Što su dan i noć u radu?

Članak br. 34, 1988.

Napisano je: „I Bog nazva Svjetlost ‘dan’, a tamu nazva ‘noć’.“ Trebamo razumjeti što nas to želi naučiti u radu — da je Svjetlost nazvao „dan“, a tamu „noć“. Što nam donosi znanje o tome? Čini se da je imenovanje Svjetlosti i tame bilo radi neke korekcije. Stoga, što bolje razumijemo to što ih je On imenovao, što nam to dodaje u radu postizanja Dvekut (prianjanja) s Stvoriteljem?

Nakon toga stih kaže: „I bi večer i bi jutro — jedan dan.“ I to trebamo razumjeti. Nakon što je rečeno da se tama naziva „noć“, a Svjetlost „dan“, kako su to dvoje postali jedno? Uostalom, noć nije dan, pa kako njih dvoje zajedno mogu biti jedan dan? To jest, što ih čini jednim danom kao da nema razlike između dana i noći?

U vezi s „danom“ i „noći“ vidimo da stih kaže (Psalmi 19): „Dan danu izražava govor, a noć noći otkriva znanje.“ U tom pogledu vidimo da je napisano (u Haggadah, u pjesmi „Tada, mnoga čuda“): „Približava se dan koji nije ni dan ni noć. Uzvišeni, obznani, jer Tvoj je dan; Tvoja je i noć. Ti svijetliš kao dan, tamu noći.“ Stoga trebamo razumjeti što su dan i noć te što su Svjetlost i tama.

Da bismo sve to razumjeli, moramo se vratiti na ono o čemu smo govorili nekoliko puta — da uvijek trebamo pamtiti što je svrha stvaranja i što je ispravak stvaranja, kako bismo znali što se od nas zahtijeva, odnosno koje stanje trebamo postići da bismo mogli reći da smo stigli na svoje odredište.

Poznato je da je svrha stvaranja učiniti dobro Njegovim stvorenjima, kao što su naši mudraci rekli da je Stvoritelj o svrsi stvaranja rekao da je to poput kralja koji ima kulu punu obilja, ali nema gostiju. Zbog toga je stvorio čovjeka kako bi mu dao užitak i zadovoljstvo.

Prema tome, što znači da je čovjek postigao cjelovitost? Upravo nakon što dođe u stanje u kojem od Stvoritelja prima užitak i zadovoljstvo. To se smatra postizanjem cjelovitosti. Ako nije došao u stanje beskrajnog užitka i zadovoljstva, smatra se da nije postigao cjelovitost. To je svrha stvaranja.

Nasuprot tome, ispravak stvaranja je u tome što, budući da je priroda stvorenog da grana želi sličiti svom korijenu, a budući da je Stvoritelj onaj koji daje, a stvorenje onaj koji prima, ovdje nema jednakosti forme. Zbog toga i u tjelesnosti vidimo pravilo da kada čovjek prima nešto od drugoga, osjeća sram. Kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Prezir je izlio na knezove“, što znači da kada čovjek treba druge ljude, njegovo lice postaje poput kroma.

Zbog toga je učinjen ispravak Tzimtzum (ograničenje) u višim svjetovima — da viša Svjetlost ne dopire do kelim koje primaju za sebe. Naprotiv, Svjetlost svijetli samo kelim koje imaju ispravak Masach (zaslon), koji uzdiže Ohr Hozer (Odbijenu Svjetlost), što znači da prima od višega zato što postoji zadovoljstvo višega kada On daje nižemu.

Drugim riječima, činjenica da čovjek ima veliku čežnju primiti užitak i zadovoljstvo još ne znači nužno da će primiti užitak i zadovoljstvo, budući da je užitak u tome da postoji jednakost forme s Višim, što se naziva Dvekut (prianjanje). Na svaki mogući način on nastoji ne odvojiti se zbog nejednakosti forme, i zbog toga ne prima iako čezne primiti užitak i zadovoljstvo. Ali u isto vrijeme on derivira veće zadovoljstvo iz prianjanja uz Stvoritelja. Stoga ne prima.

