Što znači da se u radu započinje u Lo Lishma

Članak 23, 1988.

U traktatu Pesachim (str. 50) napisano je: „Rav Yehuda rekao je u ime Rava: Čovjek se uvijek treba baviti Torom i mitzvot, čak i u Lo Lishma (ne u Njezino ime), jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma (u Njezino ime).”

Maimonides (Hilchot Teshuva, poglavlje 10, 5) kaže: „Mudraci su rekli: Čovjek se uvijek treba baviti Torom, čak i u Lo Lishma, jer iz Lo Lishma dolazi do Lishma. Stoga, kada se poučavaju djeca, žene i općenito neuki, uči ih se raditi iz straha i radi primanja nagrade, sve dok im se znanje ne umnoži i dok ne postanu mudriji. Tada im se ta tajna otkriva malo po malo i postupno ih se navikava na blag način, sve dok je ne postignu, ne spoznaju Ga i ne služe Mu iz ljubavi.”

U Pesachim (str. 50), u Tosafotu je napisano: „Teško je, jer u drugom poglavlju Berachot stoji: ‘Svatko tko se bavi Torom u Lo Lishma, bolje mu je da se nije rodio.’ A Rabbi Yehuda kaže da se ondje radi o onome koji uči kako bi se uznosio i hvalisao.” A u Berachot Tosfot objašnjava:
„Treba pitati, jer ovdje se radi o onome koji uči samo da bi provocirao svoje prijatelje, a ondje se radi o onome koji uči kako bi ga poštovali.”

Iz navedenog vidimo da općenito treba razlikovati dvije razine u radu Stvoritelja: a) Lishma i
b) Lo Lishma. I moramo točno znati što je „Lishma”, a što je „Lo Lishma”.

U Lo Lishma vidimo da treba razlikovati pet razina:
1. Kao što reče Maimonides, čovjek se bavi Torom i mitzvot zato što je Stvoritelj zapovjedio, i želi izvršavati zapovijedi Stvoritelja, i to je razlog zbog kojeg se bavi Torom i mitzvot. No ovdje treba razlikovati koji je razlog koji ga obvezuje izvršavati zapovijedi Stvoritelja.
Maimonides kaže da mu treba reći: „zbog nagrade i kazne”. To jest, ako izvršava zapovijedi Stvoritelja, Stvoritelj će mu dati nagradu: dug život, bogatstvo i viši svijet. A ako ih ne izvršava, primit će kaznu zato što ne želi izvršavati zapovijedi Stvoritelja.

Međutim, u nagradi i kazni treba razlikovati dvije razine: a) kao što kaže Maimonides,
b) postoji nagrada i kazna iz užitaka u Tori i mitzvot. Ova se stvar također ne može otkriti onima koji tek započinju rad, kao ni djeci i ženama.

2. Druga razina Lo Lishma, kako kaže Tosfot, jest da on uči Toru kako bi ga poštovali. To je gore od prve razine koju spominje Maimonides, jer ovdje on ne traži da mu Stvoritelj plati nagradu pa zato radi, nego želi da ga ljudi poštuju – bilo novcem ili čašću. To je razlog koji ga obvezuje baviti se Torom i mitzvot. Može se reći da izgleda kao da izvršava Toru i mitzvot zato što ga ljudi obvezuju, jer mu inače neće dati nagradu, a ne zato što je Stvoritelj zapovjedio izvršavati Toru i mitzvot. Ipak, i to spada u kategoriju Lo Lishma koje dovodi do Lishma.

3. Treća razina je, kako kaže Tosafot, onaj koji uči s namjerom da izaziva svoje prijatelje. To je gore od prethodnih razina Lo Lishma. Za to su rekli: „Svatko tko se bavi Torom u Lo Lishma, bolje mu je da se nije rodio.”
Objasnimo sada što je razina Lishma, i pet razina Lo Lishma, te započnimo odozdo prema gore.

