Što u radu znači: „Svaka vlat trave ima nad sobom zaduženoga koji je udara i govori joj: Rasti!“?

Članak br. 27, 1990.

Naši su mudraci rekli: „Nema nijedne vlati trave dolje koja nema zaduženoga gore, koji je čuva, udara i govori joj: ‘Rasti!’“ Rečeno je (Zohar i Beresheet Rabbah 10): „Rabi Simon rekao je: ‘Nema nijedne vlati trave koja nema silu na nebeskom svodu koja je udara i govori joj: Rasti!’“

Trebamo razumjeti što nam ove riječi znače u radu. Vidimo da u našem svijetu sva stvorenja vole mirovanje, kao što je napisano (Učenje o deset Sefirot, 1. dio, Histaklut Pnimit, stavka 19): „Poznato je da je priroda svake grane jednaka njezinu korijenu. Stoga je svako ponašanje koje postoji u korijenu također željeno, voljeno i priželjkivano u grani, a od svega što nije u korijenu grana se također udaljava, ne podnosi to i mrzi. Stoga su nam sve stvari koje su uključene u Njega i izravno se od Njega protežu do nas ugodne. To jest, volimo mirovanje jer je naš korijen nepomičan.“

Prema tome, pitanje je: Zašto činimo stvari koje ne volimo? Tko nas prisiljava da ulažemo napor? Odgovor je da gore postoji zaduženi sa štapom u ruci, koji stvorenja udara patnjama. A budući da ne mogu podnijeti patnju, ona ih navodi da napuste mirovanje i krenu raditi. Slijedi da se taj rad naziva „prisilnim radom“, pri čemu je čovjek prisiljen krenuti raditi zbog patnje kojom ga zaduženi udara. Stoga djelujemo, „i govori joj: Rasti!“ Inače bi čovjek, kad se rodi, ležao na svom mjestu i ne bi bilo nikakvog razvoja, ni fizičkog ni emocionalnog. Stoga taj štap u ruci zaduženoga, koji udara stvorenja, uzrokuje razvoj stvorenja.

Slijedi da je razlog primanja užitaka, koji dolaze kroz razvoj stvorenja, taj što gore postoji zaduženi koji udara i govori: „Rasti!“, što znači da će svaka pojedina vlat trave rasti. Slijedi da su ljudi u svijetu poput vlati trave i svaka vlat mora rasti.

U radu trebamo tumačiti da zaduženi udara stvorenja, a kad stvorenja trpe patnje, moraju krenuti naprijed i ne mogu ostati u mirovanju, kao što je čovjek po prirodi, što se proteže iz njegova korijena, koji se nalazi u stanju potpunog mirovanja. Slijedi da je sav poticaj za rad samo zbog toga što ga je uzrokovala patnja.

Međutim, trebamo razumjeti tko je taj zaduženi sa štapom u ruci koji udara sva stvorenja kako ne bi ostala u mirovanju, nego udara svakoga, koji se naziva „svaka vlat trave“, i govori mu: „Rasti!“ To je drugo razlučivanje koje moramo napraviti u našem korijenu.

Drugim riječima, Stvoritelj, koji je naš korijen, ispunjen je užitkom. Stoga to u nama rađa patnju ako nemamo užitka, budući da ono što postoji u korijenu grane žele nalikovati, kao što je rečeno (ibid.): „Svako ponašanje koje postoji u korijenu također je željeno, voljeno i priželjkivano u grani.“

Stoga, činjenica da stvorenja žude za užitkom i da je nemoguće živjeti bez njega proizlazi iz toga što užitak postoji u korijenu; to je zaduženi koji udara i govori: „Rasti!“ Kao što je napisano (stavka 21): „Međutim, također je nemoguće ostati bez imovine i dobra. Stoga biramo patnju kretanja kako bismo stekli ispunjenje kroz imovinu.“ Dakle, to je patnja koju čovjek prima od zaduženoga koji udara i govori: „Rasti!“

To vrijedi kako u materijalnim tako i u duhovnim stvarima. Razlika je u tome što u materijalnim stvarima nema skrivenosti, što znači da u materijalnim užicima postoji ono „Oko vidi, a srce žudi“. Slijedi da ono što oko vidi uzrokuje čovjeku patnju, budući da za onim što vidi, bilo očima ili umom, žudi da to postigne. Žudnja za nečim, sve dok čovjek to nije postigao, uzrokuje mu patnju.

