Što je „Onaj koji uživa na ženikovoj gozbi“ u radu?

Članak br. 35, 1990.

Naši mudraci su rekli (Berachot 72): „Onaj koji uživa na ženikovoj gozbi i ne razveseli ga, prestupa u pet glasova. A ako ga razveseli, koja je njegova nagrada? Rabbi Yehoshua Ben Levi rekao je: ‘Biva nagrađen Torom, koja je dana u pet glasova.’“

Trebamo razumjeti što znači da, ako čovjek uživa na ženikovoj gozbi, mora razveseliti ženika. Ako čovjek ne uživa na ženikovoj gozbi, zar ga tada ne treba razveseliti? Također, što znači da ga mora razveseliti? Je li ženik tužan što je postao ženik, pa ga treba pokušati razveseliti? Također trebamo razumjeti čime možemo razveseliti ženika, tako da time što ga razveselimo budemo nagrađeni Torom.

Razumno je da se nekome obeća budući svijet kao nagrada ako mu se kaže da izvrši neku zapovijed. Ali ovdje su rekli da će njegova nagrada biti Tora. Je li to nagrada koja obvezuje čovjeka da razveseli ženika? Kako sve to trebamo razumjeti u radu?

Također moramo razumjeti zašto se ne zahtijeva razveseliti nevjestu, nego samo ženika. U vezi s nevjestom nalazimo drugi zahtjev. O nevjesti je rečeno (Ketubot 16b): „Kako se pleše pred nevjestom? Kuća Shammaija kaže: ‘Nevjesta kakva jest.’ Kuća Hillela kaže: ‘Lijepa i dražesna nevjesta.’ Kuća Shammaija rekla je kući Hillela: ‘Što ako je hroma ili slijepa, zar joj se kaže: ‘Lijepa i dražesna nevjesta’? Ali Tora je rekla: ‘Udalji se od lažne riječi.’ Kuća Hillela rekla je kući Shammaija: ‘Prema vama, ako je netko napravio lošu kupnju na tržnici, treba li je pred njim hvaliti ili kuditi? To jest, treba je hvaliti pred njim. Stoga su mudraci rekli: ‘Čovjekovo gledište treba uvijek biti pomiješano s ljudima.’’”

Trebamo razumjeti zašto se u vezi s nevjestom govori samo o plesu, i nije rečeno da nevjestu treba razveseliti, nego samo tijekom plesa, te koje ime treba dati nevjesti — kakva jest ili lijepo ime, čak i ako to nije istina.

Shabbat (šabat) se također naziva „nevjesta“, kao što je napisano: „Pođi, moj voljeni, prema nevjesti.“ Prije šabata postoji šest radnih dana. Tijekom tih šest dana moramo se truditi kako bismo sve pripremili za šabat, a također jedemo i šabatni objed.

Shabbat se naziva Malchut, „nevjesta“ se naziva Malchut, a „zemlja Izraela“ također se naziva Malchut. Također se „stvaranje“ općenito naziva Malchut. To znači da općenito trebamo govoriti o dva pojma: 1) Stvoritelj, 2) stvorenja.

Stvoritelj se naziva „ženik“, a stvorenja se nazivaju „nevjesta“. Hatan (ženik) naziva se tako po tome što je Nahut Darga (silazak stupnja), kao što su naši mudraci rekli: „Spusti se u stupnju i uzmi ženu.“ To znači da se Stvoritelj može nazvati „ženikom“ samo kada ima nevjestu. Kao i u materijalnosti, kada kažemo da je neka osoba ženik, to znači da ima nevjestu. Ali što nam to znači u duhovnosti?

