Koje su dvije akcije tijekom pada?

Članak br. 32, 1988.

Naši mudraci su napisali u Hulin (str. 7b): „Rabi Hanina rekao je: ‘Čovjek ne podigne svoj prst odozdo ako nije pozvan Odozgo, kao što je rečeno: ‘Koraci čovjeka su od Gospoda, i kako čovjek može razumjeti svoj put?’” Trebamo razumjeti što nam naši mudraci time govore u radu, kako bismo znali da čovjek ne podiže svoj prst odozdo ako nije pozvan Odozgo.

Da bismo to objasnili, uvijek moramo pamtiti svrhu stvaranja i ispravak stvaranja, što su dvije suprotne stvari. Svrha stvaranja je da stvorenja prime užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, kao što je rečeno da je Njegova želja činiti dobro Svojim stvorenjima. Ispravak stvaranja je potpuna suprotnost — činiti dobro Stvoritelju. To znači da je svrha stvaranja radi stvorenja, dok je ispravak stvaranja da stvorenja uvijek misle samo na korist Stvoritelja. Sve dok stvorenja nisu postigla taj stupanj — kada im ništa ne treba za sebe i jedini razlog zbog kojeg žele živjeti jest koristiti Stvoritelju kroz svoja djela — i dok žele živjeti radi vlastite koristi, stvorenja ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo koje im je Stvoritelj namijenio dati.

U radu Lishma (u Njezino ime), nagrada i kazna mjere se prema tome koliko žele davati Stvoritelju. To jest, kada žele davati Stvoritelju, to smatraju „nagradom“. A kada vide da je sve što žele korist za sebe i da su potpuno nesposobni čeznuti za radom u korist Stvoritelja, to smatraju kaznom.

Slijedi da kada čovjek osjeća da je u stanju pada, kad nema nikakvu čežnju ni želju davati Stvoritelju, postoje dva načina u tome:

1) On ne osjeća nikakvu patnju ni bol zbog tog stanja — zbog dolaska u stanje niskosti. Naprotiv, prihvaća situaciju i počinje tražiti zadovoljstvo u stvarima za koje je već prije odredio da su smeće, neprikladne za ljudsku upotrebu. Ali sada vidi da ne može crpiti životnost iz duhovnih stvari jer je okus duhovnosti u njemu pokvaren, pa u međuvremenu želi živjeti i crpiti zadovoljstvo iz tjelesnosti. Kaže: „Čekam vrijeme kada ću moći raditi bez nadvladavanja. To jest, kad mi se da buđenje Odozgo, vratit ću se radu. U međuvremenu želim ostati u stanju u kojem jesam.”

2) Kad osjeća da je u stanju pada, osjeća bol i manjak zbog toga što je pao iz stanja u kojem je mislio da je nagrađen time da bude poput čovjeka. To jest, hrana koja ga je održavala i iz koje je crpio svu svoju životnost bila je samo iz stvari koje nisu povezane sa životinjskim. Mislio je da će uskoro biti primljen u Kraljevu palaču i da će biti nagrađen okusima Tore i mitzvot. Ali bez svijesti ili pripreme, vidi da se nalazi u bezdanom ponoru, za koji nikada nije mislio da postoji.

To jest, nakon što je došao do jasne spoznaje da zna svoju svrhu u životu, sada se vidi u društvu mačaka, kako stoji kraj kanti za smeće i jede otpatke koje su ljudi bacili, budući da ljudi u tome ne mogu uživati, jer je neprikladno za ljudsku upotrebu. Ali sada on sam uživa u tom smeću, za koje je i sam, dok je bio u stanju „čovjeka“, govorio da je takav život smeće. A sada on sam jede otpad koji je bacio. Stoga, kada pogleda svoju niskost, to u njemu izaziva bol i patnju zbog stanja u koje je došao.

