Što znači da milostinja siromašnima čini Sveto Ime, u radu?

Članak br. 31, 1991.

Kaže se (BeHukotai, stavka 20): „‘Dat ću vam kiše u njihovo vrijeme.’ Svatko će dati svoju snagu nad vama. Tko su oni? To je onaj ispravak koji ste učinili, sjedinjujući to Sveto Ime. To sjedinjenje zakona i uredbe davat će vam. Napisano je: ‘Držite se puta Stvoritelja, čineći pravednost i pravdu.’ Budući da je napisano: ‘Držite se puta Stvoritelja’, zašto je potrebno napisati: ‘Čineći pravednost i pravdu’? On odgovara: ‘Budući da onaj tko se drži putova Tore, kao da čini pravednost i pravdu. A što su pravednost i pravda? To je Stvoritelj.’ Rabi Shimon zaplakao je i rekao: ‘Jao ljudima koji ne znaju i ne uzimaju u obzir slavu svojega Gospodara, jer tko svakoga dana čini Sveto Ime? Onaj tko daje milostinju siromašnima. Onaj tko čini ovo buđenje odozdo, odnosno daje milostinju, kao da je učinio Sveto Ime u potpunosti: Kako čovjek čini dolje, tako se budi i gore.’“

Trebamo razumjeti vezu između milostinje i sjedinjenja pravednosti i pravde. Također, kakva je veza između pravednosti i pravde i činjenja Svetog Imena? Trebamo također razumjeti što znači da čovjek čini Sveto Ime, budući da razumijemo da Sveto Ime čini čovjeka, a ne da čovjek čini Sveto Ime.

Trebamo protumačiti što nas to, u radu, dolazi poučiti. Poznato je da je bit našeg rada u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima) u tome da možemo primiti užitak i zadovoljstvo koje je On naumio dati stvorenim bićima. Čitava zapreka jest u tome što nemamo kelim (posude) za primanje obilja koje dolazi od Davatelja stvorenjima, odnosno da stvorenja imaju jednakost forme, koja se naziva: „Kao što je On milostiv, tako i ti budi milostiv“, što znači da stvorenja također imaju kelim davanja poput Davatelja.

Stoga, kad čovjek na sebe preuzme kraljevstvo nebesko, tijelo pita: „Što ćeš dobiti od ovog rada prihvaćanja kraljevstva nebeskog?“ Naši su mudraci o tome rekli (*Pesachim* 50): „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot čak i ako je Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ To je kao što je napisano u Zoharu, da postoji pitanje straha kad čovjek slijedi Toru i mitzvot kako bi bio nagrađen na ovom svijetu i u sljedećem svijetu. Međutim, strah koji je važan jest „zato što je On velik i vlada“, odnosno ne kako bi bio nagrađen, nego zato što čovjek kaže da ima privilegiju služiti velikom Kralju, i zato želi slijediti Toru i mitzvot.

Iako čovjek razumije da postoji pitanje služenja Kralju, čovjekovo tijelo stvoreno je s prirodom želje za primanjem užitka samo od onoga što koristi njemu samome. Tijelo ne može razumjeti služenje nekome drugome, tako da će drugi uživati, odnosno da će on uživati u tome što netko drugi uživa u njegovu radu. Drugim riječima, neprirodno je da zaposlenik, koji radi za vlasnika, i vlasnik doista ima koristi od rada zaposlenika, kaže vlasniku: „Ne želim da mi platiš; dovoljno mi je što uživaš u onome što sam ti popravio jer ti je bilo žao pokvarenih alata koje si imao. Ali sada kad sam ih popravio, ti uživaš u tome i ja ne želim nikakvu naknadu za svoj rad.“ To je protivno prirodi. Naprotiv, ako uživaš u mom radu, trebao bi mi platiti više nego što sam tražio za svoj rad.

U skladu s tim možemo razumjeti kako je moguće da čovjek ima snagu raditi radi Stvoritelja bez ikakve nagrade. Prvo stanje jest kad čovjek želi slijediti Toru i mitzvot kako bi mu to donijelo lijek, a to je „Svjetlost u Tori vraća ga Izvoru“. Odnosno, kroz njih će steći drugu prirodu, koja se naziva „želja za davanjem“. Tada će moći služiti Kralju bez ikakve nagrade, a njegova jedina nagrada bit će to što pričinjava zadovoljstvo Kralju. Zohar ovo vrijeme, kad čovjek slijedi Toru i mitzvot kako bi stekao želju za davanjem, naziva „613 Eitin (aramejski: savjeti)“.

