Što znači: „Stvoritelj ne podnosi ohole“, u radu?

Članak br. 27, 1988.

Naši mudraci su rekli (Sotah 5): „Svaka osoba u kojoj postoji oholost, Stvoritelj kaže: ‘On i Ja ne možemo prebivati u svijetu’, kao što je rečeno: ‘Onoga koji potajno kleveće svoga bližnjega, njega ću uništiti; onoga tko ima ohole oči i široko srce, njega ne mogu.’ Ne čitaj: ‘njega ne mogu’, nego: ‘s njim ne mogu.’“ A o riječima „onaj tko ima ohole oči i nadmeno srce“, Metzudat David tumači: „‘Ohole oči’ znači ponosan, a ‘široko srce’ znači onaj koji žudi i priželjkuje sve.“

Trebamo razumjeti zašto Stvoritelj za ostale prijestupe nije rekao da ne može prebivati s njim u svijetu, a za oholost kaže da ne može prebivati s njim. Također trebamo razumjeti ono što je tamo rečeno: „Rabbi Yohanan je rekao u ime rabi Shimona Bar Yochaija: ‘Svaka osoba u kojoj postoji oholost, kao da služi idolima.’“ A sam Rabbi Yohanan je rekao: „kao da je postao heretik.“

Dakle, trebamo razumjeti zašto je oholost tako teška. Također trebamo razumjeti što je napisano: „Gospodin je uzvišen, a niski će vidjeti“, što znači da čovjek treba vidjeti veličinu Stvoritelja i vlastitu niskost. Možemo razumjeti da čovjek treba nastojati postići veličinu Stvoritelja, jer svrha čovjekova rada treba biti zato što je „On velik i vlada“. Iz tog razloga, u mjeri u kojoj cijeni Stvoritelja, njegov rad može biti srcem i dušom. No radi koje svrhe treba nastojati vidjeti vlastitu niskost? Što će mu to dodati u radu?

Najprije moramo znati svrhu stvaranja, odnosno koja je svrha zbog koje smo rođeni, kako bismo znali koji je cilj koji moramo postići, što će biti naša potpunost, i da smo prije postizanja tog cilja nepotpuni. Učili smo da je svrha stvaranja „Njegova želja da čini dobro Svojim stvorenjima“. Slijedi da se, prije nego što stvorenja dođu u stanje u kojem osjećaju sreću u svijetu, smatraju nepotpunima, jer nisu pronašla mir i spokoj.

No pitanje je: budući da je Stvoritelj stvorio stvorenja kako bi im dao užitak i zadovoljstvo, te je zbog toga stvorio u stvorenim bićima želju i čežnju za primanjem užitka i zadovoljstva, slijedi da Davatelj ima želju davati, a primatelji imaju želju primati. Tko ih onda sprječava da odmah postignu potpunost? Međutim, dano nam je djelo u Tori i mitzvot pomoću kojih ćemo moći primiti užitak i zadovoljstvo. Inače ostajemo ogoljeni i lišeni svega dobra koje Stvoritelj želi dati.

Čak i nakon što se čovjek bavi Torom i mitzvot, nije svatko nagrađen primanjem dobra, kao što su naši mudraci rekli (VaYikra Rabbah 2:1): „Tisuću ljudi ulazi u (Sveto) Pismo, stotinu od njih izlazi u Mishna, deset u Talmud, a jedan poučavati.“ Slijedi, dakle, da samo jedan od tisuću može biti nagrađen poučavanjem, a „poučavanje“ znači potpunost. Inače se smatra „učenikom koji nije postigao poučavanje i poduku“ (Avoda Zarah 19b). To se smatra „nedostojnim sucem“. O tome su naši mudraci rekli (Sanhedrin 7b): „Rish Lakish je rekao: ‘Tko postavlja nedostojnog suca, kao da sadi Asheru (drvo koje se koristi za idolatriju) u Izraelu.’“

Vidimo da nije tako lako biti nagrađen užitkom i zadovoljstvom. Stoga je pitanje: tko je taj koji sprječava? Ovdje se čini kao da nema prepreke ni sa strane Davatelja ni sa strane primatelja. Jasno je da je Stvoritelj, koji je stvorio stvorenja, dao njima želju za primanjem užitka. Ta želja, koja žudi primiti užitke, ne može se opozvati. Dakle, koji je razlog da to možemo primiti samo kroz trud?

