Što u radu znači: „Shechina je svjedočanstvo Izraelu“?

Članak br. 37, 1990.

Zohar kaže (Pinhas, stavka 491): „‘Za voditelja, na Shoshan Edut.’ Mojsije je rekao: ‘Shoshan Edut’, Edut (svjedočanstvo) Shechina (Božanskog), koja se naziva ‘Shoshan Edut’ zato što je ona svjedočanstvo koje stoji nad nama i svjedoči o nama pred Kraljem. Ona nam je sveta pomoć da hvalimo pohvalama. Zato se naziva ‘Shoshan Edut’. Mojsije je rekao: ‘Naziva se ‘Shoshan Edut’ zato što je Shechina svjedočanstvo Izraelu, koji su njezini organi, a ona je duša nad njima. Ona je pomoć s neba, kao što je o njoj napisano: ‘I čut ćeš nebo.’ Ona je sveta pomoć.’“

Trebamo razumjeti zašto se Shechina naziva Shoshan. Što nam ova boja (Shoshan je ruža) Shechina nagovješćuje? Također trebamo razumjeti što znači da Shechina svjedoči o nama pred Kraljem. Znamo da Edut (svjedočanstvo) treba biti na temelju viđenja, a ne slušanja. Stoga trebamo razumjeti kakvo viđenje ovdje postoji da bi se moglo reći da Shechina svjedoči o nama u pogledu viđenja.

Poznato je da u radu Stvoritelja imamo dva suprotna razlučivanja: 1) S jedne strane, učimo da je svrha stvaranja proizašla iz Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima. Zbog toga je u stvorenjima stvorio želju za primanjem užitka i zadovoljstva, budući da je mjera zadovoljstva razmjerna čežnji za nečim. Proizlazi da je svrha stvaranja bila da stvorenja uživaju u svijetu. Drugim riječima, stvorio je želju za primanjem zadovoljstva kako bi stvorenja uživala, što znači da je čitava svrha bila da stvorenja uživaju. 2) S druge strane, rečeno nam je da je zabranjeno primati za sebe. To jest, čovjek ne smije činiti ništa u misli, govoru ili djelovanju radi vlastite koristi. Umjesto toga, treba se brinuti da sve čini radi Stvoritelja, a ne radi sebe, što je zapravo suprotno svrsi stvaranja.

Odgovor je da čovjek treba raditi radi Stvoritelja ne zato što Stvoritelj treba da drugi rade za Njega ili da Mu nešto daju. Naprotiv, to je ispravak za stvorenja. Kao što ARI kaže, to je kako bi se na Svjetlost iznijelo savršenstvo Njegovih djela, odnosno kako bi ovo djelovanje, koje se naziva „činiti dobro Svojim stvorenjima“, omogućilo stvorenjima da uživaju i kako bi u tom zadovoljstvu postojala cjelovitost, odnosno kako u njemu ne bi osjećali sram, na užitak i zadovoljstvo koje Stvoritelj želi dati postavljeni su Tzimtzum (ograničenje) i skrivenost.

Ipak, to vrijedi samo kad imaju namjeru radi Stvoritelja, što znači da, budući da Stvoritelj uživa kad se slijedi Njegova volja i kad se od Njega prima dobro zato što On to želi, time se prirodno uklanja pitanje srama koji uzrokuje nejednakost forme, jer postoji pravilo da svaka grana želi nalikovati svom korijenu. Kao što Stvoritelj daje, tako i niži, kad daje, uživa.

Kad niži mora primati, osjeća sram. Stoga je na želju za primanjem radi sebe, koja proizlazi iz stvaranja, postavljen ovaj ispravak: da čovjek na želju za primanjem treba postaviti namjeru radi davanja.

