Što znači da sudac mora suditi apsolutno istinito, u radu?

Članak br. 45, 1991.

Naši mudraci rekli su (Shabbat 10): „Svaki sudac koji sudi apsolutno istinito, kao da postaje partner Stvoritelju u djelu stvaranja.“

Trebamo razumjeti sljedeće:

1) Što je „istinita presuda“, a što „apsolutno istinita presuda“? Izgleda kao da može postojati istinita presuda, ali da ipak nedostaje ono „apsolutno“, iako je općenito istinita. Također, što znači „apsolutno“? Odnosno, što nam taj dodatak „apsolutno“ dodaje?

2) Što znači „kao da postaje partner Stvoritelju u djelu stvaranja“?

3) Zašto upravo ako je „apsolutno istinita“ može postati partner Stvoritelju u djelu stvaranja, dok ako je samo „istinita“, ne može postati partner? Trebamo razumjeti razlog, odnosno vezu između „apsolutne istinitosti“ i djela stvaranja.

Poznato je da je djelo stvaranja, odnosno stvaranje svijeta i svega što je u njemu, bilo s ciljem da čini dobro Svojim stvorenjima. U tom smislu, svijet je proizašao i s nedostatkom i s ispunjenjem nedostatka. To se naziva „svijet Ein Sof (Beskonačnost/bez kraja)“. U to vrijeme viša Svjetlost ispunjavala je cjelokupnu stvarnost stvaranja.

Međutim, kako bi se spriječila pojava srama, učinjena je ispravka nazvana Tzimtzum (ograničenje), što je skrivenost i prikrivanje, tako da užitak i naslada koje Stvoritelj želi dati stvorenjima ne budu otkriveni u svijetu prije nego što ona budu mogla usmjeriti namjeru da donesu zadovoljstvo Stvoritelju.

Zbog toga je na stvorenjima da isprave pitanje srama, to jest da moraju imati namjeru radi davanja. Budući da su stvorenja stvorena s prirodom želje za primanjem za sebe, jer Stvoritelj želi da stvorenja uživaju u obilju koje im želi dati, On je u njima stvorio želju i čežnju za tim. Stoga, ako stvorenja moraju djelovati suprotno, odnosno primati s namjerom davanja, to je velik rad. To se smatra time da moramo načiniti kelim (posude) koje su prikladne za primanje užitka i naslade, i da pri primanju užitaka neće biti nikakvog srama.

Iz toga slijedi da se kli (posuda) koja treba primiti obilje od Stvoritelja sastoji od dva razlučivanja: 1) želje za primanjem užitka, 2) namjere da bude radi davanja.

Dakle, kako bi se ostvarila svrha stvaranja, to jest da stvorenja prime užitak i nasladu, trebamo razlikovati dva partnera u izradi kelim:

1) Stvoritelja, koji je dao volju za primanjem,

2) namjeru s kojom stvorenja trebaju primati ono što primaju. To se naziva „primanje radi davanja“.

Kli koja je prikladna za primanje užitka i naslade sastoji se od ta dva dijela.

Prema tome, trebamo protumačiti ono što smo pitali: Što znači da su rekli: „kao da postaje partner Stvoritelju u djelu stvaranja“? Trebamo razumjeti što nam poručuje izraz „kao da“. Stvar je u tome da sa stajališta Svjetlosti, koja je užitak i naslada, daje jedino Stvoritelj. U tome ne možemo govoriti o partnerstvu. No što se tiče kli, tu možemo govoriti o partnerstvu, jer je Stvoritelj dao volju za primanjem i čežnju za primanjem užitka, a stvorenja daju drugu polovicu kli, odnosno želju za davanjem. Drugim riječima, dio kli koji je volja za primanjem pripisujemo Stvoritelju, a drugi dio kli, želju za davanjem, pripisujemo stvorenjima; to je ono što stvorenja čine. Tako u kli postoje dva partnera.

Kao što je napisano u Zoharu („Uvod u Knjigu Zohara“, stavka 67): „‘I reći ćeš Sionu: Ti si Moj narod.’ Nemoj čitati ‘Moj narod (Ami)’, nego ‘sa Mnom (Imi)’, s hirikom u slovu Ajin, što znači biti partner sa Mnom. Kao što sam Ja stvorio nebo i zemlju Svojim govorom, tako i vi.“ To jest, Ja sam započeo stvaranje time što sam stvorio volju za primanjem, a vi morate dovršiti, to jest staviti namjeru radi davanja na volju za primanjem. To se naziva „partnerstvo“.