Odgovor je da je poznato da je, kako bi postojala jednakost forme, nazvana Dvekut (prianjanje), i kako bi se time spriječilo pitanje srama, učinjena novost — da kelim koje je Stvoritelj stvorio u stvorenjima, a to su želje za primanjem za sebe, nisu prikladne iz gore navedenog razloga. Umjesto toga, čovjek mora raditi na ispravljanju posuda primanja kako bi djelovale radi davanja. To je jedina prepreka.

To jest, s gledišta Stvoritelja nije došlo ni do kakve promjene. Međutim, s gledišta ispravka stvaranja, smatra se kao da nema kelim prikladne za primanje obilja. Ta je stvar uspostavljena u višim svjetovima i naziva se Tzimtzum (ograničenje). Ono je postavljeno na niže, tako da ne mogu primiti užitak i zadovoljstvo prije nego što budu nagrađeni posudama davanja. Slijedi da ono što nas odgađa u primanju užitka i zadovoljstva jest volja za primanjem za sebe.

To znači da postoje dvije vlasti: 1) Stvoritelj, 2)  stvorenja, koja trebaju izvući iz vlasti Stvoritelja u svoju vlast.

Slijedi da ovdje trebamo govoriti o dva subjekta: Stvoritelju i stvorenju. Razlika između njih je u tome što je Stvoritelj davatelj, a stvorenje primatelj. To znači da obilje koje dolazi od Stvoritelja, naizgled mora napustiti Stvoritelja kako bi ušlo u vlast primatelja, i to se smatra odvajanjem. No Tzimtzum i skrivenost bili su poglavito zato da se viša Svjetlost ne odvoji od Stvoritelja. Naprotiv, kao što smo učili, Tzimtzum je postavljen zato što je Malchut željela prionuti uz korijen, što se naziva „poništavanje vlastite vlasti“, i prionuti uz Stvoritelja, što se naziva „jedinstvena vlast“. To znači da će vlast primatelja biti poništena i da će ostati samo vlast Stvoritelja.

Vidimo da nas od primanja dobra zadržava samo naša vlastita vlast — to što nismo spremni poništiti svoju vlast, koja se naziva „volja za primanjem za sebe“. To jest, sve što čovjek želi primiti, želi primiti samo u svoju vlast, kao što je napisano: „Sve što čovjek ima, dat će za svoju dušu.“ Čovjek je spreman dati bilo što samo da očuva svoju dušu, odnosno da osjeti svoje postojanje, ali ne i obrnuto

To jest, čovjeku se kaže: „Dat ću ti sve što želiš i sve za čim tvoja duša žudi, ali najprije mi daj svoju dušu.“ Tada čovjek pita: „Kome daješ, ako ne njegovoj vlastitoj vlasti?“ To jest njegovoj volji za primanjem, što znači da će imati vlastitu vlast i sve primati u svoju vlast, jer inače čovjek ne može raditi. To proizlazi iz prirode koju je Stvoritelj utisnuo u stvorenja — želju za uživanjem, koja odgovara cilju, a to je bila namjera da čini dobro Svojim stvorenjima.

Naši mudraci su rekli (Masechet Berachot 17): „Rabbi Alexandry je rekao nakon što je molio: ‘Gospodaru svijeta, otkriveno je i poznato Tebi da je naša želja činiti Tvoju volju, a tko zadržava? Kvasac u tijestu i porobljenost Malchuyot (množina od Malchut).’“ RASHI tumači da je „kvasac u tijestu“ naklonjenost zlu u našim srcima, koja nas ukiseljuje (kvari).

Trebamo razumjeti izraz „nakon što je molio“, kao što je napisano: „rekao je nakon što je molio“. To znači da je nakon molitve molio još jednu molitvu. Za što je molio? Da mora moliti još jednu molitvu povrh one koju je već izmolio. Trebamo to protumačiti tako da prije nego što je molio, čovjeku još nije bilo jasno što mu nedostaje. No nakon što je molio, odozgo mu se pokazuje koji je stvarni nedostatak. To jest, molitva koju čovjek moli za ono što misli da mu treba samo je Segula (lijek, snaga), pomoću koje će mu Stvoritelj odozgo poslati odgovor — da zna što mu je potrebno i što treba tražiti.

