Što znači da su desna i lijeva u suprotnosti u radu? (-)

Članak br. 47, 1991.

Stih kaže (Ponovljeni zakon 29:8): „Čuvajte riječi ovog saveza i izvršavajte ih kako biste bili mudri u svemu što činite.“ Trebamo razumjeti zašto kaže: „Čuvajte ih i izvršavajte kako biste bili mudri u svemu što činite.“ To implicira da je izvršavanje zato da biste time „bili mudri u svemu što činite“. Slijedi da je izvršavanje poput pripreme, gdje ćemo kroz izvršavanje moći biti mudri u onome što činimo.

To znači da ovdje u radu treba razlučiti dvije stvari: 1) čin, kao što je napisano: „i izvršavajte ih“. 2) učenje unutar izvršavanja, kao što je napisano: „kako biste bili mudri u svemu što činite“. Naizgled, ovo je proturječnost: S jedne strane, to znači da je glavna stvar čin, kao što je napisano: „čuvajte ih i izvršavajte“. No zatim je napisano: „kako biste bili mudri u svemu što činite“. To implicira da je izvršavanje samo sredstvo kojim se postiže razumijevanje intelektom i znanjem.

Zohar kaže da trebamo načiniti dva razlučivanja u 613 mitzvot (zapovijedi/dobra djela): 1) Prvo razlučivanje naziva „613 Eitin (aramejski: savjeti)“. 2) Drugo razlučivanje naziva „613 Pekudin (aramejski: depoziti)“.

Razlika među njima jest u tome što Eitin znači da ta stvar nije cilj, nego samo savjet kako postići cilj. Stoga je teško razumjeti zašto kaže da su 613 mitzvot samo savjeti, a zatim kaže da se nazivaju „613 Pekudin“.

U Sulamu (komentar Ljestve na Zohar) tumači („Uvod u Knjigu Zohar“, „Opće objašnjenje svih četrnaest zapovijedi i kako se dijele na sedam dana stvaranja“, stavka 1): „Kad je čovjek nagrađen time da čuje ‘glas Njegove riječi’, 613 mitzvot postaju Pekudin, od riječi Pikadon (hebrejski: depozit), jer je u svakoj mitzva (jednina od mitzvot) pohranjena Svjetlost jedinstvenog stupnja, koja odgovara jedinstvenom organu među 613 organa i tetiva duše i tijela. Slijedi da, izvršavajući mitzva, čovjek u odgovarajući organ svoje duše i tijela privlači stupanj Svjetlosti koji pripada tom organu i tetivi.“

Stoga, prema onome što tamo tumači u Sulamu, trebamo jednostavno protumačiti da kaže: „U svemu postoje Panim (prednja strana/lice) i Achor (stražnja strana/leđa). Priprema za nešto naziva se Achor, a postizanje same stvari naziva se Panim. Slično tome, u Tori i mitzvot postoje ‘Učinit ćemo’ i ‘Čut ćemo’. Kad slijedimo Toru i mitzvot kao ‘izvršitelji Njegove riječi’, prije nego što smo nagrađeni time da ‘čujemo glas Njegove riječi’, mitzvot se nazivaju ‘613 Eitin’ i smatraju se Achor.“

U skladu s tim, možemo razumjeti ono što smo pitali: Zašto kaže „Čuvajte ih i izvršavajte“? To implicira da je izvršavanje najvažnije, a zatim kaže: „kako biste bili mudri“. Odnosno, kad vam kažem: „Izvršavajte ih“, to je samo priprema za postizanje tih djela. Slijedi da je glavna stvar učenje, intelekt i um, a ne čin.

Odgovor je da je glavna stvar čin, jer bez djela ne možemo ništa postići. Međutim, kroz djela možemo postići Dvekut (prianjanje), koji se naziva „jednakost forme“, jer iz Lo Lishma (ne u Njezino ime) dolazimo do Lishma (u Njezino ime). Stoga su djela najvažnija.

