Što je „Miris njegovih haljina“ u radu?

Članak br. 9, 1991.

„Rabi Zira rekao je o stihu: ‘I pomirisa miris njegovih haljina i blagoslovi ga. I reče: Evo, miris moga sina kao miris polja koje je Gospod blagoslovio’ (Postanak 27:27). ‘Miris njegovih haljina’ – ne čitaj Begadav (בְּגָדָיו - njegovih haljina), nego Bogdav (בּוֹגְדָיו - njegovih izdajnika), jer čak i izdajnici među njima imaju svoj miris“ (Sanhedrin 37a).

Trebamo razumjeti riječi rabija Zire. Kakva je veza između „haljina“ i „izdajnika“? Haljine su odjeća koju čovjek nosi, što znači da postoji povezanost između odjeće i čovjeka. Dobro je da čovjek ima odjeću. No „izdajnici“ su potpuna suprotnost, jer kad jedan čovjek izda drugoga, to je za njega loša stvar. Drugim riječima, čovjek se osjeća toliko loše u svojoj situaciji da želi izaći iz tog stanja, a nema drugog izbora nego izdati osobu koja ga je dovela u stanje u kojem se nalazi. Stoga, kako to da rabi Zira tumači kako „haljine“ znače „izdajnici“?

Poznato je da je redoslijed rada takav da čovjek treba ispraviti sebe i ući u Kedusha (svetost), budući da se čovjek rađa s naklonjenošću zlu, koja dolazi čovjeku i prati ga od samog rođenja. Zohar o tome kaže (VaYeshev, stavka 1): „Kad čovjek dolazi na svijet, naklonjenost zlu odmah dolazi da se sjedini s njim, kao što je napisano: ‘Grijeh vreba na vratima’, jer tada se naklonjenost zlu pridružuje čovjeku.“ Tamo također piše (stavka 7): „‘Stari i ludi kralj’ jest naklonjenost zlu. Od dana njegova rođenja ona se nikada nije odvojila od svoje Tum'a (nečistoće). I ona je luda jer su svi njezini putovi usmjereni prema zlu; ona ide, potiče i zavodi ljude.“

Poznato je da se redoslijed rada dijeli na rad opće javnosti, odnosno ono što može činiti opća javnost, i rad pojedinca, ono što opća javnost ne može činiti. To se izražava pojmovima Lishma (u Njezino ime) i Lo Lishma (ne u Njezino ime). Drugim riječima, rad davanja pripada upravo pojedincima. No rad radi primanja nagrade jest rad koji može obavljati i opća javnost. O tome Maimonid kaže: „Stoga, kad se poučavaju mala djeca, žene i neuki ljudi, uči ih se da rade samo iz straha i radi primanja nagrade. Dok ne steknu mnogo znanja i veliku mudrost, ta im se tajna otkriva malo-pomalo“ (Hilchot Teshuva, poglavlje 4).

Stoga, kad čovjek želi ići putem pojedinaca, činiti sve radi davanja, naklonjenost zlu, koja se naziva volja za primanjem i koja brine samo za vlastitu korist, može djelovati jedino radi primanja nagrade. Kad čovjek želi raditi radi Stvoritelja, naklonjenost zlu protivi se tom radu jer je on suprotan prirodi s kojom je čovjek rođen. Tu započinje čovjekov rad u teškoj borbi, jer kad tijelo pita: „Zašto izvršavaš Toru i mitzvot? Što ćeš time dobiti?“, čovjek mu odgovara riječima naših mudraca: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’“

„Stoga, budući da nemam snage sam poništiti te, baveći se Torom steći ću snagu da te poništim i uklonim s tvoga kraljevstva nada mnom, kao što je napisano: ‘Ti si stari i ludi kralj.’ Zato te želim ukloniti s vlasti kojom vladaš nada mnom i preuzeti na sebe vlast Kralja nad svim kraljevima, Stvoritelja.“