U to vrijeme čovjek gleda na dvije stvari:

1) Ne želi se odvojiti od Stvoritelja. Drugim riječima, čak i kada misli da još nije nagrađen Dvekutom (prianjanjem), barem ne želi biti više odvojen nego što je sada, jer svako primanje za sebe čovjeka udaljava od Stvoritelja. Zbog toga ne želi primati za sebe.

2) Time što čini ono što čini, udaljavajući se od primanja, to uzrokuje da prianja uz Stvoritelja. Iako još ne osjeća ta razlučivanja, kaže da vjeruje mudracima koji su rekli da je tako. Zbog toga ima povjerenje u njih i pazi na primanje za sebe.

Zbog toga čovjek nastoji činiti stvari koje će mu donijeti tu snagu — želju da čini djela koja daju moć da može na svako djelo usmjeriti namjeru davanja. Tada je sposoban primiti užitak i zadovoljstvo, jer su sada sva njegova djela radi Stvoritelja.

Prema tome možemo razumjeti što je Svjetlost, a što tama. Svjetlost je kada čovjeku osvjetljava da hoda putem Stvoritelja. „Put Stvoritelja“ znači da želi hodati putem kojim Stvoritelj hoda, a Njegov put je davanje. Kada čovjek ima Svjetlost i život baveći se radom davanja i ne brine za vlastitu korist, to se naziva „Svjetlost“.

To se naziva „vrijeme uspona“, što znači da se čovjek uzdigao na stupnju. To jest, umjesto da služi niskoj, inferiornoj osobi, sada služi Stvoritelju. To se naziva „uspon na stupnju“, jer služi Kralju, dok je prije služio običnom čovjeku.

Jasno je da je suprotnost Svjetlosti tama. To jest, čovjek ne nalazi nikakav okus u radu davanja jer se ponovno počeo brinuti samo za vlastitu korist. Ne nalazi nikakav okus u radu davanja niti ima ikakve težnje za tim. Naprotiv, zadovoljava se time da ispunjava samo strasti koje njegovo tijelo zahtijeva. To se naziva „pad“, jer želi služiti tijelu, a ne Stvoritelju. To se naziva „tama“.

Trebamo znati da „dan“ označava potpunu stvar, koja se sastoji od Svjetlosti i dana te tame i noći, kao što je napisano: „I bi večer i bi jutro — jedan dan.“ Trebamo razumjeti kako se može reći da su večer i jutro jedna stvar. To jest, ne kažemo da se večer i jutro zajedno nazivaju „jedna noć“, nego da se to dvoje naziva „jedan dan“. Što nam to implicira u radu — da se upravo oboje nazivaju „jedan dan“, kao da ne može postojati cjelovitost dana bez tame.

Odgovor je da kada čovjek kaže: „I Bog nazva Svjetlost ‘dan’, a tamu nazva ‘noć’“, to znači da čovjek vjeruje da mu je Bog dao i Svjetlost i tamu. Ali zašto mu je dao tamu? Moguće je vjerovati da mu je dao Svjetlost, što znači da kaže da ga Stvoritelj želi približiti, kao što su naši mudraci rekli: „Onaj koji dolazi očistiti se — pomaže mu se.“ Stoga, u usponima koje čovjek ima, može vjerovati da dolaze od Stvoritelja. Ali zašto postoje padovi?

Kada čovjek vjeruje i u vezi s tamom, kao što je napisano: „I Bog nazva … a tamu nazva ‘noć’“, što znači da je tama također „noć“, koja je dio dana — to jest da ne može postojati dan bez noći — tada tama, koja se naziva „noć“, dolazi nas naučiti da kao što ne može postojati dan bez noći, tako ne može postojati ni Svjetlost bez tame. Tama je kli (posuda), a Svjetlost je ispunjenje kli, prema pravilu: „nema Svjetlosti bez kli“.