Drugo stanje jest nakon što je stekao želju za davanjem. To je stanje primanja užitka i zadovoljstva koji se nalaze u 613 mitzvot, koje Zohar naziva „613 Pekudin (aramejski: depoziti)“. To znači, kao što je napisano u *Sulamu* (komentaru Ljestve na Zohar), da se užitak i zadovoljstvo tamo nalaze kao depozit.

Iz tog razloga, čovjekov rad kad na sebe preuzima teret kraljevstva nebeskog jest učiniti to kao „milostinju siromašnome“. Poznato je da Zohar naziva *Malchut* „siromašnom i oskudnom“. To trebamo protumačiti kao da čovjek ne želi primiti ništa zauzvrat. To je slično davanju milostinje siromašnome bez traženja ičega zauzvrat. Odnosno, ne želimo čak ni zahvalnost siromašnoga, budući da se prava milostinja naziva „skrivenim davanjem“, što znači da čovjek ne vidi kome daje. Stoga je davanje milostinje bilo bez ikakve zahvalnosti siromašnoga.

Slijedi da kad čovjek iznad razuma prihvaća teret kraljevstva nebeskog, ne očekuje da mu Stvoritelj na tome zahvali. Tako tijelo pita: „Zašto na sebe preuzimaš teret Tore i mitzvot?“ U tom stanju, kad na sebe želi preuzeti izvršavanje Tore i mitzvot bez ikakve nagrade, čovjek treba da mu Stvoritelj dâ snagu da nadvlada pitanje tijela i da ima snagu radosno izvršavati sveti rad.

Slijedi da upravo kad čovjek radi kako bi došao do rada koji je potpuno svet, bez ikakve primjese prljavštine u njemu, postaje potrebit Stvoriteljeve pomoći. Svaki put kad želi ponovno preuzeti teret kraljevstva nebeskog, mora raditi iznova. Čovjek mora vjerovati riječima ARI-ja, koji kaže: „Svakoga se dana ispravljaju nova razlučivanja koja su pala u *Klipot* (ljuske), i jedan dan nije poput sljedećega, niti je jedan trenutak poput onoga koji slijedi.“

Stoga, ponovno preuzimanje tereta kraljevstva nebeskog ispravlja nova razlučivanja u Kedusha (svetost). Iz tog razloga, kad čovjek želi ponovno na sebe preuzeti kraljevstvo nebesko, tijelo pita: „Što ćeš dobiti od rada radi Stvoritelja?“ I nema drugog načina osim tražiti od Stvoritelja da mu dâ snagu vjere iznad razuma tijela. Riječima naših mudraca, to se naziva: „Da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi ga mogao nadvladati.“

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti ono što smo pitali o vezi koju Zohar objašnjava u vezi sa stihom: „Držite se puta Stvoritelja“ — zašto je bilo potrebno napisati: „činiti pravednost i pravdu“? On odgovara da „onaj tko se drži putova Tore, kao da čini pravednost i pravdu“. Kao što je prethodno rečeno, budući da čovjek nema snagu preuzeti kraljevstvo nebesko iznad razuma tijela, nego samo putem Segula (posebne moći) Tore i mitzvot, što je put Stvoritelja, putovi Tore, kojima je čovjek nagrađen davanjem milostinje siromašnome, budući da ga „Svjetlost u Tori vraća Izvoru“, tada će biti nagrađen time da čini „pravednost i pravdu“.

To je značenje onoga što kaže, da će držeći se puta Stvoritelja postići stupanj činjenja „pravednosti i pravde“. Međutim, što su „pravednost i pravda“? Odnosno, što je to sjedinjenje za koje Zohar kaže da se naziva „činjenjem Svetog Imena“? Drugim riječima, što znači da davanjem milostinje čovjek čini Sveto Ime?

Kao što je prethodno rečeno, „pravednost i pravda“ znače da se Stvoritelj naziva „pravdom“, a Malchut se naziva „pravednošću“, što je svojstvo suda, nad kojim je postojao sud, budući da se Malchut naziva kli (jednina od kelim) koji prima obilje od Stvoritelja. Nad posudama primanja kako bi se primalo bili su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, odnosno sud da je zabranjeno koristiti posude primanja takve kakve jesu zbog nejednakosti forme između primatelja, koji se naziva Malchut, i Davatelja, koji se naziva „Stvoritelj“. Slijedi da gore postoji odvojenost, gdje se obilje ne može širiti do stvorenja zbog nejednakosti forme.