Patnja se mjeri prema žudnji za tim. Kao što vidimo u materijalnosti, ponekad neuzvraćena ljubav može navesti čovjeka da si oduzme život zbog patnje kad vidi da neće moći postići ono za čim žudi. Stoga kaže: „Radije bih umro nego živio“ i počini samoubojstvo. Međutim, to se odnosi samo na materijalnost.

U duhovnim stvarima, radi ispravka, postavljeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, tako da čovjek ne vidi užitak i zadovoljstvo odjevene u Toru i mitzvot. To je učinjeno namjerno, kako bi bilo mjesta za rad radi Stvoritelja. Inače bi bilo nemoguće izabrati, tako da čovjek ima snage raditi radi davanja, zbog gore navedenog razloga, jer kad oko vidi, srce žudi. Bio bi prisiljen djelovati, odnosno slijediti Toru i mitzvot, jer bi ga otkriveni užitak prisilio da prima kako bi ublažio patnju zbog žudnje, kao što se događa s materijalnim požudama.

Ali sada, kad sve mora činiti s vjerom iznad razuma i reći da su Tora i mitzvot na način „jer one su naši životi“, i kao što je napisano: „Poželjnije su od zlata, od mnogo čistoga zlata, i slađe od meda i meda iz saća“, kad bi sve bilo otkriveno, želja za primanjem žudjela bi za užitkom i bilo bi posve nemoguće da netko ne slijedi Toru i mitzvot. Ali budući da, kako bismo bili nagrađeni Dvekut (prianjanjem) sa Stvoriteljem, moramo raditi radi davanja, nad Torom i mitzvot postoje skrivenost i prikrivanje. Stoga ovdje ne možemo reći: „Oko vidi, a srce žudi.“

Slijedi da se u duhovnosti, gdje najprije trebamo raditi na vjeri, odnosno vjerovati u nagradu i kaznu, ne može reći: „Nema nijedne vlati trave dolje koja nema zaduženoga gore koji je udara i govori joj: ‘Rasti!’“ Dakle, „udara je i govori joj: ‘Rasti!’“ odnosi se na patnju koju čovjek osjeća zbog toga što je daleko od Stvoritelja te želi i žudi prianjati uz Stvoritelja, ali u tome ne uspijeva. Zbog toga pati, a te ga patnje potiču da učini sve što može samo kako bi imao Dvekut sa Stvoriteljem.

Stoga slijedi da, budući da čovjek ne može patiti zbog nečega za čim žudi osim u skladu s važnošću toga, pitanje glasi: Budući da čovjek uopće ne napreduje bez patnje, iz gore navedenog razloga što želi mirovanje, odakle će čovjek uzeti važnost za rad radi Stvoritelja? Odnosno, odakle će uzeti žudnju da donese zadovoljstvo Stvoritelju, tako da pati kad vidi da ne može donijeti zadovoljstvo Stvoritelju? Te ga patnje potiču da učini sve što može samo kako bi bio nagrađen istinskim Dvekut sa Stvoriteljem. O tome stih kaže (Psalmi 94): „Sretan je čovjek kojega Ti koriš, Gospode, i kojega poučavaš iz Svoje Tore.“

Trebamo razumjeti zašto je čovjek „sretan“ kad mu Stvoritelj nanosi patnju. Trebamo protumačiti da to znači da mu Stvoritelj daje važnost Tore, te on počinje osjećati da je Tora kao u „Tora i Stvoritelj su jedno“. Odnosno, Tora su imena Stvoritelja. U mjeri važnosti koju mu Stvoritelj daje, čovjek počinje osjećati patnju zbog toga što je udaljen od svega duhovnog.

Drugim riječima, počinje žudjeti da bude nagrađen duhovnošću, i svaki put kad vidi da je daleko, počinje patiti, a bol ga potiče da učini sve što može, budući da počinje osjećati da bez duhovnosti život nema smisla.

