913. O Njegovu zakonu razmišlja

9. veljače 1966.

„Njegova je želja u Tori (zakonu) Stvoritelja, i o Njegovu zakonu razmišlja“, itd. Naši su mudraci protumačili da se jedno odnosi na vrijeme prije nego što uči, a drugo na vrijeme nakon što uči. Trebamo upitati zašto je u vezi s Torom Stvoritelja napisano „Njegova želja“.

Da bismo razumjeli ovo pitanje u etičkom smislu, trebamo promotriti ono što se pojavljuje pred našim očima kad gledamo mlade koji pohađaju ortodoksne židovske vjerske škole i uče dan i noć. Koji ih razlog prisiljava da uče Toru?

Nalazimo mnoge razloge:

1) Kad prvi put počne učiti, razlog je taj što ga otac prisiljava na sav trud bavljenja Torom i mitzvot (zapovijedima). Ako mu ne bude poslušan, kaznit će ga, pa je otac taj koji ga obvezuje. Stoga se u to vrijeme ne bavi Torom i mitzvot radi Stvoritelja, nego radi svojeg oca.

2) Kad odraste i navikne se pohađati školu, učitelj, rav ili nadzornik prisiljava ga. Ako im ne bude poslušan, kaznit će ga.

3) Kad postane odrastao čovjek, počinje razmišljati o svojoj budućnosti i vidi da će mu, ako ne postane učenjak, biti teško pronaći dobru suprugu ili steći utjecajan položaj u društvu te dobiti poštovanje koje se iskazuje učenjacima Tore. I ovdje su razlozi koji ga prisiljavaju da se bavi Torom i mitzvot samo ljudi poput njega.

Iz toga slijedi da on ne uči Toru Stvoritelja, nego Toru stvorenih bića. To jest, o tome se može reći da čak i kad ne bi postojala ova Tora koju uči, Tora Stvoritelja, ipak bi je morao slijediti jer bi ga ti čimbenici prisiljavali da je slijedi ili bi ga kaznili.

Međutim, iz Lo Lishma (ne u Njezino ime) dolazimo do Lishma (u Njezino ime). Stoga, ako je čovjek mudar i razmišlja o tome što radi ovdje, u našem svijetu, počinje vjerovati da prijestolnica ima vladara, a zatim vjeruje da je Tora koju uči Tora Stvoritelja, i tada može izvršavati „Njegova je želja u Tori (zakonu) Stvoritelja“, što znači u Tori Stvoritelja, a ne u Tori stvorenih bića.

U to vrijeme on slijedi Toru kao mitzvu (zapovijed), a ne kao Toru. Mitzva označava vjeru, dok se Tora smatra darom. Mitzva, koja je vjera, smatra se Tzedakah (milosrđem/pravednošću), kao što je napisano: „I povjerovao je u Stvoritelja, i On mu je to uračunao kao pravednost.“

Razlog zbog kojeg se vjera naziva Tzedakah jest taj što obično vidimo da, kad čovjek čini nešto u čemu ne uživa, to ne može činiti osim radi nagrade, kao što su poštovanje ili novac.

Ako čini nešto za što ne prima nagradu, to se naziva Tzedakah jer za to nije nagrađen. Stoga, budući da se vjera odnosi upravo na vrijeme skrivenosti, kad iz tog djelovanja ne izvlači nikakav užitak, zbog toga se vjera naziva Tzedakah. Nije tako s darom, jer tada uživa u samom činu, što znači da uživa u daru koji prima. Ako ne uživa u daru, to se ne smatra darom.

Budući da se Tora naziva „darom“, kao što je napisano: „I od Matanah (hebrejski: dar) do Nahliel“, trebamo znati da se Tora naziva „darom“ upravo kad čovjek uživa u Tori. Ako još nije nagrađen time da okusi sladak okus u Tori, što znači da se u njemu još nije ostvario stih: „draža od zlata i mnogo čistoga zlata, i slađa od meda i mednoga saća“, ne može se reći da je za njega Tora dar. Naprotiv, kad se bavi Torom, on očekuje da bude plaćen za svoj trud u Tori. Iz toga slijedi da se tada Tora smatra mitzvom. Drugim riječima, ako se bavi Torom ne kako bi primio nagradu, to se za njega smatra Tzedakah, što znači da uči samo kao mitzvu, koja se naziva „vjera“.

Vidimo da, kad je riječ o davanju dara, kako bi radost bila potpuna i sa strane davatelja i sa strane primatelja, to ovisi o dvjema stvarima: 1) Davatelj treba cijeniti primatelja, odnosno smatrati ga dostojnim tako velikog dara. Ako je primatelj važna osoba, daje mu važan, vrijedan dar. Ako mu nije toliko važan, neće potrošiti toliko svojeg novca da bi mu kupio dar. 2) Primatelj se može radovati daru samo u mjeri u kojoj mu je potreban, bez obzira na vrijednost dara.