U samim djelima trebamo načiniti dva razlučivanja:

1) Sama djela, dok su još uvijek sredstva. Odnosno, ona su samo priprema kojom se postižu kelim davanja. Nakon što kroz djela postigne kelim koji se nazivaju „želja za davanjem“, postiže Svjetlost koja se odijeva u djela.

To znači da su sva djela koja je izvršavao prije nego što je bio nagrađen kelim davanja, premda je i tada Svjetlost bila odjevena u Toru i mitzvot, bila poput depozita odjevenog u Toru i mitzvot. Drugim riječima, nije mogao vidjeti što se nalazi u Tori i mitzvot jer još nije imao kelim prikladne za Svjetlost. No poslije, kad je nagrađen kelim davanja, prima Svjetlost koja je odjevena u Toru i mitzvot, i tada vidimo da je, prije nego što je bio nagrađen viđenjem, Svjetlost već bila odjevena u 613 mitzvot, ali je tamo bila kao depozit.

Stoga nije proturječnost to što se najprije kaže da je čin najvažniji, kao što je napisano: „i izvršavajte ih“, jer počinjemo činom i završavamo činom, ali između postoji razlučivanje, odnosno prije nego što je nagrađen kelim davanja ili nakon što je nagrađen kelim davanja. To znači da je kroz djela nagrađen kelim, a zatim je, kroz djela, nagrađen Svjetlošću. To se naziva „kako biste bili mudri u svemu što činite“, što znači da je poslije nagrađen s „Učite i spoznajte Mene“.

Međutim, moramo zapamtiti da prije nego što smo nagrađeni kelim davanja, kad želimo biti nagrađeni radom radi Stvoritelja, a ne radi sebe, u tom radu postoje mnogi usponi i padovi. Poznato je da se tijelo protivi radu čiji je cilj postići Dvekut sa Stvoriteljem, te jednom prevlada dobro u čovjeku, a drugi put prevlada zlo u čovjeku. To se naziva „rat naklonjenosti“. Drugim riječima, postoji rad u djelu, a to je rad opće javnosti, koja treba usmjeriti namjeru tako da djela koja izvršava ne budu radi poštovanja, novca i tome slično, nego radi Stvoritelja.

Stoga, oni koji žele raditi radi Stvoritelja svoja djela izvršavaju u skrivenosti. Mjera skrivenosti jest, kao što je Baal HaSulam rekao, da se čovjek treba ponašati upravo poput ljudi u svojem okruženju. Drugim riječima, ne treba se isticati u svojem okruženju. Ako pokazuje da omalovažava običaje koji se slijede u njegovu okruženju ili da je u nekim stvarima stroži nego što je uobičajeno u njegovu okruženju, rad tog čovjeka više nije u stanju skrivenosti, jer kad se ljudi nalaze u određenom okruženju, ako netko od njih čini nešto drukčije od okruženja, taj čovjek privlači pozornost društva i svi gledaju u njega. Slijedi da njegov rad nije u skrivenosti.

Ti ljudi osjećaju okus u radu kao Ohr Makif, koja svijetli općoj javnosti Izraela. To je kao što je napisano: „Ja sam Gospodin, koji prebiva s njima usred njihove nečistoće.“ To znači da, premda se čovjek nije pročistio od ljubavi prema sebi i sav je njegov rad zato da ga Stvoritelj nagradi na ovom i na budućem svijetu, ipak se smatra da radi radi Stvoritelja.

U ovom radu čovjek može vidjeti svoj napredak, jer svakog dana dodaje Toru i mitzvot. Prirodno, iz toga može crpiti životnost i radost te može slijediti ono što je napisano: „Služite Gospodinu s radošću.“ Poznato je da se ovaj rad naziva „jedna linija“. Drugim riječima, čovjek ne zna da je „radi Stvoritelja“ nešto što zahtijeva posebnu pozornost. Naprotiv, poput ostalih ljudi, vjeruje našim mudracima, koji su rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i ako je Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ Međutim, on ne misli da taj rad i namjera zahtijevaju vrijeme i trud. Misli da to dolazi prirodno, bez ikakvog posebnog rada, kao što su naši mudraci rekli: „Iz Lo Lishma dolazimo do Lishma.“ Zbog toga se ovaj rad naziva „jedna linija“.

