Što je nagrada u radu davanja?

Članak br. 20, 1988.

Naši mudraci rekli su (Avot, poglavlje 2, 21): „Ako si mnogo učio Toru, daju ti veliku nagradu, i pouzdan je Tvoj Poslodavac da će ti isplatiti nagradu za tvoj rad.“ Vidimo, dakle, da trebamo raditi zbogg nagrade. Štoviše, postoji posebna zapovijed da trebamo vjerovati da će nam Kadosh Baruch Hu (Sveti, blagoslovljen bio) isplatiti nagradu. A ondje, u prvom poglavlju, rekli su upravo suprotno: „Ne budite kao sluge koji služe gospodaru s namjerom da prime nagradu, nego budite kao sluge koji služe gospodaru bez namjere da prime nagradu.“
Treba razumjeti kako se ove dvije izreke mogu zajedno održati.

Poznato je da svaka grana želi nalikovati svome korijenu. A budući da je naš korijen, Stvoritelj, u stanju potpune mirovanja, stoga stvorenja nisu sposobna učiniti nikakav pokret, osim ako im taj pokret ne poboljša stanje mirovanja; inače čovjek bira mirovanje. Kao što je zapisano u Talmud Eser Sefirot (dio 1, str. 20, točka 19): „Poznato je da će priroda svake grane biti jednaka njezinu korijenu. Stoga sve što je uobičajeno u korijenu, grana će voljeti i žudjeti za tim. A sve što nije uobičajeno u korijenu, grana će se od toga udaljavati. To jest, mi volimo mirovanje, a vrlo mrzimo kretanje, tako da ne činimo nikakav pokret osim radi postizanja mirovanja.“

Znači, ne činimo nikakav pokret ako ne znamo da će nam taj pokret poboljšati stanje mirovanja. To poboljšanje koje dobivamo naziva se „nagrada“. To jest, ako pokretom dobivamo više užitka nego iz samog mirovanja, tada možemo činiti pokrete; inače ostajemo u stanju mirovanja.

Što se tiče nagrade, u Tori postoji izričit stih: „Ako budete slijedili Moje zakone i ako budete čuvali Moje mitzvot i izvršavali ih, dat ću vam kiše u njihovo vrijeme i zemlja će dati svoj urod.“ Pa kako su mudraci rekli da treba raditi bez nagrade, što se naziva „bez namjere da se primi nagrada“? To je naizgled potpuno suprotno onome što piše u Tori. Osim toga, to je jedan od temelja vjere – vjerovati u nagradu i kaznu. Kako su onda mudraci rekli da čovjek treba raditi bez namjere da primi nagradu?

No treba razumjeti što su mudraci mislili kada su rekli: „Budite kao sluge koji služe gospodaru bez namjere da prime nagradu.“ Koji je razlog za to? To je, naizgled, protivno cilju stvaranja.
Jer cilj stvaranja jest činiti dobro Njegovim stvorenjima. Zato je Kadoš Baruch Hu stvorio stvorenja s kelim primanja – to jest, s voljom i čežnjom za primanjem užitka i zadovoljstva.

Zašto se onda treba odreći te čežnje za užitkom i zadovoljstvom i nastojati samo davati Stvoritelju, a ne ispunjavati želju za užicima, kada nas je On sam stvorio s takvom prirodom? Kako nam se zatim kaže da ne smijemo koristiti te kelim, koji se nazivaju „volja za primanjem za sebe“?

Odgovor je: budući da svaka grana želi nalikovati svome korijenu, a Stvoritelj je Onaj koji daje, zato se na mjestu gdje bi čovjek trebao primati za sebe pojavljuje osjećaj srama. Kako bi se ispravio taj osjećaj srama, učinjen je ispravak koji se naziva „primanje radi davanja“. Iz toga proizlazi da zabrana primanja za sebe nije zato što je zabranjeno uživati, nego zato što je to ispravak. Jer u trenutku kada čovjek prima užitak, on je promjenom forme suprotan Onome koji daje, i zbog toga osjeća nelagodu pri primanju užitka.