Lo Lishma s namjerom da se provocira (lekater – zanovijetati, izazivati...), što je najgore od svih, do te mjere da su naši mudraci rekli da onome tko ide tim putem „bolje da se nije rodio”. Treba razumjeti razlog zašto je onaj koji uči s namjerom da izaziva gori od onoga koji uči kako bi ga poštovali. Uostalom, i jedan i drugi uče radi stvorenja, a ne radi Stvoritelja – kao i onaj koji provocira, jer i to čini radi stvorenja.

Razlika među njima može se objasniti time što nam je dana mitzva: „I ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.” Rabbi Akiva je rekao da je to veliko pravilo u Tori. I kako je objašnjeno u knjizi Matan Tora, to je prijelaz kojim se izlazi iz samoljublja prema ljubavi prema drugome – ljubavi prema prijateljima – sve do ljubavi prema Stvoritelju. To znači da čovjek ne može raditi u Lishma prije nego što izađe iz samoljublja.

Zato u pogledu ljubavi prema drugome trebamo razlikovati dvije razine:
a) ima ljubav prema drugome,
b) nema ljubav prema drugome.
Postoji i treća razina – mržnja prema drugome. To jest, čini djela kako bi nanio patnju drugome. To se naziva „onaj koji se uzdiže sramotom svoga prijatelja”, što znači da uživa u tome da je njegov prijatelj ponižen i da pati, i iz toga crpi svoje zadovoljstvo. Takav se čovjek naziva onim koji se bavi mržnjom prema stvorenjima.

U tome treba razlikovati onoga koji uči kako bi ga poštovali i onoga koji uči kako bi izazivao. Budući da je cilj doći do Lishma, dana nam je metoda kako to postići – putem ljubavi prema drugome. Ispada da onaj koji uči kako bi ga poštovali, premda se ne bavi ljubavlju prema drugome, barem ne čini djela mržnje prema stvorenjima. Jer ljudi koji ga poštuju imaju korist od njega, pa ga zato poštuju. Stoga on još uvijek ima priliku doći do Lishma, zahvaljujući samom djelovanju, time što se bavi Torom i mitzvot, jer sama Tora i mitzvot donose mu duh čistoće, tako da može napredovati po stupnjevima, sve dok ne dođe do ljubavi prema drugome i ljubavi prema Stvoritelju.

Zato su rekli: „Iz Lo Lishma dolazi se do Lishma.” Nasuprot tome, onaj koji uči s namjerom da izaziva, to je djelovanje koje ga vodi do mržnje prema drugome, jer se želi uzdizati poniženjem svoga prijatelja. Sigurno nikada neće moći doći do ljubavi prema Stvoritelju, budući da čini djela koja ga sprječavaju da izađe iz samoljublja. Pa kako će onda izaći iz samoljublja u ljubav prema Stvoritelju?

Međutim, postoji još jedno razmatranje u Lo Lishma, a to je putem prisile, kao što je napisano u članku 19 (1987.). Na primjer, čovjek radi kod religioznog poslodavca i od njega dobro zarađuje. Poslodavac mu kaže: „Želim da budeš onaj koji slijedi Toru i mitzvot, inače ne želim da radiš kod mene.”

On dolazi kući i kaže ženi da ga poslodavac želi otpustiti. Žena mu odgovara: „Zašto bismo slijedili Toru i mitzvot samo zato što ti je poslodavac religiozan? Mi u to ne vjerujemo. Zar ćemo zbog novca prodati svoju savjest?” Ali on joj kaže: „Bio sam na nekoliko radnih mjesta i sada se posao ne može naći. Ako ne prihvatimo uvjet poslodavca, umrijet ćemo od gladi.”

Zato muž kaže da se ne isplati žrtvovati život zbog savjesti. Znamo istinu – ne vjerujemo u Toru i mitzvot – nego ćemo Toru i mitzvot izvršavati ne zato što nam je Stvoritelj zapovjedio, nego zato što nam je to zapovjedio vlasnik tvornice. Zato ih izvršavamo. A u poslodavca ne moramo vjerovati. Tako, samim djelovanjem, ne narušavamo savjest, jer čak i dok izvršavamo ta djela, ostajemo nevjernici.