Što tada treba učiniti naklonjenost zlu, koja se naziva „volja za primanjem za sebe“? Nema drugog izbora nego svim svojim silama ometati čovjeka. Međutim, čovjek se obično ne trudi mnogo postići nešto što može lako dobiti. Zato, kad čovjek započne raditi i ulaže tek male napore kako bi izašao iz njezine vlasti, tijelo se ne mora svim silama suprotstavljati čovjeku. Umjesto toga, zlo u čovjeku otkriva se postupno, svaki put sve većom snagom, u skladu s čovjekovim radom.

Drugim riječima, redoslijed rada uravnotežen je tako da čovjek ima izbor odabrati dobro i odbaciti zlo. Kao što su rekli naši mudraci: „Čovjek bi uvijek trebao sebe smatrati napola krivim, a napola nevinim. Ako izvrši jednu mitzvu, blago njemu, jer je presudio sebe na stranu zasluge“ (Kidushin 40b). Razlog zbog kojeg čovjek treba sebe smatrati „napola krivim, a napola nevinim“ jest da bi imao mogućnost izbora. Suprotno tome, ako jedna strana prevagne nad drugom, više ne može donositi odluku.

Stoga, ako čovjek izvrši jednu mitzvu, već je presudio na stranu zasluge. Kako onda može ponovno imati izbor, kad je strana zasluge već prevagnula? Odgovor je da, ako zlo u čovjeku vidi da ga je čovjek nadvladao, ono primjenjuje veću silu, odnosno donosi mu još snažnije argumente zašto se ne isplati raditi radi Stvoritelja. Ono mu daje da osjeti okus prašine kad želi učiniti nešto radi davanja, a istodobno mu daje još veći okus u radu za vlastitu korist.

Drugim riječima, svaki put daje mu veći užitak u vlastitoj koristi. Čovjek nikada nije ni pomislio da u vlastitoj koristi postoji toliko zadovoljstva. Budući da ulaže sve veće napore, on presuđuje na stranu zasluge. Zato mu naklonjenost zlu mora dati još više zla kako bi ponovno mogao birati. To ne znači da mu daje više loših djela, nego da mu daje veći užitak u vlastitoj koristi, do te mjere da mu postaje teško odreći se vlastite koristi i raditi radi davanja.

To se smatra da čovjek prolazi kroz velike padove. Kad mu se zlo otkriva većom snagom i teško ga je nadvladati, čovjek ponekad dolazi u stanje „preispitivanja početka“, što znači da vidi kako se uzalud trudio i ulagao napore, jer je, zapravo, nemoguće izaći iz vlasti zla. Tada kaže da je šteta što se uzalud naprezao. Slijedi da tijekom pada izdaje rad Stvoritelja. Nakon toga, kad mu Stvoritelj pošalje buđenje odozgo, ponovno se uzdiže u duhovnost i misli da će sada ostati u stanju Kedushe.

Međutim, nakon toga zlo se ponovno pojavljuje u njemu, i to još snažnije, pa ponovno doživljava pad kao i prije. Svaki put misli isto, odnosno svaki put ponovno pada u izdaju u radu. Otuda riječi: „Onaj tko je veći od svoga prijatelja, njegova je naklonjenost veća od njega“, jer inače ne bi bilo izbora. Iz toga slijedi da onaj tko je veći ima više izdaja u radu, dok kod onoga koji nema snage nadvladati zlo nema potrebe da ono pokaže svu svoju snagu.

Stoga se postavlja pitanje: ako je čovjek počinio prijestup, teško njemu, jer je presudio sebe na stranu krivnje. Budući da je već presudio, kako poslije može ponovno imati izbor? Odgovor je ono što su rekli naši mudraci: „Počinio je prijestup i ponovio ga? To mu postaje kao dopušteno.“ Drugim riječima, on više ne osjeća snagu zla koja postoji u tom prijestupu i prirodno mu nije potrebno veliko nadvladavanje. Naprotiv, uz malo nadvladavanja može izabrati dobro i zamrziti ono malo zla koje je ostalo u njemu.

