Što čovjek treba učiniti ako je rođen s lošim osobinama?

Članak 41, 1991.

U Zoharu (Nasso 41) piše: „Čovjekova djela odražavaju Partzuf koji je na njemu. Zato kaže da je njihovo lice svjedočilo o formi koja je bila na njima, ili o Merkava (kočiji/strukturi) četiri elementa svijeta, a to su vatra, vjetar, voda i prašina (VVVP), u kojima nema ni dobre sklonosti ni naklonjenosti zlu. Umjesto toga, oni su poput zvijeri ovoga svijeta.“

To znači da miješanje elemenata tijela u čovjeku stvara određene osobine, a to nema veze s naklonjenošću zlu. Primjerice, ako u nekome prevladava element „vode“, on je sklon požudi. Ako u njemu prevladava element „vatre“, lako plane. Ako u njemu prevladava element „vjetra“, ohol je, a ako prevladava element „prašine“, lijen je. No to nema nikakve veze s naklonjenošću zlu. To znači da sve osobine koje postoje u čovjeku i proizlaze iz četiri elementa VVVP nemaju nikakve veze s naklonjenošću zlu.

Pitanje je: što je naklonjenost zlu? O tome treba reći da je naklonjenost zlu ono što navodi čovjeka da čini stvari protiv volje Stvoritelja. Čovjek najprije mora vjerovati u Stvoritelja, a tek tada može se reći da čini stvari protiv volje Stvoritelja. Tada počinje griješiti zbog naklonjenosti zlu i ne želi slušati Stvoritelja, koji je dao Toru Svome narodu, Izraelu.

Naprotiv, jedini razlog zbog kojeg oni (koji ne postižu vjeru u Stvoritelja) nanose štetu drugima jest miješanje četiriju elemenata, kao što je rečeno u riječima Zohara: „četiri elementa, u kojima nema ni dobre sklonosti ni naklonjenosti zlu. Umjesto toga, oni su poput zvijeri ovoga svijeta“, u kojima nema nikakve povezanosti s vjerom u Stvoritelja. Ali kod čovjeka, kod kojega postoji pitanje vjere, počinje pitanje naklonjenosti zlu, kad ne vjeruje u Stvoritelja, dok je dobra sklonost to kad vjeruje u Stvoritelja. To jest, kod onoga tko vjeruje u Stvoritelja, odnosno vjeruje u nagradu i kaznu, započinje rad naklonjenosti zlu i dobre sklonosti. No oni koji nemaju nikakav interes za vjeru u Stvoritelja nalik su zvijerima.

Ipak, moramo objasniti ono što Zohar kaže: da oni pripadaju četirima elementima i nemaju nikakve veze ni s naklonjenošću zlu ni s dobrom sklonošću. To se odnosi na rad. No kad je riječ o otkrivenom, odnosno o pravilima, oni podliježu svakoj kazni i svakom sudu koji im izriču sudovi, jer se ondje ne može reći: „Nemam naklonjenost zlu i ne zaslužujem biti kažnjen“, niti se može tvrditi da čovjek dolazi iz četiriju elemenata.

Moramo reći da Zohar govori iz perspektive rada, a ne iz perspektive otkrivene Tore, gdje se govori o praktičnom izvršavanju. Naprotiv, Zohar govori o poretku rada, gdje se može reći da čovjek pripada četirima elementima, ali još uvijek nema nikakve veze s naklonjenošću zlu, budući da u radu o naklonjenosti zlu počinjemo govoriti tek od trenutka kad čovjek počne vjerovati u Stvoritelja. Tada govorimo o dobroj sklonosti ili naklonjenosti zlu.

Međutim, što se tiče vjere u nagradu i kaznu, i tu trebamo razlikovati dvije vrste razlučivanja: 1) nagrada i kazna koje se tumače tako da će, ako čovjek ide ispravnim putem, zauzvrat primiti nagradu te biti sretan na ovome svijetu, a bit će sretan i na budućem svijetu. A ako ne ide ispravnim putem, bit će nesretan. 2) nagrada i kazna koje se tumače tako da će, ako čovjek ide ispravnim putem, kako su nam ga mudraci odredili, i vjeruje njihovim riječima, nagrada biti to što će se približiti Stvoritelju. Nasuprot tome, ako ne vjeruje mudracima, koji su nam odredili kako hoditi putovima Stvoritelja, bit će kažnjen. Kazna je u tome što će biti udaljen od Stvoritelja i neće mu biti dana pomoć da Mu se približi. To jest, njegova će nagrada biti to što će mu odozgo biti dana želja za davanjem, koja je druga priroda, a njegova će kazna biti to što će ostati uronjen u samoljublje i patiti zato što ne napreduje.

