Što znači: „Onaj koji ima manu neka ne prinosi (žrtvu)” u radu?

Članak br. 25, 1989.

Napisano je u Zoharu (Emor, stavka 41): „'Tko god od tvoga potomstva kroz njihove naraštaje ima manu.' Rabi Yitzhak rekao je: 'Razlog je taj što je manjkav, a onaj tko je manjkav nije prikladan za služenje u svetosti.' Ustanovili smo da onaj tko je manjkav nema vjeru u sebi i ta mana svjedoči o njemu. Tim više vrijedi za svećenika, koji mora biti potpuniji i ispunjeniji vjerom od bilo koga drugoga.”

To treba razumjeti. Prema ovome, ako je čovjek rođen s nekim tjelesnim nedostatkom, ima li on izbor postići vjeru u Stvoritelja ili nema izbora i mora ostati bez vjere? Što bi takva osoba trebala učiniti ako joj se kaže: „Najprije moraš otići liječnicima da vide mogu li izliječiti tvoju manu, a tek tada možeš doći učiti o vjeri.” Može li to biti tako?

Stvar je u tome da sve učimo iz odnosa grane i korijena. To pripada otkrivenom dijelu Tore, gdje su nam sav rad u mitzvot (zapovijedima/dobrim djelima) dali prema odnosu grane i korijena. No kad se govori o skrivenom dijelu, odnosno o namjeri, a ne o djelovanju, tada sve tumačimo u odnosu na rad. Stoga se ono što se naziva „manama” ili „nedostacima” ne odnosi na čin, nego na namjeru.

Moramo znati odakle potječu mane i nedostaci u duhovnosti. Oni dolaze zbog razbijanja kelim, kad su iskre Kedushe (svetosti) pale u Klipot (ljuske). Putem tih iskri Klipot su stekle snagu odvojiti čovjeka od rada za Stvoritelja, dajući mu užitke kad djeluje radi primanja užitka. Tada se čovjek ne može odreći užitka koji prima u kelim vlastite koristi i raditi radi Stvoritelja.

Kad se bavi davanjem, čovjek osjeća da sva ta djela nemaju ni okusa ni mirisa. Čak i kad se nadvlada i doista izvršava djela davanja, taj rad nije prihvaćen od svih njegovih organa. Drugim riječima, ne slažu se svi organi s tim radom. Iz toga slijedi da je on manjkav. To jest, kad radi s namjerom davanja i želi raditi jedino radi Stvoritelja, a ne radi sebe, čak i nakon svih nadvladavanja još uvijek postoje organi koji se ne slažu s tim radom. Iz toga proizlazi da mu nedostaju organi, a to se u svetom radu naziva „manjkavim”.

Sve to, odnosno činjenica da se organi ne slažu s njegovim radom, proizlazi iz toga što oni osjećaju da postoji mana u radu davanja. Stoga oni sami, odnosno sami izvršitelji rada, govore da u tom radu nema cjelovitosti, nego da je potpuno manjkav. U takvom stanju, kako se može reći da u radu postoji cjelovitost, kad oni sami tvrde da u radu postoji mana? I kako se rad s manama može prinijeti Stvoritelju?

U materijalnom je to poput čovjeka koji kralju donosi dar želeći mu pokazati da je odan podanik. Međutim, njegovo srce nije s njim. To jest, ima organe koji ga pitaju: „Što ćeš dobiti radeći za kralja? Misliš li da će ti kralj platiti zato što mu odano služiš?” Iz toga proizlazi da sam čovjek kaže kako je taj rad manjkav. Kao što je napisano (Midrash Rabbah, Nasso 13): „Jao onom tijestu za koje sam pekar svjedoči da je loše.”