Međutim, ako prima užitak zato što želi donijeti zadovoljstvo Višem, tada postiže jednakost forme. Tada pri primanju užitka ima dvije stvari:
1.    ne udaljava se od Stvoritelja tijekom primanja užitka,
2.    ne osjeća nikakav nedostatak pri primanju užitka.

Iz navedenog proizlazi da je zabrana primanja za sebe radi dobra stvorenja, a ne zato što Stvoritelju treba da Mu se daje ili da Ga se voli. Sve je to samo radi dobra stvorenja – da prime užitak od Njega i da taj užitak bude potpun.

Radi ispravka svijeta uspostavljena su dva sustava:
1.    sustav zvan ABYA de-Kedusha, gdje vrijedi samo red primanja radi davanja,
2.    sustav zvan ABYA de-Tum’a, gdje vrijedi primanje radi primanja.
Stoga, prije nego što čovjek ispravi svoja djela da budu radi davanja, on se hrani onim što privlači iz ABYA de-Tum’a. Prema navedenome razumjet ćemo ono što smo pitali: ta mi trebamo vjerovati u nagradu i kaznu, a s druge strane nam se govori da radimo ne radi primanja nagrade, to jest, da radimo bez ikakve nagrade. Odgovor je da, sa strane Stvoritelja, On želi davati, jer to je bila Njegova namjera – činiti dobro Svojim stvorenjima. No učinjen je ispravak „kako bi se otkrila savršenost Njegovih djela“, da mi radimo bez primanja nagrade. Upravo na tom ispravku – da se ne prima nagrada – mi trebamo uložiti velik rad i napor, jer je to protiv naše prirode. I samo uz pomoć vrline Tore i mitzvot možemo zaslužiti te kelim, koji se nazivaju „kelim davanja“.

I to je naša nagrada, u koju trebamo vjerovati – nagrada i kazna. To jest, ako čuvamo Toru i mitzvot, zaslužit ćemo kelim davanja. A ako ne izvršavamo Toru i mitzvot, ostat ćemo u kelim primanja, a ti kelim nisu sposobni ni za što što pripada Kedushi. Zbog toga neće biti moguće primiti dobro i užitak koje Stvoritelj želi dati stvorenjima.

Stoga, kada počnemo hodati putem davanja, tijelo se odmah počinje opirati. I moramo vjerovati vjerom u mudrace, te vjerovati u ono što su rekli: „Onome koji dolazi da se očisti – pomaže mu se.“ Također trebamo vjerovati u ono što su rekli da je Stvoritelj rekao: „Stvorio sam naklonjenost zlu, stvorio sam Toru kao začin“, jer putem Tore „Svjetlost u njoj vraća ga na dobro“. U tu nagradu trebamo vjerovati – da će nam HaShem dati tu nagradu zauzvrat za naš rad u Tori i mitzvot. Tada nema proturječja između toga da trebamo vjerovati u nagradu i kaznu i s druge strane biti „kao sluge koji služe gospodaru bez namjere da prime nagradu“.

Odgovor je da, budući da trebamo raditi ne radi primanja nagrade, a to je protiv naše prirode, mi se ne možemo sami ispraviti tim ispravkom. Zato su rekli: „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svaki dan, i da mu Stvoritelj ne pomaže, ne bi je mogao nadvladati.“ Samo mu Stvoritelj može pomoći, dajući mu kelim davanja. Za tu nagradu čovjek treba moliti Stvoritelja da mu je dā, jer vlastitim snagama ne može dosegnuti kelim davanja.

Štoviše, čovjek je obvezan vjerovati da će mu Stvoritelj dati tu snagu. Jer se često događa da čovjek radi i ulaže napor kako bi postigao kelim davanja, ali prema ispravku – koji čovjek ne može razumjeti – ponekad mu se čini da ide unatrag. To jest, od trenutka kada je počeo ulaziti u rad radi davanja, postao je grublji. Drugim riječima, volja za primanjem za sebe počela je u njemu djelovati još snažnije.