Slijedi da i u duhovnosti postoji zaduženi gore koji ga udara, odnosno nanosi mu patnju. Ali što se tiče tih patnji, nije svatko nagrađen time da mu Stvoritelj daje važnost koja postoji u Tori, tako da mu to uzrokuje patnju. Iz toga možemo razumjeti značenje riječi: „Sretan je čovjek kojega Ti koriš, Gospode.“ Odnosno, Stvoritelj mu daje tu važnost kako bi za njom žudio. To je gore spomenuta patnja, gdje zaduženi gore udara i govori: „Rasti!“ To vrijedi i za materijalnost i za duhovnost.

To je značenje onoga što je napisano u Zoharu (Kedoshim, stavka 108): „Nema čak ni najmanje vlati trave na zemlji nad kojom nema više sile gore, u višim svjetovima. Sve što čine u svakoj od njih i sve što svaka od njih čini, sve je to zahvaljujući prevladavanju više sile koja je nad njom zadužena gore. I sva ponašanja u njima proizlaze iz suda; po sudu se kreću i po sudu postoje, i nema nijedne koja izlazi izvan vlastitog postojanja.“

Trebamo protumačiti prema gore rečenom da se sve vodi osobnom Providnošću i da niži nemaju slobodu izbora izaći iz zakona koje im je Providnost nametnula. Slijedi da, kad govorimo o radu, gdje je svaki čovjek mali svijet, „Nema nijedne vlati trave koja nema nad sobom zaduženoga odozgo.“ To znači da nema nijedne želje ili misli koja dolazi čovjeku, a koja ne slijedi ta pravila odozgo. Stoga sva težina koja postoji u radu Stvoritelja proizlazi iz proturječja koja nalazimo. Drugim riječima, s jedne strane kažemo da sve ovisi o čovjekovu radu, kao što su naši mudraci rekli da čovjek treba reći: „Ako ja nisam za sebe, tko je za mene?“ To znači da sve ovisi o čovjeku, što je značenje nagrade i kazne.

S druge strane, trebamo reći: „Sve dolazi odozgo“, kao u riječima Zohara, koji kaže: „Nema čak ni najmanje vlati trave na zemlji nad kojom nema više sile gore“, što podrazumijeva da sve slijedi višu Providnost i da niži nemaju mogućnost išta promijeniti. Odgovor na obje stvari, koje proturječe jedna drugoj, jest kao što je rečeno riječima Maimonidesa (navedeno u članku br. 25, Tav-Shin-Nun (1989.–90.)), koji kaže da to ne možemo razumjeti, nego moramo vjerovati da je tako.

Redoslijed napredovanja u radu, za koji smo rekli da dolazi kroz postizanje važnosti cilja, jest kao što su naši mudraci rekli: dolazi kroz Toru. To je tako jer čak i kad čovjek vidi da uči Lo Lishma (ne u Njezino ime), ipak ga Svjetlost u Tori vraća dobru, što znači da kroz Svjetlost prima važnost Tore.

Tada čovjek dolazi u stanje „zaduženoga nad svakom vlati trave, koji je udara i govori joj: ‘Rasti!’“ Drugim riječima, počinje osjećati patnju zato što je udaljen od Dvekut sa Stvoriteljem. Te ga patnje navode da učini sve što može kako bi postigao Dvekut sa Stvoriteljem.

Slijedi da čovjek treba započeti u Lo Lishma, iako vidi da ne može raditi Lishma (u Njezino ime). Međutim, ako uči Lo Lishma zato što vjeruje da će time postići Lishma, tada prima Svjetlost Tore i zahvaljujući tome biva nagrađen postizanjem Lishma.

Što se tiče patnje, ovdje ću navesti ono što je napisano u Zoharu (Beresheet Bet, stavka 103), jer su naši mudraci rekli: „Nikada pred Stvoriteljem nije bilo takve radosti kao na dan kad su stvoreni nebo i zemlja.“ Međutim, čovjek ne može sudjelovati u Njegovoj velikoj radosti sve dok ne učini potpunu teshuva (iskupljenje) iz ljubavi.

