Kako razlikovati onoga koji služi Bogu od onoga koji Mu ne služi

Članak br. 29, 1988

Naši mudraci pišu u traktatu Ketubot: „Rabbi Hiya bar Ashi rekao je: ‘Rav je rekao: Sve neplodne voćke u zemlji Izrael namijenjene su da donesu plod, kao što je rečeno: ‘Jer drvo je donijelo svoj plod, smokva i loza dale su svoju snagu.’’“

MAHARSHA tumači da „iako je to neplodno drvo, koje po svojoj prirodi nije sposobno donositi plod, ono će ipak donijeti plod“. Trebamo razumjeti što nas to uči u radu.

Sulam (komentar Baal HaSulama na Zohar), u svom tumačenju „Rasprave o slovima“ („Uvod u Knjigu Zohar“, točka 23), piše: „Poznato je da je Bog stvorio jedno nasuprot drugome. Kao što postoje četiri svijeta ABYA de Kedusha (svetosti), tako postoje i četiri svijeta ABYA de Tuma’a (nečisti) nasuprot njima. Stoga u svijetu Assiya nema razlike između onoga koji služi Bogu i onoga koji Mu ne služi. Prema tome, kako možemo razlikovati dobro od zla? Međutim, postoji jedno, vrlo važno razlučivanje: drugi bog je neplodan i ne donosi plod. Stoga se onima koji u njemu posrnu i hodaju putem ABYA de Tuma’a izvor isušuje i nemaju blagoslov duhovnih plodova. Tako venu sve dok se potpuno ne zatvore. Suprotno tome su oni koji se prianjaju uz Kedushu. Njihova su djela blagoslovljena: ‘Kao stablo zasađeno uz potoke vode, koje donosi svoj plod u svoje vrijeme i kojemu list ne vene; i u svemu što čini, uspijeva.’ To je jedino razlučivanje u svijetu Assiya po kojem se može znati je li on u Kedushi ili, suprotno, nije.“

Trebamo razumjeti značenje riječi „plodovi“ u duhovnosti. Riječ „plodovi“ koristi se u značenju „dobici“, slično izrazu: „Skopio sam veliki posao, ali još nije donio plod.“ To znači da on još uvijek nema dobit od toga. U smislu rada, trebamo to protumačiti tako da, kada čovjek počne preuzimati jaram Tore i mitzvot (zapovijedi/dobrih djela), razumijevanje koje ima o strahu od nebesa i važnosti mitzvot, a osobito važnosti Tore, kada je u dobi od dvadeset ili trideset godina, vrlo je ograničeno. On ne zna mnogo o radu Stvoritelja, odnosno što je strah od neba i kakav je osjećaj u Tori i mitzvot.

Iako vidi da je već stekao vlasništvo nad nekoliko godina bavljenja Torom i mitzvot, nije napredovao u razumijevanju u odnosu na ono koje je imao otkako je postao obvezan baviti se Torom i mitzvot. To jest, mislio je da će, kako bude rastao, vjerojatno imati drukčije namjere nego kada je prvi put započeo rad Stvoritelja. Međutim, ostao je u istoj namjeri i slaže se s općim mišljenjem koje se o njemu kaže: kada ljudi vide da on izvršava Toru i mitzvot u svim njihovim detaljima i finesama, poštuju ga, uzdižu i časte zbog njegova rada u Tori i mitzvot.

Stoga se on nalazi u stanju: „Cijeli svijet ti govori da si pravednik.“ Zbog toga nikada ne može postići cjelovitost koja se naziva „služenje Stvoritelju“. On ostaje „sluga samoga sebe“. To jest, sav rad koji čini jest radi vlastite koristi. To se naziva „ne služiti Njemu“. Umjesto toga, on radi za sebe, a ne za Stvoritelja.

U radu je nemoguće postati sluga Stvoritelja prije nego što se dođe u stanje „ne služiti Njemu“, jer su to dvije razine i nemoguće je popeti se na višu razinu prije nego što se bude na nižoj. Naprotiv, najprije se ulazi u stupanj koji se naziva „ne služiti Njemu“. To jest, čovjek mora doći do osjećaja da se, sve dok radi radi vlastite koristi, to naziva „ne služiti Njemu“.