Naizgled, kakvu važnost imaju takva Tora i mitzvot, kada on otvoreno kaže da ostaje u svom stavu kao svi sekularni, pa kakvu vrijednost takva djela imaju u našem umu?

Međutim, prema Halahi, mi smo dužni prisiliti ga, čak i ako kaže da ne želi. Ispada da i u tom slučaju on izvršava mitzvot Stvoritelja, samo što se to naziva Lo Lishma. Kao što je napisao Maimonides (Hilchot De’ot, poglavlje 6): „Ali u nebeskim stvarima, ako se potajno ne vrati na pravi put, javno ga sramote, preziru i proklinju, sve dok se ne popravi.”

Iz toga proizlazi da se i to smatra razinom Lo Lishma, iz koje se također dolazi do Lishma – čak više nego kod onoga koji uči s namjerom da izaziva, za kojega su mudraci rekli: „bolje da se nije rodio.” Ovdje se može objasniti da, time što izvršava Toru i mitzvot u Lo Lishma, on ne čini djelo protiv ljubavi prema drugome. Naprotiv, drugi imaju korist od toga. To jest, religiozni ljudi koji vide da je sada postao onaj koji slijedi Toru i mitzvot, ne gledaju razlog, nego djelo, i zato imaju radost od toga. Nasuprot tome, onaj koji uči s namjerom da izaziva, čini djelo suprotno onome što čovjek treba činiti.

Time smo objasnili razliku između „onoga koji uči s namjerom da izaziva”, što je najgore od svega, i „onoga koji radi pod prisilom”, kojega drugi prisiljavaju da radi – što je također Lo Lishma, ali stoji iznad onoga „koji uči s namjerom da izaziva”. I premda je teško tako reći – jer on izvršava Toru i mitzvot svojom voljom, a ne pod prisilom, samo što mu je namjera izazivati, što je tek misao, a ne djelo – dok onaj koji izvršava Toru i mitzvot pod prisilom trpi pritisak okoline – zašto bi to bilo bolje od onoga koji uči s namjerom da izaziva, čije djelo nije iz dobre volje?

Možda se može reći da ipak postoji posebna snaga u samom djelu koje čini, premda pod prisilom, jer samo djelo ima svojstvo da mu donese dobru volju i dobru misao. Kao što su naši mudraci rekli o stihu: „neka ga prinese prema svojoj volji pred Stvoriteljem”. I rekli su: „neka ga prinese – uči da ga prisiljavaju. Može li to biti protiv njegove volje? Zato stoji ‘prema svojoj volji’. Kako to? Prisiljavaju ga dok ne kaže: ‘Želim’” (Arachin 21). Iz tog razloga možemo reći da je to važnije od onoga koji uči s namjerom da provocira.

Međutim, treba postaviti pitanje: naposljetku, on izvršava djelo u potpunosti. Samo što misli da će time steći poštovanje, jer pokazuje da zna, a drugi ne. Pa zašto bi bilo tako teško doći do cilja koji se naziva Lishma (u Njezino ime) iz takvog Lo Lishma (ne u Njezino ime), koje je s namjerom da izaziva, do te mjere da su rekli: „bolje da se nije rodio”?

Može se reći da onaj koji uči s namjerom da izaziva sigurno je sav, glavom i većinom, uronjen u Toru. Posljedično, on o sebi misli da je potpun čovjek u Tori. Stoga nikada neće razmišljati o pitanju Lishma, jer vidi da je uronjen u Toru više od svojih prijatelja, koji ne ulažu toliko ni po količini sati ni po kvaliteti. On sebe vidi kao onoga koji ulaže veći napor u Tori od prijatelja, time što se trudi dokučiti ispravno tumačenje koje treba razumjeti u Tori, i ne uči površno kao drugi, nego ulaže veliki misaoni napor. Pa kako onda može pomisliti da mu nešto nedostaje? Prema tome, nikada ne može doći do spoznaje zla u sebi, da uvidi kako mora doći do Lishma. Zato je izgubljen. Zato su za njega rekli: „bolje da se nije rodio”.