Budući da je nemoguće govoriti o Stvoritelju bez stvorenja, onaj tko kaže da postoji Stvoritelj govori to nakon što je On stvorio stvorenja i ona Ga dosežu, da ih je On stvorio. Tada stvorenja kažu da postoji Stvoritelj. Ali ako nema nikoga tko Ga može dosegnuti, nema nikoga tko bi o Njemu govorio. Stoga, kada je stvorio stvorenja, učinio je to tako što se ograničio više puta, nakon čega je bilo moguće da se stvorenja pojave. Ona su primatelji i udaljena su od Njega zbog nejednakosti forme, jer je Njegova želja samo davati, a stvorenja žele samo primati, a nejednakost forme u duhovnosti stvara udaljenost i odvojenost.

Slijedi da upravo time što se spustio kako bi Ga stvorenja mogla doseći, možemo reći da se Stvoritelj naziva „ženikom“, jer se spustio kako bi bio dosegnut.

Oni koji Ga dosežu nazivaju se „nevjesta“, koja zna da postoji „ženik“, a kada stvorenja ne bi postizala Njega, On se zasigurno ne bi nazivao „ženikom“, a oni koji postižu ne bi se nazivali „nevjestom“.

Kada govorimo o svjetovima općenito, sve razlikujemo u dva razlučivanja: 1) Svjetlost koja daje, nazvana „ženik“, koja svijetli u svjetove kroz Tzimtzum (ograničenje) i Masach (zaslon). To se naziva „ženik“; 2) kli (posuda) koja prima Svjetlost i obilje, koja se naziva „opća Malchut svjetova“.

Međutim, kod čovjeka postoji mnogo razlučivanja u Svjetlosti, a umnožavanje dolazi zbog kli koja ih prima. To jest, u pogledu Svjetlosti kažemo da u Svjetlosti nema promjena, nego su sve promjene u kli. To je zato što Svjetlost svijetli samo kroz ograničenja i u onoj mjeri u kojoj postoji jednakost između Svjetlosti i kli.

Zbog toga sve ovisi o radu primatelja — koliko se može ispraviti kako bi imao jednakost sa Svjetlošću. Stoga, sa stajališta primatelja, koji se naziva kli, možemo razlikovati mnogo razlučivanja u Svjetlosti. Iz tog razloga, iako imamo mnogo pojedinosti, ipak je općenito jedna Svjetlost i jedna kli, kao što učimo da će na kraju ispravka „Gospod biti jedan i Njegovo ime Jedno“.

Shabbat (šabat) se naziva „nevjesta“, a prije nje postoji šest radnih dana, što je vrijeme rada, kao što je napisano: „Jer je šest dana Gospod stvarao nebo i zemlju, a sedmog dana je Shavat (počinuo).“ Stoga Shabbat znači dovršenje rada, a „nevjesta“ također znači dovršenje rada, kao što je napisano: „Mojsije je dovršio“ (na hebrejskom Klot כָּלוֹת — dovršio — slično je riječi Kalah כַּלָּה — nevjesta), to jest da je rad dovršen.

Trebamo razumjeti značenje „rada“ i značenje „dovršavanja rada“, koje se u radu naziva „Shabbat“. U tekstu piše: „Koje je Bog stvorio da se učini.“ Kao što je objašnjeno u Sulam (komentaru Sullam na Zohar), šest radnih dana su ispravak šest svojstava koja se nazivaju HGT NHY, jer je Stvoritelj stvorio svijet s voljom za primanjem za sebe. To se naziva „stvoreno“, što znači postojanje iz nepostojanja.

Budući da je različite forme, koja uzrokuje udaljenost i odvojenost, ta kli koju je Stvoritelj stvorio dana je nižima da „učine“, to jest da je isprave, odnosno da na čin primanja postave namjeru davanja. To se naziva Dvekut (prianjanje), „jednakost forme“, čime je stvaranje, nazvano „primanje za sebe“ i „odvojenost“, ispravljeno ispravkom Dvekut, gdje primanje poprima formu davanja.

Kada niži daju ovaj kli, Svjetlost može doći do nižih. To jest, tada misao stvaranja — „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“ — dolazi u ostvarenje. To se naziva „dovršetak rada“ kli koja je sposobna primiti obilje koje pripada kli.