Međutim, ponekad čovjek dodaje uvredu na ozljedu. To jest, ne samo da je došao u stanje niskosti, nego tada pada u očaj i kaže da ne može vjerovati da Stvoritelj čuje molitvu svakih usta. Naprotiv, tada kaže: „Budući da sam već nekoliko puta bio na najvišoj razini, i budući da sam nekoliko puta pao u ovo stanje, moram zaključiti da ovaj rad nije za mene. Koliko vidim, ova stvar nema kraja i može trajati do kraja mog života. Stoga, zašto bih se uzalud mučio misleći da će me možda Stvoritelj naposljetku čuti? Uostalom, svaki čovjek uči iz prošlosti, iz onoga što je u njemu zabilježeno i kroz što je prošao.” Taj očaj ga udaljava od rada i on želi pobjeći iz borbe.

Međutim, osoba mora vjerovati u dvije stvari, jer samo time može napredovati u radu:

1) Svi padovi i sve strane misli koje ima u radu nisu došli od njega samoga. Naprotiv, svi dolaze od Stvoritelja. To jest, Stvoritelj mu je poslao ta stanja i nema druge sile na svijetu. To je kako je rekao Baal HaSulam, da čovjek mora vjerovati da nema druge sile na svijetu i da sve dolazi od Stvoritelja (vidi Shamati, br. 1, „Ne postoji ništa osim Njega“).

Doista, trebamo razumjeti zašto Stvoritelj šalje ta stanja, budući da je to vrlo neobično, jer su naši mudraci rekli: „Onome koji se dolazi pročistiti, pomaže se.“ Ali ovdje vidimo suprotno: ondje gdje je trebao dobiti pomoć i vidjeti da svakoga dana napreduje, on vidi da nazaduje. To jest, svaki put vidi koliko je uronjen u samoljublje. Umjesto da se svakoga dana približava želji za davanjem, vidi da se svakoga dana približava samoljublju.

Drugim riječima, prije nego što je započeo rad davanja, nije kušao takve okuse i užitke u samoljublju. Mislio je da, kad god poželi, može odmah poništiti svoju volju za primanjem za sebe i može raditi bez ikakve nagrade za sebe. Ali sada vidi da ne može učiniti ni jedan jedini korak bez dopuštenja svog primatelja. Došao je u stanje koje naši mudraci opisuju riječima: „Zlikovac je pod vlašću svoga srca.“ Nasuprot tome, „pravednik — njegovo je srce pod njegovom vlašću.“ „Srce“ znači želja. To jest, on je u progonstvu, volja za primanjem za sebe ima potpunu vlast nad njim i potpuno je nemoćan ići protiv svoga srca, koje se naziva „volja za primanjem“. To je značenje riječi: „Zlikovac je pod vlašću svoga srca.”

Ipak, postavlja se pitanje: tko se smatra „zlikovcem“, za koga možemo reći da je pod vlašću svoga srca? To je upravo kada čovjek dođe u stanje u kojem vidi da osuđuje svoga Stvoritelja, kada ne može izvršavati Toru i mitzvot radi davanja, i vidi da je uronjen u samoljublje. Kada mu srce kaže: „Učini ono što ti ja kažem“, on slijepo slijedi i nema ni vremena razmisliti o tome što radi. Naši mudraci to nazivaju: „Čovjek ne griješi osim ako u njega nije ušao duh ludosti.“ Tek naknadno pogleda na sebe i vidi kakvu je ludost učinio. Tek tada, u tom stanju, vidi ono što su rekli naši mudraci: „Zlikovac je pod vlašću svoga srca.“

Odgovor na pitanje: Zašto mu je Stvoritelj poslao stanja niskosti? jest da bi čovjek vidio istinu, to jest što je volja za primanjem spremna učiniti kako bi povećala samoljublje, da nema obzira ni prema čemu, i da je spremna učiniti sve što joj može donijeti zadovoljstvo.

Slijedi da mu Stvoritelj svaki put pomaže da vidi svoje stvarno stanje. To jest, to je bilo skriveno u njegovu srcu i on nije vidio svoju bolest. Stoga je došla pomoć Stvoritelja i otkrila mu težinu bolesti. Drugim riječima, ne trebamo samo vjerovati da je volja za primanjem loša stvar. Sada to vidi sam za sebe. To je slično čovjeku koji vidi da s njim nešto nije u redu pa odlazi u bolnicu na pretrage i rendgensko snimanje. Pretrage mu pokazuju da boluje od određenih bolesti, poput srčane bolesti, a također i bolesti pluća. Članovi obitelji dolaze upravi bolnice s pritužbama i govore: „Doveli smo čovjeka s malo povišenom temperaturom, bez opasnih bolesti, a vi, to jest vaši liječnici i rendgen, nanijeli ste našem sinu smrtonosne bolesti.“