Također, „ne služiti Njemu“ ne znači da on vidi da se nalazi u stanju Lo Lishma (ne u Njezino ime), koje se u radu naziva „ne služiti Njemu“. On prihvaća to stanje bez obzira na izgovore koje za to ima, jer razlozi ne mijenjaju stanje. Stoga, ako pristaje ostati u tom stanju, smatra se da se još uvijek ne nalazi u stanju „ne služiti Njemu“.

Kada vidi da se nalazi u stanju „ne služiti Njemu“, tada traži savjet kako iz njega izaći, i to putem knjiga i autora. Boli ga što se nalazi u takvoj niskosti i što je toliko uronjen u samoljublje da ne može izaći ispod te vlasti, te se boji da će takav ostati zauvijek. To se naziva stanjem „ne služiti Njemu“.

Međutim, trebamo pitati: kako treba nazvati stanje u kojem on vidi da se nalazi u stanju „ne služiti Njemu“? To jest, kada čovjek dođe u to stanje u kojem vidi da je uronjen u samoljublje i da se u njemu bude sve životinjske požude — takve o kakvima nikada nije ni sanjao — u stanju „ne služiti Njemu“, bude se takve misli i želje da, s obzirom na trud koji je uložio u radu, a koji je ulagao kako bi bio nagrađen Kedushom (svetosti), barem je trebao vidjeti da je oslobođen životinjskih požuda, iako još nije nagrađen Kedushom.

Inače, pita se: naši su mudraci rekli: „Nagrada je razmjerna trudu“, što znači da je čovjek nagrađen prema naporu koji je uložio. A sada vidi da je uložio trud, ali kakvu je nagradu dobio? To da je postao gori. Prije nego što je započeo rad davanja, znao je da je radnik Stvoritelja. Iako je već tada znao da postoje više razine, odnosno oni koji rade Lishma (u Njezino ime), znao je da je rad Lishma namijenjen nekolicini izabranih. U to je vrijeme bio siguran da, iako nije ubrojen među izabrane, ipak se smatra radnikom Stvoritelja poput ostalih u svojoj okolini. No sada, kada želi raditi radi Stvoritelja, on nazaduje. To jest, osjeća da je gori nego prije. To dovodi do pitanja: gdje je ono što su naši mudraci rekli: „Nagrada je razmjerna trudu“?

Istina je, kako je rekao Baal HaSulam, da je time što je uložio mnogo truda da bi bio nagrađen makar s malo Kedushe, time bio nagrađen stjecanjem svojstva istine. To jest, nagrađen je odozgo spoznajom svoga stvarnog stanja — koliko je zlo u njemu, odnosno koliko je volja za primanjem radi sebe svjetovna i udaljena od Stvoritelja. To znači da prije nego što je započeo rad, uopće nije mogao razumjeti niskost svoga stanja.

Naprotiv, kao što smo rekli u prethodnim člancima, Zohar tumači stih: „ako mu se objelodani njegov grijeh“, da mu Stvoritelj kaže da je sagriješio, ili da ga Tora obavještava da je sagriješio. Sam po sebi, čovjek ne može vidjeti zlo u sebi, jer je čovjek blizak samome sebi i pristran je, a napisano je da „mito zasljepljuje oči mudrih“, a slijepi ne vide. Zbog toga čovjek sam od sebe ne može vidjeti zlo u sebi. Umjesto toga, biva obaviješten odozgo, što se, prema riječima Zohara, smatra time da ga Tora ili Stvoritelj obavještavaju. Oboje nam se razjašnjava jednom stvari, odnosno da to dolazi odozgo, a ne od njega samoga, jer je prepoznavanje zla znanje odozgo.

Na temelju toga možemo protumačiti ono što ljudi pitaju: s jedne strane, naši su mudraci rekli (Nida 30b): „Zaklinju ga: ‘Budi pravedan i nemoj biti zao, i čak ako ti cijeli svijet kaže da si pravedan, budi zao u svojim očima.’“ A pitaju: ali Mišna (Avot, poglavlje 2) kaže: „Ne budi zao u svojim očima“, pa kako onda mogu reći: „Budi zao u svojim očima“?