Iz toga slijedi da partnerstvo proizlazi ponajprije kao rezultat Tzimtzuma i skrivenosti koji su učinjeni na posudama primanja. To jest, Svjetlost se udaljila zbog ispravke Tzimtzuma, ali kroz ispravku nazvanu „radi davanja“, Svjetlost može ponovno zasjati, u mjeri u kojoj kli ima želju za davanjem.

Prema tome, trebamo pitati: napisano je: „Sva je zemlja puna Njegove slave“, a također je u Zoharu napisano: „Nema mjesta praznog od Njega“ (nema mjesta bez Stvoritelja). To znači da u svijetu nema mjesta skrivenosti ili Tzimtzuma. Pa ipak, vidimo da kada čovjek dođe u pad, nalazi se pod vlašću skrivenosti i Tzimtzuma i ne osjeća nikakvu duhovnost.

Stvar je u tome da sa stajališta Stvoritelja nema Tzimtzuma i „sva je zemlja puna Njegove slave“. Međutim: „Ti si prije nego što je svijet stvoren, i Ti si nakon što je svijet stvoren.“ Trebamo to protumačiti tako da, kao što je prije nego što je svijet stvoren (Olam (svijet) znači He’elem (skrivenost) i prikrivanje), Stvoritelj ispunjavao cijelu stvarnost, tako i „nakon što je svijet stvoren“ (kada su stvorene skrivenost i prikrivanje), Stvoritelj također ispunjava cijelu stvarnost i nema mjesta praznog od Stvoritelja. Međutim, On je skriven od stvorenja; ona Ga ne osjećaju zbog korekcije, kako ne bi bilo pitanja srama.

Iz toga slijedi da skrivenost i prikrivanje koje čovjek osjeća u radu počinju upravo onda kada želi biti nagrađen Dvekut (prianjanjem) sa Stvoriteljem, kao što je napisano: „i prionuti uz Njega“, što je pitanje jednakosti forme. To znači da kao što Stvoritelj želi razveseliti Svoja stvorenja, čovjek treba nastojati da mu donošenje zadovoljstva Stvoritelju bude jedina briga u životu.

Kako se čovjek ne bi zavaravao i govorio da nema nikakvu brigu za sebe i da mu je namjera samo davati Stvoritelju, kada mu se odozgo daje pad, kada ne osjeća nikakav okus u Tori i mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima), čovjek tada može vidjeti svoje pravo stanje: ima li doista ikakvu želju za sebe ili su mu sve misli radi Stvoritelja, ili su radi vlastite koristi. Tijekom pada, čovjek treba reći: „Nije me briga kako se osjećam dok se bavim Torom i mitzvot, jer su sve moje misli usmjerene na dobrobit Stvoritelja. Stoga činim svoj dio i vjerujem da će Stvoritelj u tome uživati. Što se tiče same misli da tako trebamo razmišljati, to primam iz vjere u mudrace.“ Suprotno tome, kada mu je cilj vlastita korist, govori drukčije.

Kao što je napisano u članku „Redoslijed rada“ Baal HaSulama (stavka 4): „Kada rad pripisuje Stvoritelju, treba vjerovati da Stvoritelj prihvaća naš rad, bez obzira na to kako se rad doima.“ Čovjek treba samo pripisati rad Stvoritelju; to je dovoljno.

Stoga, tijekom pada, čovjek može vidjeti svoje pravo stanje u radu. No glavna je stvar da se tada mora osnažiti vjerom da je „sva zemlja puna Njegove slave“. Zato, čak i ako se čovjek nalazi u stanju niskosti, ne smije reći da se na tom mjestu ne može reći da je „sva zemlja puna Njegove slave“. Naprotiv, treba vjerovati onome što je napisano: „Njegova slava ispunjava svijet“, samo što je to od njega prikriveno. A to je učinjeno kako bi imao mjesta za izbor i kako bi radio radi davanja, a ne radi sebe, jer zbog namjere radi vlastite koristi ne može raditi radosno, budući da volja za primanjem za sebe ne osjeća nikakav okus.