Ali ako čovjek dođe do razumijevanja da je rad radi Stvoritelja poseban rad, da taj rad ne pripada općoj javnosti, nego samo onima koji su primili buđenje odozgo da namjera također treba biti radi davanja, da je to nešto posebno, te počne ispitivati može li raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, tom se radu tijelo protivi, jer je ljudska priroda takva da čovjek ne razumije ništa što nije radi njegove vlastite koristi.

Ovdje počinju prethodno spomenuti usponi i padovi. Slijedi da, kad čovjek ispituje svoja djela, jesu li radi Stvoritelja ili radi njega samoga, kad vidi svoju niskost i koliko je daleko od tog rada, treba moliti Stvoritelja da mu dâ snagu da nadvlada želju za primanjem radi sebe.

Tada tijelo ponekad tvrdi: „Vidio si koliko si puta molio Stvoritelja da ti pomogne, ali nisi primio nikakvu pomoć. Stoga mora biti da ovaj rad nije za tebe.“ Čovjek ne može uvijek nadvladati takve prigovore. U tom stanju ostaje kao mrtav, potpuno bez životnosti, i prirodno, ne može ustrajati i nastaviti s ovim radom.

Ovaj se put u radu naziva „lijeva linija“, jer postoji pravilo da se sve što zahtijeva ispravak naziva „lijevo“.

Stoga se čovjek u radu ne smije baviti samo na ovaj način, odnosno ispitivati je li njegov rad u cjelovitosti. Naprotiv, kao što je rečeno („Redoslijed rada“, stavka 9), gdje kaže: „Za rad na lijevoj dovoljno je pola sata dnevno.“

Ali ako čovjek dođe do razumijevanja da je rad radi Stvoritelja poseban rad, da taj rad ne pripada općoj javnosti, nego samo onima koji su primili buđenje odozgo da namjera također treba biti radi davanja, da je to nešto posebno, te počne ispitivati može li raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe, tom se radu tijelo protivi, jer je ljudska priroda takva da čovjek ne razumije ništa što nije radi njegove vlastite koristi.

Ovdje počinju prethodno spomenuti usponi i padovi. Slijedi da, kad čovjek ispituje svoja djela, jesu li radi Stvoritelja ili radi njega samoga, i kad vidi svoju niskost i koliko je daleko od tog rada, treba moliti Stvoritelja da mu dâ snagu da nadvlada želju za primanjem radi sebe.

Tada tijelo ponekad tvrdi: „Vidio si koliko si puta molio Stvoritelja da ti pomogne, ali nisi primio nikakvu pomoć. Stoga mora biti da ovaj rad nije za tebe.“ Čovjek ne može uvijek nadvladati takve prigovore. U tom stanju ostaje kao mrtav, potpuno bez životnosti, i prirodno, ne može ustrajati i nastaviti s ovim radom.

Ovaj se put u radu naziva „lijeva linija“, jer postoji pravilo da se sve što zahtijeva ispravak naziva „lijevo“.

Stoga se čovjek u radu ne smije baviti na ovaj način, odnosno ispitivati je li njegov rad u cjelovitosti. Naprotiv, kao što je rečeno („Redoslijed rada“, stavka 9), gdje kaže: „U radu na lijevoj dovoljno je pola sata dnevno.“

