Što znači da se ulje u radu naziva „dobrim djelima”? (-)

Članak br. 32, 1989.

Zapisano je u Knjizi Zohar (Balak, stavka 43): „Mudar čovjek, njegove su oči u njegovoj glavi.' Pita: 'Gdje bi drugdje čovjek imao oči? Možda na tijelu ili na ruci, kako su nam rekli najveći mudraci ovoga svijeta?' Učimo da 'čovjek ne smije hodati četiri koraka nepokrivene glave'. Koji je razlog? Zato što je Shechina (Božanska prisutnost) na njegovoj glavi, i svaki mudar čovjek, njegove su oči i njegove riječi u njegovoj glavi. To jest, na istoj razini. Ona stoji na njegovoj glavi, a to je Shechina, i kad su njegove oči tamo, u njegovoj glavi, koja je Shechina, treba znati da ona Svjetlost koja gori na njegovoj glavi treba ulje, jer je čovjekovo tijelo fitilj, a Svjetlost gori iznad fitilja. Kralj Salomon je povikao i rekao: 'Neka na tvojoj glavi ne ponestane ulja', jer Svjetlost u njegovoj glavi treba ulje, a to su dobra djela. O tome kaže: 'Mudar čovjek, njegove su oči u njegovoj glavi', a ne drugdje.”

Trebamo razumjeti zašto je, ako Stvoritelj želi dati čovjeku Svjetlost Stvoritelja, čovjeku potrebno imati dobra djela, poput ulja. To jest, prema količini ulja u fitilju, u toj mjeri svijeća gori. Drugim riječima, u materijalnosti vidimo da fitilj može gorjeti samo prema količini ulja koju sadrži. No kakve to veze ima s duhovnošću? Zašto je tako da, kad nedostaje dobrih djela, Stvoritelj ne može dati čovjeku tako da Svjetlost ne prestane svijetliti za njega? Uostalom, činjenica da Stvoritelj daje čovjeku Svjetlost proizlazi iz svrhe stvaranja, a to je činiti dobro Svojim stvorenjima. Zašto onda Stvoritelj treba da Mu niži da dobra djela?

Da bismo razumjeli ono što smo pitali – ako On želi dati užitak i zadovoljstvo stvorenjima, zašto Mu je potrebno da Mu ona daju ulje? Odgovor je da je, kako bi se postigla cjelovitost Njegovih djela, uspostavljena skrivenost i prikrivanje, tako da Njegovo upravljanje ne bude u obliku otvorene Providnosti. Tek kad stvorenja isprave svoje kelim (posude), odnosno želju za primanjem radi sebe samih, i postignu jednakost forme, koja se naziva „želja za davanjem”, time će biti ispravljen osjećaj srama, koji proizlazi iz suprotnosti forme u odnosu na Davatelja.

Iz toga slijedi da, premda sa stajališta Davatelja nema prekida obilja, kao što je napisano: „Ja, Gospodin, ne mijenjam se”, sa stajališta ispravka koji je proveden u prvom primatelju, nazvanom Malchut de Ein Sof, proizlazi ovo ograničenje: sve dok niži nije sposoban primiti sve radi davanja, Svjetlost mu prestaje svijetliti. Stoga, da bi Svjetlost svijetlila na čovjekovoj glavi, on mora činiti dobra djela, odnosno djela davanja. To će ga dovesti do toga da sve čini radi davanja, i tada će postojati mjesto na kojem Svjetlost može trajno prebivati.

Sada možemo protumačiti ono što je napisano: „Mudar čovjek, njegove su oči u njegovoj glavi.” Baal HaSulam je rekao da „mudar” znači da se onaj tko želi biti mudar već naziva „mudrim”. Prema tome, to znači da onaj tko želi biti mudar treba gledati u vlastitu glavu, odnosno vjerovati da je Shechina (Božanska prisutnost) na njegovoj glavi. Zato su naši mudraci rekli: „Čovjek ne smije hodati četiri koraka nepokrivene glave.” Objasnili smo da čovjekova glava označava njegov um, a um ne smije biti otkriven, što znači da čovjek treba pokriti svoj um i razum kao da nema vlastiti razum te ići iznad razuma, jer upravo iznad razuma može primiti sve radi davanja. Na taj način čovjek može biti nagrađen time da osjeti kako je Shechina nad njegovom glavom, odnosno iznad razuma, i tako će doći do tog osjećaja.

To je ono što Baal HaSulam kaže: kad čovjek osjeti da se sada nalazi u usponu, ne smije reći: „Sada više ne moram vjerovati da je Njegovo upravljanje u obliku Dobroga koji čini dobro, jer sada osjećam da je tako.” Time se vraća unutar razuma i odmah gubi svoj stupanj, jer je narušio vjeru iznad razuma rekavši da više nema potrebe ići iznad razuma.

