Što su svetost i čistoća u duhovnom radu?

Članak br. 28, 1991.

U Knjizi Zohar (Kedoshim, stavka 13) piše: „Tora se naziva ‘svetom’, jer je zapisano: ‘Jer Ja, Gospod, svet sam.’ To je Tora, koja je Više, Sveto Ime. Stoga se onaj tko se njome bavi pročišćava, a zatim se posvećuje, kao što je zapisano: ‘Bit ćete sveti.’ Ne kaže se: ‘Bili ste sveti’, nego: ‘Bit ćete sveti’ – doista ćete biti. To jest, to je obećanje da ćete kroz Toru postati sveti.”

Trebamo razumjeti što znači kad kaže da će čovjek kroz Toru postati svet, a zatim kaže: „Stoga se onaj tko se njome bavi pročišćava, a zatim se posvećuje.” Prema tome, trebamo razumjeti zašto najprije kaže da će kroz Toru postati svet, a zatim kaže da će kroz Toru steći čistoću, i tek će ga nakon toga Tora dovesti do svetosti (Kedusha). Također trebamo razumjeti kakvo je to obećanje da će čovjek zasigurno postići svetost, odnosno što je uzrok i razlog sigurnosti da će ga ona dovesti do svetosti.

Poznato je da je svrha stvaranja u tome što je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Prema tome, stvorenja su trebala primiti užitak i zadovoljstvo. Ipak, moramo razumjeti da užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati stvorenjima nisu ista vrsta užitka i zadovoljstva koja odgovara životinjama, nego ona koja odgovara čovjeku. Moramo vjerovati onome što kaže ARI, da svi tjelesni užici proizlaze samo iz onoga što je palo tijekom razbijanja posuda (koje su bile u svijetu Nekudim), kad su svete iskre odande pale u Klipot (ljuske). No, glavni užici nalaze se u Kedushi i nazivaju se „svetim Imenima”.

Kako bi stvorenja mogla primiti užitak i zadovoljstvo, a da pritom ne osjećaju sram zbog primanja tog užitka, na to je postavljen ispravak. Taj se ispravak sastoji od Tzimtzum (ograničenja) i skrivenosti Više Svjetlosti. To jest, prije nego što čovjek primi ispravak volje za primanjem, odnosno namjeru radi davanja, nema otkrivanja Više Svjetlosti. U mitzvot koje izvršavamo, u kojima bismo trebali osjetiti okus užitka i zadovoljstva, ne možemo osjetiti taj okus zbog gore navedenog razloga, kako ne bi bilo srama pri primanju užitka. Zato je uveden ispravak prema kojem, kad primamo užitak, moramo imati namjeru radi davanja. U protivnom, nad djelima postoji skrivenost i skrivanje.

Stoga moramo slijediti Toru i mitzvot kako bi nas dovele do čistoće, pri čemu čistoća znači pročišćenje kelim od volje za primanjem radi sebe, koja se naziva „prljavštinom”, jer je u nejednakosti forme sa Stvoriteljem, koji je sav davanje. Iz tog razloga, prije nego što očistimo kelim, nemoguće je u njih staviti išta dobro, jer sve što bismo stavili u prljavu kli bilo bi pokvareno.

Zato moramo primiti dobar savjet, sredstva koja će pročistiti naše kelim, što se naziva „učiniti košer” i „priprema”, kako bismo mogli primiti užitak i zadovoljstvo. Zbog toga nam je dano 613 mitzvot, koje Zohar naziva „613 savjeta”, odnosno savjetima kako se pročistiti od nečistoće naših posuda primanja.

Kao što je napisano u „Predgovoru Knjizi Zohar” („Opće objašnjenje svih četrnaest zapovijedi i kako se dijele na sedam dana stvaranja”, stavka 1): „Mitzvot u Tori nazivaju se P'kudin (pohrane, depoziti), a također i 613 Eitin (savjeta). Razlika među njima jest u tome što u svakoj stvari postoje Panim (lice) i Achor (leđa). Priprema za nešto naziva se Achor, a postizanje same stvari naziva se Panim. Isto tako, u Tori i mitzvot postoje ‘Učinit ćemo’ i ‘Čut ćemo’. Kad čovjek izvršava Toru i mitzvot kao ‘izvršitelj Njegove riječi’, prije nego što bude nagrađen slušanjem, mitzvot se nazivaju ‘613 Eitin’ i smatraju se Achorom. Kad bude nagrađen time da ‘čuje glas Njegove riječi’, 613 mitzvot postaju P'kudin, od riječi Pikadon (pohrana).”