Međutim, trebamo se zapitati: Zašto sam čovjek kaže da je manjkav? Odgovor je da mu nedostaje vjera. Kad bi čovjek doista imao vjeru u Stvoritelja, da On upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro, i kad bi vjerovao u veličinu i važnost Stvoritelja, ne bi bilo moguće da u njemu postoji ikakav otpor. Vidimo da je u našoj prirodi da se manji poništava pred većim, poput svijeće pred bakljom; tu nema slobode izbora. Sve dok u njegovu srcu nije utvrđeno da je On velik, postoji izbor, odnosno mogućnost da izabere i kaže da je On velik – bilo zato što je sam dosegao da je On velik, bilo zato što mu drugi govore da je On velik, a on prihvaća njihovo mišljenje. Nakon toga više nema slobodu izbora da se ne poništi, nego ga to privlači poput svijeće pred bakljom. Tada smatra najvećom radošću ako može služiti Velikome i nema većeg užitka od toga.

Iz toga slijedi da je rad svakoga tko ima manu u radu manjkav. Zašto je manjkav? Zato što nema vjeru u Stvoritelja – da je On Kralj svijeta i da upravlja svijetom kao Dobri koji čini dobro. Inače uopće ne bi imao nikakvu manu, jer bi se svi njegovi organi složili služiti velikom Kralju. No budući da nema vjeru u veličinu Kralja, njegov je rad radi Kralja manjkav.

To jest, budući da je njegov rad bez okusa, čovjek ga ne može obavljati svim svojim organima. Iz toga proizlazi da u njegovu radu postoji više mana. Ili neki organ nedostaje ili ne djeluje onako kako djeluje kad se radi o nečemu što ima okus.

Što, dakle, čovjek može učiniti kad vidi da je manjkav? Njegov jedini rad jest moliti Stvoritelja da mu dȃ snagu vjere, da stekne moć vjerovati u veličinu Stvoritelja. To znači da u svemu što čini u Tori i mitzvot treba imati namjeru da kroz svoja djela, koja čini kao „buđenje odozdo”, Stvoritelj odozgo dȃ snagu da svim srcem vjeruje u Njegovu veličinu. Tada će u svemu što čini postojati cjelovitost.

To znači da će u njegovu radu biti prisutni misao, govor i djelovanje, jer u svemu što je cjelovito postoje tri razlučivanja: 1) djelo, 2) misao, pri čemu će kroz djelo Stvoritelj dati čovjeku snagu vjere u veličinu Stvoritelja, 3) govor, odnosno molitva, jer misao navodi čovjeka da se moli Stvoritelju, što se naziva „govor i molitva”. Mjera molitve određuje se prema mjeri spoznaje nedostatka vjere, jer nedostatak koji čovjek osjeća i želi da ga Stvoritelj ispuni naziva se „molitvom”. Međutim, kad čovjek svojim razumom vidi da se već molio Stvoritelju, a Stvoritelj mu ipak nije pomogao, tada gubi snagu za molitvu.

No čovjek se treba moliti i za sposobnost molitve. Mora vjerovati mudracima i reći: „Ono što vidim i na što me razum obvezuje naziva se 'unutar razuma'. Međutim, moram vjerovati iznad razuma u ono što su rekli mudraci (Berachot 32): 'Rabi Hama bar Hanina rekao je: Ako čovjek vidi da se molio, a nije bio uslišan, neka se ponovno moli, kao što je rečeno: "Uzdaj se u Gospodina, budi jak, neka ti se srce osnaži i uzdaj se u Gospodina."’” Iz toga slijedi da bez vjere u mudrace čovjek ne može ništa učiniti na putu ispravka, jer je poznato da je „mišljenje domaćina suprotno mišljenju Tore”. Zato čovjek ne može sam određivati putove u radu za Stvoritelja, nego samo slijediti ono što je prihvaćeno među slugama Stvoritelja.

Glavni nedostatak jest to što, kad se čovjek bavi Torom i mitzvot, a tijelo mu se ne opire, odnosno ne donosi mu strane misli, u takvom stanju ne pomišlja da je upravo vjera ono što mu nedostaje kako bi uživao u onome što čini, kao da je stekao veliko bogatstvo u materijalnom svijetu. Jer kad bi to bilo tako, sigurno bi bio vrlo nadahnut i ispunjen ushitom zbog stjecanja nečega važnog, nečega što cijeli svijet cijeni. Koliki bi tek tada bio njegov užitak!