Tako je i s nama. Naša volja za primanjem nije bila toliko loša da bi bila opasna. Kada smo došli raditi ovdje, rečeno nam je da ćemo vrlo brzo postići cjelovitost, kako smo mislili o zlu u sebi. Ali iznenada, nakon testova i ispitivanja koja radimo, vidimo da je zlo u nama vrlo opasno, da nas može ubiti i uzrokovati gubitak našeg duhovnog života.

Kao što je u tjelesnosti, trebamo zahvaliti bolnici što je dijagnosticirala bolesti, to jest zlo u tijelu. Isto tako, trebamo zahvaliti Stvoritelju što nam je otkrio opasnost zla u nama, koje je doista smrtonosna opasnost i može nas stajati našeg duhovnog života. I svakako trebamo zahvaliti Stvoritelju što nam pomaže otkriti bolest od koje patimo, budući da smo prije mislili da smo samo malo bolesni, ali nam je Stvoritelj otkrio istinu. Slijedi da smo doista napredovali prema viđenju istine, to jest stvarnog oblika zla u nama.

Time možemo protumačiti ono što smo pitali: što u radu znači: „Čovjek ne podigne svoj prst odozdo ako nije pozvan Odozgo“? „Prst“ znači da čovjek vidi unutar razuma, kao što je napisano: „Svaki pokazuje prstom“, ili iz riječi „pokazivati prstom“. „Podizanje“ znači manjak odozdo. To jest, čovjek koji osjeća manjak, da mu je važnost niska, odnosno da je udaljen od Stvoritelja, ne osjeća tu svjesnost ako nije pozvan odozgo.

Postoje dva tumačenja za „odozgo“: a) „Pozvan je odozgo“ znači da mu je to došlo iz osobne Providnosti. To jest, ne može se reći da se nije čuvao od „podizanja“ (prsta), odnosno da nije pazio na čuvanje tijela. Dani su nam zakoni po kojima se čovjek treba čuvati od štete, kako tijelo ne bi pretrpjelo neko oštećenje, ali on nije bio oprezan pa je njegovo tijelo zadobilo nedostatak, što se naziva „uzdizanje“.

Međutim, čak i da se čuvao na sto načina, to mu nimalo ne bi pomoglo, jer je tako o njemu presuđeno „Odozgo“. Kao što je RASHI protumačio: „pozvan“, to jest presuđen. To znači da je to presuda odozgo i nije čovjekova krivnja. Ipak, možemo pitati: zašto mu je to odozgo presuđeno?

b) „Odozgo“ znači da je to od velike važnosti. To jest, čovjek je primio nedostatak u svom radu koji je obavljao unutar razuma, što se naziva „podizanje prsta odozdo“. Drugim riječima, sada vidi da je u stanju niskosti, odnosno vidi da je gol i siromašan u stvarima rada na putu istine.

Ovdje se postavlja pitanje: je li viđenje njegove niskosti došlo zato što nije izvršavao Toru i mitzvot, ili je obrnuto — zato što je počeo raditi s većim žarom, što ga je dovelo u stanje pada, nazvano „podizanje prsta odozdo“? Trebamo reći da je došlo zato što je uložio više napora u rad. Prema pravilu „mitzva uzrokuje mitzvu“, trebao je vidjeti da je u stanju „gore“, pa zašto je onda u stanju „dolje“?

Odgovor je da je „pozvan Odozgo“. To jest, odozgo mu je presuđeno da bude primljen na mjesto velike važnosti. Zbog toga mu je pokazano stvarno stanje zla u njemu, kako bi znao za što se treba moliti. Zasigurno postoji razlika kada u tjelesnosti vidimo da čovjek dolazi nekome tražiti zajam, da mu posudi novac, ili kada netko dolazi drugome moliti uslugu da govori u njegovo ime kako ne bi bio bačen u zatvor, ili kada je netko osuđen na smrt pa moli jedinu osobu koja ga može spasiti od smrti. Postoje velike razlike među tim molbama.