Slijedi da se šest radnih dana smatra radom kako bi se postigla namjera davanja, a šabat znači da je kli koji će raditi kako bi davao već pripremljen. Stoga „dolazak šabata“ znači da je Svjetlost došla u kli koji je spreman za Svjetlost. Tada se to naziva „Shabbat“, što znači da je On već Shavat (počinuo) od Svoga rada stvaranja kli, jer je kli već ispravljen.

Kada Svjetlost svijetli u kelim (posude), kli više nema što raditi osim uživati u Svjetlosti, jer je to svrha stvaranja — „činiti dobro Svojim stvorenjima“. To je značenje onoga što su naši mudraci rekli: „Kada dođe šabat, dolazi odmor.“ To je zato što, kada Svjetlost svijetli u kelim, više nema mjesta za rad. Naprotiv, to se naziva „uživanje u šabatnom objedu“. To je ono što su naši mudraci rekli: „Onaj tko nije radio uoči šabata (da napravi kelim), što će jesti na šabat?“

Drugim riječima, Shabbat (šabat) se naziva „objed“, što je vrijeme primanja zadovoljstva i užitka. Ako nema kelim koji su pripremljeni uoči šabata, kada Svjetlost dođe, on nema kelim u kojima bi primio obrok. Zato se šabat naziva Kallah (nevjesta / dovršetak), od riječi „završeno“, „kraj“, „dovršenje“. Kao što je napisano: „I sedmog dana Bog je dovršio djelo koje je učinio.“ To znači da je obrok već pripremljen, jer su kelim za primanje obroka već dovršeni, a poznato je da se ne može reći da nedostaje Svjetlosti, kao što je napisano: „Cijela je zemlja puna Njegove slave.“ Naprotiv, kada postoje kelim koji su spremni, vidimo Svjetlost, što znači da se Svjetlost otkriva unutar kelim.

Zemlja Izraela također se naziva „nevjesta“, jer ima ženika, kao što je napisano: „Zemlja nad kojom su oči Gospoda, tvoga Boga, od početka godine do kraja godine.“ Naizgled je teško razumjeti zašto je baš zemlja Izraela takva. Uostalom, napisano je: „Oči Gospodnje promatraju sve“, a ne samo zemlju Izraela.

Trebamo to protumačiti tako da nam Tora daje znak onima koji rade za Stvoritelja i žele znati jesu li već bili nagrađeni svojstvom „zemlje Izraela“. Znak je da čovjek osjeća da su „oči Gospodnje“, to jest Njegova Providnost, u obliku dobrog koji čini dobro. To se smatra da je čovjek u zemlji Izraela. Tada se zemlja Izraela naziva „nevjesta“, jer zna da ima ženika.

Isto tako, u kome postoji ženik? To jest, tko zna da postoji ženik? To je onaj koji postiže ženika. Taj stupanj naziva se „nevjesta“, što znači onaj koji je postigao Božansko. Svjetlost se smatra Božanskošću, a primatelj Svjetlosti je onaj koji postiže. Zbog toga se „zemlja Izraela“ naziva „nevjesta“, što znači da je u njoj otkriven ženik, da je Stvoritelj Onaj koji upravlja.

Da bi se postigla zemlja Izraela, koja se naziva „zemlja koja se smatra nevjestom“, uobičajeno je, kao i u materijalnosti, da se ide tražiti nevjesta u kojoj nema nedostataka, kao što je napisano o uhodama koji su ocrnili zemlju Izraela govoreći da nevjestu, to jest zemlja, nije vrijedno uzeti iz mnogih razloga.

Neki su rekli da je ponosna i da ima mnogo zahtjeva prema čovjeku, što znači da čovjek treba poništiti svoj razum i svoju volju pred njom, i samo s onim koji može hodati zatvorenih očiju i pokoriti se svim njezinim zahtjevima ona može govoriti. A ako želi razumjeti što ona govori unutar razuma, ona odmah pobjegne od njega.