Drugim riječima, nemoguće je cijeniti Njegovo spasenje bez osjećanja patnje i boli iz stanja u kojem se čovjek nalazi. Između ljudi, u onoj mjeri u kojoj čovjek osjeća da mu je prijatelj pomogao u njegovoj nevolji, u toj mjeri osjeća radost zbog pomoći koju je primio od svog prijatelja. To jest, postoji razlika između pomaganja prijatelju u stvarima bez kojih se može živjeti i pomaganja prijatelju tako da ga se spasi od smrti.

Budući da se pomoć koja dolazi odozgo smatra Svjetlostima Kedusha (svetosti), kao što Zohar kaže: „Onaj koji dolazi očistiti se — pomaže mu se“, Zohar pita: Čime mu se pomaže? „Svetom dušom.“ No, ako čovjek ne cijeni dušu koju je primio odozgo, jer misli da to nije tako važno, patnje koje čovjek trpi u stanjima padova čine da cijeni pomoć odozgo. Inače je izgubi i sve odlazi u klipot (ljuske). Slijedi da mu tama pomaže, što znači da mu daje mogućnost da zna kako cijeniti važnost Kedusha kako je ne bi izgubio zbog nedostatka svjesnosti.

Naši mudraci o tome kažu: „Tko je budala? Onaj tko izgubi ono što mu je dano“, jer ne zna niti razumije važnost blizine kada Stvoritelj približava čovjeka. Ta tama naziva se kli, što znači mjesto gdje može biti obilje. Kao što je napisano: „Tko će uzaći na goru Gospodnju i tko će ustati?“ To jest, čak i kada se čovjek uzdigne, ali ne zna kako održati vrijednost važnosti približavanja, Sitra Achra (druga strana) uzima to u svoju vlast. Zato Svjetlost mora otići. Zbog toga nema „uskrsnuća“, nego se svatko mora spustiti prema svojem stupnju.

No, postoji nekoliko ispravaka u vezi s tim:

1) Klipot ne smiju primiti ono što čovjek ima. Stoga nemaju što primiti od čovjeka, jer on više nema Kedusha iz koje bi Sitra Achra mogla primiti od njega.

2) Kad čovjek dođe do pada i počne se oporavljati te vidjeti stanje u koje je došao, to jest nakon što je uložio toliko mnogo truda kako bi bio nagrađen barem nekom svetošću, iznenada vidi da je ostao ogoljen i siromašan. To jest, nalazi se u stanju niskosti koje priliči čovjeku koji nije ulagao napor i radio kako bi se o njemu moglo reći: „Ti se nazivaš ‘čovjek’.“ Naprotiv, on je mnogo gori od običnog čovjeka, što znači da se volja za primanjem za sebe u njemu razvila do mjere o kojoj nikada nije ni sanjao, a bol i patnja koje zbog toga osjeća daju mu potrebu da cijeni i vrednuje vrijeme kada ga odozgo malo približe. Sada zna kako biti oprezan i poštovati to stanje, i čuva se od svega kako ne bi brkao to stanje. Tada zna da se treba bojati da se ne bi umiješao neki stranac.

Iz toga slijedi da su padovi ono što se naziva „ispravcima“, jer omogućuju dugovječnost kada čovjek bude nagrađen nekim približavanjem od strane Stvoritelja. Prema tome možemo protumačiti stih: „I Bog nazva Svjetlost ‘dan’, a tamu nazva ‘noć’.“ To znači da ako čovjek kaže da i Svjetlost i tama dolaze od Boga, to je „I Bog nazva“. Tada i Svjetlost i tama čine jedan dan. To jest, kao što ne može postojati potpun dan bez večeri i jutra, tako i Svjetlost i tama služe jednoj ulozi — zajedno se nazivaju „dan“.