A najvažniji oblik Lo Lishma koji dovodi do Lishma jest onaj o kojem govori Maimonides – da izvršava Toru i mitzvot kako bi primio nagradu i ne bio kažnjen. Jer Lo Lishma o kojem govore Tosfot – „kako bi ga poštovali” – znači da čini djela radi ljudi, da ga oni vide i poštuju. Ispada da izgleda kao da izvršava njihove zapovijedi, jer radi za njih, a oni će mu platiti nagradu.

Nasuprot tome, kada radi s namjerom nagrade i kazne, on radi za Stvoritelja, samo što želi da mu Stvoritelj plati nagradu zauzvrat za njegov rad u Tori i mitzvot. On ne želi da mu ljudi plate nagradu, jer ne radi za ljude da bi mu oni platili. On radi i izvršava Toru i mitzvot zato što nam je Stvoritelj dao Toru i mitzvot da ih izvršavamo, i time ćemo primiti nagradu za svoj rad. 

Stoga je ta razina zasigurno viša od one o kojoj govore Tosafot, to jest Lo Lishma kako bi ga poštovali. Jer ondje radi zbog ljudi – da ga ljudi poštuju. Dok u nagradi i kazni radi radi Stvoritelja, što se već naziva Lishma, to jest radi Njega. Samo što još uvijek želi nagradu za svoj rad, pa se zato to još ne naziva „istinska Lishma”.

Međutim, i u nagradi i kazni treba razlikovati još jednu razinu koja se također naziva Lo Lishma, kao što kaže Maimonides, ali je nagrada i kazna drukčijeg oblika. Jer je uobičajeno da se nagrada i kazna shvaćaju u materijalnim odorama, poput jela, pića i sličnoga. Zohar kaže da je užitak koji možemo primiti iz tjelesnih želja samo nehiru dakik (tanašni sjaj, iskrica) od svetih iskri koje su pale iz svijeta razbijanja posuda u klipot. I to je sav užitak koji se u njima nalazi. I cijeli svijet trči za tim užicima. Dok je glavna Svjetlost odjevena u Toru i mitzvot, i takvu nagradu i kaznu on očekuje.

Stoga uvijek treba obratiti pažnju, kada se nekoga želi potaknuti da počne izvršavati Toru i mitzvot, najprije treba razmisliti koji razlog toj osobi odgovara. Jer svatko ima nešto drugo što ga zanima, i upravo zbog toga razloga on razumije da se isplati izvršavati Toru i mitzvot.
Jer će time dobiti nešto za što vrijedi uložiti napor i mnogo rada. A sve što se od njega traži, bit će spreman dati kako bi postigao ono što razumije da mu se isplati.

Zbog toga čovjeku uvijek treba govoriti ono što je za njega važno, u mjeri u kojoj mu se isplati dati sve što se od njega traži. Inače, ako mu se ne da razlog zbog kojeg će razumjeti isplativost, sigurno neće slušati ono što mu se govori. Budući da se čovjek zadovoljava onim što ima i teško mu je promijeniti svoje navike, ako od toga nema nikakve koristi, tada – samo zbog važnosti stvari – on ima „gorivo” da promijeni svoju naviku i počne raditi na drukčiji način od onoga na koji je navikao.

Stoga pred sobom imamo pet razina Lo Lishma (ne u Njezino ime), koje se nazivaju:
a) putem prisile,
b) onaj koji uči s namjerom da izaziva (da provocira),
c) onaj koji uči kako bi ga poštovali, kao što je rečeno u Tosafot,
d) zbog nagrade i kazne, prema riječima Maimonidesa,
e) nagrada i kazna, ali ne u tjelesnim stvarima, koje su svima razumljive, nego želi nagradu i kaznu u duhovnim užicima, kao što je napisano u Uvodu u Knjigu Zohar (stavak 30), i to ovim riječima: „A posljednja razina u ovoj podjeli (to jest u Lo Lishma) jest da se zaljubi u Stvoritelja snažnom čežnjom, poput onoga koji je zaljubljen u tjelesnu strast, sve dok mu ta čežnja ne silazi s očiju ni danju ni noću, kao što je pjesnik rekao: ‘Kad Ga se sjetim, ne dopušta mi spavati.’”

