva nego što Mu ga uistinu pruža.

Zato kod blagoslova nema pitanja brojanja, jer se posude davanja nazivaju „milostinja“, a milostinja se treba davati u skrivenosti, što znači da davatelj ne zna kome daje, a primatelj ne zna od koga prima. Stoga ovdje nema mjesta brojanju, jer brojanje donosi uzbuđenje i vezu ljubavi, kao što je rečeno u vezi s darom.

Kod dara, naši su mudraci rekli upravo suprotno: „Onaj tko daje dar svojem prijatelju mora mu to dati do znanja.“ To je zato što dar treba proizvesti ljubav koja povezuje njih dvojicu, za razliku od milostinje, gdje čovjek treba biti isključivo u davanju. To znači da je kod milostinje najbolje da jedan ne zna za drugoga, pa je brojanje nevažno.

Stoga, kad govorimo o radu, milostinja znači posude davanja, kad kli želi činiti Hesed (milosrđe), a Svjetlost koja se ulijeva u kli naziva se „Svjetlost Hassadim (milosrđa)“. To se naziva „ispravak stvaranja“, kada je sve radi davanja.

Ali svrha stvaranja jest da kelim prime užitak i zadovoljstvo, i ovdje oni svakako moraju vidjeti što primaju, jer se govori o svrsi stvaranja, koja je dobra i činiti dobro, prema onome što čovjek prima. Ako ne može izbrojati ono što je primio, to znači da još nije primio na način da u sebi osjeća užitak i zadovoljstvo. Stoga još ne može reći da sada vidi kako je od Stvoritelja primio samo užitak i zadovoljstvo. Zato se Svjetlost Hochma – svrha stvaranja – također naziva „viđenje“, jer se svrha stvaranja smatra viđenjem.

Nasuprot tome, ispravak stvaranja naziva se „pokriveni Hassadim“, što znači da čovjek još ne vidi sve što prima i da mu je to još uvijek skriveno. U radu se to naziva „željeti milosrđe (Hesed)“, što znači željeti samo davati. Njemu nije važno prima li išta odozgo. Smatra se da je zadovoljan svojim udjelom, odnosno sretan je što može učiniti nešto u radu za Stvoritelja.

Drugim riječima, zadovoljan je svojim udjelom time što može reći da čini nešto što nije za potrebe svojega materijalnog tijela, kao što su naši mudraci rekli: „Onaj tko hoda, a ne čini, nagrada za hodanje je u njegovoj ruci“ (Pirkei Avot, poglavlje 5, mišna 14).

Tumači objašnjavaju riječi: „Nagrada za hodanje je u njegovoj ruci.“ Iako ništa ne čini, ipak ima nagradu za hodanje, jer je i sam odlazak u učilište mitzva, budući da se ondje nalazi u ozračju Tore. Slijedi da treba obratiti pozornost na to bavi li se čovjek posudama davanja – koje se nazivaju Hesed, gdje nema pitanja brojanja jer želi raditi kroz milostinju. To se smatra „ispravkom stvaranja“.

Prema gore rečenome razumjet ćemo ono što smo pitali: zašto su rekli: „Iz ljubavi prema njima, On ih broji u svakom trenutku.“ Pitali smo: ako Stvoritelj želi znati broj Izraela, zar mora čekati da Izrael izbroji svoj broj i zatim Mu preda ukupan zbroj, pa će tek tada saznati broj Izraela?

Doista, „iz ljubavi prema njima“ znači da On vidi kako oni sve čine radi davanja. To znači da su već izvršili ispravak stvaranja i zato im On želi dati svrhu stvaranja, a to je Svjetlost Hochma, koja se naziva „Svjetlost viđenja“. Drugim riječima, oni već trebaju brojati ono što imaju jer se ta Svjetlost prima u posudama primanja.

Međutim, trebaju je primiti radi davanja, a prema pravilu da čin slijedi namjeru, dok se čovjek bavi činovima primanja zadovoljstva, sam čin primanja mogao bi uzrokovati da namjera više ne bude radi davanja, nego radi primanja. A primanje za sebe uzrokuje odvojenost od Života svih života, što se smatra smrću, kao što je napisano: „Zli se još za života nazivaju mrtvima.“

Napisano je: „Zašto se zbog brojanja umnožava smrt?“ Odgovor je da, budući da se ono što je izbrojano naziva „Svjetlost Hochma“, koja se prima u posudama primanja, čin može zavladati nad namjerom pa čovjek više neće moći imati namjeru radi davanja. Tako će prirodna posljedica biti smrt.

Također je napisano: „Odgovara: ‘Zato što u brojanju nema blagoslova, a kad blagoslov ode, Sitra Achra (druga strana) dolazi na njega.’“ Drugim riječima, postoji pitanje srednje linije, kada Hochma svijetli u posudama primanja, što se naziva „lijeva linija“. Ona zahtijeva ispravak kako čovjeka ne bi povukao čin primanja. U tom se stanju mora privući Svjetlost Hassadim, koja djeluje kroz posude davanja, a gore smo rekli da djela davanja utječu na misao da bude u skladu sa samim činom.

