Prava je molitva iznad pravog nedostatka

Članak 11, 1986.

U Pismu je rečeno: „Ovo su imena sinova Izraelovih koji dođoše u Egipat… I podiže se novi kralj nad Egiptom, koji nije poznavao Josipa… I Egipćani su prisilili sinove Izraelove na težak rad… I dogodi se da su sinovi Izraelovi stenjali zbog rada, i vapili su, i njihov vapaj zbog rada uzdiže se k Bogu… i Bog je čuo njihovo stenjanje.“

Trebamo razumjeti zašto je napisano: „i njihov vapaj zbog rada uzdiže se k Bogu.“ Zar nisu imali veće patnje u Egiptu? Ovdje se čini da je njihov vapaj, tj. njihove patnje, bio samo zbog rada. Također je napisano: „I Bog je čuo njihovo stenjanje“, što znači da je On čuo molitve zbog njihovog stenjanja, koje se odnosi samo na rad.

To ćemo protumačiti sukladno našem putu. Poznato je da prije nego što čovjek započne raditi s namjerom davanja, već iz razloga koji su napisani u svetom Zoharu („Uvod u Knjigu Zohar“, točke 190–191), postoje dva razloga zbog kojih se ljudi bave Torom i mitzvot (zapovijedima):

1) Radi užitaka ovoga svijeta. Ako ne izvršava Toru i mitzvot, boji se da će ga Stvoritelj kazniti. 

2) Radi užitaka budućega svijeta. Njegov strah da mu ti užici možda neće biti dani prisiljava ga da izvršava Toru i mitzvot.

Kada je razlog koji ga prisiljava da izvršava Toru i mitzvot njegova vlastita korist, tijelo se tome ne opire toliko, jer u mjeri u kojoj vjeruje u nagradu i kaznu, može raditi i osjećati da svakoga dana dodaje još nešto. I to je istina: svaki dan izvršavanja mitzvot i bavljenja Torom pridodaje se prethodnom danu, te tako povećava svoje „imanje“ u čuvanju Tore i mitzvot.

Razlog tome je što je njegova namjera prvenstveno nagrada, i on uopće ne razmišlja o namjeri, tj. da mu cilj bude davanje. Naprotiv, on vjeruje u nagradu i kaznu, i da će biti nagrađen za ono što čini. Stoga je njegov cilj samo izvršavati ispravna djela u svim detaljima. Jer ako djela nisu ispravna, sigurno je da njegov rad neće biti prihvaćen kako bi bio nagrađen za njih. Kada vidi da je rad koji obavlja ispravan, nema više o čemu brinuti.

Zbog toga je njegova briga isključivo oko količine, tj. da pokuša činiti što više dobrih djela. Ako je učen i razuman, zna da treba dublje ući u učenje i biti pedantniji u mitzvot koje izvršava – čuvati ih prema zakonu, prema svim mišljenjima. Uvijek nastoji biti stroži u presudama koje se obično uzimaju olakotno, ali osim toga nema drugih briga.

Iz toga slijedi da takvi ljudi – kojima je razlog izvršavanja Tore i mitzvot te prihvaćanja jarma Kraljevstva Nebeskog primanje nagrade u ovome i u budućem svijetu – ne trebaju Stvoritelja kako bi imali snagu baviti se Torom i mitzvot. Jer prema mjeri njihove vjere u nagradu i kaznu, tijelo im dopušta da izvršavaju, svatko prema svom stupnju.

No to nije slučaj s onima koji žele obavljati sveti rad s namjerom davanja, bez ikakve nagrade, i žele izvršavati Toru i mitzvot zbog veličine Stvoritelja, i kojima je velika privilegija to što im je dopušteno služiti Kralju. Kao što je napisano u gore spomenutom svetom Zoharu:

„Strah, koji je prvi, jest da se čovjek boji svoga Gospodara zato što je On velik i vladajući – suština i korijen.“

On tamo, u Sulamu [komentar Ljestve na Zohar], tumači da postoje tri vrste straha od Stvoritelja:

1) strah od kazni u ovome svijetu,

2) strah od kazni pakla, također.

Ta dva straha nisu pravi strah, jer čovjek ne održava strah zbog zapovijedi Stvoritelja, nego radi sebe samoga. Iz toga slijedi da je osobna korist korijen, a strah je grana koja proizlazi iz te osobne koristi.

Ali strah koji je suštinski jest da se čovjek boji Stvoritelja zato što je On velik i vlada svime.