Nasuprot tome, onaj tko je velik prolazi kroz mnoge uspone i padove. To jest, često izdaje rad davanja, poput pritužbe uhoda koje su oklevetale zemlju Izrael, odnosno Kraljevstvo Nebesko. Drugim riječima, njegovo prihvaćanje Kraljevstva ne bi bilo radi vlastite koristi, koja se naziva Eretz (zemlja), nego radi Shamayim (Neba). Drugim riječima, čovjek želi preuzeti na sebe teret Tore i mitzvot kako bi donio zadovoljstvo svome Stvoritelju, ali uhode to kleveću, kao što je napisano u Zoharu (Shlach, stavka 63): „‘I vratiše se nakon što su izviđali zemlju.’ ‘Vratiše se’ znači da su se vratili na stranu zla, vratili se s puta istine govoreći: ‘Što smo time dobili? Do danas nismo vidjeli nikakvo dobro na svijetu. Trudili smo se u Tori, a kuća je prazna. Tko će biti nagrađen onim svijetom? Tko će doći i biti u njemu? Bilo bi bolje da se nismo toliko trudili. Učili smo kako bismo upoznali udio u tom svijetu. Taj viši svijet dobar je, kao što znamo iz Tore, ali tko ga može biti dostojan?’“

Trebamo razumjeti tvrdnju uhoda. Uostalom, oni su govorili ono što su osjećali. Kad je čovjek u padu, on ne laže; govori ono što osjeća. Zato tijekom uspona želi poništiti sebe pred Njim poput svijeće pred bakljom, jer osjeća da će u tome pronaći sreću. Nasuprot tome, tijekom pada vidi da je sve što volja za primanjem tvrdi ispravno. Zašto onda stih kaže, kao što je napisano: „I oklevetali su zemlju“?

Prema onome što kaže Baal HaSulam, odgovor je da su oni trebali vjerovati da će, budući da je Stvoritelj obećao narodu Izraela dati zemlju Izrael, zemlju „u kojoj teku mlijeko i med“, Stvoritelj to obećanje zasigurno i ispuniti. No stanje koje su vidjeli zahtijevalo je od njih da vjeruju kako im je to otkrivanje zla došlo odozgo, odnosno da im se otkrilo zlo koje prirodno postoji u čovjeku, te da čovjek nije sposoban izaći iz vlasti zla i biti nagrađen Dvekutom (prianjanjem) uz Stvoritelja. To može učiniti jedino sam Stvoritelj. Trebali su vjerovati da će im Stvoritelj dati drugu prirodu, želju za davanjem, te će pomoću nje primiti svo zadovoljstvo i užitak koji se naziva „zemlja u kojoj teku mlijeko i med“. Tada, kad steknu kelim davanja, Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost bit će uklonjeni s njih te će biti nagrađeni zadovoljstvom i užitkom koji su bili sadržani u svrsi stvaranja. Tada će to doista biti „zemlja u kojoj teku mlijeko i med“.

Iz toga slijedi da su ti padovi nužni kako bi se otkrilo zlo, da bi čovjek poslije znao kako jedino Stvoritelj može pomoći. Njegova pomoć dolazi upravo na potpun nedostatak, jer tek tada može doći potpuna pomoć. To znači da, kad se zlo ne bi potpuno razotkrilo, ne bi postojao ni potpun nedostatak. Stoga se najprije mora vidjeti da se zlo otkrilo.