Ako čovjek vjeruje da služi velikom Kralju, zašto tada već sada nije ispunjen ushitom i radošću zbog bavljenja Kedushom? Razlog je to što mu nedostaje vjera. Zato se čovjek ne bi smio zadovoljiti malim, jer mu ne nedostaje nešto sporedno, nego ono najvažnije. Ako čovjek na to ne obraća pozornost, tada mora ostati u stanju „opće javnosti”, koja radi samo u djelovanju. No ne smijemo zaboraviti da je „djelo bez namjere poput tijela bez duše”. Stoga se čovjek mora nadvladati i ne biti poput ostalih koji rade, nego se pridružiti slugama Stvoritelja, koji imaju namjeru raditi radi Stvoritelja.

Iako učimo da čovjek treba hodati desnom linijom i reći da nema nedostataka te biti zadovoljan onime što ima, i na desnoj liniji treba postojati veliko nadahnuće i ushit zato što radi za velikog Kralja i služi Mu. Premda još ne može procijeniti veličinu važnosti Stvoritelja, ipak mora raditi na tome da bude sretan što se zadovoljava malim, kao da je to velika stvar. A zbog toga što još ne osjeća veliku važnost, i na tome zahvaljuje Stvoritelju, jer vidi da ipak ima neko uporište u duhovnosti. Zbog toga upućuje veliku hvalu Stvoritelju.

No, istinski red rada jest da čovjek mora prijeći s desne linije, koja predstavlja cjelovitost i zadovoljavanje malim, na lijevu liniju, odnosno razmotriti zašto nema veće uporište i zašto mu Stvoritelj ne želi dati snažnije uporište u duhovnosti. Ovdje očito nešto nedostaje, nešto što treba ispraviti dobrim djelima, kako ne bi ostao „siromašan znanjem”, nego ulagao sve moguće napore da mu Stvoritelj pomogne, kao što pomaže drugima koji žele biti ubrojeni među sluge Stvoritelja.

Međutim, čovjek mora paziti da ne pomiješa te dvije linije, jer tada neće moći jasno vidjeti stvarnost svake od njih. Naprotiv, tek kad uoči razliku među njima, može napredovati, jer tada može hodati na dvije noge. Poznato je da čovjek ne može hodati na jednoj nozi. Jedna noga predstavlja hvalu i zahvalnost Stvoritelju, a to je početak rada. Ta se hvala sastoji u tome što čovjek može, barem u određenoj mjeri, vjerovati da govori sa Stvoriteljem.

Iz toga slijedi da čovjek, u onoj mjeri u kojoj ima određenu vjeru, zahvaljuje Stvoritelju. Za sve što čini zahvaljuje Stvoritelju što ga je udostojio te mu dao misao i želju da izvršava Njegove mitzvot. Zbog toga može blagoslivljati Stvoritelja i zahvaljivati Mu.

Kao što trebamo izreći blagoslov za svaku mitzvu, tako trebamo blagoslivljati i Toru. Moramo znati da „blagoslov” znači da Ga blagoslivljamo zbog tog dara. Onaj tko Ga zbog toga ne blagoslivlja, ne osjeća mitzvot kao nešto dovoljno važno da bi Mu zbog njih zahvaljivao. Drugim riječima, zahvalnost koju iskazujemo razmjerna je daru, kao što je uobičajeno da je veličina zahvalnosti razmjerna veličini primljenog dara.