Međutim, petu razinu Lo Lishma ne može se reći čovjeku da u njoj započne, jer nije svatko sposoban razumjeti da tako nešto postoji. To jest, vjerovati da postoji užitak u naslađivanju u Svjetlosti koja je odjevena u Tori i mitzvot, veći od svakog užitka koji se može primiti iz tjelesnih užitaka. To znači da bi, kad bi se odmah otkrila Svjetlost užitka odjevena u Tori i mitzvot, to bilo nazvano „otkrivena Providnost”. Tada čovjek uopće ne bi imao mogućnost raditi Lishma, jer bi ga užitak koji osjeća u Tori i mitzvot prisiljavao da sve čini, a ne zato što je Stvoritelj zapovjedio da ih izvršava.

To je kao što piše u Uvodu u Talmud Eser Sefirot (stavak 43):
„Zamislimo, na primjer, da bi se Stvoritelj prema stvorenjima odnosio otkrivenom Providnošću, tako da bi, na primjer, svatko tko pojede zabranjenu stvar odmah umro na mjestu, a svatko tko izvrši mitzvu u njoj našao divan užitak, sličan najvećim užicima u ovom tjelesnom svijetu – tko bi tada bio toliko lud da i pomisli okusiti zabranjenu stvar, znajući da će odmah izgubiti život? I tko bi bio toliko lud da propusti neku mitzvu, a da je ne izvrši odmah, sa svom žurnošću, kao što se čovjek ne može suzdržati niti odgoditi veliki tjelesni užitak koji mu dođe u ruke, nego ga odmah prima?”

Ispada da tada ne bi postojala nikakva stvarnost izbora, jer bi veliki užici odjeveni u Tori i mitzvot – koji su velika Svjetla – prisiljavali čovjeka. Zato je taj užitak u skrivenosti. A suprotno tome, u tjelesnosti je užitak otkriven u svakoj radnji, i to nas navodi da težimo svakom mjestu gdje vidimo neki užitak. Tijelo ne razlikuje je li nešto zabranjeno ili dopušteno. Zbog toga postoji pitanje izbora, kao i pitanje nagrade i kazne.

Iz navedenog proizlazi da, kada se razgovara s nekim kako bi na sebe prihvatio jaram Tore i mitzvot, treba smireno i razborito odvagnuti koju razinu Lo Lishma mu treba reći, kao što je gore objašnjeno. Jer svakome treba dati onaj Lo Lishma koji odgovara njegovoj prirodi, kako bi razumio da se zbog tog Lo Lishma isplati prihvatiti na sebe Toru i mitzvot. Primjerice, prva razina (putem prisile) odgovara svakome. To jest, u slučaju kada čovjek može prisiliti drugoga, kod prisile nije važno razumije li drugi ili ne razumije. Samim time to se naziva „prisila“, jer čovjek može učiniti čak i nešto za što sto posto razumije da je u pravu – ali nema izbora. To se zove „prisila“. Međutim, kod ostalih razina Lo Lishma, svaki pojedinac ima drukčiju prirodu, pa mu treba reći ono što mu srce može prihvatiti.

Tri druge razine Lo Lishma –
a) s namjerom da izaziva (da provocira),
b) s namjerom da ga poštuju,
c) radi primanja tjelesne nagrade i kazne –
to se može razumjeti.

Ali budući da svatko ima drukčiju prirodu, treba obratiti posebnu pažnju kako bi se znalo koju razinu Lo Lishma mu reći. To jest, koji Lo Lishma čovjek može razumjeti kao nešto zbog čega se isplati raditi.

