<- Izvorni kabalistički tekstovi
Nastavi čitati ->
Početna stranica izvornih kabalističkih tekstova / Rabash / Članci / Što znači da je stvaranje svijeta bilo iz velikodušnosti?

Što znači da je stvaranje svijeta bilo iz velikodušnosti?

Članak br. 5, 1989.

Prvi su mudraci objasnili da stvaranje svijeta nije bilo zbog manjka, jer se za Stvoritelja ne može reći da Mu nešto nedostaje. Naprotiv, stvaranje svijeta bilo je iz velikodušnosti. To jest, kao što je rečeno (u Midrash Rabbah, Beresheet): “Stvoritelj je rekao anđelima kada je želio stvoriti Adama HaRishona, a oni su rekli: ‘Što je čovjek da bi ga se prisjetio?’”

Stvoritelj im je odgovorio: “Čemu je to nalik? Kao kralj koji ima toranj ispunjen obiljem, ali nema gostiju.” To nije nedostatak; to je jednostavno zato što On želi davati iz darežljivosti kako bi stvorena bića uživala. Nedostatak je ono što čovjek mora primiti, ali ne može primiti. To se smatra nedostatkom. No, davati se ne smatra nedostatkom. Stoga učimo da je stvaranje svijeta zbog Njegove želje da čini dobro Svojim stvorenjima bilo iz velikodušnosti, a ne zbog nedostatka.

Ali onaj koji nešto prima mora imati nedostatak. To jest, ako primatelj želi uživati u onome što prima, primatelj mora birati samo one stvari koje želi. Inače iz toga neće imati nikakvo zadovoljstvo. On želi uživati, ali to je nemoguće. To vidimo u našoj prirodi. Štoviše, mjera zadovoljstva koje prima ovisi o mjeri čežnje. Dakle, čežnja za nečim određuje mjeru zadovoljstva iz toga, bilo mnogo ili malo.

Kako bi se ostvarila Njegova želja da čini dobro, odnosno da stvorenja uživaju u užicima i nasladama, Stvoritelj je u stvorenjima stvorio želju i čežnju da uvijek žude primati zadovoljstvo. Ako ne mogu ispuniti nedostatak za onim što žele, oni pate, a mjera patnje zbog nemogućnosti ispunjenja nedostatka također ovisi o mjeri čežnje za tim.

Katkad patnja postane takva da čovjek kaže: “Radije bih umro nego živio”, ako ne mogu zadovoljiti svoj nedostatak. No to je zbog patnje koju trpi zbog svog nedostatka. Prirodno, kad primi ispunjenje svoje potrebe, za koju je rekao “Radije bih umro nego živio”, kakvo zadovoljstvo osjeća kada primi ispunjenje!

Kada se govori o radu, čovjek mora doći do takvog nedostatka zbog toga što nema Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem da kaže: “Ako ne mogu postići Dvekut sa Stvoriteljem, ta odsutnost mi uzrokuje takve muke da kažem: ‘Radije bih umro nego živio.’”

To se naziva “istinska želja”, i ta je želja dostojna ispunjenja. Redoslijed rada je da se svaki put u čovjeku probudi čežnja za Dvekut, i kada on ide putem prema pripajanju sa Stvoriteljem, uvijek provjerava je li mu dano približavanje Stvoritelju. To jest, kada se kaže: “I ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim”, voli li on doista Stvoritelja ili voli i sebe?

To je kao što su naši mudraci rekli (Sukkah 45): “Svatko tko s nečim drugim pridružuje radi Stvoritelja, biva iskorijenjen iz svijeta.” To znači da on moli Stvoritelja da mu pomogne kako bi mogao sve činiti radi Stvoritelja, odnosno da mu jedini cilj bude davanje. Međutim, on također dodaje i malo namjere za sebe, što je već druga stvar u odnosu na “radi Stvoritelja”. “Radi Stvoritelja” znači davati, dok on, tijekom molitve da mu Stvoritelj pomogne, želi i radi sebe, što je druga stvar od želje za davanjem, potpuna suprotnost.

Zato je “iskorijenjen iz svijeta”. To jest, Stvoritelj je stvorio svijet kako bi činio dobro Svojim stvorenjima, a iz tog svijeta on je iskorijenjen zbog nejednakosti forme. Stoga svaki put preispituje sebe kako bi vidio ide li pravim putem. Ako vidi da ne ide, to mu uzrokuje bol. No, patnja mora biti velika, što znači da je patnja rezultat potrebe.

To jest, ne znači da on treba patiti, nego mora imati potrebu, a potreba uzrokuje patnju. Drugim riječima, patnja koju trpi svjedoči o mjeri njegove potrebe.

Iz toga slijedi da je rođenje stvorenih bića sa željom za primanjem bilo nužno, jer bez želje i čežnje za primanjem zadovoljstva ne bismo imali pojam zadovoljstva. Dakle, zašto ne osjećamo zadovoljstvo kad već imamo želju i čežnju za zadovoljstvom, nego moramo ulagati napor ili nam neće biti dana zadovoljstva ni u tjelesnosti ni u duhovnosti?