Međutim, kad čovjek želi izvršavati Toru i mitzvot (zapovijedi/dobra djela) s namjerom da mu to donese želju da sve čini kako bi donio zadovoljstvo svojem Stvoritelju, a budući da je ta želja suprotna ljudskoj prirodi, koja je stvorena kao želja za primanjem samo radi vlastite koristi, tada, kad čovjek kaže: „Želim činiti dobra djela kako bih kroz njih mogao sve usmjeriti radi Stvoritelja, a ne radi sebe“, želja za primanjem za sebe koja se nalazi u njegovu tijelu, a koja se naziva „zlim“, viče: „Što vam je ovaj rad?“

A koji odgovor trebamo dati na njegovo pitanje? Odgovor je naveden u Pesah Haggadah (pripovijesti): „Zli, što on kaže? ‘Što vam je ovaj rad?’ Vama, a ne njemu. A budući da je sebe isključio iz zajednice, zanijekao je ono najvažnije. I ti mu stoga otupi zube.“

Ovaj je odgovor vrlo teško razumjeti. On postavlja pitanje; želi razumjeti zašto ćemo poništiti želju za primanjem, koja je želja koju je Stvoritelj stvorio. Moramo mu odgovoriti, budući da je, prema njegovu gledištu, njegovo pitanje ispravno. Stoga, zašto su rekli: „Otupi mu zube“?

Baal HaSulam je o tome rekao da, budući da on pita: „Što je ovaj rad?“, odnosno: „Zašto moramo raditi radi Stvoritelja, a ne radi sebe?“, na to nema odgovora. Drugim riječima, čovjeku se daje odgovor na njegovo pitanje kako bi ga mogao razumjeti svojim umom. Međutim, ovdje je nemoguće objasniti mu tako da razumije, jer on pita: Što će želja za primanjem imati od toga ako radi radi davanja? Kad bi poslije primao, nakon što želi davati, odnosno kad bismo mogli reći: „Daj, a zauzvrat ćeš poslije moći primati“, to bi bilo davanje radi primanja. To se naziva Lo Lishma (ne u Njezino ime).

Stoga, kad čovjek želi raditi Lishma (u Njezino ime), odnosno davati radi davanja, nema mu se što odgovoriti. To se naziva „Otupi mu zube“. Drugim riječima, odgovor je da moramo ići silom, odnosno iznad razuma, budući da je unutar razuma zli u pravu. To se naziva „Otupi mu zube“. Rekao je da čovjek ne može odjednom pobijediti zlo, već se taj rad odvija kroz uspone i padove sve dok čovjek ne bude nagrađen time da ga pobijedi i preuzme na sebe teret kraljevstva nebeskog kao vjeru iznad razuma.

Zato se Malchut naziva Shoshanah (ruža), Shoshanim (ruže) ili Shoshan (drugi naziv za ružu), jer se ime uvijek daje prema događaju, budući da ne bivamo nagrađeni kraljevstvom nebeskim bez „otupljivanja njegovih zuba“. Zato se Malchut naziva Shoshanah, prema djelovanju.

Proizlazi da je značenje Shoshan „Otupi mu zube“, budući da na njegovo pitanje nema odgovora i moramo ići silom, prisilom, premda se zli, odnosno želja za primanjem za sebe, s time ne slaže. To se naziva Hakaa (udaranje), što znači da se čovjek bori sa samim sobom. Kad čovjek kaže svojem zlu: „Vrijedi služiti velikom Kralju i ne trebamo ništa zauzvrat, već samo zato što je On velik i vlada, odnosno zbog Njegove veličine čovjek treba biti zadovoljan time što služi velikom Kralju“, zli mu kaže: „Kako želiš služiti velikom Kralju? Osjećaš li Njegovu veličinu, zbog koje kažeš da Mu vrijedi služiti?“

U tim stanjima čovjek ponekad nije u stanju predočiti sebi nikakvu veličinu Stvoritelja. Umjesto toga, osjeća niskost u Kedusha (svetosti). To se smatra „Shechina (Božansko) u izgnanstvu“ ili „Shechina u prašini“. Drugim riječima, on ne osjeća nikakvu važnost Kralja. Naprotiv, dolaze mu predodžbe koje ga udaljavaju od rada Stvoritelja do te mjere da ponekad čak želi zaboraviti na rad Stvoritelja, jer dok se sjeća da treba raditi za Stvoritelja i ne primati nikakvu nagradu za rad, već da mu sam rad treba biti cilj, to se može reći kad čovjek osjeća okus u radu. Tada ga okus koji osjeća obvezuje da nastavi raditi i nije mu potrebna nikakva nagrada.