U to vrijeme čovjek može biti zadovoljan što sada ima mjesto gdje može reći da radi samo zbog Stvoritelja. Ako ne može nadvladati i radovati se tom radu, treba reći: „Radujem se što vidim istinu, da sam daleko od rada u istini. Stoga sada imam priliku tražiti od Stvoritelja iz dubine srca da mi pomogne. Inače sam izgubljen, jer vidim da sam nemoćan nadvladati i izaći iz vlasti volje za primanjem za sebe.“

Prema tome, vidimo da je redoslijed rada takav da čovjek treba tražiti nagradu za svoj rad u Tori i mitzvot, pomoću kojih će postići rad radi Stvoritelja. To se smatra time da čovjek mora steći posude davanja, pomoću kojih će moći primiti užitak i nasladu, jer je to bila svrha stvaranja – „činiti dobro Svojim stvorenjima“.

Kao što su naši mudraci rekli: „Tora i mitzvot dane su samo kako bi pročistile Izrael.“ To jest, nagrada koju traže zauzvrat za izvršavanje Tore i mitzvot jest pročišćenje, odnosno namjera, da će kroz izvršavanje Tore i mitzvot biti nagrađeni željom za davanjem, kao što su naši mudraci rekli: „Svjetlost u njoj ga ispravlja.“

Prema tome, trebamo protumačiti ono što smo pitali: Što znači da su rekli: „Svaki sudac koji sudi apsolutno istinito postaje partner Stvoritelju u djelu stvaranja“? Pitanje je: što je „istina“, a što „apsolutna istina“?

Odgovor je, kao što sam napisao (Članak br. 44, Tav-Shin-Nun-Aleph), da postoje dva razlučivanja u vezi s „radi Stvoritelja“:

1) On ne radi zbog poštovanja ljudi ili radi novca. Naprotiv, radi ponizno sa Stvoriteljem i sav njegov rad je zbog izvršavanja Tore i mitzvot, koje nam je Stvoritelj zapovjedio. Stoga moli Stvoritelja da mu na ovom svijetu da život, zdravlje, hranu i slično. Također, da ga nagradi na sljedećem svijetu, kao što je napisano u Tori: „Ako budete slušali, dat ću travu na vašem polju.“ To jest, Stvoritelj će ga nagraditi. To znači da su mitzvot koje izvršava samo radi Stvoritelja.

2) On radi zbog Stvoritelja, i čak je i njegova namjera u korist Stvoritelja. To jest, on ne želi nikakvu nagradu, nego je sve za Stvoritelja. To se smatra time da je i usmjerenje također radi Stvoritelja.

Stoga trebamo protumačiti da sama „istina“ znači da su samo njegova djela u korist Stvoritelja, ali još uvijek ne može usmjeriti namjeru za Stvoritelja. Zato, kada govorimo u smislu rada, to znači da svatko tko želi suditi samome sebi i vidjeti svoje stanje u radu mora biti istinit sudac.

Iako je istinit sudac, koji vidi da su sva njegova djela radi Stvoritelja, takav sudac ipak ne može „kao da postaje partner Stvoritelju u djelu stvaranja“. To jest, djelo stvaranja je stvaranje svijeta, gdje je namjera bila razveseliti Njegova stvorenja. Učinjena je korekcija kako bi se izbjegao kruh srama, pa stvorenja moraju izgraditi drugu polovicu kli, a to je namjera radi davanja. A budući da on sudi istinito, ipak još nije prikladan primiti užitak i nasladu, jer još uvijek postoji nejednakost forme između njega i Svjetlosti. Stoga ne može biti partner.

Suprotno tome, sudac koji sudi apsolutno istinito, što znači da je i namjera radi Stvoritelja, tada već postoji ispravak posuda primanja, pa postoji jednakost forme između kli i Svjetlosti. Tada Svjetlost može zasjati u toj kli i taj sudac postaje partner, jer je dao svoj dio partnerstva u kli, odnosno želju za davanjem koja je odjevena na kli volje za primanjem, što se naziva „primanje radi davanja“. To znači da tek sada, kada je dovršio kli, svrha stvaranja, koja je djelo stvaranja, može biti otkrivena nižima, jer je pitanje srama ispravljeno, budući da sada već mogu primati sve radi davanja.

Međutim, kada čovjek postavi suca da sudi njegovo stanje, kako bi vidio daje li prednost ljubavi prema Stvoritelju nad ljubavlju prema sebi, i taj sudac treba utvrditi istinu stvari, to ne bi trebao biti njegov glavni rad. Naprotiv, njegov glavni rad treba biti napor u „desnoj liniji“, odnosno baviti se Torom i mitzvot i iz toga primati cjelovitost i radost jer je nagrađen time da se bavi Torom i mitzvot. Nije važno koliko u tom trenutku ima ljubavi prema Tori i mitzvot. Samo izvršavanje mitzvot bez ikakvih uvjeta, on vjeruje da je to velika stvar kada čovjek rad pripisuje Stvoritelju, bez obzira na oblik svog rada, jer Stvoritelj sve prihvaća.