Stoga kažu: kako čovjek može poništiti cijelo svoje biće zbog nje? To jest, ona je toliko čvrsta da, ako samo jednom ne posluša ono što mu kaže, odmah pobjegne od njega. Drugim riječima, „zemlja Izraela“ je kraljevstvo Nebesko, i čovjek mora prihvatiti kraljevstvo iznad razuma, a ne čekati da se tijelo složi preuzeti breme kraljevstva Nebesko. Prihvaćanje kraljevstva Nebesko mora biti takvo da čovjek dođe do toga da voli Stvoritelja „svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom“, i sve to na temelju iznad razuma, što znači bezuvjetno poništavanje, naime da ni tijelo ne razumije.

Čovjek mora ići i preuzeti zemlju zatvorenih očiju, što znači iznad razuma. Ako usred rada, kada je nagrađen nekim usponom u duhovnosti, čovjek osjeti dobar okus u radu i kaže: „Sada više ne moram vjerovati vjerom u Stvoritelja, jer već osjećam dobar okus u radu, i uzimam okus koji osjećam u radu kao temelj“, tada je to kao u prispodobi: čim želi razumjeti vjeru iznad razuma i pita: „Zašto bih to trebao?“, te kaže: „Sada već imam temelj za vjerovanje u Stvoritelja“, ona odmah pobjegne od njega. Drugim riječima, cijeli uspon koji osjeća odmah nestaje i on pada iz svoga stanja. To se smatra time da Malchut, nazvana „zemlja Izraela“, pobjegne od njega, a on ostaje u stanju „izvan zemlje“.

To je kao što su naši mudraci rekli: „Zemlja naroda, njezin zrak je nečist.“ To znači da se tijekom pada čovjek spušta iz zemlje Izraela i ulazi u „zemlju naroda“, čiji je zrak nečist, što znači da sve misli „naroda svijeta“ ulaze u njegov um i srce, a želje „Izraela“, nazvane „želja Yashar-El (ravno prema Stvoritelju)“, odlaze od njega, a umjesto njih dolazi želja „naroda svijeta“, koje su suprotne Kedusha (svetosti).

Ispada da u stanju pada čovjek kaže: „Što sam dobio od svih napora koje sam uložio kako bih postigao Kedusha? Sada vidim da ne samo da nisam ništa dobio, nego sam čak i gori nego prije nego što sam započeo rad na postizanju namjere radi Stvoritelja.“ Drugim riječima, on kaže: „Ne samo da nemam namjeru davanja, nego je čak i u praksi situacija postala teža za izvršavanje, to jest u samom činu bez namjere. Naprotiv, prije nego što sam želio ući u ‘zemlju Izraela’, mogao sam lako izvršavati Toru i mitzvot.“

To je kao što je napisano u Zoharu (Shlach, točka 63): „Napisano je: ‘I vratiše se iz razgledavanja zemlje.’ ‘I vratiše se’ znači da su se vratili na stranu zla i vratili s puta istine. Rekli su: ‘Što smo dobili? Do danas nismo vidjeli dobro u svijetu. Trudili smo se u Tori, ali je kuća prazna. A tko će biti nagrađen tim svijetom? Tko će ući u njega? Bilo bi bolje da se nismo toliko trudili. Trudili smo se i učili kako bismo spoznali udio toga svijeta, kao što ste nam savjetovali, i on doista teče mlijekom i medom. Taj viši svijet je dobar, kao što znamo iz Tore, ali tko može biti nagrađen njime?’ Vjerni su rekli: ‘Ako nas Gospod želi, dat će nam ga.’ Kada se čovjek trudi sa željom u srcu za Stvoritelja, bit će nagrađen njime, jer sve što On želi od nas jest srce.“

Stoga vidimo da je „zemlja Izraela“ Malchut, što znači nevjesta. Ljudi se šalju da vide je li nevjesta dobra ili je oholica.