Vidimo da je kod dječaka za Bar Mitzvah (trinaesta godina) običaj da im svi daju darove. Međutim, ponekad vidimo da, ako im taj predmet nije osobito potreban, ne samo da im ne pričinjava zadovoljstvo, nego u njima čak izaziva neugodu što moraju primiti taj dar. To je tako samo zato što mu dar nije potreban.

Na primjer, ako mu stric pokloni zlatni sat vrijedan sto funti, sigurno će se radovati tom satu, budući da vrijedi mnogo novca, dok darovi obično vrijede pet, deset ili dvadeset funti. Stoga, ako mu pokloni dar vrijedan sto funti, zasigurno će biti vrlo sretan.

Ali zatim dolazi drugi stric i također mu poklanja sat vrijedan sto funti. Sada više nije toliko sretan, jer što će učiniti s dva sata? Nije primjereno prodati jedan od satova jer nije lijepo prodati dar koji mu je prijatelj dao, budući da je dar podsjetnik da uvijek ima na umu da ima prijatelja, a on mu ga nije dao da bi ga prodao. Stoga osjeća neugodu. Međutim, još uvijek nije tako loše jer jedan sat može nositi na desnoj ruci, a drugi na lijevoj.

Međutim, ako mu još jedan stric također pokloni sat, tada ga to već doista uznemirava jer ne zna što učiniti s trećim satom. Ipak, pronalazi rješenje tako što će ga nositi na Shabbat (Šabat).

Ali ako mu i četvrti stric pokloni sat, tada se doista zbuni i ne zna što učiniti. Naposljetku, vrijedi sto funti i mogao bi uživati u nečemu što vrijedi sto funti, ali sada ne može.

Stoga je toliko uznemiren i ne zna što učiniti da se udubi u misli do te mjere da zaboravi da sjedi na proslavi s uglednim gostima koji su došli iskazati mu čast i sudjelovati u njegovoj radosti. Ali on više ne sjedi s njima, nego se muči i pati, a sve to zato što nema potrebu za darovima koje je primio.

Stoga vidimo da je nemoguće radovati se daru ako čovjek nema potrebu za njim, čak i ako je vrijedan.

Ovdje vidimo da imamo dvije stvari: 1) Sa strane davatelja, dragocjen dar sinagogi, dar ne vrijedi sto funti, nego mnogo više, jer on zna vrijednost zajednice, kojoj treba dati skupocjen dar. 2) Iako sa strane primatelja dara postoji potreba za knjigom Tore, jer ne možemo reći da ima dovoljno knjiga Tore, budući da svaka knjiga Tore u sinagogi dodaje svetost i unosi Božanski duh, dodaje snagu i slavu namjeri, štiti od loših stvari te daje život, mir, bogatstvo i čast.

„‘Bogatstvo i imetak u njegovu su domu, a njegova pravednost traje zauvijek.’ Rav Huna i Rav Hasda, jedan je rekao: ‘To je onaj koji uči Toru i podučava je.’ Drugi je rekao: ‘To je onaj koji napiše Bibliju i posuđuje je drugima’“ (Ketubot 50).

Ovdje vidimo da smo uredili obje stvari: vjersku školu, u kojoj se uči Tora i podučava Tori, a sada također i unošenje knjige Tore, što se naziva „napisati Bibliju i posuđivati je drugima“. Međutim, on je ne posuđuje, nego je daje stanovnicima susjedstva, pa će se riječi „Bogatstvo i imetak u njegovu su domu, a njegova pravednost traje zauvijek“ zasigurno ostvariti na njemu.

Trebamo upitati: 1) Što dodatno donosi zasluga „bogatstva i imetka“ riječima „njegova pravednost traje zauvijek“, budući da bi bilo dovoljno da čovjek za svoj trud dobije bogatstvo i imetak? Zašto mu je potrebna njegova pravednost i što će dobiti time što njegova pravednost traje zauvijek? 2) U čemu je spor između Rav Hune i Rav Hasde?

Poznato je da je rad usmjeren na postizanje dovršenosti cilja radi kojeg je čovjek stvoren, a koji se naziva „činiti dobro Njegovim stvorenjima“. Drugim riječima, čovjek treba primiti sve uzvišene užitke.

Kako bi mogao postići taj cilj, najprije mora postojati ispravak stvaranja, koji se naziva Lishma (u Njezino ime). To znači da sve užitke koje čovjek namjerava primiti prima samo zato što Stvoritelj to želi, a time će se ispraviti nedostatak kruha srama. Stoga će, upravo kad čovjek ispravi sebe tako da mu je namjera jedino davati radi Stvoritelja, sve doći do kraja ispravka.