Ali što čovjek može učiniti ako, kad dođe izvršavati sveti rad i kaže da ne želi nikakvu nagradu za svoj rad, nema nagradu koja bi ga obvezivala i bila razlog zbog kojeg može raditi, i to radosno, jer će poslije primiti veliku nagradu zato što ne radi kako bi primio nagradu?

Također, ne osjeća da će raditi za velikog Kralja, pa kako čovjek može raditi bez ikakve radosti? Rečeno mu je da radi prisilno, odnosno bez pristanka tijela. To se naziva „Otupi mu zube“.

Ali odakle čovjek može crpiti snagu da bi se mogao prisiliti raditi radi davanja? Čak i ako nadvlada sebe, ne može takav rad obavljati radosno. Odnosno, rad koji tada obavlja nalik je radu zarobljenika koji je prisiljen raditi. Svaki put kaže: „Možda postoji način da pobjegnem odavde kako ne bih morao raditi za druge?“ Jedina radost koju tada ima jest kad pogleda na sat i vidi da će se uskoro osloboditi rada.

Proizlazi da, kad je rad pun tuge i patnje zbog toga što čovjek mora raditi za druge umjesto za sebe, može li vlasnik gledati kako njegovi radnici rade za njega, plačući dok rade i govoreći: „Kad ću se moći osloboditi ovog rada?“

Čovjek se pita: „Želi li Stvoritelj da za Njega radimo prisilno?“

Odnosno, čovjek osjeća da je daleko od Stvoritelja, da ne osjeća ljubav prema Stvoritelju, što znači da bi tijekom rada trebao voljeti Stvoritelja. Gleda sebe i ne zna što se dogodilo s čovjekom. Odnosno, tamo gdje je rad radi Stvoritelja, pojedinac je tijekom svojeg rada trebao osjećati bliskost sa Stvoriteljem, što znači svaki put imati sve veću želju približiti se Stvoritelju.

Ali sada je upravo suprotno. Odnosno, svaki put osjeća da se sve više udaljava od Stvoritelja, da ga djela koja čini odguruju. Svako djelovanje osjeća kao da ga se izbacuje, odnosno kao da mu nije dopušteno približiti se i osjetiti važnost Tore i mitzvot te osjetiti neki okus u tim djelovanjima. Naprotiv, kao da je između njih stvorena udaljenost. Čini mu se kao da jedan drugoga ne mogu podnijeti, a sva njegova djelovanja, koja čini prisilno, za njega su teret i breme. Stalno razmišlja kako pobjeći iz tih stanja, ali nema kamo pobjeći osim u san, što znači da okus pronalazi jedino u snu.

Međutim, tada se postavlja pitanje: Zašto je to doista tako? Odnosno, čovjek se treba zapitati: „Zašto sam ovo zaslužio? Je li ovo Tora i je li ovo njezina nagrada? Jesam li zato što sam počeo raditi na putu istine — a to je doći do toga da sveti rad obavljam tako da sve bude radi Stvoritelja — sada izbačen iz svetog rada?“

Zašto je, kad je rad bio poput rada opće javnosti, odnosno kad sam činio dobra djela i uopće nisam razmišljao o namjeri radi Stvoritelja, te sam se u svojem radu potpuno oslanjao na opću javnost, koja razmišlja samo o djelovanjima, a ne o namjerama, postojalo dobro osjećanje okusa u radu i molitvi? Znao sam da se molim Stvoritelju i da On čuje moju molitvu, imao sam snage nastaviti s molitvom i nikad, dok sam se molio, nisam provjeravao čuje li Stvoritelj moju molitvu. Odnosno, nisam kritički preispitivao svoja djelovanja i bio sam siguran da je sve u redu.

Ali sada, kad se trebam uspinjati po stupnjevima svetosti, budući da želim raditi radi Stvoritelja kako bih se približio Stvoritelju, što sada imam? Samo se sve više udaljavam tamo gdje sam se trebao sve više približavati.