Nakon toga dolazi ispunjenje koje se naziva „pomoć od Stvoritelja“ i ispunjava njegov nedostatak. To slijedi pravilo: „Nema Svjetlosti bez kli.“ Mogli bismo upitati: Zašto treba čekati tako dugo? Zašto postoje toliki usponi i toliki padovi? Zar se zlo nije moglo pojaviti odjednom? Odgovor je da, kad bi se zlo odjednom potpuno razotkrilo, nitko ne bi mogao ni započeti rad, jer bi zlo prevladalo i više ne bi bilo mjesta za izbor. Zato se zlo otkriva razmjerno stupnju dobra koje čovjek povećava u radu.

Prema navedenome, možemo protumačiti ono što smo pitali: Što znači da rabi Zira tumači stih: „I pomirisa miris njegovih haljina i blagoslovi ga“? On kaže: „Ne čitaj Begadav (njegovih haljina), nego Bogdav (njegovih izdajnika), jer čak i izdajnici među njima imaju svoj miris.“

To treba protumačiti ovako: budući da je Jakov bio nagrađen potpunošću, odnosno da je iz svih svojih padova postigao potpunost, mogla mu je doći pomoć odozgo, jer se sve zlo u njemu već bilo razotkrilo. Iz toga slijedi da se padovi, koji su izdaje, nazivaju „grijesima“. Kad se kroz njih otkrije Svjetlost, tada vidimo da su se grijesi pretvorili u zasluge, jer da nije bilo padova, ne bismo mogli postići potpunost. Zato rabi Zira tumači da je „miris njegovih haljina“ bio upravo zato što je postigao svoj dovršetak, odnosno zato što su i izdaje bile ispravljene. Slijedi da su izdaje bile jednako mirisne kao i zasluge, budući da je u njemu sve bilo ispravljeno. Zato kaže: „miris njegovih izdajnika“.

Stoga, kad je čovjek u stanju uspona, mora učiti iz svojega stanja tijekom pada kako bi spoznao razliku između Svjetlosti i tame, kao što je napisano: „kao prednost Svjetlosti iz tame.“ Međutim, čovjek se većinom ne želi prisjećati vremena tame jer mu ono uzrokuje bol, a ljudi ne žele patiti bez razloga. Naprotiv, čovjek želi uživati u stanju uspona u kojem se nalazi.

No treba znati da će, ako tijekom uspona razmatra svoje padove, iz toga naučiti dvije stvari koje će mu koristiti, pa stoga neće uzalud patiti zbog padova: 1) znat će kako se, koliko god može, sačuvati od ponovnog pada; 2) spoznat će „prednost Svjetlosti iz tame“. Tada će imati više životne snage i radosti u stanju uspona te će moći zahvaliti Stvoritelju što ga je približio Sebi. To jest, sada čovjek ima dobar osjećaj zato što se nalazi u stanju u kojem razumije da se isplati biti sluga Stvoritelja, jer sada osjeća veličinu i važnost Kralja.

No tijekom pada događa se upravo suprotno. Tijelo ga pita: „Što ćeš dobiti time što se želiš poništiti pred Njim, odreći se svega ovoga svijeta i brinuti samo o tome kako donijeti zadovoljstvo Stvoritelju?“ Kad čovjek razmatra obje krajnosti, vidi razliku među njima. Tada uspon dobiva sasvim drukčiju važnost nego što ju je imao dok je o njemu razmišljao bez usporedbe s padom. Iz toga slijedi da se, promatrajući pad, uspon u njemu uzdiže na viši stupanj nego što ga osjeća kad ne razmatra pad.

Iz toga slijedi da, kad razmišlja o razdoblju izdaja koje je imao tijekom padova, svi se padovi zaslađuju i ispunjavaju blagoslovom Stvoritelja, jer upravo oni uzrokuju uspon. Stoga, kad čovjek dovrši svoj rad, sve se ispravlja u zasluge. To je značenje riječi: „I reče: ‘Miris moga sina kao miris polja koje je Gospod blagoslovio.’“ To znači da je tada miris izdaja moga sina poput mirisa Malchut, koja se naziva „poljem koje je Gospod blagoslovio“. To jest, on je već primio sva davanja zadovoljstva i užitka od Stvoritelja.