„Prije toga neće se uopće radovati ni sebi ni ljudima svijeta. Naprotiv, pred sobom osjeća svijet ispunjen tugom i boli, kako tjelesnim bolima tako i bolima duše, a to su prijestupi koje čini. Sve mu je to došlo zato što je svijet stvoren samo u davanju, kako bi se bavio Torom i dobrim djelima radi davanja zadovoljstva svome Stvoritelju, a ne radi vlastitog užitka.

„Ali u početku, ‘čovjek se rađa kao mladunče divljeg magarca’, što znači da je njegov jedini interes vlastiti užitak. Stoga je Stvoritelj utisnuo gorke i teške patnje u primanje za sebe, usađeno u čovjeka od trenutka njegova rođenja — tjelesne boli i boli duše — tako da će, ako se bavi Torom i mitzvot čak i radi vlastitog užitka, kroz Svjetlost u njoj osjetiti niskost i strašnu iskvarenost u prirodi primanja za sebe. Tada će odlučiti udaljiti se od te prirode primanja i potpuno se posvetiti radu samo radi davanja zadovoljstva svome Stvoritelju. Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči da pred sobom vidi svijet ispunjen potpunim savršenstvom.

„Postoje dva načina u tjelesnim i duhovnim patnjama koje je trpio prije nego što je učinio teshuva:

1) ‘Sve što Stvoritelj čini, čini za dobro.’ Čovjek vidi da, da nije bilo onih strašnih patnji koje je trpio zato što je bio uronjen u prirodu primanja za sebe, nikada ne bi bio nagrađen izbavljenjem. Stoga blagoslivlja za zlo kao što blagoslivlja za dobro, što znači da zlo uzrokuje dobro.

2) ‘I to je za dobro.’ Odnosno, ne samo da su zla koja su učinjena prouzročila dobro, nego su i sama zla preokrenuta u dobro kroz vrlo velike Svjetlosti kojima je Stvoritelj obasjao sva ta zla, sve dok nisu bila preokrenuta u dobro.“

Ispada da je sav čovjekov napredak moguć upravo ako pati u stanju u kojem se nalazi, jer mu to daje poticaj da krene naprijed.

Prema gore rečenom, trebamo protumačiti ono što ARI kaže, da se nijedan stupanj ne uzdiže osim kroz uzdizanje Mayin Nukvin (aramejski: ženske vode, MAN), jer Nukvin (aramejski: žensko) znači nedostatak. „Voda“ znači Bina, koja je u sebe primila svojstvo Malchut, pri čemu se Malchut naziva „nedostatkom“, od (hebrejske) riječi „rupa“. Stoga viši mora dati nižem ono što mu je potrebno.

Budući da „nema nove Svjetlosti u svijetu osim iz Ein Sof (beskonačnost/bez kraja)“, stoga se viši uzdiže u stupnju kako bi primio obilje za nižega. U radu trebamo protumačiti da „viši“ i „niži“ znače da se prvo stanje naziva „višim“, a drugo stanje „nižim“. To znači da, ako u stanju u kojem se čovjek nalazi ne osjeća nikakav nedostatak i zadovoljan je, jasno je da nema potrebu napredovati u radu, budući da ne vidi nikakav nedostatak koji bi ga potaknuo da krene naprijed.

Iz tog razloga, ako je čovjek uspješan, on pobuđuje nedostatak u stanju u kojem se nalazi. Postoji pravilo: „Svako pojedino stanje naziva se ‘viši i niži’.“ Slijedi da, kad pronađe nedostatak u stanju u kojem se nalazi, u drugom stanju, koje se naziva „stanje nedostatka“, taj se nedostatak sada naziva „niži“ i uzrokuje da napusti prethodno stanje i pokuša ispraviti nedostatak koji sada osjeća.

U radu se to smatra Mayin Nukvin nižega, koji uzrokuje uzdizanje u stupnju višega, odnosno prethodnog stanja. To je značenje onoga što je ARI rekao, da kroz svoj MAN niži uzrokuje uzdizanje višega. Slijedi da samo nedostaci, koji se nazivaju „patnjama“, uzrokuju uzdizanja kroz koja se uvijek uspinju kako bi išli naprijed.