To je zaštita nad Svjetlošću Hochma koja se prima u kelim lijeve linije, a koja zahtijeva ispravak. Međutim, čovjek ne može biti nagrađen Svjetlošću Hochma prije nego što bude nagrađen stupnjem Lishma (u Njezino ime), što znači da je sve što čini Lishma. Drugim riječima, redoslijed rada jest da čovjek najprije bude nagrađen Katnut (malenošću), što znači da može usmjeriti samo posude davanja da budu radi davanja. Nakon toga biva nagrađen Gadlut (veličinom), što znači da može usmjeriti radi davanja i posude primanja, u kojima svijetli Svjetlost Hochma – Svjetlost svrhe stvaranja.

Slijedi da prije nego što čovjek bude nagrađen Svjetlošću u brojanju, mora biti nagrađen Svjetlošću Hassadim, koja se naziva „blagoslov“. To znači da blagoslivlja Stvoritelja i ne želi od Njega primiti ništa. Naprotiv, sav je usmjeren na davanje i ne želi primiti ništa za sebe. Nakon toga biva nagrađen Svjetlošću Hochma, koja je Svjetlost brojanja. To znači da ta Svjetlost dolazi u posude primanja, pri čemu Svjetlost u brojanju zahtijeva zaštitu kako čovjeka ne bi povukao sam čin. Budući da je to čin primanja, potrebno je ponovno privući Svjetlost blagoslova, odnosno Svjetlost Hassadim, koja predstavlja zaštitu.

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali:

1) Je li Stvoritelj želio znati broj sinova Izraelovih i zato ih je htio prebrojati, kako bi Mu narod Izraela priopćio njihov broj, jer Ga Stvoritelj sam nije znao? Odgovor je da, budući da ih voli, želi da narod Izraela zna svoj broj. Drugim riječima, Stvoritelj želi da oni postignu Svjetlost Hochma. Slijedi da On želi da oni spoznaju i dosegnu Svjetlost koja je u brojanju, odnosno da sami broje i vide što su postigli, jer se to naziva „Svjetlost viđenja“, koja dolazi u posude primanja. Njemu to nije potrebno radi Njega samoga, nego zato da narod Izraela zna.

2) Zašto postoji smrt ondje gdje nema blagoslova? Odgovor je da je ono što je izbrojano Svjetlost Hochma, koja dolazi u posude primanja. Kad čovjek koristi posude primanja, mogao bi biti povučen samim činom primanja i tako se odvojiti od Života svih života. To se naziva „smrt“, i zato je potrebna zaštita. Ta je zaštita blagoslov, odnosno privlačenje Svjetlosti Hassadim, koja je čin davanja i koja čuva čin primanja da ne skrene s namjere radi davanja.

3) Zašto postoji potreba za blagoslovom prije i poslije? Redoslijed rada započinje potrebom da se postigne Lishma (u Njezino ime). Naši su mudraci o tome rekli: „Onome tko uči Toru Lishma otkrivaju se tajne Tore.“ Također, Lishma znači da su sva njegova djela radi davanja, što se naziva „blagoslov“. Kad čovjek daje, to je značenje blagoslova, odnosno usmenog blagoslova. To jest, budući da ne može više dati samim djelom, nastoji dati blagoslov svojim ustima, čime pokazuje da ono što daje dolazi iz cijeloga njegova srca. To se naziva „Svjetlost Hassadim“.

Stoga je redoslijed sljedeći:

1) Blagoslov na početku, koji se naziva „desna linija“, Hesed.

2) Čovjek biva nagrađen tajnama Tore, koje se nazivaju Hochma (Mudrost), što je dar. Poznato je da se Tora naziva „darom“, koji se prima u posudama primanja. Zato se to naziva „brojanje“. Drugim riječima, čovjek promatra ono što je primio kako bi znao da Mu treba zahvaliti.

To se naziva „lijeva linija“, jer je ovdje mjesto na kojem čovjek može doći do smrti, koja se naziva „odvojenost“, kao što je bilo pri smrti sedam kraljeva u svijetu Nekudim. Zato je potrebno privući Hassadim, a ti Hassadim predstavljaju zaštitu kako u njima ne bi bilo smrti, odnosno odvajanja od Života svih života.

Zato je napisano da je potreban blagoslov i na kraju. Slijedi da je Izrael bio blagoslovljen na početku i na kraju, i među njima nije bilo smrti.

Općenito, to se naziva „ispravak linija“, koji se naziva i „ispravak svijeta“, jer zahvaljujući tome svijet postoji.

4) Što je blagoslov u radu? To je Svjetlost Hassadim, kad se čovjek nalazi u stanju davanja.

5) Što je brojanje u radu? To je Svjetlost koja dolazi u posude primanja. Tada čovjek treba vidjeti što je primio i to izbrojati. To se smatra „darom“.

6) Zašto nema blagoslova u onome što je izbrojano? Ono što je izbrojano znači Svjetlost i obilje koji dolaze u posude primanja, dok je blagoslov obilje koje dolazi u posude davanja, a oni su suprotnosti. U Zoharu se smatra da su te dvije linije u sporu, jer desna linija, koja se naziva Hesed, želi samo davati i ne želi koristiti posude primanja. Nasuprot tome, lijeva linija želi upravo koristiti posude primanja, jer kaže: „Ali svrha stvaranja jest primiti!“ Međutim, potreban je ispravak kako bi primanje bilo radi davanja. Zato nakon toga dolazi srednja linija, koja među njima uspostavlja mir. Zbog toga je potreban blagoslov na početku i blagoslov na kraju.