Njegove riječi trebamo protumačiti ovako: kako bi čovjek mogao primiti užitak i zadovoljstvo te kako bi ono bilo u obliku Dvekuta, odnosno jednakosti forme, budući da je čovjek stvoren sa željom za primanjem radi sebe, on se mora očistiti od primanja radi sebe. No, to nije u čovjekovoj moći jer je protivno prirodi. Zato nam je potrebna Njegova pomoć, da nam da tu snagu koja se naziva „želja za davanjem”. A kako primamo tu želju? To se ostvaruje kroz Toru, kao što su rekli naši mudraci: „Stvoritelj je rekao: ‘Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.’”

Iz toga slijedi da izvršavamo Toru i mitzvot s ciljem da nas Tora i mitzvot dovedu do čistoće. To se naziva „613 savjeta”. Tih 613 Eitin jesu savjeti koji se odnose na dvije stvari – na Svjetlost i na kli, koja se naziva „potreba”. Drugim riječima, nemoguće je nešto primiti ako za to ne postoji potreba.

Stoga čovjek mora učiti Toru kako bi osjetio zlo i shvatio da je volja za primanjem radi sebe zlo. Drugim riječima, treba moliti Stvoritelja da mu dâ potrebu za stjecanjem želje za davanjem, jer sama činjenica da čovjek razumije kako mora steći želju za davanjem još se ne smatra potrebom. Najprije mora znati zašto mu je potrebna želja za davanjem, odnosno što gubi time što je nema. Ako ne vidi koliki je gubitak u tome što nema tu želju, sigurno neće moći iz dubine srca moliti Stvoritelja da mu podari želju za davanjem.

Štoviše, ponekad čovjek uopće ne želi da mu Stvoritelj dâ tu želju. Pa kako onda može moliti za nešto za što nije siguran da mu je potrebno? Dokaz da mu to nije dovoljno potrebno jest to što mnogo puta uopće ne želi da mu se ta želja podari. Iz toga slijedi da čovjek treba moliti Stvoritelja da u njemu stvori osjećaj potrebe za tom željom, odnosno da žudi za time da mu Stvoritelj podari želju za davanjem, budući da ne razumije uvijek njezinu nužnost.

Na temelju toga možemo protumačiti ono što se kaže u dodatnoj molitvi (za Rosh Hashanah (Početak godine) i Yom Kippur (Dan pomirenja)): „I budi u ustima Svoga naroda, doma Izraelova, koji stoje da mole. Daj im do znanja za što da mole.” Drugim riječima, Stvoritelj treba dati njima, glasnicima Svoga naroda. To znači da je svaki čovjek sam po sebi zajednica i da ima glasnika zajednice, odnosno čovjeka koji ide moliti za sebe. Poznato je da se čovjek naziva „malim svijetom”. Zato najprije moramo moliti Stvoritelja da mu pošalje za što da moli, odnosno da čovjek najprije zatraži da osjeti potrebu za željom za davanjem, a jedino mu Stvoritelj može dati tu potrebu.

Iz toga slijedi da je početak njegova rada prepoznavanje zla, odnosno da čovjek moli Stvoritelja da osjeti koliko je volja za primanjem zla. Tu spoznaju da se volja za primanjem naziva „zlom” jedino Stvoritelj može dati čovjeku. Smatra se da čovjek kroz Toru može postići prepoznavanje zla, odnosno shvatiti koliko je njegova volja za primanjem zla, a zatim može moliti da mu se volja za primanjem zamijeni željom za davanjem.

No, ako čovjek nema nedostatak, odnosno ako ne pati zbog toga što je nečist i uronjen u prljavštinu volje za primanjem radi sebe, tada od Stvoritelja traži da mu ispuni druge želje koje ga bole, odnosno one čiji nedostatak osjeća. On želi da Stvoritelj ispuni sve želje njegova srca. Iako čovjek Stvoritelju ne kaže riječima da ispuni sve njegove želje, to je, kao što smo rekli u prethodnom članku, zato što molba nije ono što čovjek izgovara ustima. Molba upućena Stvoritelju jest isključivo nedostatak, a nedostatak se prepoznaje u srcu, a ne u ustima. Zato trebamo znati da nije potrebno naglas izgovarati ono što tražimo od Stvoritelja, jer se samo ono što je u srcu smatra molbom. Stoga, čak i ako čovjek ne kaže Stvoritelju: „Ispuni sve želje moga srca”, sam zahtjev koji postoji u srcu već se smatra molbom.