Iz toga slijedi da prije nego što čovjek dođe izvršiti mitzvu i izgovoriti blagoslov nad njom, najprije mora na sebe preuzeti vjeru iznad razuma. To znači da, iako još ne osjeća važnost Tore i mitzvot, mora vjerovati iznad svojega razuma da su to iznimno važne stvari. Budući da čovjek još nije prikladan osjetiti veličinu Tore i mitzvot, postoji ispravak koji se naziva „izbjegavanje kruha srama”, zbog čega postoji skrivenost nad Torom i mitzvot. Zato moramo započeti rad iznad razuma i zanemariti svoje osjećaje. Umjesto toga trebamo reći: „Imaju oči, a ne vide.” U onoj mjeri u kojoj se nadvladamo vjerom u važnost Tore i mitzvot, u toj ćemo mjeri moći zahvaljivati. Drugim riječima, blagoslov koji čovjek upućuje Stvoritelju ovisi o mjeri važnosti Tore i mitzvot koju osjeća.

Prema gore navedenom, trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli (Nedarim 81): „Zašto učenici mudraca nemaju sinove koji su također učenici mudraca?” Rabina je rekao: „Zato što najprije ne blagoslivljaju Toru.”

Trebamo razumjeti kako se za učenike mudraca može reći da najprije nisu blagoslovili Toru. Uostalom, vidimo da i obični ljudi, kad izlaze čitati Toru (tijekom službe), prije nego što predvoditelj molitve počne čitati iz Tore, izgovaraju blagoslov. A za učenike mudraca naši mudraci kažu da postoje takvi koji najprije nisu blagoslovili Toru te zato njihovi sinovi nisu učenici mudraca.

Doslovno tumačenje ima mnogo odgovora. No u radu, gdje sve učimo unutar jednog tijela, što predstavljaju učenici mudraca, a što sinovi učenika mudraca unutar istoga tijela? Trebamo protumačiti da se blagoslov koji najprije moramo izreći odnosi na namjeru. To znači da oni ne usmjeravaju svoje srce na to da cijene Toru kako bi blagoslovili Stvoritelja što nam je dao tako velik dar. Prirodno, blagoslov koji izgovaraju, odnosno zahvalnost koju upućuju Stvoritelju za taj dar, nije onakva kakva bi trebala biti. Iz toga slijedi da im nedostaje osjećaj važnosti Davatelja Tore.

To je značenje onoga što je rečeno da najprije nisu blagoslovili Toru. „Najprije” znači da prije nego što su izgovorili blagoslov nisu razmišljali o njezinoj važnosti. Iz toga proizlazi da njihovi sinovi, odnosno njihovo razumijevanje, nije razumijevanje učenika mudraca. To jest, oni uče Toru, ali još nisu stekli gledište Tore, odnosno još nisu razumjeli da gledište Tore znači poništavanje vlastite vlasti. Drugim riječima, moraju shvatiti da je rad radi vlastite koristi ono što trebaju poništiti. Međutim, oni vide da, iako uče Toru, još uvijek ne razumiju da tijelo mora poništiti cijelo svoje postojanje i raditi jedino radi Stvoritelja.

To je značenje riječi naših mudraca o stihu: „Ako čovjek umre u šatoru.” Oni su rekli: „Tora postoji samo u onome tko se zbog nje usmrćuje.” Čovjek tada pita: „Što trebam ispraviti da bih došao do takvog razumijevanja?” Oni odgovaraju da je razlog taj što „najprije nisu blagoslovili Toru”. To jest, blagoslov koji su upućivali Stvoritelju za Toru nije bio svim njihovim srcem, jer nisu shvatili važnost Tore, odnosno što bi nam Tora trebala dati i zbog koje su svrhe čovjeku potrebni Tora i mitzvot.

Kad čovjek razmisli o koristi i stupnju do kojeg bi mu Tora i mitzvot trebale donijeti dobrobit, tada će, prema važnosti koju tome pridaje, blagoslivljati Stvoritelja. No čovjek koji ne napravi taj istinski obračun, iako blagoslivlja Stvoritelja, „njegovo srce nije s njim”, jer ne može procijeniti njezinu važnost.