Prema gore rečenom, možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Beresheet Rabbah 92a): „Rabi Yehoshua Ben Levi rekao je: ‘Svaka patnja koja dolazi čovjeku i odvraća ga od riječi Tore jest patnja ukora. Ali patnje koje dolaze čovjeku i ne odvraćaju ga od riječi Tore jesu patnje ljubavi, kao što je napisano: ‘Onoga koga Gospod voli, kori.’“

To je naizgled teško razumjeti. Zar bi mu Stvoritelj trebao nanositi patnju zato što ga voli? Razumno je da, kao što vidimo u životu, ako čovjek voli drugoga, daje mu darove, a ne da onaj koji voli drugoga uzrokuje da ovaj pati. Ali prema gore rečenom, budući da bez patnje čovjek želi ostati u stanju mirovanja, jer je naš korijen u stanju potpunog mirovanja, samo kroz zaduženoga koji ga udara i govori mu: „Rasti!“, odnosno samo nas patnje navode da se odreknemo užitka mirovanja i pokušamo steći nova postignuća.

Ali ako ne pati, ostaje u svom sadašnjem stanju. Primjerice, čovjek koji živi u jednosobnom stanu oženi se, ali je lijen, odnosno voli mirovanje više od drugih, pa pristaje živjeti u jednoj sobi. Iako je, dok je bio samac, živio u jednoj sobi, nastavlja tako živjeti i nakon što se oženio.

Ali ako ima nekoliko djece, tada i on osjeća skučenost u kući i počinje osjećati patnju zbog života u jednoj sobi. Tada ga patnja prisiljava da radi prekovremeno, odnosno da ulaže više napora nego što je navikao, kako bi se preselio u stan s nekoliko soba.

Isto je i u radu. Kad je čovjek odgojen tako da ga je otac poučio da se bavi Torom i mitzvot, i koliko god mu je otac omogućio da vidi što je duhovnost i što znači rad radi Stvoritelja, to mu je bilo dovoljno da nastavi s radom i slijedi Toru i mitzvot. Ali kad je odrastao, oženio se i postao svoj čovjek, s djecom, te zna da ih mora odgajati i dati im ono što se odnosi na strah od neba, razmišlja o tome koliko sada ima više razumijevanja i osjećaja nego što ih je imao kao devetogodišnje dijete koje je tek započelo svoje obrazovanje ili kad je imao Bar-Mitzvah (s trinaest godina).

Tada vidi da uopće nije napredovao toliko da bi mogao reći: „Sada razumijem važnost Tore i mitzvot, koju nisam poznavao dok sam bio dijete.“ I ako zbog toga počne osjećati patnju, odnosno vidi sebe kao zaostaloga, da je već odrastao čovjek, ali mu je um poput uma djeteta, što znači da sada ima isto razumijevanje Tore i mitzvot kakvo je imao tada i da nije napredovao kako bi trebao napredovati, slijedi da se osjeća poput malog dječaka. Te ga patnje potiču da uloži napor kako bi pronašao vodiča koji će ga poučiti kako da raste i postane čovjek, a ne da u radu ostane dijete.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Što znači ono što su naši mudraci rekli o patnjama koje ne odvraćaju od Tore, da se nazivaju „patnjama ljubavi“? To znači kao što je napisano: „Onoga koga Gospod voli, kori.“ Odnosno, te patnje u čovjeku stvaraju potrebu da napreduje u Tori i mitzvot, što znači razumjeti Toru i mitzvot ne kao kad je bio dijete, nego kako dolikuje odraslom čovjeku.

Slijedi da ga je patnja navela da uči i bavi se Torom i mitzvot kako dolikuje stanju „čovjek“, a ne stanju „dijete“, kao što su naši mudraci rekli: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a narodi svijeta ne nazivaju se ‘čovjekom’.“ „Čovjek“ znači da se smatra „govornom“ razinom, odnosno ne uzima za sebe hranu „pokretne (životinjske)“ razine, nego hranu koja odgovara „govornoj“ razini. To se naziva „patnjama ljubavi koje ne odvraćaju od Tore“, nego, naprotiv, vode postizanju Tore i mitzvot.