Stoga čovjek mora znati da Stvoritelj uzima u obzir samo ono što se nalazi u srcu. Budući da čovjek ne može živjeti bez užitka, jer je Njegova želja činiti dobro, ako čovjek ne može primati užitak iz Kedusha, tada tijelo mora primati užitak iz tjelesnih požuda. A ako je čovjek navikao povremeno primati užitak iz Tore i mitzvot, tada za vrijeme pada, kad ne osjeća nedostatak za duhovnošću, treba raditi na tome da stekne taj nedostatak, kako bi patio zbog toga što nema potrebu za duhovnošću. Tada čovjek prima još veću potrebu za tjelesnim požudama, kako bi nadoknadio ono što je bio navikao povremeno primati iz Tore i mitzvot.

Stoga tijekom pada čovjek mora paziti da se bavi Torom i mitzvot kako bi mu zasjala Svjetlost Tore i kako bi osjetio njezin nedostatak, odnosno kako bi patio zbog toga što nema ljubav i strah prema Stvoritelju. Kako bi čovjek u srcu osjetio patnju zbog udaljenosti od Kedusha, taj osjećaj možemo steći baveći se Torom i mitzvot, tako da nas ona dovede do osjećaja istine o tome što nam je doista potrebno. Time će moći postići cjelovitost. Tada čovjek kroz to prima Toru, a to znači da prima potrebu odozgo, odnosno kroz snagu Tore. Nakon toga čovjek prima ispunjenje, koje je Svjetlost, odnosno snagu želje za davanjem, koja postaje druga priroda. To se smatra primanjem čistoće, jer se zahvaljujući želji za davanjem koju je primio sada nalazi u stanju „pročišćenja kelim”.

Prema gore navedenome, možemo protumačiti ono što smo pitali u vezi s riječima Zohara, da će čovjek kroz Toru postati svet, a zatim kaže: „Stoga se onaj tko se njome bavi pročišćava, a zatim se posvećuje.” Odgovor je da Tora čini dvije stvari: 1) Pročišćava, odnosno daje kli, to jest nedostatak. 2) Nakon toga Tora mu daje Svjetlost.

Postoji pravilo da kad se čovjeku kaže: „Dat ću ti nešto dobro”, najprije mu se kaže što je to dobro, a tek potom dobiva pojedinosti. To znači da mu se najprije kaže: „Bit ćeš nagrađen Kedushom”, a zatim mu se objašnjavaju pojedinosti, odnosno da ne možeš uživati u Kedushi dok ne znaš da je to nešto od iznimne važnosti. Zato ti Tora najprije mora dati kli za primanje Kedushe. Prije nego što čovjek ima kli, ne može primiti ispunjenje. Iz toga slijedi da Tora daje i Svjetlost i kli. No, u početku se ne govori o kli, nego o Svjetlosti, a tek nakon toga govori se i o kli. Zato je napisano: „Bit ćete sveti.”

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: „Što jamči da će se ispuniti riječi: ‘Bit ćete sveti’, jer kaže: ‘Doista ćete biti sveti’”, odnosno da ćete kroz Toru postati sveti. To trebamo protumačiti ovako: budući da je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima, ali je zbog nejednakosti forme uveden ispravak Tzimtzuma (ograničenja) i skrivenosti, Svjetlost ne svijetli nižima prije nego što imaju kelim prikladne za primanje, odnosno kelim koje imaju ispravak namjere radi davanja, što se naziva „čistoćom”. Naime, kroz Toru će primiti pročišćenje, kao što su rekli naši mudraci: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” Iz toga slijedi da se kelim mogu pročistiti kroz Toru, jer „Svjetlost u njoj ga preobražava”.

Stoga, ako čovjek ima čiste kelim, sigurno će biti nagrađen Svjetlošću, a Svjetlost se naziva Kedusha. Svjetlosti ne nedostaje; nedostaju samo kelim. Zato se čistoća naziva kli, odnosno ispravak primanja radi davanja, a rad na kelim poseban je poredak sam za sebe. To znači da se sav rad koji čovjek mora obaviti odnosi jedino na pripremu kelim prikladnih za primanje. Kao što je rečeno: „Više nego što tele želi sisati, krava želi dojiti.” Iz toga slijedi da je najvažnije pročišćenje kelim.