Iz toga slijedi da je veličina Stvoritelja razlog koji ga prisiljava da izvršava Toru i mitzvot. To se smatra da je njegova želja isključivo davati Stvoritelju, što se naziva „donositi zadovoljstvo svome Stvoritelju, a ne radi vlastite koristi.“

Ovdje započinje izgnanstvo, tj. stanje u kojem mu nije dopušteno da usmjeri svoj rad tako da bude bez primanja nagrade, jer je to protiv prirode. I premda se čovjek može prisiliti iako se tijelo protivi, kao što se može vježbati uzdržavanje iako je protiv prirode, to se odnosi samo na djela.

To znači da može činiti djela protiv volje tijela, ići iznad razuma, što se naziva „protiv volje tijela“.

Međutim, on ne može ići protiv svoga osjećaja i razuma, tj. ne može reći da osjeća drugačije nego što osjeća. Na primjer, ako je čovjeku hladno ili vruće, on ne može reći da njegov osjećaj nije istinit, niti se prisiliti da razumije drugačije nego što njegov um razumije, niti da osjeća drugačije nego što osjeća. Njegova jedina mogućnost jest reći ono što vidi.

Iz toga slijedi da, kada čovjek želi izvršavati Toru i mitzvot s namjerom davanja Stvoritelju, priroda tijela je takva da se ono uopće ne pokreće, osim ako ne vidi da će imati neku nagradu. Tako on nema nikakav način da radi za Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi.

Ovdje započinje izgnanstvo, tj. patnje u kojima, koliko god radio, vidi da nema nikakvog napretka. Primjerice, ako ima dvadeset godina, može reći da je stekao imetak od dvadeset godina bavljenja Torom i mitzvot. S druge strane, može reći da već dvadeset godina izvršava Toru i mitzvot, ali nije postigao sposobnost da učini ijedno djelo s namjerom davanja, nego je sve izgrađeno na temelju samoljublja.

Iz toga slijedi da su sve patnje i boli koje trpi zbog toga što ne može raditi za Stvoritelja. On želi raditi s namjerom davanja, ali su Klipot porobili tijelo i ne dopuštaju mu tu namjeru. U tom trenutku on vapije Stvoritelju da mu pomogne, jer vidi da se nalazi u progonstvu među Klipot, da oni njime vladaju, i da ne vidi nikakav način kako bi mogao izići iz njihove vlasti.

Iz toga slijedi da se u tom trenutku njegova molitva smatra pravom molitvom, jer ne može sam izaći iz tog progonstva, kao što je napisano:
„I izvede Izraela iz njihove sredine, jer je Njegova milost zauvijek.“

Budući da je to protiv prirode, samo Stvoritelj može izbaviti Izraela iz tog progonstva. Ali budući da je poznato da nema svjetlosti bez kli, tj. nema ispunjenja bez nedostatka, a nedostatak je kli koji prima ispunjenje, iz tog razloga, prije nego što čovjek uđe u izgnanstvo – tj. ako ne vidi da se sam ne može izbaviti iz izgnanstva – ne može se reći da treba biti izbavljen.

Jer iako on viče: „Izvedi me iz stanja u kojem se nalazim“, to nije prava molitva, jer kako zna da ne može sam izići?

To se može reći samo onda kada osjeća progonstvo, tj. kada se moli iz dubine srca. Postoje dva uvjeta za molitvu iz dubine srca:

1) Njegov rad mora biti protiv prirode. To jest, želi činiti sve isključivo s namjerom davanja i želi izići iz samoljublja. Tada se može reći da ima nedostatak.

2) Počinje sam izlaziti iz samoljublja i ulaže napor u to, ali ne može se pomaknuti ni za pedalj iz svoga stanja. Tada postaje ovisan o pomoći Stvoritelja, i njegova molitva je prava, jer vidi da sam ne može učiniti ništa.

Tada, kada zavapi Stvoritelju da mu pomogne, on to zna iz samog rada, kao što je napisano:
„I sinovi Izraelovi stenjali su zbog rada.“

To znači da su, radeći i želeći postići stupanj u kojem mogu davati Stvoritelju, vidjeli da ne mogu izaći iz svoje prirode, te su se zato molili iz dubine srca.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali u vezi stiha:
„i njihov vapaj zbog rada uzdiže se k Bogu.“

To znači da su najveće patnje, zbog kojih je bio sav njihov vapaj, bile isključivo zbog rada, a ne zbog drugih stvari. To jest, vapili su zbog svoga stanja – jer nisu mogli izaći iz samoljublja i raditi za Stvoritelja. To je bilo njihovo progonstvo, koje ih je mučilo – jer su vidjeli da su pod njegovom vlašću.

Iz toga slijedi da su u progonstvu u Egiptu stekli kelim, tj. želju da im Stvoritelj pomogne izaći iz progonstva. Kao što smo rekli, nema svjetlosti bez kli, jer samo kada se moli prava molitva, kada čovjek vidi da se ne može spasiti i da mu samo Stvoritelj može pomoći, to se smatra pravom molitvom.