Istina je da moramo vjerovati vjerom u mudrace i ne slijediti ono što nalaže ljudski razum, već se potpuno osloniti na ono što su nam mudraci rekli. Baal HaSulam je rekao da čovjek treba vjerovati da je tako iako to ne vidi. Ipak, čovjek mora vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu, kao što je napisano: „jer Ti čuješ molitvu svakih usta“. Budući da čovjek moli Stvoritelja da ga približi, Stvoritelj mu želi dati stvarnu bliskost, odnosno dati čovjeku užitak i zadovoljstvo koje mu Stvoritelj želi dati. To se naziva „svrha stvaranja“. Zbog toga mu Stvoritelj priprema kelim (posude), a kelim se nazivaju „potreba“ i „nedostatak“.

Vidimo da postoje samo tri stvari: 1) Čovjek razumije da, ako želi biti sluga Stvoritelja, mora biti uzdržan i ni u čemu ne uživati, a tada će biti sluga Stvoritelja. Odnosno, zauzvrat će primiti nagradu na ovom i na budućem svijetu. 2) Razumije da mora postići stupanj na kojem može raditi radi Stvoritelja, što znači da će sva njegova djelovanja biti radi Stvoritelja, i time se zadovoljava. 3) Čovjek mora postići svrhu stvaranja, a to je da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo, a ne da daju, budući da je davanje — to da moramo donijeti zadovoljstvo Stvoritelju — samo ispravak stvaranja.

Prema prethodno rečenom možemo razumjeti ono što smo pitali: Zašto, kad čovjek moli Stvoritelja da mu da kelim davanja, odozgo prima veće kelim primanja nego što ih je imao prije nego što je zamolio Stvoritelja da mu da kelim davanja?

Odgovor je, kao što smo rekli u prethodnim člancima, da kad bi čovjek odmah primio želju za davanjem, odnosno kad bi mogao nadvladati malu želju za primanjem, zadovoljio bi se time, a želja za primanjem u njemu ostala bi neispravljena jer se čovjeku ne bi otkrila kako bi mogao tražiti snagu da je nadvlada.

To znači da činjenica da čovjek vidi kako, kad traži da mu se da snaga da nadvlada malu želju za primanjem, a zauzvrat za molitvu dobiva veliku želju za primanjem, nije onako kako čovjek misli: da je u početku njegova želja za primanjem bila mala, a zatim mu je odozgo dana velika želja za primanjem.

Naprotiv, to je kao što Zohar kaže o onome što je napisano: „Ili mu se obznani njegov grijeh.“ Pitao je: „Tko mu ga je obznanio?“ I rekao je: „Stvoritelj mu ga je obznanio.“ To znači da mu je Stvoritelj svaki put pokazivao u sve većoj mjeri koliko je velika bila snaga želje za primanjem s kojom je rođen, kao što je napisano: „Grijeh vreba na vratima.“ Odnosno, čim se čovjek rodio, ona se rodila s njim u svoj svojoj snazi. Zato se naziva „stari i ludi kralj“.

Međutim, čovjek ne treba poznavati punu mjeru želje za primanjem. Umjesto toga, ovo otkrivanje snage želje za primanjem odvija se postupno. Odnosno, zlo treba biti uravnoteženo u skladu s dobrom koje čovjek ima. Drugim riječima, u onoj mjeri u kojoj se čovjek trudi poništiti želju za primanjem, u toj mu se mjeri ona otkriva odozgo.

Kao što smo objasnili u vezi s riječima: „Zlima se naklonjenost zlu čini poput vlasi kose, a pravednicima se naklonjenost zlu čini poput visoke planine“, rekli smo da, budući da dobro i zlo moraju biti uravnoteženi, kao što su naši mudraci rekli: „Čovjek uvijek treba sebe vidjeti kao napola dobrog i napola lošeg“, oni uvijek idu zajedno kako bi postojao izbor što odlučiti.

Proizlazi da se zlo nalazi u čovjeku. Međutim, zlo se otkriva u skladu s mjerom dobra u čovjeku. Stoga, kad čovjek počne hodati linijom istine, zlo se u njemu svaki put iznova pojavljuje. Međutim, u svakom lošem stanju koje osjeća ne može učiniti ništa osim moliti Stvoritelja da mu pomogne, kao što je napisano: „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svakoga dana. Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao.“ Proizlazi da je čovjek nemoćan nadvladati zlo, već mu Stvoritelj mora pomoći.