To se naziva ponovnim padom u samoljublje, na koje su učinjeni Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost, zbog čega ga je Svjetlost napustila i ostao je u tami. Kad se kaže: „Njegove su oči u njegovoj glavi”, to znači da on gleda u Malchut (kraljevstvo) Nebesa u svojoj glavi, a to je upravo onda kad njegova glava nije otkrivena, nego pokrivena, i kad ide iznad razuma. To se naziva „dobrim djelima”. A što je dobro djelo? To je da čovjek pokriva svoju glavu tako što ide iznad razuma.

Iz toga slijedi da je čovjekovo tijelo fitilj kojemu je potrebna Svjetlost u njegovoj glavi, a Svjetlost svijetli sve dok ima ulja. Kad nema ulja, Svjetlost napušta fitilj.

Kao što je već rečeno, „ulje” znači dobra djela. Sve dok čovjek dodaje ulje, svijeća gori, što znači da sve dok „pokriva svoju glavu”, odnosno svoj osjećaj, ne uzima taj uspon – to jest činjenicu da sada osjeća Svjetlost unutar razuma – kao oslonac.

To znači da sada ima nešto na čemu bi mogao temeljiti Malchut Nebesa. Iz toga slijedi da tada više nema ulja, odnosno dobrih djela koja se nazivaju „iznad razuma”. Zato se fitilj gasi zbog nedostatka ulja. To je značenje pitanja koje smo postavili: „Što znači da se ulje naziva dobrim djelima?”

Odgovor je da su dobra djela poput ulja u fitilju. Kad ponestane ulja, Svjetlost prestaje svijetliti. Isto tako, kad prestanu dobra djela, Svjetlost odlazi, a čovjek ponovno silazi na mjesto niskosti.

Baal HaSulam je rekao da, kad čovjek dođe u stanje uspona, odnosno kad osjeća da se isplati raditi kako bi sve činio radi toga da donese zadovoljstvo svom Stvoritelju, ne smije reći: „Sada imam temelj na kojem mogu graditi Malchut Nebesa, jer više ne moram ići iznad razuma.” Naprotiv, treba reći: „Sada vidim da upravo moram ići iznad razuma, a dokaz za to jest da me upravo hod iznad razuma približava Stvoritelju i da me On voli.”

Kako zna da ga Stvoritelj voli? Baal HaSulam je o tome rekao jedno pravilo: ako čovjek osjeća ljubav prema Stvoritelju, treba znati da je to zato što Stvoritelj voli njega, kao što je napisano: „Gospodin je tvoja sjena.” „Zato od sada nadalje prihvaćam da ću ići samo iznad razuma, jer na taj način vidim da me Stvoritelj približava Sebi.” Dakle, on svoj uspon ne smatra temeljem zato što sada osjeća i zato želi biti radnik Stvoritelja. Naprotiv, taj uspon uzima kao dokaz da je put Stvoritelja upravo iznad razuma te će od sada nastojati ići samo iznad razuma.

Prema tome, možemo razumjeti ono što Zohar kaže (Balak, stavka 71): „I bit će, kad budete jeli kruh zemlje, prinosit ćete prilog Gospodinu”, što je rečeno o snopu „prinosa njihanja”. Zašto se naziva „njihanje”? Je li to zato što ga je svećenik njihao prema gore? Kakve to ima veze s nama, je li ga njihao prema gore ili prema dolje? Rekli smo da Tnufa (njihanje) znači Tnu-Peh („daj usta”), jer su to ista slova kao u riječi Tnufa. To znači: „Dajte slavu Gospodinu, svome Bogu”, jer Peh (usta) označava slavu, odnosno Malchut, koja se naziva „slava”, i nju treba dati Stvoritelju. Zato je moramo uzdignuti, jer viši, ZA, ima slavu samo onda kad Izrael uspostavi tu slavu, odnosno Malchut, i preda je Kralju Slave. To je značenje riječi Tnu-Peh – „daj slavu”. To uistinu znači uzdizanje, odnosno podizanje Malchut prema ZA.

Njihanje podrazumijeva rad. To jest, iako doslovno značenje kaže da trebamo podignuti snop, kao što je napisano „snop prinosa njihanja”, Zohar pita čemu nas to uči u radu. Objašnjava da trebamo uzdignuti kraljevstvo prema Stvoritelju, jer se Peh (usta) naziva kraljevstvom, odnosno Malchut, a Peh se također naziva „slavom”, kao što je napisano: „Dajte slavu Gospodinu, svome Bogu.” Dakle, trebamo dati Peh, odnosno kraljevstvo (Malchut), Stvoritelju.