Time možemo protumačiti riječi: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu.“ Trebamo razumjeti kako možemo reći: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu“, dok smo uronjeni u samoljublje, a našem tijelu bi bilo mnogo ugodnije kada bismo mogli reći: „Hvala Ti lijepa što si nas stvorio za našu vlastitu slavu.“ Dakle, jasno je da ne govorimo istinu kada Ga blagoslivljamo što nas je stvorio za Svoju slavu. To je potpuna laž.

Prema gore navedenome, kada vjerujemo da „onaj koji se dolazi pročistiti — pomaže mu se“, slijedi da Stvoritelj daje čovjeku tu snagu da može osjetiti važnost te stvari — da kada čovjek osjeća kako služi Kralju, to mu vrijedi čitavo bogatstvo i nema riječi kojima bi izrazio njezinu važnost. Umjesto toga, iz užitka i uzbuđenja koje osjeća, kaže: „Blagoslovljen je naš Bog“, jer nam dopušta da osjetimo važnost kada služimo Kralju i što nas je izbavio iz samoljublja u kojem smo bili uronjeni. Nikada nam nije ni palo na pamet da ćemo se ikada moći iz toga izvući. Odjednom vidimo da nam je dao taj osjećaj — da nalazimo okus u tome što možemo služiti Kralju.

U to vrijeme kažemo: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu.“ Blagoslivljamo Ga za taj dar koji nam je dao, što je najvažnija stvar na svijetu, i to nikada ne bismo mogli dobiti sami od sebe. Naprotiv, to je dar Boga. Zato Ga za to blagoslivljamo. To je značenje riječi: „Blagoslovljen je naš Bog, koji nas je stvorio za Svoju slavu.“

Međutim, prije nego što čovjek bude nagrađen time da osjeti okus u tome što nas je On stvorio za Svoju slavu, kako to može reći? Trebamo reći da je to poput svih blagoslova i zahvala koje izgovaramo za budućnost. Kao što su naši mudraci rekli o stihu: „Tada će Mojsije pjevati.“ Zohar pita: „Nije rečeno ‘pjeva’ u sadašnjem vremenu, nego ‘pjevat će’, što je buduće vrijeme.“ Odgovor je da pravednici pjevaju o budućnosti. To jest, oni vjeruju da će biti nagrađeni cjelovitošću. Zbog toga, čak i prije nego što budu nagrađeni cjelovitošću, oni već pjevaju.

Na temelju toga kažemo: „Blagoslovljen si Ti, naš Bože, koji nas je stvorio za Svoju slavu.“

Sullam (Komentar Sullam na Zohar) tumači stih: „Dan danu izražava govor, a noć noći otkriva znanje.“ Ovo su njegove riječi:

„Prije kraja ispravka, to jest prije nego što osposobimo svoje posude primanja da primaju samo kako bi donijele zadovoljstvo našem Stvoritelju, a ne za vlastitu korist, Malchut se naziva ‘drvo (spoznaje između) dobra i zla’. To je zato što je Malchut vodstvo svijeta prema djelima ljudi. A budući da nismo prikladni primiti sav užitak i zadovoljstvo … moramo prihvatiti vodstvo dobra i zla od Malchut. To vodstvo nas osposobljava da na kraju ispravimo svoje posude primanja kako bismo davali i da budemo nagrađeni užitkom i zadovoljstvom koje je On namijenio nama.“

...

„Često vodstvo dobra i zla uzrokuje naše uspone i padove… Zbog toga se svaki uspon smatra određenim danom, a isto tako se svaki pad smatra određenom noći.

„Napisano je: ‘Dan danu izražava govor.’ … Na kraju ispravka bit će nagrađeni iskupljenjem iz ljubavi… Tada ćemo jasno vidjeti da su nas sve one kazne iz vremena padova, koje su nas navele da na početku sumnjamo, očistile i bile izravni uzroci sve sreće i dobra. Da nije bilo tih strašnih kazni, nikada ne bismo došli do tog užitka i zadovoljstva. Tada se ti grijesi preobraćaju u stvarne zasluge.“

Riječi „Dan danu izražava govor“ znače da sve te noći, koje su padovi, patnje i kazne koje su prekidale Dvekut (prianjanje) sa Stvoriteljem dok nisu postale mnogi dani, jedan za drugim — sada, kad su i noći i tama između njih također postale zasluge i dobra djela — noć svijetli kao dan, a tama kao Svjetlost; među njima više nema prekida.