Postoji mnogo odgovora na to. Prema gore rečenom, prepoznavanje zla dolazi odozgo, i čovjek ne može doći do prepoznavanja zla ako se nije potrudio u Tori i mitzvot kako bi došao do rada radi Stvoritelja. Tada mu se odozgo pokazuje zlo i tek tada može vidjeti da je zao. Prirodno, u takvom stanju, kada mu se odozgo pokaže da je zao, iako se prema njegovim djelima svijetu čini pravednim, jer nitko ne može znati što je drugome pokazano odozgo.

O tome je rečeno: „Čak i ako ti cijeli svijet kaže da si pravedan“, jer oni te ne poznaju, odnosno ne poznaju tvoje namjere, ti ipak moraš znati istinu. Zbog toga je rečeno: „Budi zao u svojim očima.“ „U svojim očima“ znači ne onako kako svijet gleda tvoju vanjštinu, nego „u svojim očima“ znači oblik namjere, koju nitko ne može vidjeti osim tebe. To se naziva „u svojim očima“. Tada ćeš vidjeti da si zao, kao što je napisano: „Budi zao u svojim očima.“

Međutim, kao što je gore rečeno, čovjek ne može vidjeti istinu — da je zao — sve dok ne uloži velike napore u Tori i mitzvot kako bi dosegao istinu. Tada mu se odozgo pokazuje istina da se nalazi u stanju „ne služiti Njemu“. Ali sam od sebe, bez pomoći odozgo, čovjek ne može vidjeti da je zao. To je značenje onoga što je napisano: „Ne budi zao u svojim očima.“ To znači da iz vlastite perspektive čovjek ne može biti zao. Za to je potrebna pomoć odozgo.

Zbog toga čovjek mora moliti Stvoritelja da mu pokaže istinu o njegovu stanju u duhovnosti — gdje se nalazi, odnosno je li među onima koji se nazivaju „slugama Stvoritelja“ ili među onima koji se nazivaju „ne služiti Njemu“. Jer sam od sebe čovjek to ne može znati. Zato su rekli: „Ne budi zao u svojim očima.“

Sada ćemo objasniti ono što smo pitali: kako treba nazvati stanje u kojem se čovjek nalazi ako vidi da se doista nalazi u stanju „ne služiti Njemu“, odnosno ako u radu uopće ne napreduje, nego nazaduje, i sav mu je rad bio uzaludan, bez ikakvih plodova? On bi trebao vjerovati onome što su naši mudraci rekli: „Nagrada je razmjerna trudu“, ali on očigledno vidi da bi mu bilo bolje da uopće nije započeo ovaj rad davanja. On vidi da u radu samo pada, a ne uzdiže se. Prema tome, stanje „ne služiti Njemu“ trebalo bi se nazvati „padom“.

Međutim, prema onome što smo rekli — da je nemoguće dosegnuti viši stupanj prije nego što se postigne niži, koji se naziva „ne služiti Njemu“ — slijedi da se to stanje ne smatra „stanjem pada“, nego naprotiv „stanjem uspona“. Jer takav je put: niži stupanj jest razlog i uzrok višeg stupnja. Stoga taj pad, kada osjeća da se nalazi u stanju pada, uzrokuje njegov uspon na viši stupanj.

To jest, „nagrada je razmjerna trudu“. Drugim riječima, u mjeri u kojoj pati zbog toga što se nalazi u stanju „ne služiti Njemu“, to ga potiče da traži savjet i upute kako izaći iz tog stanja i uzdići se na viši stupanj, koji se naziva „služiti Stvoritelju“. Zbog toga se to stanje naziva „vremenom uspona“ i naziva se „stanjem napredovanja prema cilju“. Međutim, čak i u vremenu „ne služiti Njemu“ postoje usponi i padovi, a i ti se padovi smatraju usponima.

Objašnjenje: pad uzrokuje da čovjek vidi stanje zla u sebi — do čega može doći, odnosno u kakvu ga niskost to može odvesti. To jest, tijekom uspona, kada čovjek osjeća žar za Torom i molitvom, i misli da je sada već među slugama Stvoritelja i da mu više nije potrebna pomoć Stvoritelja da bi se izvukao iz zle sklonosti, jer osjeća dobar okus u radu — on se osvrće na vremena kada je bio u padu i srami se samoga sebe. Jako ga boli kada se prisjeti svojih padova.