Međutim, trebamo znati da je i to ispravak. Odnosno, činjenica da čovjek ne može nadvladati zlo bez pomoći odozgo namjerna je. To je zato što, ako čovjek ima sposobnost sam raditi radi Stvoritelja, ostat će u stanju Katnut (malenosti). Odnosno, neće imati potrebu uspinjati se po stupnjevima Kedusha, gdje čovjek treba doći do postizanja Tore, u kojoj su skriveni užitak i zadovoljstvo koje je Stvoritelj želio dati stvorenjima.

Ako čovjek osjeća da je s njim sve u redu, nema potrebu za Torom. Ali ako čovjek ne može nadvladati zlo, u tom se pogledu ne može zadovoljiti, budući da vidi kako zlo vlada njime. Tako vidi da nema nikakvog uporišta u svetosti, pa kako se onda može zadovoljiti?

Tada, u skladu s mjerom svojeg nadvladavanja, sve jasnije vidi istinu — da nema nikakve mogućnosti da se vlastitim snagama izvuče iz vlasti zla. Tada, kad moli Stvoritelja da mu pomogne, moli svim srcem. Štoviše, često očajava i potrebno mu je dodatno nadvladavanje kako bi imao snage ići iznad razuma, vjerujući da mu Stvoritelj može pomoći.

Proizlazi da, kad nadvladava i traži pomoć Stvoritelja, čime mu se pomaže? Kao što Zohar kaže, „svetom dušom“. Odnosno, svaki put pomoć dolazi kroz veću iluminaciju. Zato se čovjek ne može sam izvući iz vlasti zla, već mu Stvoritelj mora pomoći. Time će otkriti svoj NRNHY od Neshama (duše).

Prema prethodno rečenom trebamo protumačiti ono što smo pitali: 1) Zašto se Shechina naziva Shoshan (ruža)? 2) Zašto Shechina svjedoči o nama pred Kraljem? Odnosno, o čemu treba svjedočiti? 3) Što znači kad kaže da se Shechina naziva „Pomoć odozgo“, kao što je napisano: „I čut ćeš nebo“?

Naziva se Shoshan zato što je nemoguće steći kraljevstvo nebesko, koje je vjera iznad razuma, osim kad zli dođe i pita: „Što vam je ovaj rad?“ te želi unutar razuma znati što će imati od toga što radi radi Stvoritelja, a ne radi sebe.

Tada se unutar razuma nema što odgovoriti, budući da je unutar razuma on u pravu, kao što je napisano: „A budući da je sebe isključio iz zajednice, zanijekao je ono najvažnije.“ Odnosno, budući da je zanijekao bit ispravka, koji je učinjen kako pri primanju užitka i zadovoljstva ne bi bilo srama, proizlazi da Stvoritelju nije potrebno da Mu se služi. Naprotiv, činjenica da trebamo raditi za dobrobit Stvoritelja jest radi naše vlastite dobrobiti.

Odnosno, kroz ovaj ispravak neće biti pitanja srama. To je ono što je zanijekao. Stoga mu neće pomoći nikakvo objašnjavanje, već moramo ići silom, odnosno prisilom, što se naziva „Otupi mu zube“. A budući da je taj rad neprestan, naziva se „Mnogo mu puta otupi zube“. Zato se kraljevstvo nebesko naziva Shoshan ili Shoshanah (oboje znači „ruža“), od riječi „Otupi mu Shinaim (zube)“.

A o čemu nam Shechina svjedoči? Da smo u redu. Pitali smo: Gdje ona to vidi?

Odgovor je da je to zato što nam ona pomaže. Malchut se naziva „Pomoć s neba“. To znači da sama Malchut daje pomoć. To je kao što je napisano: „Onome tko se dolazi pročistiti pomaže se.“ Stoga ona može svjedočiti da smo u redu jer nam je u tome pomogla.

Također smo pitali: Zašto ona mora svjedočiti? Trebamo protumačiti da, nakon što je čovjek nagrađen kraljevstvom nebeskim, kad može raditi radi Stvoritelja, treba biti nagrađen Torom, koja se naziva ZA, „Kralj“. O tome ona mora svjedočiti: da on već ima kraljevstvo nebesko i stoga je dostojan Tore, koja se naziva „imenima Stvoritelja“, što je svrha stvaranja.