Sada možemo razumjeti ono što smo pitali o značenju stiha: „I Bog nazva Svjetlost ‘dan’, a tamu nazva ‘noć’.“ Značenje je, kako kaže Baal HaSulam, da kao što vidimo da je „jedan dan“ zapravo povezanost dana i noći. Isto tako, nemoguće je imati Svjetlost bez tame. To jest, Stvoritelj nam je dao tamu kako bi se kroz nju pojavila Svjetlost. To se naziva „i Bog nazva“. To jest, Stvoritelj je za nas uredio poredak rada na ovaj način. Iako moramo vjerovati da je moglo biti i drugačije, budući da je On svemoguć, pa zašto nam je upravo ovaj poredak uredio? O tome moramo reći da nemamo postignuće u Stvoritelju da bismo razumjeli Njegovu misao. Naprotiv, sve što učimo samo je na način: „Po Tvojim djelima spoznajemo Te.“ Drugim riječima, promatrajući djela Stvoritelja nakon što ih je stvorio, počinjemo govoriti. No reći da je On mogao učiniti stvari drugačije — o tome su naši mudraci rekli: „Ne treba pitati: ‘Što je gore, a što dolje?’“

Prema tome možemo protumačiti ono što je napisano u Haggadah: „Približava se dan koji nije ni dan ni noć.“ To se odnosi na kraj ispravka, kada postoji dan koji se ne sastoji od dana i noći, nego je dan sam po sebi. To će se ostvariti riječima: „Uzvišeni, obznani, jer Tvoj je dan; Tvoja je i noć.“ To je zato što će na kraju ispravka svima biti poznato da je „Tvoj dan; Tvoja je i noć.“ To jest, budući da je Njegova volja činiti dobro Svojim stvorenjima, a dobro znači dan, kako se onda može reći da Stvoritelj daje tamu? To je protivno Njegovoj svrsi! Međutim, i tama, to jest noć, smatra se „danom“, iako čovjek osjeća prekide u Dvekut sa Stvoriteljem, koji se nazivaju „tama“ i „noć“.

Ali na kraju ispravka, kada se spozna da je i tamu On dao, to je također zasigurno Svjetlost. Dokaz za to je da tada grijesi postaju kao zasluge. Stoga tada znamo da je „Tvoj dan; Tvoja je i noć“, jer oboje pripadaju Tebi — to jest oboje si Ti — što znači da je Stvoritelj oboje dao kao „dan“.

Nasuprot tome, prije kraja rada nemoguće je Stvoritelju pripisati prekide koje čovjek ima u Dvekutu sa Stvoriteljem, da mu je On to poslao, jer to proturječi svrsi stvaranja. To je značenje riječi: „Tama noći zasjat će kao Svjetlost dana.“ To jest, budući da su mu tada grijesi postali kao zasluge, sve postaje dan.

Sada možemo razumjeti što su dan i noć u radu. Čovjek treba znati da mora osjetiti što je tama, inače neće moći uživati u Svjetlosti, jer u svemu u čemu čovjek želi osjetiti neki okus — je li vrijedno koristiti to — mora naučiti jedno iz drugoga, kao što je napisano: „Svjetlosti se pojavljuje iz tame.“ Isto tako, čovjek ne može uživati u odmoru ako ne zna što je umor.

Zbog toga osoba mora proći proces uspona i padova. Međutim, ne smije biti impresionirana padovima. Naprotiv, treba uložiti napor da ne pobjegne iz borbe. Zbog toga, iako tijekom rada mora znati da su to dvije stvari, na kraju rada vidi da su Svjetlost i tama kao dvije noge koje vode čovjeka do cilja.