Kako bi čovjek postigao Lishma, što znači ne radi primanja nagrade, dan nam je rad u vjeri, jer tada postoji pitanje izbora. Drugim riječima, iako ne vidi niti osjeća ikakav užitak u radu, ipak radi zbog mitzve.

Nasuprot tome, kad bi osjećao okus Tore i mitzvot, ne bi imao prostora raditi bez nagrade, budući da nema veće nagrade od osjećanja dobrog okusa i uzvišenosti u svojem radu.

Samo kad je temelj čovjekova rada vjera, postoji izbor, i tada se može reći da radi Lishma, što znači zbog zapovijedi Stvoritelja. Dok je njegov rad Lishma, u njemu se ostvaruju riječi rabi Meira da je „nagrađen mnogim stvarima“.

U to vrijeme mora obnoviti svoj rad tako da bude na način vjere, koju Sulam (komentar Ljestve na Zohar) naziva „srednjom linijom“, jer će samo time biti spašen od pada u samoužitak zbog mnogih užitaka koje će primati otkrivanjem tajni Tore kojima je nagrađen učenjem Lishma.

Poznato je da se vjera naziva Tzedakah (pravednost/milosrđe), a znanje Tore naziva se „bogatstvom“, kao što su naši mudraci rekli: „Nema siromašnog osim u znanju.“ Time ćemo razumjeti riječi: „Bogatstvo i imetak u njegovu su domu, a njegova pravednost traje zauvijek“, što znači da onaj koji je nagrađen bogatstvom i imetkom, odnosno znanjem Tore, kako bi oni opstali u njemu, treba vjeru, koja se naziva Tzedakah.

Stoga, kako bi njegova mudrost opstala, mora uvijek nastojati obnoviti vjeru, a za to mu je potreban blagoslov da njegova pravednost, odnosno vjera, traje zauvijek, da uvijek ima vjeru kako bi se bogatstvo održalo.

Zaključit ću svoje pismo onime što sam jutros rekao učenicima. U Megillah (Purimski svitak/Knjiga o Esteri) napisano je: „Nakon tih događaja kralj je uzvisio Hamana.“ U doslovnom smislu, to je teško razumjeti, budući da je nakon dobrog djela koje je Mordechai učinio za kralja, kralj trebao uzvisiti Mordechaja, a ne Hamana.

To trebamo protumačiti u etičkom smislu: Nakon što čovjek učini nešto kroz svoje bavljenje Torom i mitzvot (zapovijedima), Stvoritelj u čovjeku povećava zlo, koje se naziva „Haman“. To jest, Stvoritelj pokazuje čovjeku istinu da ga zlo u njemu sprječava da primi sve duhovne užitke.

Da je čovjek išao dobrim putem, odnosno da mu je namjera bila jedino davati zadovoljstvo svojem Stvoritelju, trebao bi biti dostojan svih uzvišenih stvari. To se naziva „putem judaizma“.

Kad čovjek ne može vidjeti pravo lice svojeg zla, odnosno formu Hamana, ne može se moliti Stvoritelju da mu pomogne spasiti se od zla.

Tek kad čovjek vidi veličinu Hamana, koji želi pobiti i uništiti sve Židove, itd., što znači da Haman želi uništiti sve što ima ikakve veze s judaizmom, da mu ne dopušta učiniti ništa u Kedusha (svetosti), tada se može iskreno moliti, i tada se ostvaruju riječi „Stvoritelj mu pomaže“. Stoga tada postaju relevantne riječi „post i vapaj“, kad se mole Stvoritelju da budu spašeni od tog zlog Hamana.

Kad mu Stvoritelj pomogne, Stvoritelj pita Hamana: „Što treba učiniti čovjeku kojega kralj želi počastiti?“ Tada Haman misli: „Koga bi kralj želio počastiti više nego mene?“, što znači da sve zlo proizlazi iz želje za primanjem (kao što je napisano u Uvodu u komentar Sulam (Ljestve) na Zohar), koja je Haman u čovjeku, koji tvrdi da je želja Stvoritelja činiti dobro Njegovim stvorenjima, što znači da svi užici pripadaju želji za primanjem.

Ali Stvoritelj je rekao: „Učini tako Židovu Mordechaju.“ Da je upitao naklonjenost dobru, koja se naziva „Židov Mordechai“, želi li išta, ona bi odgovorila da je sve što želi davati Stvoritelju i da joj ništa nije potrebno. Zbog toga je upitao Hamana, koji želi primiti sve užitke koji postoje u stvarnosti, a zatim je Stvoritelj rekao da sve užitke treba dati Mordechaju, što znači da će čovjek primiti sve užitke samo kako bi davao zadovoljstvo svojem Stvoritelju.

To je ono što je Baal HaSulam nazvao „Svjetlosti Hamana u kelim Mordechaja“. To znači da sve užitke treba primiti samo s namjerom radi Stvoritelja.