Stoga, kad čovjek nema pripremu, odnosno kad pred sobom nema namjeru zbog koje su mu potrebni Tora i mitzvot, ne može postići razumijevanje učenika mudraca. To je kao što je govorio Baal HaSulam kad je postavio pitanje: Zašto su rekli „učenik mudraca”, a ne jednostavno „mudrac”? Zato što „Mudrac” označava Stvoritelja, a onaj tko od Njega uči svojstvo Stvoritelja naziva se „učenikom mudraca”.

Kao što su naši mudraci rekli: „Prioni uz Njegove osobine: Kao što je On milosrdan, tako i ti budi milosrdan.” Iz toga slijedi da pitanje: „Zašto učenici mudraca nemaju sinove koji su također učenici mudraca?” znači da oni trebaju razumjeti kako je najvažnije preuzeti na sebe rad davanja, a ne rad radi vlastite koristi. To se naziva „učenikom mudraca”. Zato su rekli da je savjet čovjeku koji želi imati sinove koji su učenici mudraca taj da razumije kako moramo raditi radi Stvoritelja. Prije nego što izgovori blagoslov, mora imati namjeru za ono što blagoslivlja, odnosno zašto zahvaljuje Stvoritelju. To je značenje riječi: „Zato što najprije nisu blagoslovili Toru.” Drugim riječima, prije nego što su izgovorili blagoslov, nisu obraćali pozornost na to što bi mu Tora i mitzvot trebale donijeti.

Međutim, kad ima namjeru da su Tora i mitzvot dane kako bi pročistile čovjeka, kao što je rekao rabi Hanina Ben Akashia, tada proizlazi da je sva korist od Tore i mitzvot upravo u pročišćenju. A što dolazi nakon pročišćenja? Odnosno, što će čovjek dobiti time što je postigao pročišćenje? Odgovor je da moramo vjerovati u svrhu stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima, u mjeri Njegove beskrajne sposobnosti. Tada će čovjek biti nagrađen nasladom i užitkom koje nije moguće ni zamisliti. Kao što su naši mudraci rekli, to je značenje riječi: „Oko nije vidjelo drugoga Boga osim Tebe, koji će to učiniti onima koji Ga iščekuju.”

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Što znači ono što Zohar kaže: „Čovjek koji ima manu ne smije prinositi (žrtvu).” Razlog je taj što je manjkav, a čovjek koji je manjkav nema vjeru u sebi i ta mana svjedoči o njemu. To vrijedi za svakoga čovjeka, a tim više za svećenika. Pitali smo: Što čovjek može učiniti ako vidi da ima manu? Znači li to da više ne može steći vjeru? Može li se reći da postoji čovjek na svijetu koji nema slobodu izbora, iako nije počinio nikakav grijeh? Zašto bi bila njegova krivnja što je manjkav?

Odgovor je da se ovdje govori o svetom radu, odnosno o tome da čovjekov rad bude u svetosti, kao što je napisano: „Budite sveti jer sam Ja svet.” To znači da sve što čovjek čini treba biti radi Stvoritelja, odnosno radi davanja. Taj rad započinje u Lo Lishma (ne u Njezino ime), kao što su naši mudraci rekli: „Iz Lo Lishma dolazimo do Lishma (u Njezino ime).”

Razlog zbog kojeg moramo započeti u Lo Lishma objašnjava u knjizi Plod mudraca: „Budući da se čovjek rađa s kli koja se naziva 'volja za primanjem radi vlastite koristi', proizlazi da je nemoguće započeti rad radi davanja. Zato započinjemo u Lo Lishma, a 'Svjetlost u njoj vraća ga Izvoru'.” Kako bi čovjek znao da ne smije ostati u stanju Lo Lishma, u njegovu se radu pojavljuju mane kad želi raditi radi Stvoritelja. Tada se svi njegovi organi ne slažu s tim radom. Zato su nam dane dvije linije kojima trebamo hodati, a koje se nazivaju „dvjema nogama”. Prije nego što ih ispravno koristi, u njemu postoje mane i nedostaci, a sve zato što mu nedostaje vjera. Zbog toga čovjek mora moliti Stvoritelja da mu podari snagu vjere.