Trebamo razumjeti što znači da moramo dati kraljevstvo Stvoritelju i što znači da Mu trebamo dati Peh, odnosno slavu. Kad govorimo o izvršavanju Tore i mitzvot na osobnoj razini, odnosno kako bismo time postigli Dvekut sa Stvoriteljem, što znači jednakost forme – to jest odreći se vlastite koristi i činiti samo ono što koristi Stvoritelju – taj se rad naziva „Shechina (Božanska prisutnost) u prašini” ili „Shechina u izgnanstvu”.

Drugim riječima, kad čovjek radi radi vlastite koristi, odnosno da bi primio nagradu za svoj rad, ima gorivo za rad jer razmišlja o nagradi. Ali kad čovjek želi raditi ne radi primanja nagrade, tijelo pita: „Što vam znači taj rad?” Zato mu u tom trenutku taj rad ima okus prašine. Premda nadvladava sebe i izvršava Toru i mitzvot, radi uz velike napore jer tijelo u tome ne nalazi nikakvo zadovoljstvo.

Nasuprot tome, ako čovjek kaže svome tijelu: „Ako me pitaš zašto izvršavam Toru i mitzvot, reći ću ti: do sada sam radio za tebe. Sada sam shvatio da moramo raditi radi Stvoritelja. Budući da se ne mogu sam boriti protiv tebe, jer si jači od mene, kao što je napisano: ‘I izbavio ga je iz ruke onoga koji je bio jači od njega’, zato želim izvršavati Toru i mitzvot i vjerujem našim mudracima koji su rekli: ‘Svjetlost u njoj ga ispravlja’, tako da ću izvršavanjem Tore i mitzvot moći nadvladati tebe. Zato te molim da me ne ometaš, jer te inače neću moći poništiti.”

Naravno, što tijelo odgovara? Poznato je pravilo: „Ako netko dolazi da te ubije, ustani i prvi ga ubij.” Prirodno je da tijelo čini sve što može. Ono čovjeku donosi mnoge loše misli, sve dok ih više ne može nadvladati.

Što čovjek treba učiniti kad vidi da ih ne može nadvladati sam? Jedini izbor koji ima jest vjerovati našim mudracima, koji su rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.” To znači da tada mora moliti Stvoritelja da mu pomogne odozgo kako bi imao snage pobijediti svoje tijelo.

Za što čovjek treba tražiti pomoć od Stvoritelja? Za to da ne može pobijediti zlo u sebi, koje se naziva „želja za primanjem radi vlastite koristi”, jer je Shechina u prašini. Drugim riječima, budući da postoji prirodni zakon prema kojem se malo poništava pred velikim, kao svijeća pred bakljom, čovjek ne može raditi radi Stvoritelja zato što Kralj u njegovim očima nije važan. To se naziva „Shechina u prašini.”

Iz toga slijedi da čovjek od Stvoritelja traži da uzdigne Shechinu iz prašine. Drugim riječima, Shechina se naziva „Malchut Nebesa”, a njezina je vrijednost u njegovim očima jednaka prašini. Kao što kažemo u blagoslovu nakon jela: „Neka Milosrdni za nas podigne pali Davidov šator”, gdje „Davidov šator” označava Malchut Nebesa, koja leži u prašini. Molimo Stvoritelja da uzdigne kraljevstvo kako bismo mogli vidjeti njegovu važnost, a ne onako kako nam se sada čini – da leži u prašini – zbog čega ne možemo poništiti zlo u sebi.

Naprotiv, kad bi se otkrila slava Nebesa, tijelo bi se poništilo poput svijeće pred bakljom. To je značenje onoga što govorimo u Musaf (dodatnoj) molitvi: „Zbog naših grijeha bili smo prognani iz svoje zemlje i udaljili smo se od svoje zemlje.” To jest, zbog grijeha, koji se nazivaju „posudama primanja”, postali smo „udaljeni od svoje zemlje.” Adama (zemlja) dolazi od riječi Adameh („bit ću sličan”) Višem. Biti sličan Višem znači da i niži želi biti želja za davanjem, poput Višega. No udaljio se od toga jer želi primati samo za sebe.

Zato molimo Stvoritelja i kažemo: „Naš Oče, naš Kralju, uskoro nam otkrij slavu Svoga kraljevstva.” To znači da će nam, kad nam Stvoritelj otkrije Svoju slavu, odnosno kad uzdigne Shechinu iz prašine i proslavi Malchut (kraljevstvo), biti moguće poništiti svoju želju za primanjem, prema pravilu da se „malo poništava pred velikim.”

No ostaje pitanje: Zašto moramo moliti Stvoritelja da uzdigne Malchut iz prašine? Zašto On sam ne pokaže važnost Malchut, nego je učinio tako da u našim očima ona leži u prašini?