Veći dio čovjekova rada treba biti na desnoj liniji, koja se naziva „cjelovitost“. U ovom radu čovjek treba biti bez kritike, bez ispitivanja je li njegov rad u cjelovitosti. Čovjek treba reći: „Premda su moja djela u Tori i mitzvot nepotpuna, ipak sam zahvalan Stvoritelju što mi je dao razum i želju da imam neki doticaj s Kedusha (svetost). Odnosno, kakav god doticaj imam, smatram ga velikom srećom, jer vidim da mnogi ljudi na svijetu nemaju nikakvu povezanost s Torom i mitzvot. Stoga sam sretan svojim dijelom, time što mi je dan neki doticaj. A budući da vjerujem da je to važna stvar, taj mali doticaj s duhovnošću važniji mi je od cijelog mojeg života na ovom svijetu. Ne zaslužujem da mi se dâ više nego što imam, a ostatak vremena zbunjuju me svakakve besmislice koje ne mogu nadvladati. Stoga sam sretan cijeli dan i to mi daje uzdignutost duha, jer znam svoju niskost. Zato sam zahvalan Stvoritelju za mali dio kojim sam bio nagrađen.“

U skladu s prethodno rečenim, trebamo protumačiti ono što je napisano (Ponovljeni zakon 26:11): „I radovat ćeš se svemu dobru koje ti je Gospodin, tvoj Bog, dao.“ Trebamo ovo razumjeti. Treba li čovjeku zapovjediti da se raduje ako ima obilje? Prirodno, kad čovjek ima obilje, sretan je. Ako je suprotno, ako nema obilje, tada se može reći da mu treba zapovjediti da bude sretan. Stoga, što implicira to što kaže: „I radovat ćeš se svemu dobru koje ti je dao“?

To trebamo protumačiti u radu. Postoji rad desne i rad lijeve. „Desna“ se naziva „cjelovitost“, kad je čovjek već počeo hodati putem prema postizanju kelim davanja, kad je već ušao u lijevu liniju, što znači da želi vidjeti istinu, može li raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe. To mu uzrokuje uspone i padove u radu i, kao rezultat toga, čovjek nema goriva da nastavi rad. Naprotiv, lijeva linija pokazuje mu istinu, da se ne treba zavaravati da je već postigao svoju cjelovitost.

Međutim, kako bi imao motivaciju za rad, čovjek je može primiti samo kad osjeća cjelovitost u radu. Tada ima radost od onoga što čini. Međutim, budući da su desna i lijeva u međusobnoj suprotnosti, što znači da čovjek ili osjeća da ima cjelovitost ili da mu nešto nedostaje, kako mogu postojati dvije suprotnosti u jednom subjektu?

Odgovor je da, premda su u jednom subjektu, ipak pripadaju dvama različitim vremenima. Odnosno, postoji vrijeme kad čovjek treba biti u niskosti, a postoji vrijeme kad treba biti u ponosu. To je kao što je Baal HaSulam rekao, da u radu uvijek postoje dvije suprotnosti: 1) Naši mudraci rekli su: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Slijedi da je bit čovjekova rada nastojati biti niska duha. 2) Napisano je: „I njegovo je srce bilo uzvišeno na putevima Gospodnjim.“ To znači da čovjek treba biti ponosan, odnosno nastojati biti ponosan i ne gledati na opću javnost. Umjesto toga, treba nastojati biti viši od opće javnosti. Slijedi da se i o tome trebamo pitati: Kako mogu postojati dvije suprotnosti u jednom subjektu? I ovdje moramo odgovoriti da se to odnosi na dva vremena, jedno nakon drugoga, jer tada oboje može postojati.

Međutim, trebamo pitati zašto su nam potrebne te suprotnosti. Odnosno, zašto nam je potrebna ta suprotnost i zašto nije dovoljan samo jedan put – bilo niskost bilo ponos?

Odgovor je da moramo hodati dvjema linijama, desnom kao i lijevom, premda su one u međusobnoj suprotnosti. Odnosno, upravo kad su u međusobnoj suprotnosti, daju rezultat koji nam je potreban kako bismo postigli svrhu stvaranja, a to je Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima. Odnosno, nemoguće je primiti užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja prije nego što se ispravimo kelim davanja, što je značenje jednakosti forme.