To je kao što je napisano (u Musaf molitvi na Rosh Hashanah): „Budi s ustima glasnika Svoga naroda, doma Izraela, koji ustaju da pred Tobom traže molitvu i prošnju za Tvoj narod, dom Izraela. Pouči ih što da kažu; učini da razumiju što će govoriti; odgovori na ono što će tražiti.“ Vidimo da postoji posebna molitva kada molimo — da nam Stvoritelj pošalje znanje kako bismo razumjeli što nam je potrebno i za što moliti iz dubine srca.

Poznato je da se u radu čovjek naziva „cijeli svijet“. Stoga, kada čovjek moli, to se stanje naziva „glasnik javnosti“, jer moli za cijeli Izrael, čiji je i sam dio. Iz tog razloga postoji posebna molitva koju treba moliti — da mu Stvoritelj odozgo da pomoć kako bi spoznao istinu o tome što čovjeku nedostaje i da za to traži pomoć Stvoritelja.

Prema tome možemo protumačiti riječi rabi Alexandryja, da je nakon molitve molio glavnu molitvu, govoreći da želi da mu Stvoritelj pomogne protiv naše prepreke, koja nam ne dopušta doći i primiti užitak i zadovoljstvo onako kako Stvoritelj želi. Ta se prepreka naziva „kvasac u tijestu i porobljenost Malchut“, što znači volja za primanjem za sebe, koja je čovjekova vlast, odvojena od vlasti Stvoritelja, i dolazi iz Malchut, koja se smatra korijenom volje za primanjem za sebe, te upravlja čovjekom i ne dopušta mu izaći iz njezine vlasti.

Malchut de Kedusha (svetost/svetost) znači (Talmud Eser Sefirot, 2. dio, „Odgovori”, „Odgovor br. 39”): „Posljednja razlučivost naziva se Malchut, jer se od nje proteže odlučna vladavina i potpuna kontrola, kao ‘strah od Malchut (kraljevstva)’.” Kao što smo učili, Malchut se naziva „volja za primanjem”. Ona je primila užitak i nasladu, a zatim je ta Malchut učinila Tzimtzum, da ne prima osim uz ispravak koji se naziva „kako bi davala”. Pod tom kontrolom izašli su svi Partzufim de Kedusha.

Slijedi da je upravo u toj Malchut, koja je uspostavila kontrolu da se nikakva Kedusha ne izlije na posude primanja, osim na one koji mogu imati namjeru davati i poništiti vlastitu vlast. Iz toga proizlazi da su sva djelovanja samo radi Stvoritelja, a za sebe čovjek kaže da nije vrijedno živjeti. Time on uspostavlja jedinstvenu vlast u svijetu.

Slijedi da kad privlači neko zadovoljstvo, namjera u primanju zadovoljstva nije da ono uđe u njegovu vlastitu vlast, nego u vlast Stvoritelja. To jest, zadovoljstvo koje prima jest radi Stvoritelja, a ne radi sebe samoga. Tako ovdje postoji samo jedna vlast. To se naziva „jedinstvena vlast”. Ta svjesnost, da zna što mu je uistinu potrebno, dolazi nakon molitve, nakon što je molio da mu se obznani što mu je uistinu potrebno. Tada moli iskrenu molitvu da Malchut, odnosno porobljenost Malchutima, koja je suprotna Kedushi — naime volja za primanjem za sebe — jest jedina prepreka postizanju cilja koji čovjek treba postići.

Ali zašto trebamo moliti za to i čovjek ne može sam nadvladati posude primanja za sebe? O tome su naši mudraci rekli: „Čovjekova naklonjenost zlu nadvladava ga svaki dan. Da nije pomoći Stvoritelja, ne bi je nadvladao.” Nije u čovjekovoj moći izaći iz kontrole Malchut, jer je čovjek rođen u toj prirodi i samo ga sam Stvoritelj može izbaviti od te kontrole.