Međutim, Lo Lishma pete razine, gdje čovjek žudi za ljubavlju prema Stvoritelju zato što osjeća užitak u Tori i mitzvot – to se ne može objasniti, jer to ovisi o osjećaju. Dok čovjek ne počne osjećati okus, nema se o čemu s njim govoriti. Zato se to naziva „posljednja razina Lo Lishma“, jer se nakon toga ulazi u stupanj Lishma.

Ipak, treba razumjeti: ako čovjek dođe do stupnja da žudi za Torom i mitzvot u mjeri kao što je rečeno: „Kad Ga se sjetim, ne dopušta mi spavati“, zašto se to još uvijek naziva Lo Lishma?
To je zato što ga užitak iz Tora i mitzvot obvezuje da ih izvršava. A Lishma se naziva kada ga veličina Stvoritelja – zbog toga što je „On velik i vlada“ – obvezuje na izvršavanje Tora i mitzvot. Ispada da ga ne obvezuje užitak kao razlog, nego je Stvoritelj razlog koji ga potiče na izvršavanje Tore i mitzvot.

A razina Lishma objašnjena je u Uvodu u Knjigu Zohar (stavak 32): „Rad u Tori i mitzvot Lishma, to jest radi davanja, a ne radi primanja nagrade, i tada čovjek postaje dostojan i sposoban primiti pet dijelova duše, koji se nazivaju NRNHY.“

Međutim, prema pravilu da je „čovjek mali svijet, koji u sebi uključuje sedamdeset naroda“, on je također uključen u cjelinu Izraela. To jest, kao što smo rekli da postoji pet razina Lo Lishma i da postoje ljudi koji pripadaju određenoj posebnoj razini Lo Lishma, tako treba reći da se u jednom čovjeku nalaze svih tih pet razina Lo Lishma, ali se one pojavljuju jedna za drugom. Katkad u njemu djeluje Lo Lishma s namjerom da izaziva, ponekad koristi Lo Lishma da bi ga poštovali, a nekad koristi Lo Lishma putem prisile, kao što je rekao Maimonides: „Javno ga sramote, ponižavaju i proklinju dok se ne vrati na pravi put.“

To jest, čovjek dolazi moliti u sinagogu ili dođe učiti Toru kako ga prijatelji ne bi gledali s prijezirom, jer će ga svatko u srcu prezirati, iako mu nitko ništa neće reći zašto ne dolazi na satove Tore u sinagogu. Ali čovjek zna da će ga sigurno svi gledati kao inferiornog. Ispada da ga sramota koju bi osjećao tjera da dođe u sinagogu. Dakle, uzrok Lo Lishma koji ga obvezuje sličan je prisili, kao što kaže Maimonides.

S takvom Lo Lishma lakše je raditi kao s korisnom Lo Lishma. Budući da je ta Lo Lishma povezan s patnjom, to jest sa sramotom, to mu daje veću snagu da nadvlada prepreke. Zato, u vremenima kada se čovjek nalazi u najnižem stanju pada, može u njemu djelovati Lo Lishma iz aspekta srama. A zbog srama to se naziva prisila. To jest, sramota, koja je patnja, prisiljava čovjeka da čini djela, iako se tijelo ne slaže.

Ponekad se čovjek jača Lo Lishma razinom nagrade i kazne, kao što je rekao Maimonides. A katkad ima nagradu i kaznu iz toga što osjeća okus u radu: ako izvršava Tora i mitzvot, osjeća užitak, a ako ih ne slijedi, nedostaje mu taj okus – a to je posljednja razina Lo Lishma.

Nagrada i kazna u smislu okusa u radu znači da, kada se bavi Torom i mitzvot, osjeća užitak, a kada ih ne izvršava, osjeća patnju. To je slično kao kad čovjek osjeća okus u obroku – upravo taj užitak razlog je što ide jesti. Dakle, užitak iz obroka uzrok je njegova odlaska na obrok.