Iz tog razloga načinjen je ispravak da niži daju „milostinju siromašnome“. U smislu rada, kad na sebe preuzmu teret kraljevstva neba bez ičega zauzvrat, nego kao kad čovjek daje milostinju siromašnome i ne želi za to primiti ništa zauzvrat, svatko u korijenu svoje duše, gore u Malchut, uzrokuje da i ona radi samo radi davanja. Slijedi da oni uzrokuju sjedinjenje Stvoritelja i Njegove Shechina (Božanske Prisutnosti). To znači da time što čovjek sve čini radi davanja, milostinja, koja se naziva „pravdom“, proteže se od Stvoritelja do Malchut. Drugim riječima, kroz obilje koje Malchut, nazvana „pravednošću“, prima, ona se sada naziva „milostinjom“, zbog onoga što prima od Stvoritelja.

Drugim riječima, time što niži daju milostinju Malchut, Stvoritelj također daje milostinju Malchut. U to vrijeme Malchut prima naziv „milostinja“. To je značenje riječi: „Onaj tko daje milostinju siromašnome, kao da je učinio Sveto Ime potpunim, kako treba biti“, odnosno povezuje je sa Stvoriteljem, koji joj daje sve, kao da je učinio Sveto Ime u potpunosti: „Kako čovjek čini dolje, tako se budi i gore.“

To znači da se kraljevstvo neba naziva „siromašnim“ jer nema što dati stvorenjima. Ako stvorenja dolaze k njemu s posudama primanja, tada je ono siromašno i oskudno, budući da stvorenja u Malchut uzrokuju primanje koje postoji u svojstvu Malchut, a to uzrokuje odvojenost između Malchut i Stvoritelja, koji je Davatelj. Stoga Ime nije potpuno jer, u smislu Imena, Stvoritelj se naziva Dobri koji čini dobro. Budući da oni uzrokuju primanje koje postoji u Malchut, u korijenu njihovih duša, a postojao je Tzimtzum obilja nad svojstvom primanja, time sprječavaju obilje da se širi do nižih.

Ali ako stvorenja daju milostinju, odnosno izvršavaju svoja djela radi davanja, ona u korijenu svoje duše uzrokuju želju za davanjem, a tada gore uzrokuju jednakost forme i obilje teče stvorenim bićima. Tada se nižima otkriva Ime Dobri koji čini dobro, i to se smatra „činjenjem Svetog Imena u potpunosti“. Drugim riječima, sve dolazi kroz usmjeravanje njihovih djela tako da budu radi davanja.

Slijedi da postoje dva stanja čovjeka: 1) Na početku rada moramo započeti u *Lo Lishma*. Odnosno, sve što čovjek čini jest kako bi primio nagradu na ovom svijetu i u sljedećem svijetu. U to vrijeme Stvoritelj se za njega naziva „Kraljem naroda“, kao što je napisano: „Tko Te se neće bojati, Kralju naroda?“

U radu trebamo protumačiti da kad čovjek radi za vlastitu korist, smatra se „pripadnikom naroda“. Još nije postigao svojstvo „Izrael“, gdje su njegova djela *Yashar-El* (izravno prema Stvoritelju). Slijedi da čovjek služi kralju koji se naziva „Kraljem naroda“. Prema tome, kakva veličina Kralja može postojati u čovjeku koji se nalazi u stanju „pripadnika naroda“, iako ima strah, kao što je napisano: „Tko Te se neće bojati, Kralju naroda?“

Trebamo znati da je to vrlo važno. Odnosno, čovjek mora znati da je svaki kontakt koji ima sa Stvoriteljem vrlo važan. Stoga, kad čovjek radi radi nagrade, ne smijemo omalovažavati taj rad, iako zasigurno postoji viši stupanj od stupnja „Kralja naroda“. To znači da kad je čovjek nagrađen svojstvom „Izrael“, zasigurno u svojem sadašnjem postignuću, kad se nalazi na stupnju „Izrael“, ima bolje razumijevanje veličine Stvoritelja, do te mjere da mu pričinjava zadovoljstvo što služi velikom Kralju i nema potrebu primiti išta zauzvrat za svoj rad.

U vezi s radom radi Stvoritelja, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (*Midrash Tanchuma*, str. 235b): „‘Ako tvoj brat osiromaši i pruži svoju ruku’, napisano kaže: ‘Ne pljačkaj siromašnoga, jer je siromašan.’ Što znači ‘Ne pljačkaj siromašnoga’? Postoji li čovjek koji pljačka siromašnoga? Što se može opljačkati od nekoga tko nema ništa? Međutim, ako si imao običaj, ako si ga običavao uzdržavati, pa si se povukao i rekao: ‘Dokle ću ovoga uzdržavati?’ te mu prestaneš davati, ako si tako učinio, znaj da ga pljačkaš. To je: ‘Ne pljačkaj siromašnoga, jer je siromašan.’“