Odgovor se odnosi na gorespomenutu namjeru da čini dobro Svojim stvorenjima, kao što je zapisano (u knjizi Etz Chaim), na samom početku: “Tzimtzum (ograničenje) je učinjen kako bi se otkrilo savršenstvo Njegovih djela.” Tamo se objašnjava (Talmud Eser Sefirot, 1. dio) da to znači: “Budući da postoji pravilo da svaka grana želi nalikovati korijenu, kad stvorena bića prime užitak i zadovoljstvo od Stvoritelja, u njima će se pojaviti sram. Stoga je učinjen ispravak u korist stvorenja, da ako primaju kako bi davali, tijekom primanja zadovoljstava neće biti srama.”

Prema tome, trebamo razumjeti: ako kažemo da Stvoritelj želi činiti dobro Svojim stvorenjima iz velikodušnosti, odakle dolaze zli? Iz toga proizlazi da se onaj koji ne želi primiti užitak i zadovoljstvo naziva “zao”, ali zašto se naziva “zao” ako ne želi primiti obilje, dok se onaj koji prima užitak i zadovoljstvo naziva “pravednik”?

Stvar izvršavanja Tore i mitzvot je kao što su naši mudraci rekli: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.” Kroz Toru i mitzvot zlo će se ispraviti. No, što je zlo? To je to što ne možemo primiti užitak i zadovoljstvo zbog nejednakosti forme, koja uzrokuje sram. Zbog srama ne može nam se dati, jer sram sprječava potpunost užitka i zadovoljstva. Zato nam se ne daje užitak i zadovoljstvo. Stoga im se kaže da im se ne samo da ne daje užitak i zadovoljstvo, nego im se daje i ime “zli”.

Trebamo razumjeti zašto se nazivaju “zli” ako ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo. Budući da je Stvoritelj stvorio svijet iz velikodušnosti, to je kao bogat čovjek koji ima sve i ništa mu ne nedostaje. On želi dati milostinju siromašnima, a kako želi da siromašni osjete radost kada prime milostinju, a ne nikakvu neugodnost, bogati čovjek kaže: “Dat ću milostinju, veliku ili malu, ali pod jednim uvjetom.” To jest, milostinja, velika ili mala, ne ovisi o onome koji daje, nego o onome koji prima.

To je zato što, iz perspektive Onoga koji daje, On može dati mnogo više nego što primatelj može postići. To jest, primatelj ne može znati koliko užitka i zadovoljstva može dati Onaj koji daje, jer primatelj ne zna što je u posjedu Onoga koji daje. Umjesto toga, primatelj nastoji zahtijevati užitak i zadovoljstvo prema onome kako procjenjuje i razumije da mu Onaj koji daje može dati. A zapravo, ono što Onaj koji daje ima za dati također je iznad čovjekova intelekta, i on ne može procijeniti ništa iznad svog intelekta.

Stoga mora vjerovati da postoje stvari koje su dragocjenije i važnije od onoga što primatelj može zamisliti, jer su sva postignuća nižega izgrađena na tjelesnom, vanjskom umu, dok je duhovnost izgrađena na unutarnjem umu. O tome je zapisano u uvodima: “Svaki niži svijet, u odnosu na svijet iznad njega, jest kao zrno gorušice u usporedbi s čitavim svijetom.” Zbog toga svo davanje višega, za koje kažemo da je veliko ili malo davanje, ne ovisi o višemu, nego o sposobnosti nižega da ispuni uvjete Onoga koji daje. Samo u mjeri u kojoj niži nastoji ispuniti uvjete, u toj mjeri prima. To jest, ako niži može postaviti namjeru na veliko davanje, on prima veliko davanje.

A koji su uvjeti koje Onaj koji daje želi postaviti, a koje niži treba ispuniti, budući da je Stvoritelj stvorio svijet iz velikodušnosti? To jest, On nema nedostatka, pa zašto Mu je potrebno da niži slijedi Njegovu volju? Izgleda kao da Onaj koji daje ne želi dati osim ako ne primi nešto zauzvrat od primatelja.

Odgovor je da je Stvoritelj postavio uvjete u vrijeme davanja, da primatelj ne prima milostinju zbog čežnje primatelja, iako je čežnja za davanjem koje Onaj koji daje želi dati vrlo velika. Ipak, Onaj koji daje želi da se zbog tog razloga primatelj odrekne primanja i primi milostinju samo zbog zadovoljstva koje time donosi Onome koji daje, koji obdaruje primatelja. Naši mudraci to nazivaju: “Sva tvoja djela neka budu radi Neba, a ne radi sebe.”

Međutim, moramo znati da ovaj uvjet, da Stvoritelj želi da svatko radi samo za Njega, a ne radi sebe, nije radi koristi Stvoritelja, kao da Mu je to potrebno. Naprotiv, to što stvorenja rade radi Stvoritelja jest za dobrobit stvorenja! To jest, kako stvorenja ne bi osjećala neugodnost kada primaju milostinju od Onoga koji daje. Zato je Onaj koji daje postavio ovaj uvjet, da moraju sve činiti radi Stvoritelja, a ne radi sebe.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali: Zašto se oni koji ne žele izvršavati Toru i mitzvot nazivaju “zli”? Uostalom, Tora i mitzvot dane su kako bi se njima pročistio Izrael, kao što kaže Rabbi Hanania Ben Akashia. Iz toga slijedi da onaj koji ne izvršava Toru i mitzvot neće primiti užitak i zadovoljstvo.