To se smatra stanjem u kojem je čovjek „stavljen pod vlast naklonjenosti zlu“, odnosno odvojen je od Stvoritelja i ne može se povezati s Njim, a boli ga što se nalazi pod vlašću zla. To znači da ne možemo reći da je čovjek kažnjen, a da pritom ne osjeća da je kažnjen, odnosno da ne pati zbog toga što se nalazi pod vlašću zla.

Naprotiv, „kazna“ znači da čovjek pati zato što je pod vlašću naklonjenosti zlu, odnosno da kroz patnju osjeća da je to zlo. To se smatra stanjem u kojem je čovjek „stavljen pod vlast naklonjenosti zlu“, što znači da ga to boli. Nasuprot tome, oni koji jesu pod vlašću naklonjenosti zlu, ali zbog toga ne pate, sa stajališta rada smatraju se ljudima koji još uvijek nemaju naklonjenost zlu, odnosno još uvijek ne osjećaju da su pod vlašću želje za primanjem, koja se naziva „zlo“.

Međutim, moramo razumjeti: ako čovjek zbog miješanja elemenata tijela nije sposoban činiti dobro i mora uložiti više napora od drugih ljudi kako bi činio dobro, kako nam pomaže to što Zohar kaže da je zlo koje čini poput zvijeri? Koji je savjet da bi mogao činiti dobro? To jest, što će mu pomoći da kasnije stekne dobru sklonost i naklonjenost zlu?

Naši su mudraci rekli (Rosh Hashanah 17): „Oči Gospodina, Boga tvojega, neprestano su na njoj, ponekad na dobro, a ponekad na zlo. Ponekad na dobro – kako? Ako su Izraelci na početku godine potpuni grešnici i određena im je mala količina kiše, ali se na kraju pokaju, nije im moguće dodati kišu jer je presuda već donesena. Umjesto toga, Stvoritelj daje da kiša padne u pravo vrijeme, na tlo kojemu je potrebna, sve prema potrebama tla.“ (RASHI tumači „tlo kojemu je potrebna“ kao polja, vinograde i vrtove.) „Ponekad na zlo – kako? Ako su Izraelci na početku godine potpuno pravedni, određena im je velika količina kiše, ali kasnije skrenu s puta. Nije im moguće umanjiti količinu kiše jer je odluka već donesena, ali Stvoritelj daje da kiša padne u vrijeme kad nije potrebna, na tlo kojemu nije potrebna.“ (RASHI tumači „u vrijeme kad nije potrebna“ kao prije sjetve, a „na tlo kojemu nije potrebna“ kao šume i pustinje.)

Moramo razumjeti čemu nas to uči u radu. Prema onome što Zohar kaže, postoje ljudi koji su stvoreni prema miješanju četiriju elemenata i nemaju nikakve veze ni s dobrom sklonošću ni s naklonjenošću zlu, nego su poput zvijeri ovoga svijeta. To znači da dobra sklonost i naklonjenost zlu podrazumijevaju postojanje izbora, gdje čovjek može nadvladati zlo. No svojstvo „zvijeri“ znači da se osobine koje čovjek ima ne mogu promijeniti. Stoga se postavlja pitanje: što čovjek treba učiniti ako je rođen s lošim osobinama i njegova se priroda ne može promijeniti? Kako može imati izbor, koji se sastoji u tome da dobra sklonost nadvlada naklonjenost zlu?

Prema gore navedenom, trebamo objasniti da, premda je čovjek rođen s lošim osobinama, u kojima ima vrlo malo dobra, ako hodi ispravnim putem, odnosno moli Stvoritelja da mu pomogne nadvladati zlo, tada, iako je zlo u njemu veće nego kod ostalih ljudi i prirodu je nemoguće promijeniti, Stvoritelj mu daje snagu da se služi svojim osobinama u kojima ipak postoji nešto dobra. Drugim riječima, ono malo dobra što posjeduje djeluje u njemu, odnosno Stvoritelj mu odozgo pomaže da sve sposobnosti koje ima koristi na pravome mjestu.