Iz tog razloga, kad se čovjek bavi Torom i Tora ga dovede do čistoće, kao što je napisano: „Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin”, on će zasigurno biti nagrađen Kedushom, koja se naziva „Svjetlost”, odnosno imenima Stvoritelja. Zato kaže da se Tora naziva Kedusha, kao što je zapisano: „Jer Ja, Gospod, svet sam.”

To je značenje onoga što kaže: „Ne kaže se: ‘Bili ste sveti’, nego: ‘Bit ćete sveti’ – doista ćete biti. To jest, to je obećanje da ćete kroz Toru postati sveti.” Tada čovjek biva nagrađen cjelovitošću i može izvršiti riječi: „Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim svojim srcem”, što znači s obje svoje sklonosti – dobrom sklonošću i naklonjenošću zlu – zahvaljujući svetosit koju je primio odozgo. Tada se cijelo tijelo poništava pred svetošću. Iz toga slijedi da se i naklonjenost zlu slaže raditi radi Stvoritelja. Time možemo protumačiti ono što su rekli naši mudraci (Berachot 35b): „Kad Izrael izvršava volju Stvoritelja, njihov posao obavljaju drugi.”

To znači da je čovjek nagrađen time da izvršava volju Stvoritelja, odnosno da, kao što Stvoritelj želi davati, tako i čovjek želi davati Stvoritelju. Tada se njegov posao, odnosno posao onoga koji želi da njegov rad bude u cjelovitosti, koja mu dolazi kroz rad s dobrom sklonošću, nakon što je stekao želju za davanjem, obavlja od strane drugih. A tko su ti drugi? To je naklonjenost zlu, koja je „druga strana” svetosti, odnosno Sitra Achra, koja stoji nasuprot Kedusha. No, kad čovjek radi radi želje Stvoritelja, odnosno radi želje za davanjem, tada i ta druga strana, naklonjenost zlu, također obavlja Stvoriteljev posao.

Međutim, prije nego što čovjek bude nagrađen time da bude među onima koji izvršavaju volju Stvoritelja, ni dobra inklinacija ne može djelovati, jer njome vlada zla inklinacija. Zbog toga se naklonjenost zlu naziva „stari i ludi kralj”. Naziva se „kraljem” zato što vlada čovjekom i svakoga trenutka u čovjeku budi misli i želje svih mogućih vrsta. Zato, kad čovjeku dođe dobra misao ili želja, treba vjerovati da mu je došla odozgo te zahvaliti Stvoritelju za nju, jer zahvaljujući toj zahvalnosti duhovnost mu svaki put postaje važnija.

Čovjek treba znati da u duhovnosti progonstvo znači da je izgubio važnost Kedushe. To se naziva „Shechina (Božanstvo) u prašini”. Iz toga slijedi da, kad god čovjek dobije i najmanju pomoć u Kedusha, bez obzira na njezinu veličinu, budući da ona ipak pomaže duhovnosti, treba zahvaliti Stvoritelju za to. Prema gore navedenome možemo protumačiti ono što su rekli naši mudraci (Pirkei Avot, 1:15): „Dočekaj svakog čovjeka vedra lica.”

Budući da čovjeku neprestano dolaze misli i želje, bilo životinjske bilo ljudske, odnosno misli i želje koje ne pripadaju životinjskoj razini, čovjek obično procjenjuje njihovu korist, odnosno odvaguje što je bolje od čega. Drugim riječima, čovjek može odbaciti životinjske požude kako bi stekao želje koje odgovaraju ljudskoj razini. No, čovjek kaže: „Želim se odreći životinjskih požuda, ali zauzvrat želim steći položaj velikog i važnog čovjeka. To jest, ako ću odricanjem od tjelesnosti osjetiti dobar okus u Tori i molitvi, isplati mi se odreći.” Ali ako je na razini malog čovjeka, odnosno ne osjeća nikakav okus u Tori i mitzvot, pa se zbog toga mora odreći tjelesnih potreba i još biti sretniji nego što je bio u životinjskom stanju, tada čovjek kaže da se toga ne isplati odreći.