U duhovnosti te stvari razumijemo u odnosu na kli (posudu). U duhovnosti se molitva smatra kli. Prema pravilu „nema Svjetlosti bez kli“, postoji razlika kada se čovjek moli Stvoritelju da mu pomogne kako bi primio cjelovitost — to jest, uistinu izvršava Toru i mitzvot i bavi se milosrđem, ali iz glasina koje je čuo razumije da postoji veća cjelovitost od njegovog izvršavanja Tore i mitzvot, i po količini i po kvaliteti. On vjeruje u stih: „Nema pravednika na Zemlji koji čini dobro a da ne griješi“, pa zato traži od Stvoritelja da mu pomogne. Slijedi da mu treba samo jedna mala stvar.

Na primjer, kada netko dođe tražiti zajam od nekoga, kaže mu se da ga može dobiti i drugdje. To jest, kada je riječ o posudbi, tome ne pridajemo veliku važnost. Stoga, obično, kada mu netko odbije posuditi, on ga napusti.

Nije tako kada je čovjek osuđen na smrt i postoji samo jedna osoba koja mu može spasiti život. Ako ta osoba odbije učiniti mu uslugu i spasiti ga, on je neće napustiti i reći da će otići drugoj osobi da ga spasi od smrti, budući da ga samo sam kralj može pomilovati. Zbog toga ne napušta kralja i traži svaku mogućnost da mu kralj da oprost.

Slično je i u duhovnosti — potrebna nam je prava kli (posuda), odnosno stvarna potreba da nam Stvoritelj da ispunjenje. Zbog toga, kada nam se odozgo pokaže naše istinsko stanje, da smo doista goli i siromašni, možemo staviti ispunjenje u tu kli, jer je čovjek spoznao da mu nedostaje duhovni život, nazvan „potpuna vjera“, i da uopće nije dohvatio duhovnost. Drugim riječima, ne može reći da čini išta radi Stvoritelja, nego je sve radi vlastite koristi. To znači da je cijela građevina Kedusha (svetost) u njemu srušena i sve što čini samo su prazne riječi. To se naziva „stvarna molitva“, jer se nema kome drugome obratiti, i samo mu sam Stvoritelj može pomoći, kao što je rečeno za izlazak iz Egipta, da ga je izvršio sam Stvoritelj, kao što je napisano: „Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske.“

To je slično čovjeku koji je osuđen na smrt, a samo ga kralj može pomilovati. Slijedi da kada čovjek osjeća da je u stanju „zlikovca“, a „zlikovci se za života nazivaju ‘mrtvima’“, to se smatra kao da je osuđen na smrt. Međutim, kada čovjek traži od Stvoritelja da mu daruje život kao poklon, to se smatra da ima kli koja može primiti ispunjenje, budući da ne traži od Stvoritelja luksuze, nego jednostavno svoj duhovni život.

Stoga, s jedne strane, čovjek treba reći: „Ako nisam za sebe, tko je za mene?“ To jest, treba sam birati. To znači da sve što misli da može učiniti, sve što misli da će mu pomoći izaći iz samoljublja, treba učiniti. S druge strane, čovjek treba reći da sve dolazi odozgo, kao što je rečeno: „Čovjek ne podigne svoj prst odozdo ako nije pozvan odozgo.“ Kada čovjek dođe do spoznaje zla u sebi, koje mu ugrožava život, to se naziva „čin“. Ali i taj čin treba pripisati Stvoritelju.

Nakon toga treba moliti za djelovanje. To jest, čovjek mora i manjak i ispunjenje pripisati Stvoritelju. To jest, kada je čovjek započeo rad davanja i predano radio da postigne istinu, Stvoritelj mu šalje osjećaj njegova nedostatka. Čovjek to može osjetiti tek nakon što je uložio velike napore da postigne svojstvo davanja. Tada mu se obznanjuje da je udaljen od dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem, što se naziva „život“. O tome je napisano: „A vi koji prianjate uz Gospoda, Boga svoga, svi ste živi danas.“

Tada, kada se moli, to se smatra molitvom zbog nedostatka života, a ne molitvom za stvari bez kojih se može živjeti. Naprotiv, on jednostavno traži život, nazvan „potpuna vjera u Stvoritelja.“