To se naziva „izlazak iz Egipta”, gdje je  sam Stvoritelj izbavio narod Izraela iz Egipta, kako je zapisano (u Pesach Haggadah): „I Gospod nas je izveo iz Egipta snažnom rukom — ne po anđelu, ne po serafu i ne po poslaniku, nego sam Stvoritelj.” To znači da, budući da je Stvoritelj stvorio čovjeka s prirodom da želi primati za sebe, samo On može dati čovjeku drugu prirodu, a to je želja za davanjem.

Sukladno tome, vidimo da trebamo učiniti tri razlučivanja u čovjeku, budući da je rođen nakon silaska svjetova, kada su Klipot izašle zbog razbijanja posuda koje se dogodilo u svijetu Nekudim. Zbog toga, u radu, nalazimo u samom čovjeku: 1) Ljude koji nemaju nikakve veze s Torom i Mitzvot. Oni se nazivaju „narod sličan magarcu”. Oni su jednostavno magarci, koji nemaju nikakvu predodžbu o ičemu iznad životinjskih strasti. 2)  One koji doista izvršavaju Toru i Mitzvot, ali u Lo Lishma (ne u Njezino ime). Oni se nazivaju „narodi svijeta”, kao što je zapisano u Knjizi Zohar o stihu: „Milost naroda je grijeh, jer svako dobro koje čine, čine za sebe.” To znači da sve čine samo radi vlastite koristi. To jest, svo dobro, koje se naziva „djela davanja”, jest radi njihove vlastite koristi. To se naziva „životinja”, koja je ženskog svojstva — primanje. Nasuprot tome, „čovjek” se naziva „muško”, jer je poznato da se ZA, koji daje, naziva Adam [čovjek]. U Gematriji, Adam je ime MA, dok se Malchut, koja prima, naziva BON, što je u Gematriji Behema (životinja), nazvana „primanje”.

Kao što piše u „Uvodu u Talmud Eser Sefirot” (stavka 31): „Svako je tijelo trava; svi su poput stoke koja jede travu, i sva je njihova milost kao cvijet poljski. Svaku milost koju čine, čine za sebe, pa čak i kada se trude u Tori, svaku milost koju čine, čine za sebe.” Iz riječi Knjige Zohar vidimo da su oni koji se bave Torom radi vlastite koristi, a ne kako bi davali, poput životinja, kao što je napisano: „poput stoke koja jede travu.” To možemo nazvati „životinja u čovjeku”, budući da se već bave Torom i Mitzvot, ali u Lo Lishma (ne u Njezino ime).

To je „čovjek u čovjeku”, odnosno oni koji rade Lishma (u Njezino ime), što znači zbog straha od Stvoritelja, a ne radi vlastite koristi. Oni se nazivaju „čovjek”, što je muško, kao što je gore rečeno, da je Adam u Gematriji MA, što je ZA, onaj koji daje. Kao što je napisano (Yevamot 61a): „Rabi Shimon Bar Yochai kaže: ‘Grobovi idolopoklonika ne onečišćuju u šatoru, kao što je rečeno: ‘A vi, vi ste Moje stado, stado Moje paše, vi ste čovjek.’ Vi se nazivate ‘čovjek’, a idolopoklonici se ne nazivaju ‘čovjek’.’”

Međutim, trebamo razumjeti koja je kvaliteta „čovjeka” zbog koje se upravo Izrael naziva „čovjek”. To trebamo protumačiti prema onome što su naši mudraci rekli (Berachot 6b) o stihu: „Na koncu, sve se čuje — boj se Boga.” Gemara pita: „Što znači: ‘jer to je sav čovjek’?” Rabi Elazar je rekao: „Sav je svijet stvoren samo radi toga.”

To znači da je „boj se Boga” — „sav čovjek”. Drugim riječima, „čovjek” je onaj koji ima strah od Stvoritelja, kao što je rekao Rabbi Elazar, da je sav svijet stvoren samo radi toga, radi straha nebeskog. Međutim, trebamo razumjeti zašto o riječima „jer to je sav čovjek” kaže da je „sav svijet stvoren samo radi toga”.