Ispada da vidi kako volja za primanjem svaki put djeluje sve jače, sve dok ponekad ne padne u očaj i kaže da ne vidi nikakve izglede da će ikada zaslužiti želju za davanjem. Tada kaže: „Radio sam uzalud.“ Odnosno, mislio je da će trudom u Tori i mitzvot dobiti nagradu – da će to biti dar za njega – da će dobiti ono čemu se cijelo vrijeme nadao: da će zaslužiti donositi zadovoljstvo Stvoritelju i izaći iz vlasti samoljublja. A sada vidi da to nije za njega, jer je grublji od ostalih ljudi. Na početku svoga rada mislio je da nije toliko uronjen u samoljublje. Zato je mislio da će ovaj rad, da dođe do rada radi davanja, zasigurno trajati neko vrijeme, kao i svako zanimanje koje se uči. Jer nijedno se zanimanje ne usvaja lako, nego treba mnogo učiti dok se ne stekne struka – bilo da je riječ o stolarstvu, bravarstvu ili čak o liječničkom pozivu i slično. Svima je potrebno vrijeme. Postoje zanimanja koja se uče tri ili pet godina. Ali čovjek ima strpljenja čekati to vrijeme, jer svaki dan vidi da napreduje. Tada svojim razumom shvaća da će doći vrijeme – kad prođe tri ili pet godina – kada će dobiti diplomu i moći raditi u svojoj struci.

Ali u radu davanja, on vidi da svaki dan ide unatrag. Može proći godina ili dvije, a on vidi da se nije pomaknuo ni za dlaku. Tada dolazi do očaja i kaže da nikada neće dobiti potvrdu da radi u namjeri davanja. Posljedično, neće imati mogućnost primiti Toru, jer tamo ne dopuštaju ulazak osim pouzdanim ljudima, kako ne bi pokvarili Toru koja im se daje. A budući da vidi da nije sposoban dobiti potvrdu da radi Lishma, nikada neće zaslužiti razine tajni Tore, kao što su rekli mudraci: „Onome koji uči Toru Lishma, otkrivaju se tajne Tore.“

Zbog toga želi pobjeći iz borbe. Za takvo stanje rekli su mudraci da se čovjek mora nadvladati i vjerovati da će ti „Gospodar zasigurno isplatiti nagradu za tvoj rad“. To jest, ako čovjek ulaže napor u Tori i mitzvot s namjerom da dobije nagradu – da mu se dā snaga davanja – neka ne gleda na to što ne napreduje. Umjesto toga treba vjerovati da, ako ulaže napor kako bi zaslužio kelim davanja, sigurno će mu Stvoritelj to dati. Ispada da je to nagrada koju tražimo za naš rad – da možemo raditi bez nagrade, nego iz razloga „jer On je Velik i Vladajući“.

Prema tome možemo protumačiti ono što je napisano u molitvi „Yehi Ratzon“ (prije Psalmi): „i iz riznice besplatnog dara obdari nas“. To jest, mi se molimo i govorimo psalme s namjerom da ne samo što tražimo nagradu, nego želimo da nam dāš i iz riznice besplatnog dara. Treba razumjeti: poznato je da čovjek mora sve raditi bez primanja nagrade.

No, prema gore rečenome, objašnjenje je da želimo da nam Ti daš obilje iz riznice besplatnog dara, jer ako primimo obilje odande, tada ćemo moći raditi besplatno, ne radi primanja nagrade. To je slično onome tko treba lijek – moli Stvoritelja da mu pošalje iscjeljenje iz riznice lijekova. Ili onaj kome treba snaga, moli da mu se pošalje snaga iz riznice snaga.