Ali iznenada on pada „s krova u duboku jamu“. To jest, iz stanja u kojem je mislio da je već na nebu, dolazi do toga da vidi da je već u dubokoj jami. Štoviše, ne sjeća se kako je pao u jamu niti iz kojeg razloga. Kada jednom padne u jamu, on je ondje bez svijesti, što znači da ne osjeća kako je pao u jamu. No nakon nekog vremena dolazi sebi i počinje osjećati da se nalazi u jami. Vrijeme oporavka može trajati minutu, ili sat, ili dan ili dva, ili mjesec dana, sve dok ponovno ne dođe k svijesti i ne vidi niskost u kojoj se nalazio.

Nakon toga mu se odozgo ponovno daje želja i žudnja za radom. Ponovno se nalazi u stanju uspona, i tada je to vrijeme kada može imati korist od pada. To jest, tijekom uspona on može spoznati korist od toga što je prošao pad, jer, kao što je rečeno, kazne koje se daju čovjeku nisu poput kazni kralja od krvi i mesa, koji se osvećuje čovjeku zato što nije slijedio njegove zapovijedi. Ovdje je riječ o ispravku. Stoga, kakvu korist može reći da ima od padova?

Odgovor je da pad nije dan čovjeku kako bi učio iz pada dok se nalazi u padu. Tijekom pada on je bez svijesti. To jest, on ne osjeća da se nalazi u padu, jer u tom trenutku ne postoji živo biće koje bi osjetilo neki nedostatak u životnosti Kedushe, budući da je izgubio svijest da u svijetu uopće postoji duhovnost, i sve su mu misli usmjerene samo na život u samoljublju.

Naime, budući da je poznato da je bez života nemoguće živjeti, svaki čovjek bira prikladnu „odjeću“ iz koje će izvući život, a to se naziva „užitak“, jer nema života bez užitka. Kada čovjek ne može pronaći užitak u svom životu, on odmah bira smrt, koja se naziva „samoubojstvo“.

Stoga, tijekom pada, kada pronađe užitak u nekoj „odjeći“, nije mu važno kakva je ta odjeća, nego koliko užitka može izvući iz nje. To se naziva time da u tom trenutku ne misli o duhovnosti, jer ga užitak koji prima tjera da zaboravi sve ostalo; on je potpuno zaokupljen nastavkom primanja užitaka u „odorama“ koje u tom trenutku odgovaraju njegovu duhu. U to je potpuno uronjen. U tom stanju on nema nikakvu misao o tome da postoji takva stvar kao što je „služenje Stvoritelju“, jer se pad naziva „smrt“. To jest, onaj mali dio duhovnosti, kada je bio donekle prionuo uz Kedushu, napustio ga je. Zbog toga se u tom trenutku smatra „mrtvim“, bez životnosti Kedushe.

Međutim, nakon toga on se budi i počinje uviđati da je lišen duhovnog života. Njegovo buđenje iz pada naziva se „oživljavanje mrtvih“, kada počinje osjećati da mu nedostaje život. Nasuprot tome, onaj tko je mrtav ne osjeća da mu nedostaje život kako bi poželio biti nagrađen životom.

No postavlja se pitanje: tko ga je oživio? Odgovor na to je: „Kralj koji usmrćuje i oživljava.“ A zašto nam je to potrebno? Odgovor je: „i donosi spasenje.“ To znači da time što mu Stvoritelj daje pad, koji se naziva „usmrćivanje“, s jedne strane, i s druge strane daje mu uspon, koji se naziva „oživljavanje“, iz toga dolazi spasenje, kao što je napisano: „i donosi spasenje“.

Dakle, kada čovjek uči i ima korist od pada? Svakako ne tijekom samog pada, jer tada je mrtav. Međutim, nakon toga, kada ga Stvoritelj oživi, tj. kada mu dade uspon, to je vrijeme da uči što mu se dogodilo tijekom pada — u kakvoj se niskosti nalazio, za čime je žudio i što je očekivao, misleći da bi se, kada bi to imao, osjećao kao cjelovit čovjek. Tada vidi da cijeli njegov život tijekom pada nije bio ništa drugo nego život životinje.