Prema tome, možemo protumačiti riječi: „I Gospod joj reče: ‘Dva su naroda u tvojoj utrobi i dva će se puka odvojiti iz tvoje nutrine; jedan će narod biti jači od drugoga.’“ RASHI tumači: „‘Dva naroda’ znači: ‘Nema naroda osim Malchut.’ ‘Odvojit će se’ znači: jedan prema svojoj zloći, a drugi prema svojoj potpunosti. ‘Jedan će narod biti jači od drugoga’ znači da neće biti jednaki u svojoj veličini; kad se jedan uzdigne, drugi pada.“

Trebamo razumjeti što nam dodaje RASHI-jevo tumačenje. Ovdje nam Pismo iznosi redoslijed rada kad želimo postići Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. On pojam „narod“ tumači kao: „Nema naroda osim Malchut.“ To znači da čovjek mora znati kako postoje dva razlučivanja u Malchut: 1) stari i ludi kralj, 2) Kralj nad svim kraljevima.

Naklonjenost zlu pripada starom i ludom kralju, ali u čovjeku postoji i dobra sklonost, koja pripada Kralju nad svim kraljevima. Zato kaže: „‘Odvojit će se’, jedan prema svojoj zloći, a drugi prema svojoj potpunosti. ‘Jedan će narod biti jači od drugoga’; neće biti jednaki u svojoj veličini – kad se jedan uzdiže, drugi pada.“ To se odnosi na uspone i padove, gdje svaki želi nadvladati drugoga, što znači da upravo kroz tu međusobnu borbu svaki raste, kao što je rečeno: „Onaj tko je veći od svoga prijatelja, njegova je naklonjenost veća od njega.“

To se naziva: „Jedan će narod biti jači od drugoga“, što znači da oba rastu, a svaki raste zahvaljujući drugome. Drugim riječima, padovi, koji pripadaju starom i ludom kralju, dobivaju veću snagu zahvaljujući usponima dobre sklonosti. To je značenje riječi naših mudraca: „Pravednicima se naklonjenost zlu čini poput visoke planine“, jer oni imaju mnogo uspona, što se u množini naziva „pravednici“. To jest, kad se u radu govori o jednom čovjeku, koji je mali svijet, u njemu postoji mnogo pravednika, odnosno mnogo uspona. Oni dolaze zahvaljujući nadvladavanju zlih. Što se tiče „mnogih zlih“ u jednom čovjeku, to znači „mnogi padovi“, jer tijekom svakog pada čovjek postaje zao. Iz toga slijedi da svaki raste zahvaljujući drugome. To je značenje riječi: „Jedan će narod biti jači od drugoga.“

Nasuprot tome, oni koji ne idu putem postizanja Dvekuta (prianjanja) sa Stvoriteljem, odnosno stjecanja želje za davanjem, nazivaju se „zlima“ zato što ne idu putem na kojem će moći činiti sve radi Stvoritelja, nego rade radi sebe.

No ovdje pojam „zli“ predstavlja drugo razlučivanje, sasvim drukčije značenje. To jest, među njima nema pravednika, nego su sva njihova djela poput djela zlih, odnosno nisu radi Stvoritelja, nego radi sebe.

U radu se oni nazivaju „zlima“, ali ih opća javnost, koja izvršava Toru i mitzvot, naziva „pravednicima“. Oni se nazivaju „zlima“ samo s obzirom na namjeru, odnosno s obzirom na rad koji bi trebao biti isključivo radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi. Budući da među njima ne postoji svojstvo „pravednika“, njihovo zlo ne dobiva dodatnu snagu. Jer samo ako između postoji pravednik, odnosno uspon, kad čovjek želi raditi isključivo radi davanja, tada zlo mora primiti još više zla kako bi ga moglo spustiti s njegova stupnja.