Također, Shabbat (šabat) se naziva „nevjesta“, u odnosu na dovršavanje rada. Zato prije šabata postoji šest radnih dana, u kojima su rad i trud kako bismo se prilagodili uvjetima koje nevjesta postavlja, ako je želimo prihvatiti. Rad tijekom šest radnih dana je kao kod uhoda: ponekad misle da je nevjesta dobra i da je onaj tko je uzme najsretniji čovjek na svijetu, i da se isplati učiniti sve, to jest prihvatiti sve uvjete koje ona zahtijeva.

Ali što ona kaže? Tek nakon što čovjek kaže da poništava sve svoje potrebe, koje tijelo čovjeka zahtijeva, to jest svoje želje koje su radi njega samoga — on ih napušta i brine samo za korist „nevjeste“, koja se naziva Malchut, „nevjesta“, što je kraljevstvo Nebesko — tek tada, kada poništi sebe, kao što su naši mudraci rekli: „Tora postoji samo u onome tko se nad njom usmrti“, što znači da sve misli i želje koje se odnose na njegove vlastite potrebe on „usmrćuje“ i brine samo radi Stvoritelja.

Isto tako, tijekom šest radnih dana čovjek ima uspone i padove. Drugim riječima, ponekad čovjek kaže da su uhode u pravu kada kažu da trebamo pobjeći iz borbe, da to nije za nas. Ponekad, pak, nadvladaju i kažu da su Jošua i Kaleb, koji su rekli: „Ako nas Gospod želi, dat će nam je“, u pravu.

Nakon što završimo rad, kada čovjek pristane na sve uvjete nevjeste, biva nagrađen time da se šabat naziva „Shabbat Kraljica“. To jest, ona daje čovjeku koji se poništava pred njom sav užitak i zadovoljstvo koje prima od ženika. To su zahtjevi koje ona postavlja — da upravo nakon što prihvati sve njezine uvjete, ona pokazuje što čovjek dobiva u svome životu ako je može prihvatiti kao „nevjestu“. Tada „nevjesta“ dobiva ime „Kraljeva kći“, i u Kraljevoj kući ništa ne nedostaje.

Sada možemo protumačiti ono što smo pitali: zašto je potrebno razveseliti ženika? Odgovor je da je, s gledišta grane i korijena, „ženik“ Stvoritelj, a „nevjesta“ su stvorenja, koja trebaju primati od Stvoritelja. Budući da je Stvoritelj stvorio svijet kako bi činio dobro Svojim stvorenjima, kada stvorenja primaju zadovoljstvo i užitak, to se naziva „radost ženika“. Kao što su naši mudraci rekli: „Nikada pred Njim nije bilo radosti kao na dan kada su stvoreni nebo i zemlja.“

Slijedi da svaki čovjek uživa na ženikovoj gozbi, što znači da sva zadovoljstva u svijetu dolaze od Stvoritelja, što se naziva „ženikova gozba“. „Ne razveseliti ga“ znači da čovjek kleveće „nevjestu“, to jest kaže da „nevjesta“ nije lijepa i da je puna nedostataka. „Nevjesta“ su stvorenja koja trebaju primiti zadovoljstvo i užitak od Stvoritelja. Oni kažu da nevjesta, nazvana Malchut, koja uključuje sve duše, ne daje stvorenjima zadovoljstvo i užitak.

Slijedi da ispada kao da Stvoritelj njoj ništa ne daje. Stoga, ako čovjek kaže da Malchut nema ništa dati stvorenjima, on kleveće nevjestu — da je siromašna i oskudna — a također kleveće i Stvoritelja, jer Stvoritelj joj ne daje ništa da bi ona imala što dati stvorenjima.