Uzmimo, na primjer, kada se smeće baci u kantu za otpatke. Kada mačke u okolici osjete da u smeću ima ostataka neke životinje, one to pronađu i pojedu. Snagom koju dobiju iz jela, svaka od njih trči na svoje mjesto kako bi stekla druge užitke. Ako čovjek to promatra tijekom uspona, on razumije da se ne isplati zaokupljati um i srce životinjskim požudama. U njegovim sadašnjim očima to je čisto smeće. Kada gleda takav život, to mu izaziva toliku mučninu da mu se povraća.

Iz toga slijedi da je velika korist od ovog pada u tome što on vidi vlastitu niskost — do kakvog stanja može doći — i da ga je iz te niskosti izveo jedino Stvoritelj. To je vrijeme da vidi veličinu Stvoritelja, koji može izvesti čovjeka „iz gliba dubokoga“, gdje bi se mogao utopiti i zauvijek ostati u rukama Sitra Achra [druga strana], i da ga je samo Stvoritelj odande izveo.

Prema tome, možemo vidjeti da tijekom uspona čovjek treba čitati sve što je napisano o vremenu pada. Iz tog čitanja naučit će kako moliti Stvoritelja za svoju dušu, da ga više ne baci ponovno u smeće. Također, naučit će kako zahvaliti Stvoritelju što ga je podigao iz bezdane jame, kao što je rečeno: „Kralj koji usmrćuje i oživljava, i donosi spasenje.“ To jest, spasenje izrasta iz padova i uspona.

Tako, nakon što je dovršio prvu fazu, koja se naziva „ne služiti Njemu“, započinje vrijeme da bude „sluga Stvoritelja“. Odnosno, nakon što je isprobao svaki savjet i svaku taktiku kako bi izašao iz stanja „ne služiti Njemu“, prima pomoć odozgo, kao što je napisano u Zoharu: „Onaj koji dolazi da se očisti, pomažu mu“, tako što mu se daje „sveta duša“. Time izlazi iz vlasti samoljublja i može raditi samo radi davanja.

Dakle, kako čovjek može postati sluga Stvoritelja? Time što je nagrađen dušom odozgo. To se smatra time da sada donosi plod. A što je plod? To što je nagrađen dušom. To je plod. Drugim riječima, čovjek mora znati da prije nego što je nagrađen plodovima, koji se nazivaju „duša“, ne može biti sluga Stvoritelja. Naprotiv, on mora služiti samome sebi, što se naziva „ne služiti Njemu“, iz gore navedenog razloga da čovjek ne može ići protiv prirode u kojoj je rođen, a to je samoljublje. Jedino Stvoritelj može učiniti to čudo.

Time trebamo protumačiti ono što su naši mudraci rekli: „Sva neplodna stabla u zemlji Izraela namijenjena su da donesu plod.“ To jest, kada je čovjek nagrađen Eretz Yashar-El (Zemljom Izraela), time što je nagrađen dušom, sve se ispravlja — čak i svojstvo „neplodnih stabala“, koja ne donose plod. To se odnosi na vrijeme „ne služiti Njemu“ — i ono prima ispravak, kao u izreci „grijesi mu se pretvaraju u zasluge“.

Drugim riječima, nemoguće je biti sluga Stvoritelja prije nego što čovjek osjeti da se nalazi u stanju „ne služiti Njemu“. To jest, kroz padove i uspone koje je imao dok je bio u stanju samoljublja, ti su usponi i padovi bili etape i stupnjevi kako bi se mogao popeti do mjesta cjelovitosti, i tada sve ulazi u Kedushu, jer su mu sve te stvari pomogle da postigne cjelovitost.

Sada možemo razumjeti da će „neplodna stabla“, koja po svojoj prirodi nisu prikladna da donesu plod, ipak donijeti plod. To jest, kada je čovjek u Lo Lishma, to je stanje daleko od donošenja ploda, odnosno od toga da bude nagrađen razumijevanjem u radu i Tori, što se smatra time da je nagrađen ulaskom u Kraljevu palaču. Jer u stanju Lo Lishma je suprotno: on se udaljava od Dvekut (prianjanja) sa Stvoriteljem. Ipak, nakon što je nagrađen ulaskom u zemlju Izraela, sav Lo Lishma, koji se naziva „neplodna stabla“, donijet će plod — to jest, viša svjetlost, koja se naziva „duša“, bit će i na tim Kelim, jer sve ulazi u Kedushu.