Taj se rad naziva „desno“ i „cjelovitost“, i iz toga čovjek prima životnu snagu, kako bi kasnije imao snage hodati i po „lijevoj liniji“, odnosno postaviti suca koji će donijeti istinitu presudu o pravoj prirodi njegova rada. Međutim, to treba biti samo dio vremena koje daje služenju Stvoritelju. Većina vremena rada treba biti na desnoj strani. To se smatra dvjema nogama, jer je nemoguće hodati na jednoj nozi i napredovati u radu.

Prema tome trebamo protumačiti ono što je napisano: „Mir, mir, dalekome i bliskome“, kaže Gospodin, „i Ja ću ga izliječiti.“ Trebamo protumačiti „daleko“ i „blizu“ u radu. „Daleko“ znači lijeva linija. To jest, kada čovjek postavi suca da prosudi kako se ponaša u radu, vidi koliko je daleko od Stvoritelja. „Blizu“ znači kada se čovjek vraća radu u desnoj liniji, kada vidi samo cjelovitost. To jest, on cijeni rad i smatra čak i mali dodir s Torom i mitzvot velikom srećom, jer ne zaslužuje ni tu malu bliskost. Stoga se u stanju „desno“ čovjek smatra „bliskim Stvoritelju“.

Ali te dvije linije su u sporu jedna s drugom, jer si proturječe. Tada dolazi srednja linija, koja odlučuje i uspostavlja mir između njih. To se smatra time da Stvoritelj čini mir među njima, jer je poznato da se Stvoritelj naziva „srednja linija“.

Poznato je da je redoslijed rada takav da počinjemo raditi u jednoj liniji, što je rad opće mase, koja gleda samo na djelovanje. Tamo je svatko, više ili manje, zadovoljan radom. Trebamo znati da u jednoj liniji uopćeno svijetli Okružujuća Svjetlost (Ohr Makif), odnosno Svjetlost koja svijetli izdaleka. To jest, čovjek je još uvijek daleko od jednakosti forme, ali ipak prima iluminaciju od te Svjetlosti. Tada kod njega ne postoji pitanje „dvaju stihova koji se međusobno poriču“, jer ima samo jedan put.

Ali kada čovjek prijeđe na lijevu liniju, kada se želi pokajati (vratiti), to može biti samo kada postavi suca da ispita njegovo stanje. Ako je sudac istinit, vidi da nije u redu, odnosno da je sve što čini radi vlastite koristi. Tada ima mjesta moliti da se želi vratiti, to jest vratiti se Stvoritelju, prionuti uz Stvoritelja i ne biti odvojen. Tada njegova jedna linija postaje desna linija.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Midrash Rabbah 19), da je Reuven započeo s povratkom, kao što je napisano: „Dijete je nestalo, a ja, kamo da idem?“ To trebamo protumačiti tako da to ukazuje da je redoslijed povratka kada čovjek kaže: „Dijete je nestalo.“

Poznato je da u čovjeku postoje dvije sile: 1) stari i ludi kralj, 2) siromašno dijete, kao što je napisano (Kohelet 4): „Bolje je siromašno i mudro dijete nego star i lud kralj.“ To znači da kada čovjek započne s povratkom, treba znati zbog čega se treba vratiti. Na to aludira ono što je Reuven rekao: „Dijete je nestalo, a ja, kamo da idem?“ To jest, dijete, koje se naziva „dobra sklonost“, nestalo je, i sve što čovjek vidi jest da je tijelo potpuno pod vlašću starog i ludog kralja, što je „naklonjenost zlu“. A poznato je da se dobra sklonost naziva „želja za davanjem“, a zla inklinacija naziva se „volja za primanjem“.

Iz toga slijedi da prije nego što čovjek vidi da volja za primanjem upravlja njime i da mu ta vlast šteti, udaljavajući ga od Stvoritelja, još uvijek nema zbog čega činiti povratak (teshuva). Tek kada vidi da je „dijete nestalo“, stječe mjesto nedostatka zbog kojeg se može vratiti, odnosno vratiti se Stvoritelju, što se naziva Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem. To jest, ondje gdje je prije bio daleko od Stvoritelja, sada je postao blizak Stvoritelju, i to se naziva „povratak“.