Stoga, premda je čovjek po prirodi rođen sa željom za primanjem radi vlastite koristi, kad mu se kaže da treba slijediti Toru i mitzvot, moramo reći da će, slijedeći Toru i mitzvot, biti nagrađen na ovom i na budućem svijetu. U mjeri svoje vjere u nagradu i kaznu, on slijedi Toru i mitzvot. Premda radi radi Stvoritelja, što znači da želi primiti nagradu od Stvoritelja, a ne od ljudi, budući da se ne bavi Torom i mitzvot kako bi ljudi vidjeli kako radi, nego je njegov rad samo radi Stvoritelja, zbog Stvoriteljeve zapovijedi, to se ipak naziva Lo Lishma.

Odnosno, premda se u praksi bavi Torom i mitzvot samo radi Stvoritelja, njegova je namjera vlastita korist. Stoga se to naziva Lo Lishma. Ipak, naši su mudraci rekli: „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).“ Čovjek treba reći: „Prebivam među svojim narodom“, što znači da svatko treba raditi poput ostatka javnosti. Ali bez posebne pozornosti čovjek će ostati u Lo Lishma i nikada neće postići svrhu stvaranja.

Zbog toga čovjek tada treba reći: „I njegovo je srce bilo uzvišeno na putevima Gospodnjim“, što znači: „Ne želim biti na stupnju niskosti poput opće javnosti. Moram postići svrhu stvaranja.“ To se smatra početkom rada u kritici, kako bi vidio koliko više cijeni ljubav prema Stvoritelju od ljubavi prema sebi. Ta kritika u njemu stvara nedostatak i on počinje tražiti savjet kako izaći iz vlasti ljubavi prema sebi.

Međutim, ovdje, u ovom stanju, kad postoji rat između želje za primanjem u čovjeku i želje koja je sada u njemu i koja želi steći želju za davanjem, ponekad prevlada želja za davanjem, a ponekad obrnuto, prevlada želja za primanjem. Zbog toga tada postoje usponi i padovi. Čovjek treba znati da, dok je u stanju nedostatka, nema iz čega crpiti životnost i tada nema goriva da nastavi rad u Tori i mitzvot. Zbog toga se mora prebaciti na desnu liniju.

Desna linija zapravo je jedna linija. Odnosno, isti redoslijed rada koji je imao dok je radio samo u djelu, što se naziva Lo Lishma, treba primijeniti i sada. Odnosno, ne treba obraćati pozornost na to je li njegov rad Lishma, nego sada treba reći da nije važniji od drugih ljudi, i kao što su ostali ljudi koji rade u Lo Lishma zadovoljni radom i uzdignuta duha, tako i on, koji je gori od njih, zasigurno ne zaslužuje važnije mjesto u radu.

Drugim riječima, čak i u usporedbi s ostalim radnicima, on je na nižem stupnju od njih i po količini i po kvaliteti, te mora zahvaliti Stvoritelju što mu je dao misao i želju da učini nešto u duhovnosti, jer je to dar od Stvoritelja, koji ga je nagradio s malo rada u Tori i mitzvot, budući da ne zaslužuje čak ni toliko, kao što vidi da postoje mnogi ljudi koji nemaju nikakvu povezanost s Torom i mitzvot. Tada, kad čovjek osjeća da je u cjelovitosti, taj se čovjek naziva „blagoslovljenim“. Baal HaSulam je o tome rekao da, kad čovjek osjeća da je blagoslovljen, može prianjati uz Blagoslovljenoga, kao što je napisano: „Blagoslovljeni prianja uz Blagoslovljenoga.“

Stoga upravo iz tog stanja čovjek prima gorivo za rad. Kad čovjek radi na lijevoj liniji, nalazi se u stanju u kojem treba reći: „I njegovo je srce bilo uzvišeno na putevima Gospodnjim.“ Odnosno, ne smije gledati na opću javnost, nego treba biti na višem stupnju od opće javnosti. To vrijedi samo kad radi na lijevoj liniji.