Naši su mudraci rekli (Iruvin 13): „Bolje je čovjeku da nije stvoren nego da jest stvoren. Ali sada kada je stvoren, neka ispita svoja djela.” Trebamo razumjeti kako se može reći da je Stvoritelj stvorio čovjeka naizgled nepotrebno, to jest da bi bilo bolje da ga nije stvorio. Može li se reći da kada je Stvoritelj došao stvoriti čovjeka, nije vidio kraj vremena, pa ga je ipak stvorio? Ako je tako, kako se može reći: „Bolje je čovjeku da nije stvoren nego da jest stvoren”? Također, koji je to savjet koji su dali: „Sada kada je stvoren, neka ispita svoja djela”?

Prema tumačenju Baal HaSulama, „bolje je čovjeku” treba razumjeti kao „za čovjeka”, odnosno za njega. To jest, ako čovjek želi raditi samo radi vlastite koristi, bilo bi bolje da nije stvoren nego da jest stvoren. Kao što su naši mudraci rekli (Berachot 17a): „Tko radi Lo Lishma, bolje bi mu bilo da nije stvoren.”

Međutim, trebamo razumjeti razlog zašto je u Lo Lishma bolje da nije stvoren. Razlog je ispravak koji je učinjen, prema kojem čak i ako stvorenja primaju užitak i nasladu od Stvoritelja, to se neće smatrati nejednakošću forme i odvajanjem. Zbog toga je učinjen ispravak da je nemoguće primiti užitak i nasladu osim u posudama davanja. To jest, upravo kad čovjek radi samo kako bi davao, Njegova se misao ostvaruje — a to je činiti dobro Svojim stvorenjima — kada on misli samo na dobrobit Stvoritelja.

To znači da kada su sve čovjekove misli o tome kako može donijeti zadovoljstvo Stvoritelju, dolazi do toga da osjeti kako će primanjem užitka i naslade donijeti zadovoljstvo svome Stvoritelju, jer je to bila svrha stvaranja, i zbog toga sada želi primiti užitak i nasladu. Time će se ostvariti svrha stvaranja.

Nasuprot tome, ako radi u Lo Lishma, ali radi sebe samoga, na toj Kli, koja se naziva „primanje za sebe”, učinjen je Tzimtzum i skrivenost. Prirodno, on nikada neće postići cilj radi kojeg je čovjek stvoren. Zbog toga, ako čovjek ne radi Lishma, tada je stvoren uzalud, to jest besmisleno. Zato su naši mudraci rekli: „Onome koji uči Lo Lishma bolje bi bilo da nije stvoren nego da jest stvoren.” To je značenje onoga što su rekli: „Bolje je čovjeku da nije stvoren nego da jest stvoren”, odnosno ako čovjek radi za sebe, bolje bi bilo da nije stvoren.

Prema tome trebamo protumačiti ono što smo pitali: Može li se reći o djelu Stvoritelja da bi bilo bolje da On nije učinio to djelo, to jest stvaranje čovjeka, nego da ga je učinio? Imamo li dopuštenje klevetati djelo Stvoritelja? I također, što znači da „sada kada je stvoren, neka ispita svoja djela”?

Doista, naši mudraci dolaze otvoriti nam oči kako bismo vidjeli što moramo činiti, odnosno koja je svrha radi koje nam je dana služba u Tori i Mitzvot. Zato nam najprije pokazuju da bi, s obzirom na to da je čovjek stvoren s čežnjom da prima užitke za svoju volju za primanjem — koju je Stvoritelj ugradio u našu prirodu, to jest radi sebe — bilo bolje da nije stvoren. Međutim, Stvoritelj je stvorio čovjeka „da čini”, a „činiti” se odnosi na ispravak Kelim (posuda) — da moramo postaviti namjeru davanja nad voljom za primanjem. Time će čovjek moći primiti užitak i nasladu. To je značenje riječi „sada kada je stvoren”. Dakle, što treba učiniti? „Neka ispita svoja djela” i vidi da je svaka stvar koju čini — kako bi davao.

