I bi večer i bi jutro

Članak br. 36, 1985.

Zohar kaže o stihu: „I bi večer i bi jutro“ (Postanak 3, str. 96, i točka 151 u Komentaru Sulam): „I bi večer“, kako tekst piše, znači da se proteže sa strane tame, što znači Malchut. „I bi jutro“ znači da se proteže sa strane Svjetlosti, što je ZA (Zeir Anpin).

„Zato o njima piše: ‘jedan dan’, ukazujući da su večer i jutro kao jedno tijelo, i oboje čine dan. Rabbi Yehuda je rekao: ‘Koji je razlog?’ On pita: ‘Budući da ‘I bi večer i bi jutro’ ukazuje na ujedinjenje ZON, da Svjetlost dana izlazi iz oboje, zašto nakon što je tekst to objavio prvog dana, o svakom danu ponovno kaže: ‘I bi večer i bi jutro’?

„I on odgovara: ‘To je da se zna da nema dana bez noći i nema noći bez dana, i oni se nikada neće razdvojiti jedan od drugoga. Zato tekst ponavlja i obavještava nas svakog pojedinog dana, kako bi pokazao da je nemoguće da ikada postoji Svjetlost dana bez tame noći. Isto tako, nikada neće postojati tama noći koja poslije sebe ne donosi dan, budući da se oni nikada neće razdvojiti jedan od drugoga.’“ Do ovdje njegove riječi.

Trebamo razumjeti gorenapisano u radu: što znači Svjetlost, a što znači tama, i zašto je nemoguće imati dan osim ako ne dolazi od oboje zajedno, što znači da Svjetlost i tama zajedno tvore jedan dan, odnosno da su oboje potrebni kako bi se izgradio jedan dan. To znači da dan započinje kada započne tama, jer tada počinje slijed stvaranja novog dana.

Također trebamo razumjeti kako se riječ „dan“ može primijeniti na tamu, budući da kada tama započne, već možemo početi brojati dan.

Poznato je da su nakon Tzimtzum i odlaska Svjetlosti koji su se dogodili u višim svjetovima — nakon drugog ograničenja (Tzimtzum Bet) i razbijanja kelim — nastali sustavi Klipot (ljuske), sve dok se mjesto BYA nije podijelilo na dvije razine. Od polovice BYA i naviše bio je BYA de Kedusha (svetost), a od polovice naniže postao je trajni dio Klipot, kako je objašnjeno u TES-u (Dio 16, str. 1938, točka 88).

Posljedično, na ovom svijetu „čovjek se rađa kao mladunče divljeg magarca“ i nema nikakvu želju za duhovnošću. Pa odakle onda čovjeku dolazi osjećaj potrebe za duhovnošću, do te mjere da kaže kako osjeća tamu, koju naziva „noć“, time što osjeća da je udaljen od Stvoritelja?

Moramo znati da u isto vrijeme kada počinje osjećati da je daleko od Stvoritelja, on već u određenoj mjeri počinje vjerovati u postojanje Stvoritelja. Inače, kako može reći da je udaljen od nečega što ne postoji? Naprotiv, mora se reći da ima neku iluminaciju izdaleka koje mu svijetli u toj mjeri da osjeća kako je udaljen od Stvoritelja.

Stoga slijedi da čim započne tama, odnosno osjećaj postojanja tame, Svjetlost odmah počinje u nekoj mjeri svijetliti. A mjera osvjetljenja dana prepoznaje se samo kroz negaciju. To znači da čovjek osjeća nedostatak, da mu Svjetlost Stvoritelja ne svijetli na pozitivan način. Međutim, Svjetlost mu svijetli u obliku nedostatka, što znači da sada počinje osjećati da mu nedostaje Svjetlost Stvoritelja, što se naziva „dan“.

Ali oni kojima Svjetlost dana ne svijetli ne znaju postoji li takva stvarnost u kojoj čovjek mora osjećati odsutnost Svjetlosti Stvoritelja, što se naziva „dan“. Govorimo o jednoj osobi, odnosno unutar istog tijela. Ponekad čovjek osjeća da je u tami, što znači da je udaljen od Stvoritelja i žudi da se približi Stvoritelju. Osjeća patnju zbog udaljenosti od Stvoritelja.

Pitanje je: „Tko mu uzrokuje brigu za duhovnost?“ A ponekad osjeća tamu i patnju kada vidi da je netko drugi uspješan u tjelesnom — u imetku i među ljudima — dok njemu nedostaju i sredstva za život i poštovanje. On vidi za sebe da je uistinu nadareniji od drugoga, i u pogledu talenta i u pogledu podrijetla, te da zaslužuje više poštovanja. Ali u stvarnosti, on je mnogo stupnjeva niže od toga drugoga, i to ga strašno boli.

U to vrijeme on nema nikakve veze s duhovnošću, i čak se ni ne sjeća da je ikada bio povezan s njom, te da je on sam sve prijatelje s kojima je učio u sjemeništu smatrao takvima da, kada bi ih vidio kako pate zbog svojih briga da postignu cjelovitost u životu, činili su mu se poput djece koja ne mogu napraviti svrsishodan proračun, i sve što njihove oči vide jest ono što žele.

Jednom vide da je najvažnija stvar u životu novac, a drugi put vide da je najvažnije imati ugledan položaj među ljudima, itd. A sada se on sam nalazi upravo u tim istim stvarima kojima se rugao, i osjeća da mu je život bezukusan ako ne odredi svu nadu i mir u životu na istoj razini na kojoj oni određuju, da se to naziva „svrha života“.