Poslije se treba prebaciti na desnu liniju, o kojoj su naši mudraci rekli: „Budi vrlo, vrlo ponizan.“ Zbog toga je tada doista ponizan. Tada čovjek treba znati da nije važniji od drugih i sretan je što mu je odozgo dana želja i čežnja da učini nešto u Tori i mitzvot. To je značenje riječi „raduj se svemu dobru“, što znači da iz bilo čega, ma koliko malo bilo, čovjek treba primiti radost.

Sada možemo razumjeti zašto desna i lijeva moraju biti u suprotnosti u radu. To je zato što čovjek mora raditi na dva načina: 1) u cjelovitosti. Tada može primiti gorivo za rad, jer je nemoguće živjeti od negacije. Stoga bi veći dio vremena trebao biti u radu desne. Ali kad čovjek osjeća zadovoljstvo u svojem radu, što ga potiče da napreduje? Naposljetku, postoji pravilo da, ako čovjek ne osjeća nikakav nedostatak, ne mijenja svoj put, jer je zadovoljan.

Zbog toga se moramo prebaciti na lijevu liniju, kako bismo ispitali svoja djela, jesu li učinjena radi davanja. Iz toga čovjek može vidjeti što treba ispraviti kako bi postigao svrhu stvaranja, a nedostatak koji čovjek vidi u svojem radu potiče ga da napreduje.

Drugim riječima, ako vidi da ne hoda pravim putem, zasigurno će se htjeti ispraviti, jer tijekom ispitivanja čovjek može vidjeti istinu, budući da ga, ako ne hoda putem istine, pogađa prokletstvo, kao što je napisano (Ponovljeni zakon 28:41): „Imat ćeš sinove i kćeri, ali neće biti tvoji, jer će otići u zarobljeništvo.“

Trebamo protumačiti da su u radu „sinovi i kćeri“ dobra djela pravednika, kao što je rečeno o onome što je napisano: „Ovo su naraštaji Noe; Noa je bio pravedan čovjek.“ Pitali su: „‘Ovo su naraštaji (potomci)’, trebalo je navesti imena njegovih sinova. Zašto kaže: ‘Noa je bio pravedan čovjek’?“ Naprotiv, učimo da su glavni potomci pravednika dobra djela.

U skladu s tim, trebamo protumačiti: „Imat ćeš sinove i kćeri.“ To znači da ćeš činiti dobra djela, ali kad poželiš vidjeti koja si dobra djela učinio, nećeš imati što vidjeti. Ali bavio si se Torom i mitzvot, a ipak ne osjećaš da si išta učinio u radu. Trebamo pitati: „Ali bavio si se Torom i mitzvot, pa gdje su nestala dobra djela koja si učinio?“

Odgovor je da su otišla „u zarobljeništvo“. Odnosno, zarobili su ih Klipot (ljuske). Zbog toga su nestala s obzora i ne možeš ih vidjeti. To potiče čovjeka da traži savjet kako izaći iz vlasti želje za primanjem radi sebe. Baal HaSulam je rekao da, nakon što se čovjek pokajao, vraća u Kedusha sav svoj rad koji je pao u Klipot, kao što je napisano: „Progutao je bogatstvo, ali će ga izbljuvati.“

Ali prije nego što se čovjek pokaje, njegov rad čini more Sitra Achra (druga strana), kao što je napisano: „Eno mora, velikog i širokog, u kojem su bezbrojni rojevi, životinje male i velike.“ Rekao je da su to male životinje i velike životinje koje je čovjek imao i koje su mu se izgubile, pale u to more. Ali poslije sve to uzima natrag.

Stoga slijedi da su potrebne obje linije. Upravo time što su u suprotnosti daju potreban rezultat kako bi se postigla svrha stvaranja, a to je „činiti dobro Svojim stvorenjima“. Također trebamo znati da se „desnom“, koja je cjelovitost, čovjek može koristiti samo kad se može poniziti. Ali što se tiče lijeve linije, njome se može koristiti upravo kad je u stanju ponosa.