Primjerice, ako ima izdržljivosti učiti samo jedan sat, tada uči upravo iz knjiga koje mu donose Svjetlost Tore, odnosno preko njih stječe važnost rada za Stvoritelja i prima buđenje da je vrijedno prionuti uz Stvoritelja. I kad se u njemu pojavi makar malo razmišljanja o radu, ne razmišlja: „Što ću dobiti od ovoga rada?“ Umjesto toga, razmišlja: „Što mogu dati Kralju kako bih se povezao s Njim?“ Kad moli, budući da zna kako nije posebno obdaren i ne može razmišljati velikim i dubokim mislima, u molitvi jednostavno predočava sebi kome se moli, odnosno s Kim razgovara i što od Njega traži da mu podari. Kaže: „Znam svoju niskost, da sam gori od ostalih ljudi. Ostali ljudi mogu nadvladati svoje zlo i nije im toliko potrebna Tvoja pomoć, dok ja nemam ni snage ni uma. Zato mi se smiluj.“ Budući da moli iz dubine srca, Stvoritelj čuje njegovu molitvu. Tako on sve svoje malene sposobnosti koristi na pravome mjestu i u pravo vrijeme.

No ako je čovjeku, prema četirima elementima, određeno da ima dobre osobine i vrline, ali nije nagrađen, odnosno ne hodi ispravnim putem, ne tražeći od Stvoritelja da mu pomogne hoditi pravim putem, tada se njegovi darovi koriste na mjestu gdje nisu potrebni. To jest, sve njegove sposobnosti i talenti odlaze na mjesto koje u duhovnosti, u pogledu rada, neće donijeti nikakav plod, kao što je napisano: „ne u njihovo vrijeme, prije sjetve“. Drugim riječima, njegov rad, unatoč velikom trudu i dubini koju ulaže u njega, neće donijeti nikakav rezultat. To je značenje riječi: „na tlo kojemu nisu potrebne – u šume i pustinje“. To znači da se sve njegove sposobnosti, darovi i dobre osobine koriste na mjestu na kojem ništa neće izrasti, odnosno koje ga neće dovesti do Dvekuta (prianjanja) sa Stvoriteljem. Drugim riječima, neće se potruditi pronaći pravoga vodiča niti će paziti da uči upravo iz knjiga koje vode približavanju Stvoritelju.

Iz toga slijedi da činjenica što je čovjek stvoren od četiriju elemenata nema nikakve veze ni s naklonjenošću zlu ni s dobrom sklonošću. No poslije, kad započne rad i poželi se približiti Stvoritelju, tada počinje pitanje naklonjenosti zlu, kad čovjek počinje uviđati da u njemu postoji zlo i to ga boli. Tada, kad vidi da nema dobrih osobina, moli Stvoritelja da mu pomogne. U tom trenutku Stvoritelj okuplja sve njegove snage i ono malo sposobnosti koje posjeduje. Stvoritelj sve sabire i usmjerava sve snage koje čovjek ima kako bi sve bilo usmjereno na postizanje Dvekuta (prianjanja) sa Stvoriteljem.

Iz toga slijedi da, premda je rečeno kako se čovjekov karakter ne mijenja, ipak kroz naklonjenost zlu, kad čovjek započne raditi i vidi da pati zato što je udaljen od Stvoritelja, kroz molitvu, kad moli Stvoritelja i vjeruje u ono što je napisano: „Jer Ti slušaš molitvu svakih usta“, odnosno čak i usta čovjeka koji nije obdaren, koji nema snage nadvladati, koji također ima loše osobine i gori je od ostalih ljudi, a sve to proizlazi iz činjenice da je stvoren od četiriju elemenata (vatre, vjetra, vode i prašine), te prema njihovu spoju u njegovu tijelu ima loše osobine, proizlazi da tome sam po sebi nema što dodati niti oduzeti.

Međutim, kad čovjek započne rad u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), to ga dovodi do spoznaje da postoji pitanje dobre sklonosti i naklonjenosti zlu, kao što piše u Sulamu (Ljestve, komentar na Zohar) (Beresheet Bet, točka 103): „Ako se čovjek bavi Torom i mitzvot čak i radi vlastitog zadovoljstva, kroz Svjetlost koja je u njima ipak će osjetiti niskost i strašnu iskvarenost prirode primanja za sebe. Tada će odlučiti napustiti tu prirodu primanja i potpuno se posvetiti radu jedino radi davanja zadovoljstva svome Stvoritelju. Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči da pred sobom vidi svijet ispunjen potpunim savršenstvom, bez ikakvih nedostataka.“

Prema navedenome, vidimo da, iako je čovjek rođen od četiriju elemenata i nema nikakve veze ni s dobrom sklonošću ni s naklonjenošću zlu, nego je poput zvijeri ovoga svijeta, te se te osobine ne mogu promijeniti, ipak se bavljenjem Torom i mitzvot dolazi do spoznaje i osjećaja da postoji pitanje dobre sklonosti i naklonjenosti zlu. Tada čovjek može moliti Stvoritelja da mu pomogne izaći iz vlasti naklonjenosti zlu. U tom trenutku čovjek usmjerava sve svoje snage da ih koristi na pravome mjestu. To jest, kakve god snage imao, dovoljne su ako ih koristi u mjeri koja će mu omogućiti da postigne Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem.