Stoga, onaj tko želi primiti snagu Odozgo da bi mogao raditi besplatno, bez ikakve naknade, moli Stvoritelja da mu dā obilje iz riznice „besplatnog dara“. To jest, da mu se dā snaga – a to je za njega veliki dar – da može činiti djela besplatno. To se kod njega naziva „dar“, kao što je napisano: „Kao što sam Ja besplatno (dosl. „za ništa“), tako i ti besplatno („ništa“).“

Prema tome možemo protumačiti i ono što je napisano (Tehillim 121): „Podižem oči svoje k brdima – odakle će doći pomoć moja? Pomoć moja je od Boga, Tvorca nebesa i zemlje.“ Treba razumjeti: kralj David pita: „Odakle će doći moja pomoć?“ A zatim mu se otkriva: „Moja pomoć je od Stvoritelja.“ Pa svaki Židov koji vjeruje kaže da čovjek nema drugog mjesta odakle dobiti pomoć osim od HaShema. U čemu je onda novost?

Prema navedenome može se objasniti da nas on želi poučiti kako nam ne nedostaje ništa da bismo primili dobro i užitak, osim kelim davanja. Jer tada ćemo imati jednakost forme sa Stvoriteljem, u smislu „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan“. Tada postajemo prikladni primiti dobro i užitak.

Stoga to treba protumačiti prema poznatom pravilu da je cijelo stvorenje, koje nazivamo „stvaranje“, samo želja za primanjem za sebe, koja je stvorena yesh me-ayin (postojanje iz nepostojanja). To jest, za Stvoritelja kažemo da je Onaj koji daje i utječe. No pojam primanja je nova stvar, koju je Stvoritelj stvorio ni iz čega. To jest, „ni iz čega“ – tamo nema svojstva primanja. I to je značenje riječi me-ayin (iz ničega): kod Stvoritelja postoji samo davanje. Ako čovjek može doći do tog svojstva koje se naziva „ništa“ (ayin), tada „doći će moja pomoć“, jer će tada čovjek biti sposoban primiti dobro i užitak.

Zato je rečeno: „Pomoć moja je od Stvoritelja, Tvorca nebesa i zemlje.“ Ovdje objašnjava što znači „ništa“ – suprotnost primanju, nego davanje. A to je značenje riječi „Tvorac nebesa i zemlje“ – On je utjecao i iznjedrio nebesa i zemlju, tj. dao je i stvorio. Kada čovjek postigne svojstvo „ništa“, koje se naziva „snaga davanja“, tada će biti sposoban primiti dobro i užitak. Jer sa strane Stvoritelja ništa ne nedostaje – nedostaju samo kelim da niži bude sposoban primiti.

To je značenje riječi: „Odakle će doći moja pomoć?“ Time nas uči da čovjek ne treba misliti kako mu nedostaju neke velike ili posebne stvari da bi primio to dobro i užitak koje Stvoritelj želi dati stvorenjima. Naime, čovjek ulaže snage kako bi postigao savršenstvo cilja zbog kojeg je stvoren, ali vidi da još nije dosegao viši stupanj nego kad je bio dijete od devet godina, nego razumije rad Stvoritelja u istoj mjeri kao tada. Kad razmatra uzrok, kaže: „Sigurno sam rođen bez talenta i nemam snage nadvladavanja. Da sam bio sposobniji i snažnijeg karaktera, uspio bih doseći cjelovitost.“

Ispada da misli kako mu mnogo toga nedostaje. No istina je da čovjeku nedostaje samo jednakost forme, koja se naziva „kelim davanja“, kao što je rečeno: „Kao što je On milosrdan, tako budi i ti milosrdan“, jer se svojstvo davanja naziva „ništa“ (ayin).

To je ono što nas želi poučiti riječima: „Odakle će doći moja pomoć?“ Samo to nedostaje – a ne talenti ni posebna snaga – nego: „Pomoć moja je od Stvoritelja“, Onoga koji je stvorio nebesa i zemlju kako bi davao stvorenjima. To je ono što trebam da mi Stvoritelj pomogne postići, jer je to kli. A nakon što čovjek ima tu kli, koja se naziva „kli davanja“, Svjetlost dolazi sama od sebe, jer takva je bila svrha stvaranja – činiti dobro Svojim stvorenjima.