To se također naziva „lijeva linija“, prema pravilu: „Sve što zahtijeva ispravak naziva se ‘lijevo’.“ Budući da čovjek mora biti i u cjelovitosti koja se naziva „desno“, nastaju „dva stiha koji se međusobno poriču, pa dolazi treći stih i odlučuje između njih“. Drugim riječima, tada mu Stvoritelj daje želju za davanjem i tada postiže pravu cjelovitost. To jest, tada je nagrađen Torom, za koju se kaže: „Tora, Izrael i Stvoritelj su jedno.“

Međutim, ne smije zaboraviti da, iako rad treba uglavnom biti na desnoj strani, koja se naziva „cjelovitost“, odakle čovjek prima gorivo, ipak napredak u radu, odnosno postizanje potpunosti cilja – primanja užitka i naslade – ovisi upravo o lijevoj strani, jer ondje vidi svoj nedostatak i ima mjesta ispraviti taj nedostatak kroz molitvu da Stvoritelj ispuni njegov nedostatak. Čovjek napreduje jedino uz pomoć Stvoritelja, kao što Zohar piše da se pomoć koja dolazi odozgo naziva „sveta duša“. Tako napreduje sve dok ne bude nagrađen postizanjem svrhe stvaranja, a to je užitak i naslada.

Sada možemo protumačiti ono što je napisano (Psalmi 78): „Izabrao je Davida, Svoga slugu, i uzeo ga iz torova, od brige za ovce s janjcima podigao ga je da čuva Jakova, Svoj narod, i Izrael, Svoju baštinu.“ Trebamo protumačiti zašto je izabrao Davida, Svoga slugu; kakve je zasluge imao nad drugima? O tome kaže: „i uzeo ga iz torova“. „Torove“ trebamo protumačiti kao hranu. To jest, što mu je bila hrana? Kaže: ovce. Ovca, kako je objasnio Baal HaSulam, znači „izlaz“.

To jest, kada čovjek osjeti da je izašao iz rada za Stvoritelja, da se nalazi u padu, ne treba se zbog toga uznemiriti. Naprotiv, to mu daje mjesto za molitvu Stvoritelju da ga izbavi iz vlasti zla i približi Ga Sebi. Zbog toga mu je svaki „izlaz“ davao gorivo i razlog za molitvu. Suprotno tome, kada je čovjek stalno u usponu, nema potrebu napredovati. To je značenje riječi „i uzeo ga iz torova“.

Također je napisano: „podigao ga je“. Trebamo protumačiti da „podigao“ znači uspone. „Podigao ga je“ znači da ga je nakon uspona, koji su zapravo padovi, doveo „da čuva Jakova, Svoj narod“. „Jakov“ se smatra Yod-Akev (peta), jer se peta naziva „vjera“, što je nešto što čovjek gazi svojim petama. To jest, nešto od male važnosti. Drugim riječima, upravo iz stanja koja dolaze nakon uspona, odnosno iz padova, upravo iz padova, on je napasao svoju vjeru.

To znači da je iz padova uzimao snagu za proširenje vjere. To je značenje riječi „Jakov, Njegov narod“, odnosno narod Stvoritelja. „I Izrael, Njegova baština“ znači da je, nakon što je kroz padove bio nagrađen stanjem Yod-Akev, što je vjera, bio nagrađen „baštinom zemlje“. Zato je napisano „Izrael“, jer je nakon toga postigao stupanj Yashar-El (Izrael, doslovno: ravno prema Stvoritelju). Tada je postigao baštinu zemlje, što je svrha stvaranja. To je značenje riječi „Izrael, Njegova baština“.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da se glavna pažnja u radu mora dati desnoj liniji. Napredujemo i iz stanja lijeve, ali ne možemo hodati bez desne, jer čovjek mora biti u radosti, kao što je napisano: „Služite Gospodinu s radošću“, a to možemo primiti jedino iz desne linije. Iako to proturječi lijevoj liniji, ipak čovjek mora biti vedra duha, a to se postiže samo kada čovjek vjeruje u Stvoritelja i ima vjeru u mudrace, koji su nam rekli da čovjek treba nastojati cijeniti sva svoja djela, čak i ako još nisu u obliku kakav bi trebala biti, do te mjere da zahvaljuje Stvoritelju čak i za male stvari koje može učiniti, jer ga to povezuje sa Stvoriteljem.