Zato se kaže: „Zlima se naklonjenost zlu čini poput vlasi kose“, i zlo u njima ne raste. Naprotiv, „Počinio je prijestup i ponovio ga? To mu postaje kao dopušteno.“ Drugim riječima, on više nema osjećaj za zlo. To je značenje riječi naših mudraca: „Jedan će narod biti jači od drugoga.“ Kao što RASHI tumači: „Neće biti jednaki u svojoj veličini; kad se jedan uzdiže, drugi pada.“

No kako to da se, kad se jedan uzdigne, drugi tada spušta? Svaki put jedan od njih prima dodatak. Jednom dobro prima uspon odozgo i tada zlo pada, a drugi put zlo prima dodatnu snagu odozgo i tada dobro pada. Takav je redoslijed uspona i padova, sve dok se svo zlo u čovjeku ne razotkrije upravo kroz to što čovjek svaki put prima dobro, što se naziva „usponima“. To je značenje riječi: „Jedan će narod biti jači od drugoga.“ Zato se čovjek ne treba uznemiravati zbog padova. Umjesto toga, svaki put treba moliti Stvoritelja da ga približi Sebi.

Prema navedenome, možemo protumačiti riječi: „Do sada nam je pomagala Tvoja dobrota i Tvoje nas milosrđe nije napustilo, Gospode, Bože naš.“ Trebamo se upitati: U kakvom se stanju čovjek sada nalazi i kakvo je bilo njegovo prethodno stanje, pa sada govori nešto novo, kao da se sada nalazi u stanju zadovoljstva i užitka? Čini se kao da prije nije bio u dobrom stanju, nego u stanju u kojem nije bio sretan, a sada je došao do spoznaje da je sve ono što je osjećao zapravo bila pomoć odozgo, sa strane milosrđa. Iako tada to nije osjećao kao milosrđe, sada vidi da su i tada osjećaji koje je doživljavao kao loše također dolazili sa strane dobrote. Riječi: „I Tvoje nas milosrđe nije napustilo“ znače da je i tada Providnost dolazila sa strane milosrđa, a ne sa strane suda.

Trebamo razumjeti kako je to moguće, odnosno kako loše stanje također može biti milosrđe. Stvar je u tome da nema Svjetlosti bez kli, jer čovjeku se ne može dati nešto za čim nema potrebu. To je kao s čovjekom koji ne može jesti ako nije gladan. Stoga, kad čovjek počne hodati putem Stvoritelja kako bi postigao Dvekut sa Stvoriteljem, ne može primiti pomoć od Stvoritelja, jer čovjek obično ne traži pomoć od nekoga ako misli da to može postići vlastitim snagama.

Zato, dok čovjek misli da sam može doći do rada radi davanja, on ne traži od Stvoritelja pomoć. No kad počne raditi radi Stvoritelja i svaki put vidi da nije sposoban postići stupanj rada radi davanja, tada postaje potrebit Stvoriteljeve pomoći. Iz toga slijedi da su svi padovi koje je doživio, do te mjere da je ponekad očajavao, dolazio do „preispitivanja početka“ i želio pobjeći iz borbe – iako su se ta stanja zasigurno nazivala „lošim stanjima“ te je bio u stanju „zloga“ – zapravo služili tome da ispune nedostatak njegove kli. Kad je vidio da je njegova kli ispunjena nedostacima, Stvoritelj mu daje pomoć, odnosno želju za davanjem, drugu prirodu. Tada vidi da su svi mnogobrojni padovi koje je doživljavao, za koje je mislio da su posljedica njegove neprikladnosti i zbog kojih je patio, zapravo cijelo vrijeme bili pomoć od Stvoritelja.

To je značenje riječi: „Do sada nam je pomagala Tvoja dobrota“, i sve je bilo milosrđe, kao što je napisano: „i Tvoje nas milosrđe nije napustilo.“