To je značenje riječi: „Ponekad na dobro – kako? Ako su Izraelci na početku godine potpuni grešnici i određena im je mala količina kiše.“ To trebamo protumačiti tako da je čovjek pri rođenju dobio loše osobine, prema spoju elemenata tijela. To se smatra time da mu je „određena mala količina kiše“. „Kiša“ predstavlja snagu koja donosi plodove, a u radu se naziva „gorivo“, odnosno motivacija. Dalje je napisano: „Na kraju se pokaju, ali nije im moguće dodati kišu jer je presuda već donesena.“ To znači da su već rođeni sa spojem četiriju elemenata u tijelu, ali „Stvoritelj daje da kiša padne u pravo vrijeme, na tlo kojemu je potrebna“. To jest, kiša, koja predstavlja gorivo, odnosno snage kojima radimo, usmjerava se tako da se koristi samo za ono što je uistinu potrebno.

Uzmimo za primjer „vatru“. S jedne strane, čovjek ima koristi od vatre. Kad ima vatru, može kuhati, može njome osvijetliti tamu i grijati se zimi. Zato možemo reći da je vatra došla na svijet kako bi ga ispravila. S druge strane, ako čovjek nije oprezan i njome se služi na pogrešan način, ta ista vatra donosi razaranje i propast svijetu. Zbog nje čovjek katkad postane siromašan i ostane bez svega, premda je prije bio vrlo bogat. Ponekad vatra svijetu donosi i smrt.

Tako je i u radu. Čovjekove snage mogu donijeti ispravak svijetu. Ako čovjek koristi svoje snage prema poretku ispravka, tada te snage donose dobrobit svijetu. Kao što je gore rečeno, ako čovjek hodi putem ispravka, tada su mu i malene snage koje posjeduje dovoljne da postigne svoje ispunjenje. Vidimo da čak i nešto što može naškoditi svijetu, ako se tom snagom, primjerice „vatrom“, služimo na ispravan način, koristi cijelome svijetu.

Jednako je i u radu. Kad Stvoritelj čovjeku daje potrebnu pomoć, tada mu je snaga goriva, koja se naziva „kiša“, dovoljna da donese plod, jer u Kedushi (svetosti) vrijedi pravilo da čovjek treba donositi plodove u radu, dok se za Sitra Achra (drugu stranu) kaže: „Drugi bog je neplodan i ne donosi plod.“

Prema navedenome, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Nidah 16b): „Rabi Hanina Bar Papa kaže: ‘Anđeo koji je zadužen za trudnoću zove se Laila (Noć). On uzima kap i stavlja je pred Stvoritelja te Mu kaže: ‘Gospodaru svijeta, što će biti s ovom kapi? Hoće li biti snažan ili slab, mudar ili lud, bogat ili siromašan?’ Ali nije rekao: ‘hoće li biti zao ili pravedan’. To je u skladu s riječima rabi Hanine: ‘Sve je u rukama Neba osim straha od Nebesa.’”

Baal HaSulam postavio je pitanje: ako je toj kapi određeno da bude luda, kako poslije uopće može postojati mogućnost izbora za dobro? Uostalom, postoji pravilo da čovjek ne griješi osim ako u njega nije ušao duh ludosti. Pa kako onda može izabrati dobro, kad je rođen s duhom ludosti? Kako se može sačuvati od prijestupa ako je duh ludosti u njemu?

Prema onome što smo objasnili o čovjeku, kad se rodi prema spoju četiriju elemenata zbog kojih ima loše osobine, to još nije povezano ni s naklonjenošću zlu ni s dobrom sklonošću, nego je poput zvijeri ovoga svijeta. Međutim, baveći se Torom i mitzvot čak i radi vlastite koristi, kroz Svjetlost koja je u njima osjetit će niskost i strašnu iskvarenost koja postoji u prirodi primanja radi sebe. Tada će odlučiti potpuno se posvetiti radu jedino radi davanja zadovoljstva svome Stvoritelju, a tada će mu Stvoritelj otvoriti oči.