A što je istina? Istina je da mu se sada Stvoritelj smilovao i osvijetlio mu razinu dana, a taj dan započinje negacijom. Drugim riječima, kada dan počinje svijetliti u njegovom srcu u obliku tame, to se naziva „početak izlaska dana“, i tada se u njemu počinju oblikovati kelim u kojima će Svjetlost moći obasjavati na pozitivan način. To je Svjetlost Stvoritelja, kada čovjek počinje osjećati ljubav prema Stvoritelju i počinje osjećati okus Tore i okus mitzvot.

Iz ovoga možemo razumjeti gorenavedene riječi Zohara, da dan proizlazi upravo iz oboje, kao što piše: „Zato o njima piše: ‘jedan dan’, ukazujući da su večer i jutro kao jedno tijelo, i oboje čine dan.“ Također, kada je Rav Yehuda rekao da nas zato tekst svakoga dana iznova upozorava — kako bi pokazao da je nemoguće da ikada postoji Svjetlost bez tame noći koja joj prethodi. Isto tako, neće biti tame noći koja poslije sebe ne donosi Svjetlost dana, pa se stoga nikada neće razdvojiti jedno od drugoga.

To je, kao što je gore rečeno: 1) prema pravilu da nema Svjetlosti bez kli, i 2) također je potrebna Svjetlost, koja se naziva „dan“, da bi se načinila kli.

Ali trebamo razumjeti zašto, ako je čovjek već bio nagrađen s malo dana u negativnom obliku i osjeća da je sav njegov život moguć samo ako bude nagrađen Dvekut sa Stvoriteljem, te počinje patiti zbog udaljenosti od Stvoritelja — tko onda uzrokuje da padne sa svog stanja uspona? Drugim riječima, cijeli njegov život trebao bi biti samo u duhovnom životu, i to je sva njegova nada, a on iznenada pada u stanje niskosti, u stanje u kojem bi se uvijek smijao ljudima čija je nada u životu bila postići ispunjenje životinjskih požuda. A sada je i on sam među njima, hraneći se istim hranama kojima se oni hrane.

Štoviše, trebamo se čuditi kako je zaboravio da je nekoć bio u stanju uspona. Sada je u takvom stanju zaborava da mu uopće ne pada na pamet da bi ljude među kojima se sada nalazi — odnosno da su mu jedine težnje na tako niskoj razini — ikada smatrao takvima, i ne srami se sebe što se usudio ući u takvu atmosferu od koje je uvijek bježao. Drugim riječima, taj zrak koji oni tako rado udišu, on je uvijek govorio da guši Kedushu (svetost), a sada je među njima i osjeća da u njima nema nikakve mane.

Odgovor je kao što stoji u Pismu (Psalmi 1): „Blago čovjeku koji nije hodio po savjetu opakih.“ Moramo razumjeti što je savjet opakih. Poznato je pitanje opakoga koje se donosi u Hagadi (pashalni narativ): „Što vam znači ova služba?“ Baal HaSulam je objasnio da to znači da kada čovjek počne raditi radi davanja, dolazi pitanje opakoga i pita: „Što ćeš dobiti time što ne radiš za sebe?“

A kada čovjek primi takvo pitanje, počinje razmišljati da je opaki možda u pravu. Tada pada u njegovu mrežu. Prema tome, trebamo tumačiti: „Blago čovjeku koji nije hodio po savjetu opakih“ — da kada mu opaki dolaze i savjetuju ga da se ne isplati raditi ako u tome ne vidi neku osobnu korist i dobitak, on ih ne sluša. Naprotiv, on se učvršćuje u radu i kaže: „Sada vidim da idem putem istine, a oni me žele zbuniti.“ Slijedi da kada taj čovjek nadvlada, on je blagoslovljen.

Zatim Pismo kaže: „Niti stajao na putu grešnika.“ Trebamo protumačiti „put grešnika“. Kaže se: „niti stajao“. Grijeh je, kao što smo objasnili u prethodnom članku (35, 1984–85), kada čovjek prekrši „Ne dodaj“. Drugim riječima, pravi put je da moramo ići iznad razuma, što se naziva vjerom. A suprotno tome je znanje — tijelo razumije da nema drugog izbora osim vjerovati iznad razuma.

Stoga, kada osjeti neki okus u radu i uzme ga kao potporu, te kaže da mu sada više ne treba vjera, budući da već ima neku osnovu, on odmah pada sa svog stupnja. A kada je čovjek u tome oprezan i ne stane ni na trenutak kako bi pogledao i vidio je li moguće promijeniti svoju osnovu, to se smatra da je blagoslovljen, jer nije stajao na putu grešnika, da gleda njihov put.

Nakon toga Pismo kaže: „Niti sjedio u društvu podrugljivaca (לצים - alt. preziratelj, također netko tko omalovažava op. prev.)“, misleći na ljude koji provode dane u besposlici, koji svoj život ne uzimaju ozbiljno i ne smatraju svaki trenutak dragocjenim.

Trebamo znati na što se odnosi „sjedište podrugljivaca“. To su oni koji, umjesto da cijene svaki trenutak i brinu se za ispravljanje samih sebe, sjede i razmišljaju o drugima — jesu li drugi u redu i koliko bi drugi trebali ispraviti svoja djela — a nemaju milosti prema sebi i ne brinu se za vlastiti život. To im uzrokuje sve padove.

RADAK tumači „podrugljivce“ kao one koji su oštroumni, ali na zao način — pronalaze mane u ljudima i međusobno razotkrivaju tajne. Ova stvar pripada lijenima i besposličarima. Zato kaže: „Niti sjedio u društvu podrugljivaca“, a to je razlog padova.