Prema prethodno rečenom, trebamo protumačiti da se milostinja siromašnome odnosi na Malchut, koja se naziva „siromašnom i oskudnom“ jer nema ništa što bi mogla dati čovjeku zauzvrat. Ako čovjek radi radi Stvoritelja i ne želi ništa zauzvrat, nego radi samo radi Stvoritelja, ali mu ponekad, usred rada, dolaze misli da, budući da uvijek radi radi Stvoritelja i ne želi ništa zauzvrat, zasigurno će za to biti nagrađen višim stupnjem, odnosno osjetit će više okusa u Tori i radu, budući da je već učinio svoj dio, odnosno kaže da preuzima kraljevstvo nebesko bez ikakve nagrade, što znači da čak ni okus u Tori i mitzvot ne prima kao naknadu za svoj rad. Stoga, ako je njegova namjera već radi Stvoritelja, što se naziva Dvekut (prianjanje) uz Stvoritelja, trebao je osjetiti vitalnost u svojem radu. Međutim, ne vidi nikakav napredak u radu; stoga želi prestati s ovim radom davanja i raditi poput ostalih ljudi — kako bi primio nagradu.

O tome tekst kaže: „Ne pljačkaj siromašnoga, jer je siromašan.“ Midrash pita: „Postoji li čovjek koji pljačka siromašnoga? Što se može opljačkati od nekoga tko nema ništa? Međutim, ako si ga običavao uzdržavati, pa si se povukao i rekao: ‘Dokle ću ovoga uzdržavati?’ te mu prestaneš davati, znaj da ga pljačkaš.“

Slijedi da nas tekst upozorava da čovjek ne bi trebao reći: „Već sam mnogo radio na postizanju cilja davanja, a nisam postigao užitak i zadovoljstvo koje bi čovjek trebao postići kad radi s namjerom davanja, što se naziva ‘milostinjom siromašnome’. Također, obećano mi je da ću ipak postići Svjetlost, koja se naziva ‘snagom’, kako bih mogao sve činiti radi davanja, a to je Svjetlost koja se otkriva kad čovjek slijedi Toru i mitzvot na način ‘613 savjeta’, kako bi stekao posude davanja, što se naziva ‘Svjetlost za dovršenje kelim’, kako bi mogao raditi s kelim radi davanja.“ Ni tu snagu nije postigao, iako se cijelo vrijeme bavio Torom i mitzvot s tom namjerom. „Stoga“, kaže čovjek, „uložio sam mnogo napora radi Tebe, ali nisam stekao ništa, pa želim prestati s ovim radom.“

To je značenje riječi: „Dokle ću ovoga uzdržavati?“ Drugim riječima, mnogo sam Ti dao, ali zauzvrat nisam primio nikakav duhovni napredak. „Stoga“, kaže čovjek, „dokle ću morati raditi na način ‘milostinje siromašnome’?“ U tom trenutku čovjek želi pobjeći iz borbe i vratiti se radu poput opće javnosti, kao kad je radio na način: „Tko Te se neće bojati, Kralju naroda?“ Kao što je prethodno rečeno, kad čovjek radi na izvršavanju Tore i mitzvot radi ljubavi prema sebi, nema mjesta za rad radi Stvoritelja. To se smatra da se kralj čiju Toru i mitzvot čovjek slijedi naziva „Kraljem naroda“, a ne „Kraljem Izraela“, budući da se tada čovjek ne smatra „Izraelom“, nego „pripadnikom naroda“.

Tekst upozorava na to: „Ne bježi iz borbe; ne pljačkaj siromašnoga, jer je siromašan.“ Trebamo protumačiti „Ne pljačkaj siromašnoga“. To znači da ne trebaš prestati davati mu milostinju, odnosno prihvaćati kraljevstvo nebesko bez ikakve nagrade, jer iako tvrdiš da si mu već dao mnogo milostinje, znaj da to nije točno. Značenje riječi „jer je siromašan“ jest da sve dok misliš da bi ti Malchut, koja je siromašna, trebala nešto dati, ne kažeš da je ona siromašna. Odnosno, ako čovjek od Malchut zahtijeva da ga nagradi, on nanosi nedostatak imenu Malchut, koja se naziva „siromašnom i oskudnom“, budući da od nje nešto zahtijeva.

Umjesto toga, čovjek se treba moliti Stvoritelju da mu dâ snagu da bude zadovoljan i sretan time što može raditi za Malchut čak i kad se ona skriva i ne pokazuje mu nikakvo približavanje, a njegov je okus u radu kao da je upravo sada počeo iznova, odnosno ne može reći da osjeća ikakav okus za koji bi mogao reći da zbog tog okusa radi i ulaže napor u preuzimanju kraljevstva nebeskog.