I ovdje trebamo objasniti da, premda je toj kapi određeno da bude luda, bavljenjem Torom Lo Lishma (ne u Njezino ime) Svjetlost u njoj ispravlja čovjeka. To jest, Svjetlost u Tori Lo Lishma može zasjati čovjeku tako da osjeti zlo u sebi. Drugim riječima, premda postoji pravilo da „lud ne osjeća“, jer kako bi onaj koji je rođen iz kapi kojoj je određeno da bude luda mogao osjećati razliku između dobra i zla, to vrijedi samo sa stajališta samoga rođenja, odnosno sa stajališta te kapi kojoj je određeno da bude luda. Tada se za njega kaže da je „lud koji ne osjeća“. Međutim, kroz Svjetlost Tore prima osjećaj dobra i zla u tolikoj mjeri da, zahvaljujući prepoznavanju zla koje je stekao kroz Svjetlost Tore, biva nagrađen otvaranjem očiju.

Međutim, trebamo postaviti pitanje: zašto Stvoritelj određuje da neka kap bude luda? Čini se kao da Stvoritelj namjerno uzrokuje da čovjek ne može nadvladati osobine s kojima je rođen. To trebamo objasniti prema riječima Baal HaSulama, koji kaže da Stvoritelj često čini čovjeku nešto što izgleda kao da djeluje na njegovu štetu. No prema pravilu da „Stvoritelj ne dolazi s prigovorima prema Svojim stvorenjima“, zašto onda Stvoritelj čini da izgleda kao da je čovjeku onemogućio nadvladavanje?

Odgovor je da Stvoritelj želi da stvorenja spoznaju kako On nije ograničen u Svojem djelovanju. To jest, postizanje Dvekuta (prianjanja) sa Stvoriteljem nije u čovjekovim rukama, nego dolazi upravo kroz pomoć odozgo, kad Stvoritelj čovjeku daje drugu prirodu, koja se naziva „želja za davanjem“. A Stvoritelju nije nikakva razlika treba li čovjeku pomoći mnogo ili malo. Također, i ovdje trebamo objasniti da je činjenica što Stvoritelj određuje da neka kap bude budala upravo zato da bi čovjek znao kako Stvoritelju nije važno ima li čovjek velike ili male sposobnosti, je li vrlo mudar ili lud. Potrebno je samo da čovjek shvati kako mora moliti Stvoritelja da mu pomogne, i tada mu Stvoritelj pomaže. To jest, nakon što primi Svjetlost Tore, kroz Toru kojom se bavio radi vlastitog zadovoljstva, odnosno iz želje za primanjem radi vlastite koristi, ako zamoli Stvoritelja, biva nagrađen time da mu Stvoritelj otvori oči i pokaže mu svijet ispunjen potpunim savršenstvom.

Prema navedenome možemo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Taanit 7): „Svatko tko se bavi Torom Lishma (u Njezino ime), njegova mu Tora postaje napitak života. A svakome tko se bavi Torom Lo Lishma, ona mu postaje napitak smrti.“

To je naizgled zbunjujuće. Prije nego što čovjek bude nagrađen time da njegova djela budu radi Stvoritelja, on još uvijek ne može učiti Lishma. Zašto su onda rekli (Pesachim 50): „Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot Lo Lishma, jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma“? Kako se može reći da čovjek najprije treba učiti Lo Lishma ako time u sebe unosi napitak smrti?

To trebamo objasniti prema gore navedenome. Čovjek, koji je sastavljen od četiriju elemenata, još uvijek nema nikakvu povezanost ni s naklonjenošću zlu ni s dobrom sklonošću. Naprotiv, kao što je rečeno u Sulamu (Ljestve, komentar na Zohar), učenje Tore radi vlastitog zadovoljstva naziva se Lo Lishma, odnosno radi vlastite koristi. Ipak, kroz Svjetlost koja je u njoj, kao što je rečeno u Sulamu: „Kroz Svjetlost koja je u njoj osjetit će niskost i strašnu iskvarenost prirode primanja radi sebe. Tada će odlučiti napustiti tu prirodu primanja i potpuno se posvetiti radu jedino radi davanja zadovoljstva svome Stvoritelju. Tada će mu Stvoritelj otvoriti oči.“

Dakle, to znači da upravo kroz Svjetlost Tore, učenjem Tore Lo Lishma, Svjetlost u Tori daje čovjeku da razumije i osjeti što znači „napitak života“, a što „napitak smrti“. Ako uči Lishma, odnosno radi davanja, bit će nagrađen Svjetlošću života i vidjet će svijet ispunjen obiljem. A ako ne, nego ostane u primanju radi sebe, njegovo će stanje biti „napitak smrti“. To jest, osjetit će iskvarenost koja postoji u primanju radi sebe i ostat će odvojen od Života svih života.

Iz toga slijedi da upravo kad čovjek počne učiti Lo Lishma, Svjetlost u Tori daje mu razumijevanje što je „napitak života“, a što „napitak smrti“. Time će poslije biti nagrađen otvaranjem očiju i vidjet će svijet ispunjen obiljem.