Odgovor je da, kad bi se otkrila slava Malchut, ne bismo imali mogućnost izbora i sve bi ušlo u posude primanja. Bilo bi potpuno nemoguće izaći iz vlasti želje za primanjem radi sebe samoga. No budući da postoji skrivenost nad Malchut Nebesa i da moramo prihvatiti teret Malchut Nebesa iznad razuma, u čovjeku je ukorijenjeno da je zabranjeno primati obilje u posude primanja. Zato čovjek počinje raditi ne radi primanja nagrade, nego radi slave Kralja. Stoga moli Stvoritelja da se ne skriva od nižih, nego da „otkrije slavu Svoga kraljevstva nad nama”, kako bismo imali snage poništiti sebe i raditi jedino radi slave Kralja.

Sada možemo razumjeti značenje riječi Tnufa, za koju kaže da znači Tnu-Peh („daj usta”). Trebamo protumačiti što znači da stvorenja trebaju dati usta Stvoritelju, što je Malchut. To znači da niži trebaju preuzeti na sebe Malchut Nebesa, odnosno da trebaju uzdignuti Malchut, koja leži u prašini, i reći da ona nije ponižena niti leži u prašini, nego da je njezino mjesto na Nebu. To se naziva „Malchut Nebesa”, što znači da je uzdignuta iz prašine i vraćena na svoje mjesto, na svoje uzvišeno mjesto – na Nebo. Tada se Malchut naziva Peh.

Zato je rečeno: „Dajte slavu Gospodinu, svome Bogu”, jer je Peh slava. Naime, viši Kralj nema slave osim kad Izrael uspostavi tu slavu, koja je Malchut, i preda je Kralju Slave.

To znači da je sav naš rad usmjeren na to da svim svojim djelima uzdignemo Shechinu iz prašine, odnosno uzdignemo Malchut. To znači da na sebe preuzimamo Malchut Nebesa kako bismo joj dali važnost, razumjeli njezinu uzvišenost i spoznali da je vrijedno raditi radi Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Međutim, taj je rad težak jer je protivan prirodi. Zato taj rad uzrokuje mnoge uspone i padove, sve dok čovjek ponekad ne očajava i ne kaže: „Ovaj rad nije za mene”, te poželi pobjeći iz borbe jer ne vidi nikakav napredak u radu. Štoviše, vidi da je nazadovao, a ne napredovao, odnosno da je sada više uronjen u samoljublje nego prije, te da prije nego što je započeo rad davanja nije bio toliko zaokupljen ovim svijetom.

Iz toga slijedi da sada vidi kako u sebi ima više zla. No postavlja se pitanje: Što je istina? Je li sav trud koji je uložio kako bi postigao ljubav prema Stvoritelju bio uzaludan i beskoristan?

Prema pravilu koje su izrekli naši mudraci: „Čovjek uvijek treba gledati na sebe kao na pola krivog, a pola nevinog. Ako izvrši jednu mitzvu, blago njemu, jer je presudio sebi na stranu zasluge.” Postavlja se pitanje: ako je već presudio sebi na stranu zasluge, kako može i dalje biti napola kriv, a napola nevin, kad je sada većinom zaslužan?

Na to trebamo odgovoriti prema onome što su naši mudraci rekli (Sukkah 52): „Svatko tko je veći od svog prijatelja, njegova je naklonjenost zlu veća od njega.” No zašto mu se daje veća naklonjenost zlu? Odgovor je da svaki put kad čovjek pokori određeni dio zla i to zlo uđe u Kedushu (svetost), dobiva veći dio zla koji treba ispraviti. Iz toga slijedi da, nakon što je pokorio prethodno zlo, ponovno dobiva zlo, i to u većoj mjeri. To jest, u skladu s mjerom dobra koje je stekao, dobiva i odgovarajuću mjeru zla.

Dakle, prema pravilu: „Svatko tko je veći od svog prijatelja, njegova je naklonjenost zlu veća od njega”, dobro i zlo uvijek su u jednakoj mjeri. Iz toga slijedi da se zlo razotkriva samo u onoj mjeri u kojoj je čovjek stekao dobro, i upravo se u toj mjeri u njemu otkriva zlo.

Prema tome, onaj tko ima samo malo dobra imat će i samo malo zla, jer bi u protivnom izgubio ravnotežu i ne bi mogao napraviti izbor, budući da bi zlo bilo veće od dobra. Zato se čovjeku pokazuje zlo u njemu samo u onoj mjeri u kojoj u njemu postoji dobro. Drugim riječima, čovjek je uvijek u stanju u kojem je napola dobar, a napola zao.

Iz toga proizlazi da se kroz padove i uspone zlo postupno ispravlja te čovjek uvijek mora pamtiti i vjerovati onome što su naši mudraci rekli: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.” Međutim, čovjek mora dati buđenje odozdo, a tada biva nagrađen Peh de Kedusha (ustima svetosti), kao što je rečeno: „Dajte usta, dajte slavu Gospodinu, svome Bogu.”