Ali zašto se nazivaju “zli”? To je poput vrsnog liječnika koji dolazi u bolnicu gdje se operiraju bolesnici od raka, što je smrtonosna bolest. On kaže da ima lijek, i ako uzmu taj lijek, svi će preživjeti. Štoviše, svatko će reći da sada uživa u životu. To jest, reći će da sada vidi da se isplatilo roditi kako bi primio ta zadovoljstva. I nakon toga svi će iz dubine srca reći: “Blagoslovljen Onaj koji je rekao: ‘Neka bude svijet,’” jer će biti u svijetu koji je sav dobar.

Međutim, postoji skupina ljudi koja ne dopušta liječniku da uđe u bolnicu. A kada liječnik napokon uđe, nakon mnogih molbi, i da svoj lijek bolesnicima, ta skupina se miješa i inzistira da ne uzmu liječnikov lijek. Pitanje je: Kako nazvati tu skupinu koja ne dopušta tim bolesnicima da ozdrave, budući da su bolesnici pod njihovom kontrolom? A tako je zato što, dok god su bolesni, ta je skupina namirena, ali kada bi bili izliječeni od svoje bolesti, ta skupina ne bi imala opskrbu. Svakako, oni se smatraju zlima!

Osim toga, svatko razumije da bi liječnik, ako ih može kazniti zato što ne dopuštaju da se bolesnici izliječe, to svakako trebao učiniti. Nitko neće ni pomisliti reći da je liječnik ljut na te zle zato što ga ne slušaju, nego da ih kažnjava radi bolesnika. To jest, liječnik želi izliječiti bolesnike iz velikodušnosti i ne treba nikakvu nagradu, jer liječniku ne treba ništa što bi mu bolesnici trebali dati, nego dolazi liječiti bolesnike samo zato da bi se bolesnici osjećali dobro i mogli uživati u životu. Zasigurno, onaj tko vidi što liječnik čini neće reći da on čini nešto radi sebe.

Zbog toga, kada liječnik kaže da je ta skupina, koja ne dopušta bolesnicima da uzmu lijek, zla i da zaslužuje kaznu, kako bi kroz kazne koje će pretrpjeti ta patnja koju će zli osjetiti uzrokovala da prestanu ometati bolesnike kako bi oni mogli uzeti lijek, svatko razumije da je to radi bolesnika, a ne radi liječnika.

Prema tome trebamo tumačiti da, iako je Stvoritelj stvorio svijet iz velikodušnosti i On nema nikakvih nedostataka koje bi stvorenja mogla nadopuniti, budući da je Stvoritelj potpun i nema nedostataka u Njemu, ipak, zato što želi da stvorenja uživaju u životu, On postavlja uvjet da stvorenja sve primaju zato što Stvoritelj želi da prime užitak i zadovoljstvo, jer će tada užitak i zadovoljstvo biti bez ikakvog srama. To se naziva “potpunost Njegovih djela”.

To je lijek koji liječnik želi dati bolesnicima koji su blizu smrti, za koje se kaže: “zli se za života nazivaju mrtvima.” Kroz lijek, koji se naziva “želja za davanjem”, oni će postići Dvekut (prianjanje) i prionuti uz Život nad životima. Iz toga slijedi da oni koji ne žele da bolesnici prime, ne dopuštaju im da se bave Torom i mitzvot, kroz koje mogu biti nagrađeni lijekom koji se naziva “želja za davanjem”. U tim kelim Stvoritelj može postaviti užitak i zadovoljstvo, jer kada prime užitak i zadovoljstvo u tim kelim, neće izgubiti Dvekut, koji se naziva “jednakost forme”. Dvekut znači da izlaze iz stanja “zli se nazivaju ‘mrtvi’” i bivaju nagrađeni životom.

Dakle, što znači da ta skupina ne želi i ometa primanje lijeka? Čime oni ometaju? Time što im ne dopuštaju izvršavati Toru i mitzvot, jer kroz to primaju lijek, koji je namjera davanja. Prirodno je jasno zašto se smatraju zlima jer ometaju primanje lijeka. To jest, lijek kroz koji će biti nagrađeni životom naziva se “želja za davanjem”. Sile koje ometaju ne dopuštaju im da uzmu lijek, koji se naziva “Tora i mitzvot”, kao što su naši mudraci rekli: “Stvorio sam naklonjenost zlu; stvorio sam Toru kao začin.”

Zbog toga oni koji ometaju, koji se smatraju zlima, zaslužuju kazne. Kroz patnju koju će osjetiti, prestat će ometati primanje lijeka. Iz toga slijedi da je sve što Stvoritelj čini, odnosno kazne, u potpunosti radi stvorenih bića.