Zbog toga svaki čovjek „koji uživa na ženikovoj gozbi i ne razveseli ga prestupa u pet glasova“. U vezi s brojem „pet“ poznato je da se u duhovnosti svaka cjelovitost naziva „pet Sefirot“, „pet svjetova“. Zato se naziva Ubar (עוּבָּר, embrij), što znači Over (עוֹבֵר, prolazi preko njih) i ne prima ih. „Ako ga razveseli“, pita Gemara, „koja je njegova nagrada?“ Rabbi Yehoshua Ben Levi kaže: „Biva nagrađen Torom, koja je dana u pet glasova.“

Trebamo razumjeti zašto mu nije obećano da će biti nagrađen budućim svijetom, kao što se obećava na mnogim mjestima. Odgovor je da je to zato što on razveseljuje ženika, što znači da vjeruje u kraljevstvo Nebesko, koje je „nevjesta“. On kaže da je ona lijepa i dobra nevjesta, i vjeruje vjerom da ona ima ženika, i već možemo vidjeti da je On s nevjestom.

To se naziva „šabatni objed“. To znači da tada, na šabat, Malchut, koja je skup svih duša, već ima ono što Stvoritelj, koji se naziva „ženik“, želi dati dušama. To je značenje toga da je šabat „sličnost budućem svijetu“, jer je tada vrijeme kada uživamo na ženikovoj gozbi.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: zašto kaže da je nagrada onoga koji razveseli ženika Tora, a ne kaže da je nagrađen budućim svijetom, kao što je napisano na mnogim mjestima? Odgovor je: čime čovjek može razveseliti ženika u radu, kada je ženik Stvoritelj? Time što čovjek kaže da je nevjesta lijepa i bez nedostatka.

Iz toga ženik ima radost, što znači da se nevjesta naziva Malchut s gledišta vjere iznad razuma. On kaže da Malchut, koja upravlja svijetom svojim vodstvom, upravlja u obliku dobroga koji čini dobro. Kao što je napisano (Pjesma nad pjesmama 4): „Sva si lijepa, moja ženo; nema mane na tebi.“ Tada čovjek biva nagrađen Torom, koja se naziva „Kraljev objed“, to jest Tora u pogledu imena Stvoritelja. Ta Tora se ne otkriva čovjeku prije nego što bude nagrađen „vjerom“, koja se naziva „kraljevstvo Nebesko“.

Međutim, prije nego što čovjek bude nagrađen vjerom, nazvanom Malchut, „nevjesta“, ondje postoje uspone i padovi. To se naziva „ples“. Tu se nalazi sav rad da čovjek bude nagrađen preuzimanjem na sebe kraljevstva Nebeskog, tako da ne čini ništa što se tiče njegove vlastite koristi, nego da sve njegove radnje budu radi Stvoritelja.

O tome su naši mudraci rekli: „Kako se pleše pred nevjestom?“, što znači kako biti nagrađen svojstvom „nevjesta“.

U tome postoji spor između kuće Shammaija i kuće Hillela. Kuća Shammaija kaže: „Nevjesta kakva jest.“ To jest, kako god čovjek osjeća — osjeća li dobro ili loše — o svemu treba vjerovati iznad razuma da su svi njegovi osjećaji za njegovo dobro. To je vrlo teško.

Ali kuća Hillela kaže da čovjek treba reći da ono što osjeća u stanju u kojem se nalazi, kada ne osjeća dobro, treba vjerovati da je to dobro, ali on ne može vidjeti dobro jer još nije dostojan da ga vidi. Stoga je ono što osjeća neistinito, jer „imaju oči, a ne vide“.

Ali svi se slažu da čovjek treba ići iznad razuma i razveseliti ženika. Zato postoje dvije vrste rada:

1) tijekom šest radnih dana, što je vrijeme rada,

2) tijekom šabata), što je vrijeme objeda (vidi članak br. 12, Tav-Shin-Mem-Tet).