O tome su naši mudraci rekli: „Dočekaj svakog čovjeka vedra lica.” To znači da, kad čovjeku dođu misao i želja da bude čovjek, što se smatra time da je sada primio svojstvo „čovjeka”, ne treba reći: „Najprije želim vidjeti koliko je taj čovjek velik i važan te što mi obećava.” Odgovor na to jest: „svakog čovjeka”, što znači da ne treba praviti razliku između velikog i važnog čovjeka i običnog čovjeka. „Svakog” znači svakog čovjeka, bez ikakvih razlika, sve dok pripada svojstvu „čovjeka”, odnosno ako misao i želja pripadaju ljudskoj razini, treba ih dočekati vedra lica, što znači s radošću, kao da ih je primio od velikog čovjeka.

Čovjek treba zahvaliti Stvoritelju što mu je poslao tu želju. No, ne zahvaljuje zato što je Stvoritelju potrebna njegova zahvalnost, nego zato što, usmjeravajući svoju misao dok zahvaljuje Stvoritelju, ostvaruje određeni Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, jer je nemoguće nekome zahvaliti ako prema njemu ne osjećamo ljubav.

Budući da obično zahvaljujemo onome tko nam je učinio nešto dobro, prirodno je da onaj tko prima dobročinstvo zavoli onoga koji mu ga je učinio. Iz toga slijedi da razmišljanje o zahvalnosti koju upućuje Stvoritelju u čovjeku budi ljubav prema Stvoritelju. Zato nije važno kolika je mjera ili važnost svojstva čovjeka koje je primio (pritom treba imati na umu da svojstvo „čovjeka” znači ono što su naši mudraci rekli: „Vi se nazivate ‘čovjekom’, a ne narodi svijeta”). Izraz „vedra lica” označava radost koju čovjek osjeća kad primi svojstvo čovjeka. To znači da se treba truditi steći snagu kako bi mogao proširiti važnost te stvari. Mora vjerovati da mu je Stvoritelj poslao tu želju i u svojoj mašti predočiti kao da mu Stvoritelj govori: „Sine moj, ponašaj se onako kako ti govorim.”

Međutim, kad čovjek želi cijeniti misao i želju koja mu je došla i želi je ostvariti, tada se u njemu javljaju želje i misli sedamdeset naroda koji se nalaze u njegovu tijelu i počinju mu se rugati: „Zbog tako malog okusa koji osjećaš, da u duhovnosti ipak nešto postoji, želiš izdati tjelesne potrebe?” Govore mu: „Želiš izgubiti svu važnost vlastite koristi zbog nečega tako malog i bezvrijednog?”

Tada čovjek počinje govoriti: „Nadam se i vjerujem riječima naših mudraca, koji su rekli: ‘Jedna mitzva vodi drugoj mitzvi.’ Zato sam siguran da ću time biti nagrađen postizanjem cjelovitosti, jer je to ono čemu se nadam.” Čovjek mora nadvladati te misli i reći, kao što je zapisano (u molitvi nakon Osamnaest blagoslova): „Pogledaj s visine i vidi da smo postali ruglo narodima.” „Narodi” znače sedamdeset naroda unutar čovjekova tijela. Oni se rugaju čovjeku kad želi obavljati sveti rad, pa zato mora moliti za pomoć Stvoritelja.

Prema gore navedenome možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli, da se čovjek ne treba sramiti ljudi koji mu se rugaju u radu za Stvoritelja. To znači da čovjek u sebi sadrži cijeli svijet. Zato u njemu postoje razlučivanja koja mu se rugaju kad želi cijeniti male riječi i mala djela koja želi učiniti te govore da se zbog tako malih djela, odnosno zbog mitzve u koju ne može unijeti nikakvu namjeru, ne isplati ulagati trud. Zato su mudraci rekli da se ne treba sramiti onih koji mu se rugaju. Naprotiv, čovjek treba vjerovati da je sve što pripada radu za Stvoritelja važno. Naravno, ako može imati namjeru tijekom izvršavanja mitzvot, to je još bolje. Ipak, čak je i najmanje djelo neprocjenjivo i njegovu vrijednost nije moguće izmjeriti.

Već smo rekli da je Baal HaSulam rekao kako čovjek treba vjerovati da, prema ljudskom shvaćanju, onaj tko zna da je djelo učinjeno Lishma (u Njezino ime) velika stvar na višim razinama, treba vjerovati da je djelo učinjeno Lo Lishma (ne u Njezino ime) na višim razinama još veće i važnije nego što čovjek misli da je Lishma velika i važna. Stoga se moramo truditi i vjerovati mudracima u svemu što činimo, da smo nagrađeni izvršavanjem djela Kedushe. Čak i bez ikakve namjere, i to je velika i važna stvar, te za nju trebamo zahvaliti Stvoritelju.