Time ćemo razumjeti ono što smo pitali: zašto Stvoritelj ne može prebivati u istom obitavalištu s onim koji je ohol? Poznato je da jednakost forme povezuje jedno s drugim, a različitost forme razdvaja jedno od drugoga. Stoga onaj tko nema jednakost forme postaje odvojen od Njega. Oholost znači da čovjek ne može poništiti vlastitu vlast i postojanje. „Postojanje iz odsutnosti” koje je stvoreno jest vlast samoga sebe, te želja da mu Stvoritelj dade sav užitak i nasladu unutar njegove vlastite vlasti. To se naziva „volja za primanjem za sebe”.

Iz toga slijedi da za svakoga tko je ohol Stvoritelj kaže: „Znaj da to uzrokuje razdvajanje i udaljenost.” Slijedi da on i Ja ne možemo prebivati u istom svijetu. Zašto? Jer postoji razdvajanje i udaljenost. Zbog toga ne mogu biti u istom svijetu.

Zato Rabbi Shimon Bar Yochai kaže da je svaki čovjek u kojem postoji grubost (ohola samovlast) kao da služi idolima. To jest, čovjek treba raditi radi Stvoritelja, ali on radi za sebe. To se naziva „idolopoklonstvo”.

Rabiu Yohanan kaže da je to kao da je postao heretik. To jest, kao da je zanijekao svrhu stvaranja, a to je činiti dobro Njegovim stvorenjima. Onaj tko ima grubost nikada ne može postići Dvekut (prianjanje), što je jednakost forme. Ako nema posude davanja, nikada neće moći primiti užitak i nasladu. Slijedi da je zanijekao svrhu stvaranja — činiti dobro Njegovim stvorenjima — jer bez posuda davanja čovjek je u tami. Zbog toga savjetuju čovjeku da se ponizi, poništi svoju vlast i sve preda Stvoritelju.

Time ćemo razumjeti pitanje: zašto moramo znati vlastitu niskost? Zašto nije dovoljno znati veličinu Stvoritelja i što nam daje spoznaja vlastite niskosti? Odgovor je da naša niskost znači da smo nemoćni poništiti se pred Stvoriteljem. Prije nego što postignemo prepoznavanje zla, nemamo potrebu moliti Stvoritelja da nam pomogne, jer mislimo da sami imamo znanje i razumijevanje, te da ono što razumijemo imamo i snagu učiniti. Ne bojimo se nikakve sile koja bi mogla zaustaviti naš duh i svrhu u životu, i ako razumijemo svojim razumom da je Stvoritelj važan, odmah činimo ono što dolikuje razumnim ljudima.

Na kraju vidimo da kada dođe neka mala strast, predajemo se pred njom. Posebno kada dođe rad posvećivanja sebe dobrobiti Stvoritelja, a tijelo ne vidi što će time dobiti, čovjek odmah vidi koliko mu je srce slabo i odmah želi pobjeći iz borbe. Stoga, kada vidi vlastitu niskost, to mu daje potrebu za nebeskim milosrđem, da mu se pomogne: 1) da ne pobjegne iz borbe i da ima sposobnost barem moliti Stvoritelja, 2)  da mu Stvoritelj uistinu pomogne izaći iz kontrole tijela.

Slijedi da kada je čovjek ohol i nema želju poništiti svoju vlast pred Stvoriteljem, te kaže da u njemu nema niskosti, nego da čini što želi, iz toga mu dolaze sve loše osobine. Svjetlost užitka, koja dolazi odozgo, svijetli kao tanka svjetlost kako bi održavala svijet. Kao što je poznato, ona se odijeva u tri osobine, nazvane „zavist”, „požuda” i „čast”, a sve tri osobine uključene su u osobinu oholosti.

No, naizgled, kakva je veza između požude i oholosti? Uostalom, požuda je životinjska osobina — kako je onda oholost ovdje povezana? Stvar je u tome da oholost nije nužno između čovjeka i čovjeka. Primarno je između čovjeka i Boga. Zbog toga, kada je čovjek ohol u odnosu prema Stvoritelju i ne želi poništiti vlastitu vlast, to je razlog dominacije volje za primanjem za sebe. No kada čovjek poništi svoju vlast pred Jedinstvenom Vlasti, biva nagrađen vječnim životom.