Odnosno, nema nikakvu potporu ni osnovu za koju može reći: „Zbog toga se bavim Torom i mitzvot.“ To se naziva „objesiti zemlju ni o što“, a naziva se i „potpuno iznad razuma“. Iako je to potpuno protivno prirodi tijela, čovjek se za to moli Stvoritelju, da mu dâ tu snagu. To je značenje onoga što je napisano: „Ne pljačkaj siromašnoga, jer je siromašan.“ Čovjek uvijek treba željeti ostati, preuzeti na sebe kraljevstvo nebesko, a njegova je osnova: „jer je siromašan“.

To je kao što je Baal HaSulam rekao o onome što je napisano (u pjesmi „Žena od vrline“): „Ljupkost je varljiva, a ljepota isprazna; žena koja se boji Stvoritelja, ona će biti hvaljena.“ Rekao je da kad čovjek na sebe preuzme teret kraljevstva nebeskog, ponekad kraljevstvo neba ima ljupkost, a ponekad osjeća da u kraljevstvu neba postoji ljepota. O tome tekst kaže: „Sve je to laž.“ Odnosno, cijela ta osnova na kojoj gradi svoje kraljevstvo nebesko jest laž.

Međutim, „žena“, koja je kraljevstvo nebesko koje čovjek preuzima na sebe, treba biti zbog straha od Stvoritelja, odnosno njegov strah treba biti kao što je napisano u Zoharu: „Bit straha treba biti zato što je On velik i vlada“ („Uvod u Knjigu Zohar“, stavka 191), kao što je rečeno: „Strah, koji je najvažniji, jest kad se čovjek boji svojega Gospodara zato što je On velik i vlada, bit i korijen svih svjetova, i sve se smatra ništavnim u usporedbi s Njim, te će svoju želju usmjeriti na to mjesto.“

Stoga slijedi da je molitva najvažnija. Čovjek se treba moliti Stvoritelju da mu dâ potrebnu snagu za sve što se odnosi na rad, kako u Tori tako i u molitvi. Stoga treba tražiti od Stvoritelja da mu dâ potrebu, odnosno želju za radom. Ponekad dolazi u stanje u kojem nema želju ni za čim, odnosno ne vidi pred sobom ništa dobro što bi trebao željeti, što bi mu donijelo vitalnost, što bi mu dalo potrebu da uloži napor kako bi nešto postigao. Umjesto toga, čovjek ostaje bez ikakve želje za koju bi mogao reći da se isplati ulagati napor kako bi je ostvario. On to ne vidi.

U to vrijeme mora tražiti od Stvoritelja da mu dâ neku želju za nečim, odnosno da mu to nešto dâ želju za radom. Prema čovjekovu razumijevanju, zahtjev će biti da mu Stvoritelj omogući vidjeti nešto što će mu donijeti užitak i zadovoljstvo. To je kao što su naši mudraci rekli: „Oko vidi, a srce žudi.“ Odnosno, ako mu Stvoritelj omogući vidjeti nešto zbog čega se isplati raditi, žudnja u srcu navest će ga da traži načine kako to postići. Slijedi da je molitva kojom se čovjek sada moli samo radi želje, koja se naziva kli (posuda).

To znači da prva molitva kojom se čovjek treba moliti jest za želju i nedostatak, da mu Stvoritelj dâ da traži nedostatak, tako da, ako postigne ispunjenje tog nedostatka, to ispunjenje potpuno ispuni čovjeka. Odnosno, da mu Stvoritelj dâ do znanja što je potpunost koju treba postići, kako bi znao što mu je uistinu potrebno. A kako bi znao što mu je uistinu potrebno, to se postiže kroz Toru, gdje ga putem Segula Tore Svjetlost u njoj vraća Izvoru, odnosno Tora mu daje do znanja što mu nedostaje.

Međutim, čovjek to treba zahtijevati od Tore, odnosno da ga Tora vodi prema postizanju istine. Također, čovjek treba pronaći vezu između sebe i Tore, jer njegova želja da spozna svoju vezu s Torom već se smatra molitvom. To znači da se time već povezuje sa Stvoriteljem kad uči Toru, budući da traži od Stvoritelja — kad se bavi Torom — da razumije vezu između Tore i čovjeka koji uči Toru. A nakon što se molio da mu Stvoritelj dâ nedostatak, mora tražiti od Stvoritelja da mu dâ ispunjenje tog nedostatka, odnosno da bude nagrađen postizanjem stupnja čovjekove potpunosti.